Mislim da već jako dobro znate dvije varijante prema kojima kod mene nastane post. Jedna je ono da "vruća" pišem o temi koja mi u tom trenutku na bilo koji način nešto u životu znači. Druga je da mi se u glavi ideja rodi ranije. Danima, tjednima, čak i mjesecima. A onda se desi neki vanjski poticaj koji pogura usput i ono od prije. Današnji je ovaj zadnji slučaj. Tema mi je ugodna, ali poticaj je bio sve samo ne to.

Sjedim neki dan ujutro u busu uživajući u lijepom, ne prehladnom jutru, napola spavajući, napola gledajući ljude koji ulaze i izlaze, žure i jure. Zapravo, bude se, baš kao i ja. I onda ... i onda ... želudac mi javlja neku strahotu. Ali baš strahotu. Ne, "jadnik" nije pojeo ništa, isto tako nije ga ništa ni boljelo, ali se okrenuo. Doslovno. Jer, preko nosa dobio je signal da su na stolici iza njega karijesom zahvaćeni zubi. Ako ste pomislili da je riječ o 2-3 karijesa, onda vam sa stomatološkom sigurnošću mogu reći da to ne može biti istina i da ih mora biti barem 15-20. Strašna gnjilež, moram vam reći. Smrad me podsjetio na onu ustajalu vodu u vazi u kojoj cvijeće ostane predugo. I inače je to stravično, ali rano ujutro ...

Srećom, dao nam je Bog da nosom osjetimo i neke ljepše stvari o kojima sam vam zapravo i htjela napisati koju. Prvo, jako volim mirise neke hrane. Bolje reći, od neke, a posebno kad mi zakruli, skoro zaslinim. Npr. kad prolazim kraj neke malo bolje pekare (ne pitajte me kakva je to, ali sigurno nije ona iz koje se širi miris "lažnog" kvasa i kemije), pizzerije ili kad se nađem u nekom trgovačkom centru u kojem se taman okreće piletina.

Volim i mirise prirode. Miris mora, miris kiše, miris snijega, a i miris planine, posebno borovine i drugih crnogoričnih stabala. Posebna je priča cvijeće. Ne mogu reći da mi je svako cvijeće lijepo i mirisno, ali ima nekoliko primjeraka od kojih mi život postane još ljepši samo sa par "snifova". Mislim da bi "top 3" bile ruže (ne one silikonske koje uopće nemaju mirisa), ljubičice i ciklame.

Volim osjetiti i razne druge mirise, npr. miris novog namještaja, miris u knjižarama, miris plastike - znate onaj kao što je bio "miris Jugoplastike"? Pamtim ga još kad sam s mamom i tatom išla gledati za plastične sandalice i kolutiće za na plažu.

Posebna su priča mirisi s kojima se namirišemo, ako ste i vi među onima koji vole nabaciti nešto na sebe. Ja volim. Naravno, ne sve mirise. Marka mi stvarno nije bitna. jer miris mi se sviđa ili mi se ne sviđa. To što košta 300-400 kuna ne daje mu ono da mi se mora svidjeti. Kao što i onaj od 50 može biti jako jako dobar. Posebna su priča mirisi na muškarcima. Ako je pravi, onda baš VOLIM. Mislim, ako je pravi miris (a poželjno je i pravi muškarac ). Jednom, ima od toga dobrih 10 godina, išla sam na kupanje. Upeklo sunce, ja opet u busu, a ispred mene neki Lik. Nisam mu vidjela lice, ili možda jesam, ali sam ga zaboravila. Sjećam se da nije bio dugački autobus (vi koji se kupate u Kostreni, nije bila desetka), nego onaj kratki za Kraljevicu, Ožlak i što ja znam koja još mjesta. Ovo zadnje je skroz nebitno, osim same činjenice da sam zapamtila tako nebitnu stvar. Uglavnom, gospodin Lik je tako fino mirisao da mi se nije dalo ići van iz autobusa. Nemam pojma ni tko je bio, ni kako je izgledao, ni koliko je godina tada imao, ali se sjećam mirisa koji je bio jako jako dobar. I koji bi, da budem metaforična, otvarao mnoga vrata.

Pišući sve ovo dolazim do zaključka da se u autobusu mogu doživjeti svakava iskustva. Od problema sa želucom do prelijepo-mirisnih, a i oku ugodnih.