Ponekad poželim da ostavim studije i upišem neki zanat!
Pa da budem pekar, limar, moler! Da ukrotim struju i naučim
da popravljam bojler.
Pa da budem dimnjačar i donosim sreću.
Budem majstor za gitare, da pravim servise i pušem u staklo,
ne moram na fakultet, al mi se omaklo...
Čudio se meni drugar šta ima tu da mi smeta, što on da bi bio bog i glavni
želi svršit tri fakulteta! A zar ne bi bilo ljepše sad misliti na vinograd,
u ljubavi biti s njim kao dragim, dičiti se njime... čuvati ga zime!
Al izgleda da mnogi žele imat kola, snažan motor iz Japana. Umjesto lične
karte, plasma televizor, ostavit život... gledat ga u retrovizor
A zašto ne bit običan, voljet male stvari, zašto svako mora biti glavni?
Šta to lijepo ima obraz zakrpan sa flekom, zašto sa tugom gledam za čovjekom?
Puno je puta belišćanski zrak pirnuo pod svodovima mojih pluća, svirala je tu ona ista muzika na koju i ja plešem ovaj život, mirni ljudi i stabilne lađe, tijesne suknje i komotne čarde, obala kakva-takva (Iliman), korzo i kazalište, sasvim dovoljno za pametnog čovjeka… u našem kraju čak ni škola nije bila na kat… strašno mi je nedostajalo malo ptičje perspektive… A opet… Ne samo zbog Drave, bokora zelenila… već zbog pitomosti, zbog onog rijetkog osjećaja koji mi se javljao samo u naočitim gradovima, da bi tu i u tri poslije ponoći mogao prošetati s Onom Koju Volim…
Ona se vjerojatno točno sjeća na kojem smo se sastanku poljubili? Ja, priznajem, ne… Jer svoj sam život počeo brojati tek od tog poljupca, pa nadalje…
Ne griješi dušu dijete moje… nemoj… ja sam ti oduvijek želio najbolje… nikad tata ne bi uradio nešto što bi tebi moglo naškoditi…
Kupivši me za par osmijeha povela me je u svoju osamljenu palaču obraslu bršljanima mašte, dobro znajući da ću iako me oslobodi neizbrisivo nositi njen žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim madežom povrh grudi...
Provukla se kroz gužvu naizgled lako, gaseći prelijepim cipelicama neke zamišljene pikavce na podnom mozaiku, ali ja sam znao kako joj teško pada tih par koraka prema meni. U zadnji tren sam odlučio da ipak ne kažem glasno da ih je možda prekasno napravila? Razmak između nas definitivno se više nije mogao preći tek tako, prostim svakodnevnim koracima...
| lipanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...
Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...
Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...