VJEROVATI U PETRA PANA

13.09.2006., srijeda

Zašto ljudi odlaze?

Nekako u zadnje vrijeme sve dolazi u znaku odlaska. Neki dolaze naprasno, neki očekivano, a neki se razvlače, iako znamo da je odlazak neizbježan.
Svatko se s tim nosi na svoj način. Netko lakše, netko teže, nekoga boli, netko preboli, netko brzo zaboravlja, netko ne želi zaboraviti, a nekome je posve svejedno jesu li/jesmo li ostali ili otišli. Meni je to normalno jer što drugo očekivati od života? Život je jedna velika prolaznost. Čim prije pustiš tim prije počneš disati punim plićima (iznimke su okorjeli pušači). Ali zašto odlaze blogeri?

To se nekako odvija iznenada. Svi negdje idu. Neki se i vrate. Poneki su i dalje ovdje, a da to zapravo nisu. Ja to ne volim. Iako, ja jako dobro razumijem odlazak i da je on ponekada potreban i nužan. Ja ne zabranjujem odlaske. Ja ih čak i podržavam. Ali mene odlasci bole. Poput malih rezova u mojoj, ajmo nazvat, duši.

Otišla je vakuumica. Kao utjehu isprintala sam sve njezine postove i uživala u onim prvima. Onima kada je još nisam poznavala. Ni u virtuali ni u reali. Tamo se neće vratiti. To znam. I boli me, ali kada si prijatelj onda bezrezervno podržavaš svaku odluku. Koliko god bolna i nepravedna bila. Mislim, ne krivim je ja, ali sam žalosna što je morala otići. Forza Fiume je isto tako nestao. Oni koji su ga čitali mogli su to nekako i očekivati. I on mi nedostaje.

Neki nisu otišli, ali ih nema. Štapić za uši nikako da se odluči želi li pisati ili ne. Kaj delaš, ženo???? Lege nema. Pojavi se nakon par mjeseci i nestane poput padajuće zvijezde. Odgovora na postavljena pitanja nema i onda se zabrinem. Nekako mi se čini da mu se dogodilo nešto loše. Samo sam htjela neki mali znak da je sve ok. Ništa. Holi je otišla u neke bolje susjedske blogosfere. Da, čitam je i tamo, ali nije to isto, drag moja. Serafina radiiiii i mislim da bi trebala uzeti stanku. Ne znam. Neki su se jednostavno odcijepili i žive svoj neki drugi blogovski život. Blogovske povezanosti često pucaju. Opet život, čini mi se.
Potaklo me na ovo pisanje post na blogu drage mi Old Soul. Ona piše o stvarnim i neizbježnim odlascima. One koje ne možemo promijeniti, one na koje ne možemo utjecati, one koje određuje život i sudbina. Neki se nikada više ne mogu vratiti. Čak ni da im, kako ona kaže, opsujemo i pitamo ih zašto su to učinili?! Neki nas više ne mogu čuti. Ni pročitati.

Zato se pitam… Zašto nestajete i iz ovog svijeta u kojem bi se tu i tamo mogli posjetiti? Zato što se ne poznajemo? Zato? Znači li vam išta činjenica da smo zavoljeli vaša slova i da je to postao neki izvor sreće i privrženosti? Rastanak, ma u kakvom on obliku bio, boli i ljudi su nezamjenjivi. Znam da svima nama treba predah, odmor i odmak. Ali to ne znači da ne bi trebali navratiti i mahnuti nam, namjestiti nam osmijeh na lice samom spoznajom da ste još uvijek tu negdje.
Zapravo želim reći… nedostaju mi svi kojih više nema…

p.s. svaka čast Frifolu kojem je odjeb bio plasiran jer je on već dovoljno izmasiran, ali vratio se! U svom svojem sjaju! Jupi-je za tebe, Fri!

- 21:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #