VJEROVATI U PETRA PANA

Veli Panterica nek se sjetimo nekih gluposti iz djetinstva ili zivota....a ja si mislim....bolje da je rekla da se sjetimo normalnih trenutaka...bilo bi lakse


Pa eto....ispricat cu vam jedno slatko ,malo...moje prvo PIJANSTVO
I ljudi bi pomislili da je to vjerojatno bilo u nekim tinedjerskim godinama...aaaa NE...
ja sam onak napredno djete pa je moje prvo pijanstvo bilo sa 3god.
Eto kako to obicno biva....bila je puna kuca gostiju kod mojih roditelja,ne sjecam se sta se slavilo ili jel se uopce nesto slavilo no...kako ispada to je bio savrsen dan za moje prvo pijanstvo!!!!
Smucala sam se nesto non stop oko gostiju i mojih dragih roditelja...nasmijavala ih nekim svojim izljevima...i roditelji su me svako malo tjerali u svoju sobu da se igram!!! I konacno sam ih poslusala i otisla se ja tako igrat sa burazovim auticima(nda nikad nisam voljela lutkice)
I vec su oni tako zaboravili da ja uopce postojim...da sam ziva...a i bilo je kasno pa su gosti lagano krenuli kuci.
E tu sam ja krenula u "napad"mala djevojcica od 3god sa velikim smedjonaradjastim loknicama ....stigla je u dnevni boravak!!! Posto su bili svi izasli van...ja sam se dohvatila svih casa koje su bile na stolu...i tako sam ja krenula...malo gemist,malo liker...malo po svemu sta je ostalo na stolu

Ne sjecam se...stvarno se ne sjecam sta se tocno desavalo...al eto....moji su me roditelji trazili po cijeloj kuci...zvali me...trazili...i u jednom trenutku nasli me ispod stola da citiram mamu "ti si se "molly" jedva digla...pocela si se smijat histericno...ravnoteza ti je bila ko u klinca kad prohoda...mislim djete drago ja i tata nismo znali...da se smijemo ili da placemo...teturala si kroz kucu ...padala...pa se dizala...pa se smijala...i sve od reda si rusila do ceg si stigla"

...i kak se kaze...neki prije...a neki kasnije....
kod mene je to stvarno bilo dosta prije

scena ovih nesmotrenih događanja preselila se iz prijestolnice ove naše zemljice na brdovitom balkanu u po mnogima najlipši grad na svitu. split, jelte. bobelline je negdje pri sredini prve godine. još je brucošica. i frend jako dobar ima drugu maturalnu večer (da da, mi vam doli imamo i drugu maturalnu večer, obično u disku nekom. nekad imamo i treću. kad ja završavah srednju, četvrta nije baš slavno ispala pa smo tu stali). i bobelline lijepo na bus i direkt u split. tuš brzinski i van. na dernečenje. skupilo nas se jedno 10ak i zapili se mi onako fino pošteno. napravili kaos u objektu zabave odakle nekolicinu van potjeraše. pa svi kolegijalno izašli. i gdje ćemo, šta ćemo? večer propala nije, idemo u disko na drugom dijelu grada.
kao kamen smutnje pokazalo se pitanje prijevoza. ne u vidu količine automobila. već u vidu osobe koja je u najboljem stanju da sjedne i vozi. čistom metodom dedukcije došlo se do ideje da bobelline sjedne za volan. što se njoj tad činilo kao super truper zakon zakon ideja! hik!
i sjela faca fino onako opako. već ima jedno 6 mjeseci da je položila. i sigurno je vozila jedno 10ak puta od tad. al ima ona u nogama dovoljno promjena brzina, e!
i sjela tako faca, kao što smo rekli. i ubacila u prvu. oko nje zabrinuta ekipa novopečenog dečka frendice iz društva. jer vide kako stvari stoje. u autu prijateljica a. i još jedna koju za vraga prvo doma vozimo pa tek onda prema krajnjem odredištu krećemo (ostali su već sretnije i kao što će se pokazati sigurnije već u disko stigli). i bobelline ubaci u prvu. našla vagu. dala gas. auto ni makac. turira u prazno. okej, kaže bobe sama sebi. nemoj ispast budala. amo isponova. okreni ključ. jesam. kuplung. jesam. ubaci u prvu (brzinska provjera da li se zaista u prvu ubacuje lijevo naprijed). jesam. amo lagano vaga. ide. i...krećemo? ne!
ekipa već okolo se lagano smije i bocka verbalno dvije mladice koje na parkingu ne mogu pokrenuti auto. ja im onako poluvesela psujem sve po spisku. kad li eto kuca na prozor jedan. i ja kulerski spustim staklo. i on kaže magične riječi: spusti ručnu....

nakon toga sam na prvom semaforu krenula lijevo i predomislila se i napravila fini jedan okret. i nastavila desno. pa sam na idućem oduzela prednost nekom liku koji je dovoljno trezveno zaključio da bolje da pričeka da odemo. ostavila jednu priju doma. vozikala se u gradu izbjegavajući policiju. a. je u drugoj brzini gonila auto 80km/h. pa je naglo kočila na semaforu ne bi li ja brzo pretrčala na vozačevo mjesto. gume su smrdile. pa smo se tako po gradu čejndžale u vožnji jedno 30ak min. završile ispred diska uparkiravši se u drugoj na korniž (rinzol, op.a.). auto ostalo čitavo (iako mu je drugi vikend pao motor. al nismo mi krive...). i mi žive ostale.

ovaj put bobelline je tek brucošica. mala brucošica iz glavnog grada jedne morske hrvatske županije. grada podno marjana. bila boja je boja.....znate?
enivej, bobelline je dakle tek brucošica i tek je mjesec studeni. elem, tek je u metropoli circa dva mjeseca. i ne zna taj veliki grad. koji joj se sad doduše i ne čini tako velik. al tada..dijete i velike oči. i nesmotrenost afkors.
i opet došla bobi prijateljica a. iz splita (prija mi bi rekli, op. a.). koja ima baku koja živi tamo negdi poviše miroševca. a za one koji ne znaju i time riskiraju nesmotrenost kao takvu, miroševac je gradsko groblje koje se nalazi negdi poviše poznatog zagrebačkog kvarta dubrave. a zagrebačka dubrava je kvart pomalo na lošem glasu. iako se tamo može jeftino kupit dobra cigla. za cca 50kn. i kažu da ima robe kvazi autorske i kvazi origigi. jeftino. al ne bi znala. e da. i janjevci žive tamo. što dodatno daje tamnu notu dubravi kao takvoj.
i tako su prija a. i bobe bile na ručku kod bake. i busom se do dubrave vozile ne bi li na tramvaj sjele ne bi li na tulum na savu (dijametralno suprotno na karti grada) otišle. i popile si malo onako fino na tulumu. a mama od prije a. zaključila da kakvi su to sad izlasci kad je a. kao kod bake u posjet došla (trebalo je naći izgovor za trošit pare u zagrebu. bar tad. sad samo treba naći pare). i da neka ide lipo kod bake spavat i neka je nazove kad dođe tamo. a mama od a. ima čitač brojeva. i tako uništi svaku pomisao na spačku.
i uputile se bobe i a. tako na noćni tramvaj. po prvi put. ikad. i malo fino pripite sjele u 32. do trga. tamo presjele na 34. i kišica padala i cili se noćni bus (bus je bio taj put, op.a.) zamaglio fino. a domaća atmosfera unutra. znate kako to biva. i voze se bobe i a. i niti ne znaju di treba sići nit koliko se treba voziti. računaju naivno da je dubrava zadnja postaja. u jednom trenu providnosti (usudila bih se reći jedini takav tren tu noć) upitaše ljubaznog dugokosca da kad je dubrava. i on kaže: upravo stojimo tu. i nas dvi op op, prc prc vani iskočismo. i nađosmo se na okretištu u dubravi u 1am. petak. kišica. baki smo rekle da ćemo mi bus uhvatit (olfo). pa nam je rekla da ako idemo pješke idemo onim starim putem što pored groblja prolazi jer je prečica. mi smo samo mudro klimale.
i šta splićanke naprave kad trebaju prijevoz (bar ove dvi iz priče)? e lipo prstić u zrak i stopaj! i stane neko auto. mi sjednemo. mlađi lik, lagana mjuza. pita di ćemo. pametno odgovaramo da ne znamo točno di je kuća al da ćemo mi njemu govorit kako da vozi (užass!!). i krene on. i mi konverzacije radi upitamo čovjeka da di ide. on će da je taman s posla pa se malo vozi ne bi li se opustio. ajde. pa pitamo jel vam usput? a on će mrtav hladan: ne! pa više nismo pitale. ko zna.
čovjek nas dovezao do ulaza u kući. baki rekosmo da smo išle prečicom. mami smo se javile. pojele hrpetine hrane i nismo cilu noć spavale od bolova u želucu (gastal još nije bio aktualan, op.a.).
a u ponedjeljak kad prepričavah noćne zgode i pošalice curama s faksa dobih uzajamnu istovremenu zgražajuću reakciju: stopala si u dubravi usred noći!?!? i još si dalmatinka!?!?!?

bilo je to prije godinicu koju. kad je bobelline bila na recimo drugoj godini faksa (kojeg je nedavno završila, op.a.). to su bili dani ljubovanja i drugovanja i lumpovanja po belom zagrebu gradu. nakon početnog ustezanja u uživanju u svim noćnim delicijama koje velegrad nudi (nije da st ne nudi delicije..al krafne kod mate prestanu bit zabavne kad postanu ono oko čega se vrti svaki izlazak. iako krafne kod mate..mmmm....još su bile slađe dok nisu bile javno i svjetski poznate i na vidljivoj lokaciji...bilo je nešto u uvlačenju u kvart i polagane vožnje skoro ugašenih farova da ne skuži ne znam tko jer je krafna kupljena tamo ilegalna. ilegalna krafna...vatever), završila je ta brucoška godina (hmm...nisam asistenta poshevila..jel to znači da sam još brucošica ;) ). i bobe se let loose. seknd jr velkam!! bobe osvaja noć!
i tako je bobe ludovala kako već piše. i dolazile su joj prijateljice iz splita ne bi li se zajedno ludirale u velebnoj metropoli. i to su onda bile skoro pa rimske hedonističke zabave. skoro, rekoh. jer smo samo jele i pile neumjereno. nismo ko stari rimljani pojedeno ponovno na svijet donosile ne bi li još malo više natrpale u sebe.
jednom se odlučismo s omanjom ekipom sastavljenom i od autohtonih i nas dalmoša pridošlica u gjuru 2 otići (evo mi glave ako me nije svatko od splitskih mandrila pitao da di je gjuro 1....uh....). i zapili se mi u maloj sobici studentskog doma na savi. al ono baš se zapili. ballantines afkors. na litre. i krenuli tramvajem noćnim. vesela jedna družina.
udario alkohol u glavu. i frendica i bobe počele osjećati dobro poznati pritisak u donjem dijelu stomaka. zov prirode. na ve ce se treba. a di? a kako? a ko će do gjure 2 izdržat?
izađosmo na trgu burze (velikana..kako god..tamo di su fontane velike i hnb). i pogled lijevo..nigdje grm. pogled desno..nigdje grm. pametne glavice se zamislile (samo da napomenem da ekipa u tom trenu dalje pješači i viče po splitski afkors: ajde majke ti više. pišat ćeš gori!..i da napomenem za daljnje potrebe priče da je frendica sad iznimno uspješna zg studentica medicine).
kao najzgodnije mjesto nakon kraćeg kontempliranja pokazali su se velebni stupovi jedne građevine na tom istom trgu. i brzo se mi čučle i pošteno obavile potrebu (koliko puta požalih što muško nisam.....pogotovo u dalmaciji..kad zapuše......fuj fuj fuj). i sretno olakšane krenule prema ekipi. ne videći zgrožen pogled zagrebačkog budućeg intelektualca koji je samo uspio reći: pa di baš ispred ministarstva kulture!?

utjecaj jaja na moj životni put
moja baka ima kuću. i oko kuće okućnicu. i ima i kokošinjac (mi to tamo zovemo lokalno kokošar). i da bi došli do kokošara treba preći cca 50m tankog putića kroz grane mandarina (a lijepe li slike...).
Bobelline ima oko 3 god. a njen stariji Rođak godinu i sitno više. i njima je užasno super kad baka ide po jaja u kokošar. onda oni idu s njom i s velikim guštom uzimaju još topla jaja i spremaju ih u veliki bakin sić (e sad, šta je sić..to vam je ono što izgleda ko velika kantica. ima ručku i od tvrde je plastike. vjedro štono bi se reklo). i to ih puni ponosom i osjećaju se korisno. i kao i sva mala djeca jako se vole osjećati korisno. moglo bi se čak reći da je odlazak po jaja uvelike bio centralni događaj malog dječjeg dana.
i tako jednom baka kaže: idemo Bobelline i Rođak! idemo po jaja! i mi sretno i poletno nožicama poletjesmo. spremili smo jaja pažljivo u sić. i htjeli nositi pokoje u ruci. jer je baš fino toplo a i nekako se važno osjetiš. a baka se snebivala od tog čina jerbo smo mi mali i jaja bi se razbit mogla. ali taj dan dala baka dozvolu za ručno prenašanje. o veselja! o sreće! i kaže baka: ti Bobelline uzmi jedno, a ti Rođak uzmi dva! a ja zbunjeno zapitah da kako on dva a ja jedno. i baka reče povijesnu rečenicu: on je Muško! a mala budućaemancipiranaBobelline napuni se gnjevom i bijesom i potpunom nevjericom da šta sad šta je on muško, kao da može bolje ta jaja prenijet tih 50 metara!!!???
naravno, odraslima je to bilo jaaaako slatko. pih! i htjeli su nas slikati kad smo došli ispred kuće . i tako postoji dokaz iste (ne)zgode. ja sam se čučla u bijesu da ne bih bila na slici. al bezuspješno. i tako ja čučim. bijesno gledam u stranu. Rođak ponosno drži ta dva jaja (ne svoja, prokletnici jedni!). a baka suzdržava smijeh.

mama mi ne vjeruje da se toga sjećam. kaže da sam bila premala. e mama...kako se ne bih sjećala trena kad se moja urođena emancipacija probudila. trebala si sve te znakove uočiti i pamtiti. pa se onda ne bi čudila mojim dišpetoznim prkošenjima «muškom» svijetu oko nas.

Kraj srednje škole, norijada, svi smo obučeni u prugasta odijela jel smo htjeli biti zatvorenici, ali je većinski dio razreda (čitaj: žene) odlučio da ćemo imat okomite crno bijele pruge jerbo ih vodoravne navodno čine debljima nego što jesu!!! Bla!
Tog dana su nas zvali: "e, zebreee!" Damn!
I tako, nakon cijelodnevnog ludiranja, koncerta, laganog opijanja i divljanja po školi odlučismo večer i noć provesti na obali jezera. Ja sam na brzinu otrčao kući, po nešto hrane i odjeće. Pa sam onda odlučio stopirati i nažicat prijevoz tih nekoliko kilometara do jezera jer je sva moja ekipa već otišla ranije. I stoji jedan auto na semaforu na kojem ja baš stopiram, neki čiča u pedesetima za volanom. I pitam ga dal ide prema jezeru, veli ide! Sjednem ja u auto, krenemo na vožnju od 3-4 kilometra i ja nakon par stotina metara shvatim da je lik pijan ko deva!!! Ne drži volan nego se oslanja o njega, crven u licu...
Počnem ja sa tihim molitvama i mantrama pa i ne slušam što on trkelja. Stižemo do zavoja na kojem izlazim i počnem otvarati vrata i istovremeno se zahvaljivati, ali me on primi za lakat i kaže da pričekam! Ja zbunjen... a on veli nešto u stilu: "Pa, imam ja kćer tvojih godina... bla... bla... i baš ste vi mladi dobri..." i spusti svoju ruku na moje bedro! JEBEMTI, ja sam taj čas izletio iz auta i počeo trčat još par stotina metara do obale i svoje ekipe!

Eto, to je bio moj prvi susret sa starim perverznjacima... brrrr...

.... prije nekoliko godina .... žurim ja jedan dan doma , moram se presvući i onda s curama naći u gradu .... na putu do doma srećem prijatelja koji pita kuda žuriš , ja mu ispričam , a on veli - ja idem za par minuta prema gradu , pa ako me vidiš pred zgradom povesti ću te ... odjurim doma , presvučem se i jurim prema tramvajskoj .... stojim na zebri i dolazi auto kakav vozi moj frend i stane ispred mene ... ja otvaram vrata , ulazim i sjedam , objašnjavam mu kako žurim i gdje se moram naći i s kim i sve tako .... okrenem se prema njemu , a kraj mene sjedi totalno nepoznati dečko , zbunjeno me gleda i muca .... gospodična (?!) ja sam samo stao da vas propustim preko ceste ..... mislim da sam izjurila prije nego što sam ušla uz mucanje nekakve isprike .... tko zna što si je čovjek mislio .... a sad si mislim ... trebala sam ga tražiti da me odbaci do grada ;)............. nije za usporediti s ovim tvojim , ali ima nas svakakvih ( moja frendica je imala jednog koji je u završnom činu vikao - ja sam nabolji j***č na svijetu ???? - nije dugo potrajao ! )

evo ipak... nedavno dragi i ja u nekom šopingu. on već mrtav. ja još u speedu. prolazimo po cvjetnom a tamo neko događanje. stanemo pogledat. meni dosadno. pa sam zastala. on krenuo naprijed jer je mislio da sam iza. zgrabio curu iza sebe za ruku povukao i zagrlio. u tom trenu skuži i faca užasa: grli nepoznatu ženu. ja naravno umrem od smijeha.

Evo da se i ja "pohvalim"... :-) Oduvijek me zanimalo kako izgleda obdukcija, pa sam se dogovorio s prijateljima iz medicinske da me prošvercaju na jednu... Ulazim unutra, a ondje leže dva tijela: jedan muškarac i jedna žena... Nju smo obradili prvu: Ona se oskliznula u kupaonici, udarila glavom u rub kade i umrla... Moji prijatelji nisu imali želudac za neke stvari, pa su izašli van, ali ja sam ostao do kraja... Nakon što smo završili sa ženom, kaže mi teta sa skalpelom (patolog, jel') da odem van po ostale... I ja izađem van, nađem ih kako sjede na klupama, a oko njih stoje neki ljudi... Meni bilo lijeno otići do njih, pa se derem "EEEEJ, ONA ŽENA JE GOTOVA" i krenem u šali opisivati kako je bilo... A oni me pogledaju, udare se dlanom po čelu i zakimaju glavom lijevo-desno... Zašto? Zato jer je među onim ljudima, koji su stajali pored njih, bio i suprug te iste žene... Došao je dogovoriti se s mrtvozornikom oko preuzimanja tijela... (i dan danas mi je neugodno zbog toga, a uvijek će i biti)

Dala si mi nešto za razmišljanje, ne mogu se sad sjetiti, ali samo zato jer sam imala i previše tih neugodnih trenutaka. Ali ovako na prvu, trudna sam, a još nisam rekla šefki. Međutim, na papirić sam zapisala podatke o stažu, porodiljnom, trudnoći, i ostavila ga na stolu!!!! Tako da žena može saznati i prije nego joj ja planiram obznaniti da idem na bolovanje jer moram čuvati trudnoću. Ako je zavirila na moj stol, umrijet ću od srama...Kako je prošlo, javit ću ti u ponedjeljak, utorak.

E ova ti je tema dobra.....
Prvo sto mi je palo na pamet kad sam procitala post nije moja glupost, vec moja poznanica iz Brazila....Joj zenske!
Ona ti nije nikako mogla zapamtit koja je lampica i metar za gorivo u autu,pa bi redovito ostajala bez benzina...Naravno onda bi nazvala taticu i covjek bi morao u spasavanje....E pa jadnom covjeku valjda dosadilo pa je jednoga dana uzeo crnu boju i zacrnio sve metre i lampice na njenom autu - osim pogadjate....one za gorivo!!!!
(Necu ni spominjat da cura ima 25 god???)
E,ko je sad tu ludji dalo bi se diskutirat!

Uh...sigurno bi mogao iskopat koju priču. Ček jednom sam u osnvonoj školi uletio rastavljati od tuče dvojicu. I kako su bili blizu nekog malog zidića sa strminom iza. Gurnuo sam ih obojicu nenamjerno i oba su se otkotrljala preko i tad me je spazio razrednik i joše neki nastavnici i ispao sam teški nasilnik. Objavili su mi ime na razglasu i odveli me na razgovor direktoru....i svi su glumili veliko razočaranje jer sam dotad bio uzoran đak :)))

Paaaa...teško je odlučiti i izabrati :)) Mislim da bi to ipak bila ona moja vožnja na motoru kad sam ostala bez haljine. Pisala sam o tome davno još, ali ukratko : Dobila sam prekrasnu široku hipi haljinu i sjela s njom postrance dečku na motor. Prekrasno smo izgledali. Haljina se vijorila za nama. ;) Sve dok nismo stali zbog semafora na najprometnijem raskršću. Upalilo se zeleno, on je krenuo, a meni haljina zapela u kotač i podrapala se odmah ispod pazuha. Ostala sam samo u gaćicama i rukavima od haljine sjediti na sred raskršća :))))

pade mi na pamet jedna davna zgoda...mene, klinca, neki rođaci poveli na izlet u sarajevo na kiseljak. kišni dan, gacamo po vodi u travi, gacaju i konji, žabe skakuću na sve strane. uhvatio ja par žaba i dajem konju da jede. ne znas tko koga gleda zelenijom bojom konj mene ili ja konja i čudim se zašto neće da se posluži kad je sve na dlanu(ja gradsko dijete). Mnogo godina kasnije kad smo Jedina i ja odlazili u opatijsku pivnicu na crno pivo i pohane žablje krake shvatio sam zašto me konj gledao onako zeleno: trebao sam mu ponuditi pohane krake i crno pivo...

Preedobro:))) Ovo je preedobro:)))
Izlazak, ljeto. Obukla ja fino bijele hlače i bijeli topić, sredila se onako pravo:)) I malo se popilo eto.. I maloj dragonfly padne na pamet vidjevši tamo na rivi zavezane brodiće, kako bi bilo fino sjesti u brodić malo i ljuljati se..
I priđem pametna barci i povučem je za konop.. Kao mislila valjda kad sam ovako kamionske građe kako ću povući konop i barkica će fino doplivati do mene.
I naravno barka povukla mene i ja završila u moru, a najbolje od svega što se more cvjetalo pa je onako baš lijepo bilo puno onih cvjetića i algica. Skočio frend za mnom, vidio vrag odnio šalu,treba me izvuć pa smo se skupa brčkali dok su nas turisti fino poslikavali i snimili.
Tek tako da pokažu svijetu kako se hrvatski narod zna zabavljati:))))
I da, bilo je zanimljivo kasnije šetati rivom punom ljudi onako u sexy zeleno-sivo-mokrom izdanju:))) Neopisiv osjećaj naprosto:)))
No barem sam naučila onu pravu izreku - prijatelj u nevolji:)

Kao malu, čuvala me prabaka u svojoj kući. Imala je veš-mašinu, ali tadašnje veš-mašine nisu imale i centrifugu. Centrifuga je bila poseban stroj koji je stajao sam za sebe. Imao je oblik valjka i sa gornje strane imao je poklopac, a unutrašnjost joj se okretala, na struju i tako "žmikala" veš. (Ajme, ko da imam sto godina, centrifuga izvan veš-mašine... ). Dakle, neobično me privlačio taj stroj. Kao što današnju djecu privlači R2D2, tako je mene tada privlačila ta centrifuga. Ne zbog sile, centrifugalne, nego zbog toga što bi se sve moglo pronaći u njoj. Pa sam, naravno, zagnjurila glavu unutra, ne bi li pronašla nešto meni zanimljivo. Nisam ništa vidjela, pa sam se nagnula još malo... pa još malo... sve dok moje noge nisu došle u okomiti položaj, a glava upala skroz unutra. U centrifugu. Prabaka je sva u panici dotrčala i počela me izvlačiti iz mog robota. Uspjela je tek malo, jer glava nikako nije više mogla van. Uši su zapele (nije da sam slonić Dambo, al su zapele). Jedan krivi potez i mogla mi se iscentrifugirati glava. Nakon što je i pradjeda priskočio u pomoć, opet sam bila izvan centrifuge. Dakle, moj se mozak nije uspio očistiti. Zato je danas takav. Kakav već je :)))

najluđa stvar koju sam ja izvel je bila za virijeme domovinskog rata.........nas 4 u izvidnici......i na kraju zalutamo u uletimo među četnike...oni kreću u pješadijski napad a mi među njima, a da nas ne skuže da nismo njihovi ja počnem pjevati četničke pjesme......ovi moji me pogledaju, sam kaj ne riknu od smijeha, ali pjevaju i oni.........i tak mi u napadu sa četnicima.......a kad se zakrvilo sam smo se okrenuli i tukli po njima....hahahahaha.......a budaletine nas nisu skužili kilometar i pol....kaj je najbolje znali smo bolje njihove pjesme nego oni.....