VJEROVATI U PETRA PANA

08.05.2006., ponedjeljak

ODRASLA OSOBA TO NEĆE RAZUMJETI...

Bezbroj puta sam spomenula kako nas život odnese u nekim nepoznatim pravcima, baš poput one scene s plastičnom vrećicom iz filma „Vrtlog života“ (isprika ako sam fulala). I zapitaš se kakva je stvarnost… Stvarnost nas u pravilu boli. Ili je ne uspijevamo prihvatiti i odživjeti. Ili ne prepoznajemo one dobre stvari koje skriva duboko zakukuljene u sebi. Moja stvarnost je sretna. Tako ja vjerujem. Tako ja želim vjerovati. Oduvijek sam bila dijete priče i imam moć svaku životnu situaciju pretvoriti u bajku. Ponekada ima sretan završetak. Ponekada malo tužniji, ali ja se trudim izvući pouku iz svakog bez obzira na kraj!

Htjela sam zapravo reći kako s nekim osobama, s kojima nismo imali raniji doticaj, kliknemo na prvu. S nekima nam prođe život, a nismo se ni pomakli s mjesta. Ljubavi i privrženosti nema, prijateljstva još manje, povjerenju nema ni spomena i godine trošimo na krive ljude…

Kada sam počela raditi ovdje gdje radim nisam poznavala baš nikoga. Možda sam po prvi puta u životu ja napravila prvi korak i prišla osobi koja se nalazila u situaciji sličnoj mojoj. U pravilu ja nisam ta koja preuzima inicijativu i povlači konce, ali me život vjerojatno natjerao da učinim ono što nije u mojoj prirodi. I nisam požalila. Ona je bila moja zraka sunca u najgorim početnim danima. To je i sada. I zato danas razumijem ljude koji kažu kako im je u novom poslu na samom početku teško i nesnošljivo… Većina nas bi najradije digla ruke…

E, zbog te zrake sunca našla sam dovoljno hrabrosti da se prva javim još jednoj osobi. Ovoga puta osobi iz moje virtualne galaksije u kojoj se slučajno našla i njezina planeta.

Ne mogu sa sigurnošću reći kada su se naše planete susrele. Zaista ne znam. Nisam ni sigurna je li moja naletila u njezinu orbitu ili njezina u moju. I umoljavam poznavatelje „astro-nešto“ da mi ne uzimaju za zlo moju viziju svemira ili da me ni u ludom ludilu ne ispravljaju glede galaksija, putanja, meteora i ostalih svemirskih bedastoća! Ja sam Mala Princeza na svojoj planeti… i ne dirajte ju. Meni je tamo dobro, a ako vi budete voljeli moju maštu…bit će i vama.

Neki dan sam sjela u šatl, uključila wap pogon u dupetu i ajmo…vidi,vidi…i njezin raznosač pošte je zaposlen u istoj firmi ko i moj….

Zakaj sam se javila? Ne znam. Ma, pomalo ipak znam. Mene jednostavno fascinira neki njezin naslov…baš bih ja takav stavila. Oduševi me slika…upravo tu bih ja izabrala. I jedan kraj njezinog posta. Dvije obične, male, prosto (ne)proširene rečenice mi i danas odzvanjaju u glavi. Ono, kraj… neopisiv kraj! Kraj koji oslikava sve! Nije rekla puno, a rekla je sve! I uvijek se sjetim tog kraja kad otvorim njezin blog. (Sada kad pišem o ovom stilskom segmentu znam da moja Holi jako dobro znam o čemu brbljam.) I nekako sam ostala zatečena nekim njezinim komentarima. U nekoliko navrata. Čovjek se zapita čime je zaslužio toliku toplinu te neke nepoznate osobe. A grije. Toliko grije. Nemate pojma.

I sada sam sretna. Tu je. Jako blizu. I fizički i psihički. Zaista je tu. I veselim se tom nekom danu. Zbog nje. S njom.

Kako bi rekla: ima nas još pomalo nenormalnih, ali…

Ona bi još napisala:Isplati se. Kako ne...
Draga, hvala ti…


Za sve nas koji živimo na nekim svojim planetama:

„A ja volim noću slušati zvijezde. Kao pet stotina milijuna zvončića... Ali evo, događa se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam staviti kožni remen! Nikada je neće moći namjestiti svojoj ovci. I ja se pitam: »Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu...« Ponekad kažem sebi: »Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu...« Tada sam sretan. I sve zvijezde se smiju umiljato. Ponekad opet kažem sebi: »Katkada je čovjek rastresen i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!... Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negdje, bogzna gdje, jedna ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu... Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I vidjet ćete kako se sve mijenja... I nijedna odrasla osoba neće nikada razumjeti da to ima toliko značaja!“

- 12:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #