nedjelja, 03.02.2008.

Škancija

Pričala mi je teta da je imala česte posjete neželjenih ljudi, jer se njena kuća nalazi uz cestu, a u blizini je autobusna postaja. Samim time, njen dom bio je "prvi na udaru" potencijalnim prodavačima, prezenterima... i ostalima koji se bave prodajom "od vrata do vrata". Kada bi oni izišli iz autobusa, oko 100 metara od postaje nalazi se njena kuća... I - puf - uvijek dođu na njena vrata...

Bilo je to 80-ih godina prošloga stoljeća, kada su bili "u điru" Romi koji su prodavali "po kućama" odjeću, tražili staro željezo za otkup, nudili se da bi popravljali stare lonce i neispravne kišobrane... Tada je u to vrijeme bila jedna Romkinja koja je redovito obilazila kuće po našem susjedstvu. Svaki mjesec bi se pojavila bar jednom, ako ne i više... Čak se i ja, kroz maglu, sjećam te žene, iako sam bila dijete...Tako da, ono što mi je teta ispričala, smatram vjerodostojnim...

A priča je slijedeća: Navedena žena imala je ime Škendija. Bilo joj je ime toliko neobično; da su je lokalno stanovništvo, a naročito djeca, prozvali Škancija. A za one koji ne znaju, "škancija" je stari dalmatinski izraz za policu, stalažu; ili čak naziv za dio velikog zidnog, otvorenog plakara, koji je imao velike police > 'škancije' > i koji je skoro uvijek bio - u starim dalmatinskim kućama - bez vrata, već je samo imao zavjesu. I tako je redovito naša junakinja prodavala odjeću, obuću... lonce, tave... i da dalje ne nabrajam.

Dolazila je - po nekakvoj navici - uvijek na tetina vrata, jer su joj bila "prva po redu"; kada bi izišla iz autobusa - noseći, ili, bolje rečeno, vukući, velike torbe - u potragu za novim kupcima. I, tako je ona dolazila i dolazila... uporno...
I što ju je više teta odbijala, to je ona bila upornija... Jednom je to teti dosadilo... pa je smislila način kako da je se riješi: Kada bi došla Škancija, teta bi rekla svojem suprugu: "Ajde, mužu, oblači jaketu! Šta čekaš, zar ne znaš da moramo ić u grad?? Otić će nam autobus..." Tada mi mu dala 'mig' da je to samo isprika da se riješe te dosadne Škancije...

I, svaki puta kada bi ta žena dolazila kod njih, "oni su morali negdje ići". Ona je toliko bila uporna u svojim dolascima, da je i sama jednom - nakon mnogobrojnih pokušaja da im nešto ponudi na prodaju - zaključila da "oni uvijek idu negdje".

Ali, onda bi joj se teta stalno 'ispričavala' - kada bi došla. Jer, njoj bi onda teta objasnila da "uvijek naiđe kada ona sa suprugom mora ići u grad". Rekla bi joj da "ona ima djecu, da mora ići na Pazar kupiti neke sitnice, jer joj nedostaju za spremiti ručak", ili bi joj "složila sličnu priču"; (iako su imali svoj vlastiti vrt kojeg su obrađivali, uvijek bi teta "našla
razlog zbog kojega mora negdje ići", ako ne na Pazar, onda "u grad po neke sitnice", itd.)

Tako je uporna Škancija bila - na fini način - 'prisiljena', prestajati dolaziti kod tete i njene obitelji, jer oni "uvijek negdje trebaju ići"...