subota, 02.02.2008.

Najukusnija kava i jedan neobični 'recept'

Svaki put - kada dođem na kavu kod teta Zore, a navratim uvijek kada sam u mogućnosti i kada imam bar malo slobodnog vremena, a naročito kada imam slobodni vikend - nas dvije popijemo kavu... Jer, stvarno te svoje posjete teti Zori mogu smatrati užitkom... Mnogi ljudi me pitaju zašto idem kod te žene kad je, prema njihovom mišljenju, to "jedna obična i stara baba". Onda im ja ukratko kažem: "Imaš godina onoliko kako se osjećaš!" I, smatram da je to pametnomu dosta. Nikada nisam voljela objašnjavati znatiželjnim ljudima što radim i, što je najvažnije, zašto to radim. "To je moja stvar!" - pjeva Severina.

*Sada ću malo skrenuti s glavne teme ovog post-a, da bih napisala jednu šaljivu anegdotu o znatiželji (i kako je suzbiti u korijenu): Moja prijateljica, a ujedno i susjeda iz drugog ulaza, u zgradi pored, uvijek kada ide negdje, naiđe ispred ulaza na "tračare" koje nemaju pametnijeg posla nego sjede na zidiću i gledaju tko gdje ide... I, naravno, o tome raspravljaju... I, tako bi uvijek te "babe" pitale susjedu: "A di ćeš?!" A ona bi im s užitkom odgovorila: "Idem na seks!" I tako svaki puta kada bi prošla one bi ju pitale isto pitanje, a ona bi im "od gušta" uvijek isto odgovarala svaki put. Jednom je prošao njen suprug, vraćajući se u stan. "Babe" ga upitale: "A kako to, da tvoja žena ide svaki dan na seks? Je l' to tebi, sinko, smeta?" On im odgovori (pretpostavljam da mu je žena bila rekla što je one pitaju i što im ona odgovara na njihovo pitanje, pa je i znao što će im odgovoriti): "Je, ona meni svaku večer donese kući 100 €. Ona lipo gušta, a meni uvik dođe doma s 'kikirikijem'. Dobro meni, imam svaku večer eurića, a dobro je i njoj!" Kada su to čule, one su zaključile da je susid "poludija" i više ih ništa nisu pitale, već su samo komentirale potiho da je to "sve ludo". Eto, toliko o receptu za suzbijanje znatiželje...*

Vratit ću se na temu o kojoj sam počela pisati: Kava kod tete je nešto što se ne može opisati. Najbolji okus ikada...
I, naravno, pijem je bez mlijeka. Probah piti s mlijekom, ali, nije to - to... Nije to onaj okus kave iz stare "kogulice" (džezve) iz koje se skuhaju najbolje kave... A koliko sam ih popila kod tete... I koliko tajni su čule šalice i "kogulica" na stolu kada bismo nas dvije razgovarale... Hvala Bogu da ne znaju govoriti... Jer, dvije šalice, dva tanjurića, podmetač, "kogulica", i - nezaobilazan detalj: novi broj "Slobodne Dalmacije" > su bili sve ove godine na stolu.
Reklo bi se, kao nezaobilazan dio našeg rituala ispijanja kave.. I, razgovarale smo uz kavu, naravno... koji puta su bili razgovori i tužni; ali i veseli; i smiješni; i životni... Ali, meni su bili jako, jako ugodni... I, što je najvažnije, za tim stolom je svaki naš razgovor ostajao...