palente i mlika

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
bilješke

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr



21.09.2006., četvrtak

Selim na blog

Najradije bih preselio na blog. Uzeo četkicu za zube, jastuk i dekicu, pa se ušuškao negdje odakle puca lijep pogled na dobre priče.
Doista, u ovih nekoliko tjedana koliko zavirujem kroz taj prozor nisam mogao ne zamijetiti daleko veću toleranciju, puno ugodniju, pametniju i dobronamjerniju komunikaciju nego u stvarnom svijetu. Naišao sam na odlične autore, ugodne sugovornike, zanimljive ljude, te na veeeeliko vrelo pozitivne energije. Pozitivne, a ne negativne - koju susrećem na svakom koraku u ovom stvarnom životu - ovdje i sada dok pišem - u pauzi na poslu.
Plaćen sam da čitam tuđe tekstove, no prečesto to nerado činim, s mukom krčeći put kroz neprohodnu šikaru od slova...
A tamo - iza prozora - čitam zabadava, a uživam i guštam, smijuljim se i mljackam kao veliko, sito i zadovoljno prase.
Baš sam neki dan razgovarao s kolegom, inače odličnim autorom i uglednim blogerom, o tome koliko tu leži kreativne energije. Leži, a ne giba se dovoljno (čini mi se), pa sve razmišljam kako bi se to dalo dodatno raspiriti.
Pričali smo kako bi bilo lijepo i uživo slušati dobre autore i odabrane priče, kako bi to bio povod lijepom druženju, ali i medijski događaj. Osobno bih vrlo rado, uz pivo, slušao priče iz usta autora koje sam dotad upoznao samo preko slova tamo u magičnom prozorčiću. Pa se nadam da bi se takvo što moglo, možda, uskoro i dogoditi.
- 15:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

Zašto tate ne smiju plakati?

- Neka dijete prvih dana dovodi psihički stabilniji roditelj, neka se ne oprašta predugo, neka se ne obazire na djetetov plač i neka se nipošto ne vraća, rekle su tete na prvom roditeljskom uoči polaska našeg jedinca u jaslice.
Žena mi se okrenula: Ti ćeš ga voditi, suze su joj već namakale lice.
Da je iza mene bio netko, učinio bih isto. Ovako, samo sam kimnuo.
Baka je duboko uzdahnula kad smo se vratili. Nogama smo razgrtali tanjuriće, komade kruha, dude, didaktičke igračke, patke, papirnate maramice, kocke i pokakane pelene dok je brisala znoj sa čela.
- Jel' bio dobar?, pitali smo.


- Sutra će naš ponos navršiti 10 mjeseci, sutra će mu do odlaska u vrtić preostati još 60-tak dana, a danas smo bili na vrtuljku i ljuljački, pa na toboganu, na vrtuljku, pa opet na toboganu. Dina sam zamolio da malo uspori. S vrtuljkom.
- Zbog malog, rekao sam, a meni je bilo slabo. Cijeli dan osjećao sam se kao da sam izašao iz autobusa.
- Pa on već sve zna, rekao sam ženi kada je jutros prepoznao himnu, kada je točno naslutio da je završio TV kalendar i da će za koji tren početi njegova omiljena tinki vinki emisija.
-
- Stariji dječaci danas na igralištu su se svađali. Vikali su i pljuvali jedan na drugoga. Čvrsto me zgrabio za dlake na ruci. Stisak nije popustio sve dok nisu otišli. Onda me pogledao velikim tamnim očima.
- Stiskao me i prekjučer dok smo zastali u razgovoru s nepoznatim ljudima. Unosili su mu se u lice, a on je nokte zabijao u moje podlaktice.
- Rekao sam im da moramo ići i zaradio smiješak anđela.
- Nedavno smo morali k liječniku. Trebao je vaditi krv i dati mokraću. Piškiti nije mogao, no zato je vrećicu pokakao.
- Išao sam kupiti novu i zakasnio kod doktorica.
- Sutradan mu se opet nije pišalo, išao sam po novu vrećicu. Odlučio je, izgleda, ne ispustiti ni kapi u tu smiješnu plastiku.
- Ajmo bar izvaditi krv, odlučili smo četvrto jutro.
- Bio je dobro raspoložen, zaigran, vedar. Mlada sestra gugutanjem ga je uspjela dodatno šarmirati: smijao se dok mu je iglu zabijala u meku jagodicu. Isprva ništa nije osjetio, a onda je pogledao mamu, pa mene. Dječji vrisak uznemirio je i čekaonicu.
- Izdali ste me, kao da su govorile njegove oči, dok su niz okrugle obraze klizile velike srebrne kapi.

- 07:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.09.2006., petak

Lijepo sjećanje na rat

Hoću svaki dan jednu priču! Toplu priču o dečkima na prvoj crti. Pozitivnu priču, rekao je Vito.
Bilo je to turobno vrijeme kada su s fronte dolazile samo loše vijesti, no Viti se nije smjelo proturječiti.
Našli smo se u kafiću, njih trojica tek su se privikavali na život van mokrih rovova te su se još uvijek čudili bezbrižnom čavrljanju većine bezličnih gostiju. Njihova krvava, mokra i opora priča doista i nije pripadala tom okruženju sterilnog lokala.
Izašli smo van. Na zagrebački zrak.
- Trebali smo se čamcima prebaciti na drugu obalu Kupe i jebati im majku, ali sve je otišlo u kurac i akcija je propala. Pobili su nam ljude, a neki su se i utopili– započeli su dečki priču koja teško da je mogla završiti pozitivno.
- Iskočili smo iz čamca i počeli plivati na našu stranu kada je Niko ranjen. Nije mogao plivati, a ni mi ga nismo mogli vući pa smo se pritajili na jednom otočiću usred rijeke. Odlučili smo tu ostati do noći, kako bi se po mraku mogli prebaciti na obalu. Ležali smo satima i već smo mislili da su otišli, kada se jedan počeo spuštati.
- Išao je polako, bezbrižno, s puškom na ramenu. Sve to vrijeme držali smo ga na nišanu. Nismo disali. Bojali smo se zapucati da se ne odamo, ali smo strahovali i da on ne potegne pušku.
- Čekali smo.
- Skužio nas je tek kada se spustio do same obale, gledali smo se nekoliko jebenih sekundi, mi njega preko nišana, s prstima na okidaču, a on nas preko vode, prestrašeno, iznenađeno.
- Onda se polako okrenuo. Htjeli smo pucati,
- ali nismo.
- Čekali smo, tko zna koji kurac smo čekali i odgađali ono što se moralo učiniti.
- On je za to vrijeme polako hodao prema gore, gazio je sporo i nesigurno, kao da je načuo naše misli, kao da je znao da se dvoumimo. No nakon nekoliko minuta bio nam je izvan domašaja.
- Sada je on bio u prednosti, sada je on mogao ubiti nas. Niki je rana krvarila sve jače, stenjao je sve glasnije i svi smo sve manje vjerovali da za nas ima nade. Ipak, prošlo je pola sata a nitko se nije pojavljivao. Prošao je još sat, pa dva sata, a mi smo još bili živi. Mokri i krvavi, ali živi.
- Napokon je pala noć i bili smo spašeni
– ispričali su u jednom dahu njih trojica. I pogledali me nepovjerljivo.
- Ništa im, kužiš, nije rekao – podebljali su, samo za me, vjerojatno tupog pogleda.
- I pitali: jel' ti to dovoljno dobra priča.
- Rekao sam kako vjerujem da će Vito biti zadovoljan. I osjetio kako će njihov smijeh uskoro eruptirati.

- 08:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se