otokpiwa

U Nicosiji je hit svratiti u Tursku, a nama naročito - radi kulturno povijesne baštine. Pokazalo se najzgodnije preko Ledra čeke. Ciprioti pojma nemaju što je s te druge strane, koga god da pitaš. Jesmo kasnije trefili jednu Poljakinju, konobaricu u kafiću koja se jednom u 12 godina života na otoku zaletila do Karpasije (na pršutovom zglobu, tj. samom istoku). Ona je znala da ima cesta, more i potvrdila da ima ta jedna romantična kula koju je Meta odlučila osvojiti.

Čeka je dio zelene linije koja cijeli otok na dvije države. Po toj zelenoj liniji, koja zapravo nije linija već lanac kvartova nađe se pokoji snajperist tako da me je bila vuna slikavati. A i istaknute su table sa zabranama. Dušu je dalo za šverc. Na samom prijelazu je ulica podijeljena u dva traka, dosta mekano - pitarićima sa oleandrićima. Tako pješaci znaju smjer. Valja reći - graničari su mrzovoljniji sa turske strane.

Najvažnija razlika za nas, komodne gospođe, je atribut za kafu - sa ciparske smo pile grčku (može i ciparsku) kafu, a danas pijemo tursku. Nije nam se nijednom omaklo reći krivo.

Tu se čak i nezainteresirani turist mora nagledati Kemala Paše Ataturka. Od čeke do kolodvora, ima ga u vidu čovjeka u iskoraku, u nadnaravnoj veličini, biste, memorijalne baštice... Kemal je Tito.

Sudbina je htjela da je Turke "zapao" gotički dio grada sa znamenitom katedralom. Na nju su jako lijepo interpolirali dva minareta. Ubrali su i isklesali kamena sve u četvrtu znamenku RAL-a identičnog postojećem. Naravno, i tu je standardni detalj sa ovoga otoka: na rigalicama je metalni vertikalni oluk za odvod krovne vode, pituran u oker. Krajem 16. stoljeća baš iz te katedrale je počela otomanska dominacija. Počela je pokoljem.

Da nije bilo kasnije Engleza, moguće da se Ciprioti ne bi niti dijelili već bi ostali poturčeni. Spasonosni Englezi.