otokpiwa

Mleeta Resistance Tourist Landmark lepršavo zvuči, naročito zainteresiranom pojedincu koji raspolaže autom i baulja po jugu Libanona bez plana i programa. Navalili smo otići u Mleetu. Međutim, nije baš toliko lepršavo za ga pronaći. Kad putnik ukuca destinaciju u GPS, sigurno točno dođe, ali se bogami iznenadi najraznoraznijim iznenađenjima. Da smo gledali u starinsku, analognu mapu (koja jeste nezgodna jer je lancun nespretan za rastegnuti preko volana bili bismo osvijestili nagib terena (ne)važnost ceste i koješta drugo. Putem se prođe kroz dva i pol sela koja imaju sveukupno jedan dućan i jednu kafanicu, a one su ukrašene crnim Hezbollahovim zastavicama tako da se žedni bezbožnik ne osjeća najdobrodošlije zakoračiti unutra.

Pokazalo se da toponim Mleeta ne ide sa prijedlogom 'u' (Mleetu), već 'na' (Mleetu). Mleeta je na vrh brda. Do tamo se vozi tisuću i jedan dan jer je put uzak, jako strm, jako serpentinast i iza svakog drugog zavoja je sa desne (moje strane) provalija bez bankine. Radi svega toga nam je put vremenski bio jako dug. Uhvatila nas je i nužda i žeđ. Zahvaljujući onom druškom domaćinu jedino nas glad nije uhvatila. Nužda nas je uhvatila jer se putem ne može stati sa strane pa je obaviti u bušak budući da je uz cestu provalija. Ja ionako ne bi stajala sa strane, već muški dio ekipe, ali čak ni njima nije bilo ugodno.

Nasuprot našem iskustvu, opisane okolnosti su bile izvrsne za Hezbollah kada se onomad, početkom 80-tih osnivao. Samo radi podsjetnika, njegovo osnivanje bilo je uzrokovano izraelskom okupacijom juga Libanona. Pošto je u ovoj kombinaciji Izrael bio Golijat, a Libanon David, u Libanonu je osnivanje Hezbollaha, uz veliku asistenciju Irana, bila svojevrsna pomoć libanonskoj bespomoćnoj vojsci. Nota bene, asistencija nije sigurno posljedica silne iranske plemenitosti već dugoročnog ekonomskog interesa. Hezbollah je, uz enormne gubitke na svojoj strani, enormnu materijalnu štetu uzrokovanu kod sebe doma, a nešto manje i kod Izraela doma ipak oslobodio veći dio okupiranog libanonskog teritorija. Jest za pohvalu narodnooslobodilački moment, samo što, kako to uvijek biva sa ratnim tipovima (i s jedne i sa druge strane) kojima je ranije nedostajalo testosterona, nakon što im fajnali udari u gornju glavu, ponestane im samokritike. Zaborave i jedni i drugi što je ono bio meritum stvari ili svrha narodnooslobodilačke / invazijske borbe pa više ne znaju stati. Dug je put od hipofize koja se nalazi uz sam mozak, preko jaja, nazad do mozga, tj. njegovog frontalnog dijela. To bi bilo u najkraćim crtama o izraelsko - libanonskom konfliktu. Ništa novoga za nas Balkance.

Glavna Hezbollahova čeka iz toga "slavnoga" doba jest ova Mleeta koja je prezentirana zainteresiranim putnicima u vidu memorijalnog centra. Koncepcija prikaza je u svakom poslijeratnom memorijalu ista pa tako i ovdje. Ipak, moram priznati kako je za moj ukus dosta suvislo mišljeno, projektirano pa čak i izvedeno.

Mikrolokacija je glavica brda. Ima nekoliko cjelina, raspoređenih ne prema redoslijedu bitnosti već prema datostima terena, a evo ih nabrojenih prema redoslijedu našeg bauljanja: prezentacija tehnologije ratovanja tako da je očuvana sva vojna infrastruktura (vjerovatno mi je bolja nego neke druge viđene jer se nalazi pod krošnjama neobičnih stabalaca s žirevima, a stabalca rastu između velikoga kamenja, tako da zemlje skoro da nema), otuđena ratna oprema (sama po sebi dosadna) pobacana je u Abyss, tj. ponor sa silaznom rampom i brzouzlaznom vezom nazad (tu se arhitekt prilično zajebao u simbolici), poseban memorijal poginulima (najjasniji dio - obični, jako lijepo zasađen i zbrinut cvjetnjak na uzvišenom platou bez ikakvog kičeraja) i izgrađeni klasični servisi (dućan, multimedija, muzej memorabilije i zahodi).

Ono što mi je najsimpatičnije u ovom memorijalu jest pozicija ženskoga zahoda. Ženski zahod izgleda kao da tu niti je ikada bio, niti je bilo ispočetka predviđeno da žene tu dolaze. Tako je ženski zahod, kada se ukazala potreba za njim, dobio poziciju u skrivenom, pomalo japanskom vrtu, na prirodnom proplankiću. I ja sam se u nj pomokrila.

Obje strane svakog oružanog sukoba, a čini mi se naročito ovoga zionističko - hezbollahovkosga u svojoj završnoj fazi i nakon "službenoga" kraja doslovno izgledaju kao sukob neodgojene maloumne debele djece. Odgurnuli su se međusobno nazad na tapetić, na koji su pali popišanih i posranih guzica, zgnječili i slomili sve igračke, ucmizdreni i bijesni i nije im dosta.