Šalabahter

< svibanj, 2012  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Komentari On/Off

Plan obrade lektire 


5.a

1. Ivan Kušan: Uzbuna na Zelenom Vrhu- ožujak

2. Šaljive narodne priče- veljača

3. Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice- studeni

4. Milivoj Matošec: Strah u Ulici lipa – siječanj

5. Grigor Vitez: Pjesme- svibanj

6. Pavao Pavličić: Trojica u Trnju- travanj

7. Tito Bilopavlović: Paunaš- listopad

8. Aleksandar Puškin: Bajka o ribaru i ribici- rujan

9. Selma Lagerlöf: Legende o Kristu- prosinac



5.b

1. Ivan Kušan: Uzbuna na Zelenom Vrhu- travanj

2. Šaljive narodne priče- listopadjavascript:%20void(0);

3. Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice- siječanj

4. Milivoj Matošec: Strah u Ulici lipa – studeni

5. Grigor Vitez: Pjesme-svibanj

6. Pavao Pavličić: Trojica u Trnju- ožujak

7. Tito Bilopavlović: Paunaš- veljača

8. Aleksandar Puškin: Bajka o ribaru i ribici- rujan

9. Selma Lagerlöf: Legende o Kristu- prosinac

 


























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































 Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr





 24.05.2012., četvrtak

Sažetak slovnice 5. r.

Službeni jezik u Republici Hrvatskoj zove se hrvatski književni ili standardni jezik.

Hrvatski jezik je zapisan (rječnik) opisan (gramatika ili slovnica) i propisan (pravopis).

Hrvatska narječja: štokavsko, kajkavsko, čakavsko

Hrvatski govori: jekavski, ekavski, ikavski (dijete, dete, dite)

Riječ može imati osnovno i preneseno značenje.

Boli me glava. – osnovno značenje
On je glava kuće. – preneseno značenje

U hrvatskom jeziku postoji 10 vrsta riječi, 5 promjenjivih i 5 nepromjenjivih

Promjenjive vrste riječi: imenice, zamjenice, pridjevi, glagoli, brojevi
Nepromjenjive vrste riječi: prilozi, prijedlozi, uzvici (usklici), veznici, čestice

Svaka promjenjiva riječ ima osnovu (nepromjenjivi dio riječ) i nastavak (promjenjivi dio riječi):
škol-a, škol-i, škol-u, škol-om

PRILOZI- nepromjenjiva vrsta riječi koja se prilaže glagolima i izriče različite okolnosti radnje (mjesto, vrijeme, način radnje)

Razlikuj priloge: gdje-mjesto; kamo-cilj; kuda- kojim putem

Neki prilozi imaju isti oblik kao pridjevi srednjega roda; prilozi (uz glagol)- kako? pridjevi (uz imenicu)- kakav?)
Lijepo dijete lijepo pjeva.

PRIJEDLOZI- nepromjenjiva vrsta riječi koja se predlaže (stavlja ispred) imenicama ili zamjenicama i izriče odnos između bića, stvari i pojava

od- građa (a ne pripadnost); kod- mjesto (a ne cilj); k/ka-cilj; s/sa- društvo (a ne sredstvo)

sa- ispred riječi koje počinju sa s, z, š, ž ( sa Sanjom, sa Željkom)
ka- ispred riječi koje počinju s k, g (ka Karlu, ka gradu)

prilog- uz glagol; prijedlog- uz imenicu ili zamjenicu
Stojim ispred škole.- prijedlog
Dođi ispred. - prilog

VEZNICI- nepromjenjiva vrsta riječi koja povezuje dvije riječi, dva skupa riječi ili dvije rečenice

ispred veznika a, ali, nego, no, već stavljamo zarez
ispred veznika i, pa, te, ni, niti, ili ne stavljamo zarez

USKLICI- nepromjenjiva vrsta riječi kojom izričemo osjećaje, raspoloženje, doziv ili oponašamo zvuk iz prirode
Usklik od rečenice uvijek odvajamo zarezom ili uskličnikom (ako su samostalne rečenice)

Hura, pobijedili smo! Hura! Pobijedili smo!

ČESTICE- nepromjenjiva vrsta riječi kojom oblikujemo ili preoblikujemo rečenice
Najčešće čestice: zar, ne, li, da, neka, baš, god

Idem u kino. Ne idem u kino. Zar idem u kino? Baš idem u kino!

IMENICE-promjenjiva vrsta riječi kojom imenujemo bića, stvari, pojave

imenice: opće- ruža (cvijet-malo slovo) i vlastite- Ruža (žensko ime-veliko slovo)

Promjena imenica kroz 7 padeža zove se DEKLINACIJA ili SKLONIDBA

NOMINATIV (tko? što?)- padež imenovanja, u rečenici vršitelj radnje, nikad ne dolazi s prijedlozima
AKUZATIV (koga? što?)- izriče predmet glagolske radnje, a s prijedlozima može izreći mjesto ili vrijeme
GENITIV (koga? čega?)- izriče građu, pripadnost, djelomičnost, nemanje
DATIV (komu? čemu?)- izriče smjer glagolske radnje, bez prijedloga ili s: k, nasuprot, unatoč, usprkos
LOKATIV (o komu? o čemu?)- padež mjesta, uvijek dolazi s jednim od prijedloga: na, o, po, pri, u
INSTRUMENTAL (s kim? s čim?)- izriče sredstvo (bez prijedloga s) ili društvo (s prijedlogom s)
VOKATIV (oj!)- padež dozivanja, od rečenice se odvaja zarezom ili piše posebno s uskličnikom

Mama, dođi! Mama!

PRIDJEVI- promjenjiva vrsta riječi koja izriče svojstva ili osobine bića, stvari ili pojava. Odgovaraju na pitanja: kakvo je što (opisni pridjevi), čije je što (posvojni pridjevi), od čega je što (gradivni pridjevi)

-pridjevi izvedeni od vlastitih imena na –ski, -ški, -čki, -ćki pišu se malim slovom, osim ako to nije prva riječ nekoga vlastitoga imena (bjelovarski, ali i Bjelovarski list!)

-pridjevi izvedeni od vlastitih imena na –ov, -ev, -in pišu se velikim slovom (Ivanov, Hrvojev, Anin)

Neki pridjevi mogu izraziti određenost i neodređenost.
- neodređeni oblik pridjeva- Kakav? (ima ništični nastavak- Ř) Ivan je odličan.
- određeni oblik pridjeva- Koji? (ima nastavak –i) Odlični učenici uspijevaju.

Uspoređivanje pridjeva po stupnju svojstva koje izriču zove se komparacija ili stupnjevanje.

I. STUPANJ- pozitiv
II. STUPANJ- komparativ (pozitiv + nastavak –ji, -iji, -ši)
III. STUPANJ- superlativ (predmetak naj + komparativ)

nepravilna komparacija: dobar-bolji-najbolji; zao-gori-najgori

- ako je u pozitivu ije, ono se u komparativu krati u je: lijep- ljepši
- pridjevi koji počinju s j u superlativu se pišu s dva j: najjasniji

ZAMJENICE- promjenjive riječi koje zamjenjuju neke druge riječi
OSOBNE zamjenice- zamjenjuju osobe ili lica (govorne osobe)


JEDNINA
1. osoba (govornik)- ja
2. osoba (sugovornik)- ti
3. osoba (negovornik)- on, ona, ono

MNOŽINA
1. osoba (govornici)- mi
2. osoba (sugovornici)- vi
3. osoba (negovornici)- oni, one, ona

Osobne zamjenice imaju naglašene (tebe, mene, njega…) i nenaglašene oblike (te, me, ga…)

BROJEVI- promjenjiva vrsta riječi koja izriče točnu količinu (glavni) i točan poredak nečega (redni)

Ako redne brojeve pišemo brojkom, stavljamo točku! 5- pet, 5.- peti
- od glavnih brojeva sklanjaju se jedino brojevi jedan, dva, tri i četiri
brojevne imenice- stotina, tisuća, milijun, milijarda

GLAGOLI- promjenjiva vrsta riječi koja izriče radnju, stanje i zbivanje
- obilježje glagola: izriču vrijeme (prošlost, sadašnjost, budućnost), glagolske osobe (1., 2. i 3. osoba), glagolski broj (jednina i množina)
pomoćni glagoli- pomažu u tvorbi glagolskih vremena: biti, htjeti

Rečenične službe: SUBJEKT i PREDIKAT

PREDIKAT- temeljni rečenični dio koji izriče što se u rečenici radi ili zbiva. Predikat se izriče glagolom.

Predikat se može sastojati od jedne riječi ili skupa riječi.
Ivan radi u vrtu. Ivan je radio u vrtu.

Dijelovi predikata mogu biti razdvojeni: Ivan je naporno radio u vrtu.

SUBJEKT- dio rečenice koji izriče vršitelja radnje, odgovara na pitanje tko ili što vrši radnju
-subjekt u rečenici može biti neizrečen, ali ga otkrivamo prema glagolskoj osobi

Nisam naučio. Tko nije naučio? ja- subjekt

-rečenica može biti i s više subjekata: Ravnateljica, učitelji i svi učenici škole otišli su na izlet.

- 09:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 16.10.2011., nedjelja

Čelična stupica


Image and video hosting by TinyPic


Svemu je bilo krivo nejasno i mutno praskozorje. Medvjedica nije voljela ta maglovita jesenska jutra, u kojima su obrisi drveća i kamenja nestajali pod vlažnom koprenom magle, u kojima je sve bilo nekako mutno i nejasno. Njezine sitne, mrke oči, koje su inače oštro vidjele, nisu u sivom zastoru razabirale gotovo ništa. Morala se osloniti na sluh i njuh; ali magla je gušila zvukove, a njuška joj je bila toliko vlažna i puna magičnih kapljica da ju je izdao i najpouzdaniji osjet, njuh.
Medvjedica ne bi bila izašla iz brloga u maglovito jesenje jutro da nije bila gladna i - što je još važnije - da joj nije bilo gladno dijete.
Bila je rana jesen. Na starim sječama rasli su guštici kupina, biljka do biljke, i sve bijahu osute slatkim crnim plodovima. Granje trnjine oteščalo od tamnih plodova. Divlje su kruške dozrele i, zemlja je ispod njih bila pokrivena slojem otpaloga zrelog voća. Pod panjevima i medu suhim lišćem vrvjelo je od sitnih životinja, miševa, kukaca i ličinaka. Šuma je bila puna hrane, ali je kiša već nekoliko dana curila neumorno i uporno.
Životinje se nerado kreću po nevremenu. Ma kako im krzno bilo gusto, kiša postepeno prodire kroza nj, hladne kapljice klize niz tijelo. Po jakoj, dugoj kiši zaklanjala bi se medvjedica u brlog i čekala da pljusak popusti, pa da onda krene za hranom. Ali kiša je lila dan i noć, na mahove malo jenjajući, da začas opet snažno zapljušti.
Najzad je kiša prestala. Polako je zamrla i samo je lišće otresalo krupne kapi.
U prvom bljedilu zore spuštala se medvjedica niz planinu. Pošla je do najbliže šumske čistine gdje su rasle divlje kruške. Njuh nije medvjedici kazivao ništa, magla joj je priječila da razabire predmete oko sebe, čula je samo vjetar i šuštanje lišća.
Požurila se da izađe na čistinu. Hodala je tiho. Za njom je tapkalo njezino mlado, živo klupko meke, tople vune. Pod nespretnim koracima maloga medvjeda šuštalo je lišće, a ramenima i glavom svaki bi se čas okrznuo o grančice s kojih bi mu se na leda i glavu osula kiša krupnih kapljica.
Mališan je bio sav uzbuđen. Od vremena do vremena javljao bi se tihim piskutom i brundanjem. Zaostajao bi, spoticao se o kamenje i korijenje, a onda se smiješnim trkom žurio da dostigne majku. Bio je okrugao i punašan, dobro hranjen a dlaka mu bijaše oblizana i čista. Iz mekog su vunenog klupka poduzetno sjale oči, a vlažna je njuškica radoznalo onjuškivala sve na što je nailazila.
Približili se čistini gdje su rasla kruškova stabla. Medvjedica zastane da najprije provjeri ne prijeti li njezinu mladunčetu kakva opasnost, ali mališan je nestrpljiv. On istrči na čistinu. Najednom se dotakne hladna i tvrda predmeta. Začu se tih metalni zvuk, a odmah zatim prestrašen i bolan krik maloga medvjedića. Zapao je u stupicu koju su još prije kiše napeli lovci da uhvate vuka, krvoloka planinskih šuma.
Medvjedica se u prvi čas prestrašeno trgne, a onda odlučno potrči mladunčetu koje je bolno vikalo. Medvjedić nije mogao ni da se makne. Oštri zubi čelične stupice uhvatili mu obje natkoljenice i nisu ga puštali. Okretao se i trzao, cvilio i jaukao, ali mu ništa nije pomagalo: bio je uhvaćen.
A mati je osjetila da se zbilo nešto što nije mogla razumjeti i u čemu nije imala nikakva iskustva. Osjećala je da je to nesreća koju ona ne može odvratiti. Najprije je pokušavala umiriti mladunče lizanjem i dobrodušnim brundanjem. Ali se ono nije umirilo, nego je sve jače i prodornije jaukalo. Onda mu je položila šapu na rame i počela ga vući iz stupice što je mogla nježnije, no njegova ju je očajna vika upozorila da mu time nanosi još jače boli. Oprezno je koraknula naprijed, pomno sa svih strana onjušila stupicu, pa otkrila dugačak i težak željezni lanac sakriven pod suhim lišćem. Medvjedica ga onjuši i pokuša ga pregristi. Bilo je uzalud; okrvavila je njušku, a lanac ostao težak i neumoljiv kao i prije.
Dugo je stajala nepomično, okrenuta prema medvjediću koji je bolno cvilio. Tek katkad mahnula bi glavom, kao da razmišlja, kao da traži izlaz iz te nenadane nesreće. Izlaza nije bilo.
Razdanilo se, i magla se polako razišla. Dan je bio siv i mutan, a trajao je cijelu vječnost - vječnost za medvjedića, izmučena i puna očaja, a i za njegovu majku koja je poput kipa stajala nad njim. Onda se opet polako počela spuštati noć.
U predvečerje su lovci prolazili planinom i čuli krikove koji dopirahu sa čistine. Prišuljali se na rub šume i ugledali medvjede. Razumjeli su majčin očaj i odlučili da spasu mladunče. Valjalo je samo otključati stupicu, i šapice bi bile slobodne. No da se stupica otključa, trebalo je doći do nje. Lovci pokušaše da se približe.
Ali medvjedica nije shvaćala njihove namjere. Za nju su omraženi dvonošci bili smrtni neprijatelji, jedina bića kojih se bojala. Nosili su smrt. Osjećala je da su dvonošci u nekoj vezi s tom strašnom željeznom stvari u koju se uhvatio njezin sin. Osim mirisa željeza osjećala je na njoj i mrski ljudski miris.
Kad su lovci pokušali da joj se približe, obori medvjedica dlakavu glavu, iskesi zube i spremi se za borbu. Iz cijelog joj je držanja izbijala tolika jarost i divljina, tolika uporna odlučnost da obrani mlado, da su lovci zastali. Nisu se mogli približiti mladunčetu a da ne ubiju majku ili da sami ne stradaju.
Medvjediću nije bilo spasa. Glas mu je sve više slabio. Dan i noć stajala majka nad njim ne sluteći da time pomaže smrti, a ne životu.
Svaki dan dolazili su lovci, koje je dirnula ta požrtvovnost, te su poduzimali sve da medvjedicu odmame, pa bilo to i na nekoliko časaka, ali se ona nije micala. Nije pomogla ni vatra. Mašući zapaljenim granama lovci podu jedne noći prema zvijeri, ali majčina je ljubav bila jača i od straha što ga svaka životinja osjeća pred vatrom. Golema i divlja postavila se nad mladunče; zakrvavljene sitne oči bijesno su svjetlucale, pune mržnje.
Deset dana i deset noći stajala je medvjedica nad mladunčetom čiji se život gasio. Deset dana uporno je odolijevala svim nastojanjima lovaca da je odmame ili otjeraju. Mali je sve tiše i tiše cvilio.
A kad je jaukanje posve prestalo, medvjedica je ostala još čitav dan uza nj; prisluškivala je ne bi li možda čula još koji uzdah. Ali medvjedić se više nije javljao. Tada ona polako otapka prema šumi.

Vlatko Šarić


- 21:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 29.09.2011., četvrtak

LEKTIRA: A. S. Puškin: Bajka o ribaru i ribici

Image and video hosting by TinyPic


BILJEŠKE O PISCU:
Aleksandar Sergejevič Puškin, ruski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, rodio se 1799. godine u Moskvi, u staroj, ali osiromašenoj plemićkoj obitelji. Jedan je od najvećih ruskih pjesnika. Zbog slobodarskih ideja našao se u progonstvu, a zbog dvorskih spletki poginuo je u dvoboju 1837. g. Pisao je pjesme, i to najviše ljubavne i rodoljubne, te priče i romane. Posebice je volio narodno stvaralaštvo. Za tu je ljubav najzaslužnija njegova dadilja Arina Rodionova.
Najpoznatija su Puškinova djela: Evgenij Onjegin, Pikova dama, Boris Godunov, Kapetanova kći, Kavkaski zarobljenik.
Najpoznatije književno djelo, roman Evgenij Onjegin, napisao je u stihovima.



BAJKA O RIBARU I RIBICI


Image and video hosting by TinyPic


Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.
Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
"Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati."
Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
"Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago."

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
"Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more."
A baka se okomi na starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo."

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio,reci meni starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito."

Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli."

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću."

Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
"Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!"

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka."
A zlatna mu riba odgovara,
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom."

Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.
Starac baki riječ upravio:
"Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?"
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
"Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica."
Strah spopade starca, pa je moli:
"Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu."
Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
"Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći."

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica."

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
"Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna."
Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.
Ispred dvora narod mu se smije:
"Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?"
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
"Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!"

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.
Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije."
Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.

Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.


Image and video hosting by TinyPic





- 06:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Upute za vođenje Dnevnika čitanja



Image and video hosting by TinyPic


-Knjigu čitaj sjedeći za stolom. Osim knjige, potrebna ti je i bilježnica i olovka
-Prije nego što počneš čitati, u bilježnicu ćeš napisati puno ime i prezime pisca i naslov djela. Upiši i najvažnije podatke o životu i radu pisac knjige koju čitaš. To će biti kratka bilješka o piscu.
-Počinješ čitati knjigu.
-Dok čitaš, na poseban papir ili bilježnicu pišeš podatke o mjestu i vremenu radnje, opise likova te svoja zapažanja: što ti se sviđa, što ne, zašto ti je nešto zanimljivo, što misliš o postupcima likova, što osjećaš…Dakle, pišeš svoja zapažanja o onome što čitaš. To pišeš za vrijeme čitanja, a ne pošto pročitaš knjigu. Kad na taj način pročitaš cijelu knjigu, analizirat ćeš djelo u cjelini.

U Dnevnik čitanja napisat ćeš:
-DOŽIVLJAJ DJELA (kako ti se svidjelo i zašto)
-NAJLJEPŠI ULOMAK (prepisat ćeš iz djela ulomak ili nekoliko rečenica koje ti se najviše sviđaju i objasniti zašto si ga odabrao, što ti je lijepo u njemu)
-TEMA DJELA (u jednoj rečenici napisati o čemo djelo govori)
-IDEJA DJELA (napisati koja je pouka ili poruka djela)
-KRATAK SADRŽAJ (prepričati temeljna zbivanja u djelu onim redom kako su ispričana)
-MJESTO RADNJE (navesti podatke gdje se radnja događa i to potkrijepiti dokazima)
-VRIJEME RADNJE (navesti podatke kada se radnja događa i to potkrijepiti dokazima)
-ANALIZA LIKOVA: a)glavni likovi
b)sporedni likovi
(ispisati imena glavnih i sporednih likova, glavnim likovima odrediti osobine, tj. njihov vanjski izgled i unutrašnje osobine; sve to pokrijepiti dokazima)

-NADNEVAK I MJESTO ČITANJA (napisati od kojeg do kojeg datuma si knjigu čitao i gdje)

-CRTEŽ (na kraju obrade lektire možeš u Dnevnik čitanja nacrtati prizor iz knjige kojeg si najsnažnije doživio)


Naslov knjige
Ime i prezime pisca

1. Bilješke o piscu
2. Doživljaj djela
3. Najljepši ulomak
4. Tema djela
5. Ideja djela
6. Kratak sadržaj
7. Mjesto radnje
8. Vrijeme radnje
9. Analiza likova:
a) glavni likovi
b) sporedni likovi
10. Nadnevak i mjesto čitanja
11. Crtež



- 06:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

 27.09.2011., utorak

LEKTIRA: Tito Bilopavlović- Paunaš




VAGABUNDI

Otac je sjedio u kočiji ravno i samouvjereno, kao i svi ljudi bogata života i zdravih zuba. Moram priznati da sam se ponosio takvim ocem. Čak sam u sebi osjetio dio njegove veličine iako moja stopala još nisu dopirala do poda. Moja stopala u sjajnim rupičastim sandalama iz kojih su se do koljena penjale bijele čarape.
- Hooood, Cezare! - govorio je kočijaš konju prijateljski, kao da ga savjetuje. Vidio sam preko njegova naslona usjajene konjske butine i očetkani rep. Potkove bi ponekad pronašle neki kamen u prašini, i to je zvonko odjeknulo. Nikome se nije žurilo. Prozori niskih kuća s obje strane ceste gledali su ravno preda se. I moj je otac gledao ravno preda se. I ja sam nastojao gledati ravno preda se.
Do toga dana bio sam uvjeren da poznam gradić uzduž i poprijeko. Park u središtu, škola, dva mosta preko rječice, napuštena pivovara i stari hotel s drvenim trijemovima u dvorištu. Visoka zgrada s limenim paunom na vrhu. Jedan mali mlin drvenjak, bijel iznutra i izvana, kao iz bajke. Još dalje uz potok veliki motorni mlin s bezbrojnim malim prozorima, iza kojih su golemi bubnjevi žvakali i preživali žito, a žutim izlizanim žljebovima letjele su vreće. Još dalje sajmište s "kravljim kolačima", opancima i mirisom pitome živine i konjske mokraće. Iznad svega vinogradi sa sitnim bres-kvama, zaključanim kućicama i jesenjom pjesmom beračka.
Otac je kupio kuću na sasvim drugom kraju gradića. Iza ciglane s visokim pocrnjelim dimnjakom i širokim niskim krovovima. Uz cestu, u vojničkom redu, rasli su niski bagremovi necvjetači okruglih krošanja. Tu je sve bilo drukčije negoli uz potok. Tada sam ih prvi put sreo. Sjedili su na visoku zidu koji je opasivao ciglanu. Čupavi, bosi, odjeveni u prevelike ili premalene šarene krpe, pocrnjelih lica, nevjerojatno raznoliki. Jedan je odapeo kamen iz praćke u kotač kočije. Cezar se mrzovoljno trgnuo, kočijaš je opsovao, a otac je rekao bez srdžbe: - Vagabundi.
Zasmijalo se prljavo društvance. Jedan je podrugljivo zazviždao, a drugi je viknuo konju: - Puč, puč, Mica!
Odmah sam pomislio da nije lijepo od njih što Cezara tako nazivaju. On nije nikakva Mica.
Stali smo pedesetak metara dalje. Kuća je izgledala neljubazno. Ulazna vrata pokrivala su vidik sve do krova. Ne volim tu kuću, rekao sam u sebi. Kočijaša, oca i mene ubrzo je okružila šarena hrpa s ciglarskog zida. Jedan od njih jeo je komad kruha velik kao potplat očeve cipele. S kruha se cijedio crn šljivov pekmez. Očekivao sam da će mi ga odjednom prilijepiti na novu mornarsku bluzu. Ipak nije, ali je, upirući prstom u mene, rekao: - Takvog sam jednog vidio u cirkusu - na što su se svi nasmijali i počeli skandirati: -Štreber, štreber... -Jedan bez lijevog oka narugao mi se: - Izgleda ko Brozovićkin kolač!
Tražio sam uvrijeđenim pogledom očevu pomoć, ali on je bio suviše zauzet. Ogledavao je kuću sa svih strana, kao što na sajmištu ljudi ogledavaju ždrijepca prije pogodbe. Oborio sam glavu i gledao bez riječi u svoje rupičaste usjajene sandale i bijele dokoljenke. Jedna sasvim mala djevojčica, lica umrljana suzama i prašinom, došla mi je sasvim blizu i pogledala me odozdo. - Imaš nos, imaš oči - rekla je tepavo i uperila mi u lice crvić-prst.


***
Ljeto je bilo sparno. Listovi na kajsiji visjeli su kao skuhani. Još nisam zavolio kuću u kojoj smo stanovali, iako je prednje dvorište bilo puno cvijeća, do polovice prekriveno dvjema lozinim stjenicama, popločano opekama i čisto. U stražnjem dvorištu otac je uzgajao zečeve, posvećujući im cijela poslijepodneva. Pod stablom zimske kruške šušketale su kokoši. Imao sam zračnu pušku, romobil i podrezane nokte. Jednog jutra roditelji su mi, odlazeći na posao, ostavili na stolu poruku u kojoj je pisalo da moram otići po električara, oprati dvorište i snijeti starudiju s tavana. Sišao sam kamenim stubama prema uličnim vratima. U tom trenu doživio sam nešto užasno. Nikada do tada nisam vidio - zmiju! Samo ludi strah natjerao me da je preskočim i izletim na ulicu derući se iz svega glasa. Kraj ciglarske pješčare vagabundi su bacali perorez u bagremovo stablo. Strahu od zmije pridružio se i strah od te šarene hrpe koja će me sada sigurno ismijati, a možda i istući. Povratka nije bilo. Okružili su me ozbiljnim upitnim licima. Ponavljao sam kroz suze: - Zmija... zmija... crna... velika!
- Dečki - rekao je Ćoro, onaj bez oka - svi na zmiju!
- Huraaa! - povikali su zajednički.
Netko je uzeo kamen, netko batinu i nahrupili su u dvorište kao* da idu na nogomet. Slijedio sam ih tresući se od straha. Zatukli su je. Bila je tamnosiva s bijelim pjegama kao ušima, žućkasta trbuha. Ne baš tako velika kakvu sam je prvi put ugledao.
-Vidiš, to ti je bjelouška - poučio me crni Drago, zvan Godra.
Imao je živahne oči i velika usta. - Nije otrovna. Otrovna je riđovka. Ja se, vidiš, nijedne ne bojim.
Uzeo je zmiju za vrh repa i bacio je u jarak kraj ceste. Curica Imas-nos-imas-oci dodirivala ju je prutićem. Još sam drhturio od straha.
- Vidim, imaš svoje dvorište - rekao je Dorić, Corin brat. – Mi svi imamo jedno zajedničko dvorište. Na ciglani.
- Moram ga oprati - rekoh - i moram snijeti starudiju s tavana. I električara moram dovesti.
Htio sam pokazati Doriću kako imati "svoje dvorište" nije mačji kašalj.
- Čekaj - rekao je Mokricki, koga su zvali Mokro - čekaj, imam prijedlog! Dečki, u vrstu stroj se! Pranje dvorišta i čišćenje tavana! Od-mah!
- Nemojte - petljao sam - ne treba, sam ću, hvala...
- Mir-no! Pravac električar! - viknuo mi je Mokro ravno u nos.
- Otišao sam poslušno, bez riječi. Mokro je naređivao u mom dvorištu kao u svojoj kući. Curica Imas-nos-imas-oci upravo je stavljala na stol u sjenici limenku s vodom i nekoliko maćuhica. -Čeče - rekla je i namreškala nosić kao da će nešto omirisati. - Čeče.
- Znaš li plivati? - upitao me Godra.
- Znam - slagao sam.
- Dođi sutra na baru iza ciglane. Na pješčani rt. To je naš teritorij - dodao je važno. Postidjeh se sjajnih cipela i bijelih čarapa.



KRADLJIVAC

Razrednica je sazvala roditeljski sastanak. Nisam se bojao zbog ocjena, tu je sve bilo u redu. Postoji, na žalost, i jedna ocjena za koju nije dovoljno "štrebati". Ocjena iz vladanja.
Dogodilo se da sam Ljiljani, koju smo zvali Bubreg, zdipio nalivpero. Bilo je to prvo nalivpero koje je ušlo na vrata naše škole u učeničkoj torbi. Kod kuće su mi utuvili u glavu da su kradljivci nečasni i pokvareni ljudi, da odlaze u zatvor i sve takve neke strašne stvari. Dobro, slažem se da je tako, ali to Ljiljanino pero bilo je tako očaravajuća stvarčica plave boje s crnim vijugama i zlatnožutim vrhom da pomislih kako bih pristao da me zatvore u najcrnju tamnicu samo da ga mogu imati.
Ljiljana-Bubreg bila je svjesna divljenja i uzdisanja cijeloga razreda nad njezinim nalivperom i hodala je školom naprćena nosa. Plavjelo se pero u malom džepu na haljini. Sto dalje pričati? Dogodilo se ono najgore. Slučajno je ostavila pero na klupi, a ja sam na njega, kao slučajno, stavio svoju kapu. I - gotovo.
Drhtao sam od napetosti i straha nad daljnjim razvojem situacije. Na nesreću, ispalo je onako kako nisam očekivao. Ljiljana je, primijetivši nestanak svog ponosa, počela urlikati kao da joj je netko ukrao mamu ili tatu, a ne obično perce. Sletjelo se pola nastavničkog zbora. Pretres! Užas jedan. Naravno, ja sam stajao kao ukakana kokoš i crvenio se od tabana do tjemena. Možda su i drugi dečki namjeravali učiniti isto što i ja, ali sada su me gledali s prezirom. Netko me je munuo laktom u leda i procijedio: - Kradljivac!
Razrednica je odmah zakazala roditeljski sastanak, upisavši svakom u teku: "Na sastanku će se raspraviti pojava krade u školi i pomoć učenicima iz siromašnih obitelji. Molimo da neizostavno dođete." Uz opće odobravanje istoga mi je dana upisan kolac iz vladanja.
Sutradan, na sam dan tragičnog roditeljskog sastanka, vraćao sam se iz škole kao istinski pokajnik. "Kako sam mogao učiniti takvu glupost?", govorio sam sebi u bradu. "Roditelji će propasti u crnu zemlju od stida, izvući ću nekoliko očevih teških zaušnica, prijatelji će me izbjegavati i sav život nosit ću na sebi mrlju ne-poštenja. I kako bi bilo da svi ljudi počnu krasti jedni drugima nalivpera, odijela, plotove oko kuća, možda i cijele kuće?! Ne, ne, takve stvari treba kažnjavati bez opraštanja."
Obračunavajući tako sam sa sobom, pripremao sam se na ono najgore. Drugom stranom ulice majka je žurila na roditeljski sastanak.
Jesen se bližila kraju: hrpe trulog lišća uz plotove. U blizini naše kuće, ondje gdje ciglarska pruga probija vrt kraj Gavranićeve radionice, u polumraku primijetih neku osobu izvaljenu na mokroj zemlji. Najprije htjedoh proći bez osvrtanja, ali me zaustavi neočekivana misao: "Jučer sam ukrao, a danas prolazim kraj nemoćna čovjeka. Možda je bolestan i treba mu pomoć. Evo prilike da se bar malo iskupim pred sobom i drugima."
Prišao sam nesretniku. Zapuhnuo me kiselkast miris alkohola. Ako zovnem nekoga u pomoć, znam da će reći: "Ma, pusti budalu pijanu!" E, ne može tako! Čovjek je čovjek. Primijetio me i pokušao se osoviti na noge. Mumljao je nešto nerazumljivo. Ne znam kamo ga je vodio put, ali uz moju pomoć bahuljao je nekako uz plot prema našoj kući. Ako ga uvedem unutra, otac će nas obojicu izbaciti van. Ako ga ostavim na ulici, zar nisam svojoj jučerašnjoj kradi dodao još jedno nedjelo? Tada mi je sinula spasonosna ideja - drvarnica u dvorištu! Ondje je u jednom uglu gomila slame, neće čovjeku biti hladno. Do jutra neka prespava, a zatim ćemo vidjeti.
Pedalj po pedalj, obojica uprljani blatom, micali smo se dvorištem. Pogledavao sam prema stubištu gdje bi se otac mogao pojaviti, a tada bi bilo najbolje nestati. Pas je dobrodušno zaskakivao na nas i otežavao nam kretanje. Čovjek je pokušao nešto zapjevati, ali već smo bili na pragu drvarnice i srušili se unutra.
Žarulja je obasjala neobrijano lice koje mi se na trenutak učinilo poznatim. Ujutro moram prije oca požuriti u drvarnicu. Prvo zbog čovjeka koji tu leži, a drugo zato da bih nacijepao drva i tako na djelu pokazao da se popravljam nakon roditeljskog sastanka i svega što me s tim u vezi još čeka. Zaljubljeno sam pogledao jednu od dviju sjekira na panju. Koliko sam se samo puta pred dečkima pravio važan s tom sjekirom! Otac je sjekiru jednom donio s putovanja i poklonio mi je za cijepanje drvaca za potpalu. Imala je sjajno sječivo neobična oblika, s urezanim šarama i pismenima. Držalo mora da je izradio neki umjetnik jer je jednostavno pozivalo ruku da ga obuhvati. Sličnu sjekiricu vidio sam kod susjeda vatrogasca, ali se s mojom ipak nije mogla mjeriti. Uostalom, i svi su dečki s ciglane priznali da je to najljepša sjekirica na svijetu.
Pijani čovjek hrkao je pokriven slamom. Ušuljao sam se u kuću. Majka se vratila sa sastanka i suze u njezinim očima bile su prve kišne kapi u nadolazećoj oluji. Nevrijeme je trajalo prilično dugo i ne zna se kome je bilo teže, roditeljima ili meni. Otac je sijevao i grmio. U bujici prijekora pamtim jedan koji me je osobito pogodio.
- Tvom prijatelju Dušku iz Potočne ulice - govorila je majka -odlučili smo kupiti cipele i kaputić, jer poderan i prozebao dolazi u školu. Svi su roditelji pristali da dadu koliko tko može. Pa lijepo, a reci ti meni zašto on ne krade nalivpera, zašto on nema jedinicu iz vladanja?! Duško će na kraju postati čovjek, a ti ćeš... - Tu je majka briznula u plač, a otac je preuzeo svoj dio posla. Koliko li tek tuku one što kradu cijele pakete nalivpera?
Ujutro sam se, prema sinoć stvorenoj odluci, prvi uputio u drvarnicu. "Valjda se već otrijeznio", pomislih na vratima. U drvarnici, međutim, nije bilo nikoga! Odlično! Znači, čovjek se probudio i odmaglio da me oslobodi novih briga i problema. Porasla mi je dobra volja i htjedoh se prihvatiti posla. S najvećim zaprepaštenjem spazih da moje divne sjekirice - nema! Pretražio sam svaki kutak u drvarnici, ali uzalud. Teškom očevom sjekirom, plačući, napravih nekoliko treščica. U kući bojažljivo prijavili nestanak sjekire. Pijanca sam prešutio. Otac je galamio dvorištem: - Dovraga, zar se svijet sastoji od samih lopova!?
Popodne u školi jedva je nekoliko dječaka htjelo razgovarati sa mnom. Znak kradljivca već mi se dobro zalijepio na lice. Samo Duško, čijim mi je primjerom sinoć majka natrljala nos, prišao mi je i srdačno rekao: - Kaži svojim roditeljima da sam im vrlo zahvalan za pomoć. Danas ću kupiti kaput i cipele. Moji nisu bili na sastanku jer je majka bolesna, a oca tri dana nije bilo kod kuće. Tek je jutros stigao. Donio mi je divan dar. Samo ću tebi pokazati, ako nakon škole svratiš k nama.
Nisam mogao odbiti poziv iako je stanovao na drugom kraju gradića, kamo moji dečki s ciglane nikada nisu odlazili. Sljapkali smo poslije petog sata Potočnom ulicom. Poveo me u šupu, sklepanu od dasaka i rđava lima, i pokazao mi poklon koji mu je otac donio. Bila je to moja, najljepša sjekirica na svijetu!
- Zar nije divna? - upitao me.
- Do sada ljepšu nisam vidio - odgovorih skrivajući tugu u glasu. U sebi sam zaključio: "Eto, i ja sam nešto poklonio Dušku."
- I stid zbog krade nalivpera bi u meni prebrisan kao gumicom.



PAUNAŠ

Mogao sam tada hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara daleko. Recimo, od ograde ciglane, preko bare, na krov vrtlarove kućice. Daske, prekrivene nepromočivim papirom, tupo bi oglasile da je kamen pogodio cilj. Stari Martin izašao bi tada pogrbljen kroz niska vrata i prijeteći mahao kvrgavom štapinom. Oko glave kružio mu je oblačić dima iz orahove lule.
Za dobru praćku najbolja je jedna vrsta automobilske gume koju smo zvali sirovom. Bila je boje meda i škripala je pri rezanju. Pronalazili smo je na smetlištu Gavranićeve automehaničarske radionice. Pivarci i Potočani pravili su praćke od crne i crvene "obične" gume, a mi, Ciglarci, od "sirove". Obična guma rasteže se samo do neke granice. Tu mišići ne pomažu i uopće, kao praćkaš, ne vrijediš bogzna koliko.
To, međutim, nije sve. Rašlje su najbolje ako su od Ijeskovine, a koža za kamen od "jezika" starih cipela. Osim toga, guma se na rašlje ne pričvršćuje uzetom već tankom gumicom za kalemljenje. Uza sve to još treba znati i gađati. I kamen je važan. Ne valja plosnati ili kockasti, oštrobridi. Najbolji je okrugli, veličine vrapčjeg jajeta. Svatko malo bistriji zna da je riječni oblutak najbolji. Gdje se nešto gradi, ondje ga ima za cijelu godinu.
Eto, to je sve o praćki.
Onaj tko zna s praćkom, taj je praćkaš. Ja sam znao. Mogao sam pogoditi vodoravnu žicu i naprsli jesenji orah visoko na stablu. Limenku od paštete na trideset koraka, poklopac lonca bačen u zrak, jabuku u peteljku. To što sam gađao vrapce i žabe, mislim da nije bilo viteški. Lastavice nikada, jer se govorilo: Tko ubije lastavicu, umrijet će mu majka.
Imao sam smeđega goluba Zirka. Običnoga, gradskog, skit-ničkog. Jeo mi je iz ruke i sjedio mi na ramenu. Kad sam se vraćao iz škole, dočekivao me gugučući i šepireći se na zidu iznad vrata. Tko ubije goluba, mislio sam, nije dobar čovjek.
Zajedno s četvrtim razredom počela je i žuta, suha, zrela, prašnjava jesen. Cijelog se ljeta nisam rastajao od praćke, pa mi je i kasnije, stručno smotana, uvijek bila u džepu. Jednog poslijepod-neva Siga i Gricko, koji su bili glavni na Malčanskom brdu, dočekaše me pred školom. Tražili su, u ime jačega, da predam praćku. Anica žutih pletenica i očiju plavih kao različak, Anica koja je imala crvenu haljinu s bijelim točkicama, Anica koja mi je posudila "Gričku vješticu", Anica koja je, uostalom bila najljepša djevojčica na svijetu, ta je Anica rekla: - Ne daj praćku! - I nisam dao. Srušili su me, poderali mi čitanku i razbili nos. Anica je pobjegla plačući.
U redu, rekao sam u sebi, nije još sve gotovo. Razmetao sam praćku i držao je u ruci, s kamenom u kožici. Dočekat će me još negdje, mislio sam, valja se pripremiti.
Prošao sam već pola puta do kuće, a njih nije bilo. Dan je bio kratak. Kuće su već oblačile crvenkastu svjetlost. Obranio sam praćku, a ipak sam se osjećao poraženim i osramoćenim. Sto će reći majka kad me ovakvog ugleda? Što će reći Anica, najljepša djevojčica na svijetu?
Mesar Baždar imao je mesnicu u visokoj zgradi na početku Široke ulice. Najčešće bi stajao na vratima i njegov golemi trbuh, kao izbočina na zgradi, vidio se izdaleka. Remen kojim je pritezao hlače bio je nalik na ekvator. Toga dana vrata mesnice bila su zatvorena. Ne znam zašto, ali pogledah gore, prema visokom krovu. Iz oluka je zirkala sitna golubinja glava. Okrenuh se oko sebe. Ulica bijaše pusta. Spustio sam torbu uza zid i napeo praćku. Onako, više iz igre, da ga poplašim. Kamen je poletio i udario u nešto što se zakoprcalo u oluku i zatim, neprirodno lepršajući, poletjelo dolje. Previše sam dobro gađao. Strpah u strahu tu bijelu pernatu lovinu i potrčah kući.
To mekano i toplo trzalo mi se pod košuljom. Grdio sam svoju nepromišljenost i u sebi molio: "Samo da ostane živ, samo da ostane živ!" Zaboravio sam na dobivene batine, na poderanu čitanku, na Anicu i razbijeni nos. "Samo da ostane živ!"
Bio je to snježnobijeli paunaš kakvog sam oduvijek želio imati, s crvenkastim očima i pernatim gaćama na troprstim nogama. Sakrio sam ga u drvarnicu, u košaru s piljevinorn.
Poslije majčinih prijekora i večere, iskrao sam se iz kuhinje sa svijećom u džepu. Zirko je spavao na zidu iznad vrata. Ranjeni se paunaš već osovio na noge, ali mu je glava nesigurno klimala lijevo-desno, gore-dolje. Nigdje na perju ni traga krvi. Kamen ga je samo ošamutio. Sigurno će ozdraviti, pomoći ću mu. Njegovat ću ga i hraniti. Voljet ću ga kao i Zirka. Zvat ću ga Bijeli. Stajat će opet na krovu i širiti rep. I bit će to najljepši golub na svijetu.
Ali sada ga boli, sad me ne voli, sada ni sam sebe ne volim, ne volim ni Gricka, ni Sigu, ni praćku, ni mesara Baždara koji je baš danas morao sakriti svoj trbuh u visoku kuću.
Sutradan sam ustao ranije no obično. Donio golubu vodu i mrvice kruha. Uvukao se u sebe, kao da trpi neku svoju posebnu golubinju bol, koja je toliko njegova da se nikoga drugog ne tiče. Držao se kao umoran čovjek koji se bori protiv sna. Donio sam Zirka da mu pravi društvo, da ga razonodi. Bijeli ga, mislim, nije ni pogledao. Zirko je gugutao neko vrijeme, pokazujući zanimanje za novog prijatelja, a onda je i u njega ušao neki umor i odšetao se preko dvorišta, lijeno i tromo, kao kad starci šetaju s rukama na leđima.
Za vrijeme ručka nisam žlicu ni dirnuo.
- Jesi li bolestan? - pitala je majka.
- Da.
- Ne izmotavaj se! U školu se mora ići.
I otišao sam, ali samo do prvog ugla. Prikradoh se kroz voćnjak natrag do drvarnice. Nisam ga mogao napustiti. Podijelit ćemo bol.
- Digni glavu, Bijeli - molio sam ga. - Digni, samo malo! – Uzeh ga u ruke. Na dlanovima golublje je srce kucalo baš kao i moje, samo malo brže. - Kucaj, kucaj! - šaputao sam.
Odjednom je stalo. Sitno, uplašeno srce.
Što bih sve dao da sam ga mogao još slušati! Svih šesnaest staklenih špekula, gumene čizmice, udicu i stari telefon. Praćku i herbarij. Samo da malo kucne...
Odnio sam Bijeloga u voćnjak. Iskopao malu rupu i stavio ga u nju. Anica je trčala između stabala prema meni vičući: - Danas nema škole, danas nema škole! - Zastala je preda mnom i zagledala se u bijelu pernatu grudu.
- Ti si ga ubio - rekla je. - Ti nisi dobar, nisi!
Okrenula se i otišla. Svih deset mojih godina bez glasa je molilo njezine žute pletenice da ne odlaze, da me ne ostavljaju samoga. Gledao sam za njom, a jedna kap kliznula mi preko usne.



VILINA KOSA I BENZINSKO BURE

U sobi je gunđala peć od žutih pločica i mačak je spavao u zelenom naslonjaču. Dunje i jabuke na golemu orahovu ormaru snažno su mirisale. Otac će propustiti uobičajenu partiju karata u "Lovačkom rogu". Nas dvojica, muškarci, hodat ćemo tog dana u debelim vunenim čarapama; u sobi će peć već od jutra isijavati toplinu i sve će mirisati na borove grančice i presuhu bukovinu. Iz neke duboke ladice otac će izvaditi staru šarenu kutiju punu staklenih šišarki, gljiva, patuljaka, kuglica, srebrne srme i viline kose. Vilina kosa! Kad bih je dodirnuo, pomislio bih na onu jednu, samo na onu jednu vilu iz slikovnice koju bih ponekad, lutajući tavanom, izvlačio iz škrinje s igračkama. Vilina kosa! Vilina kosa one djevojke sa zlatnim veslom u rukama. Velika školjka penjala se s vala na val...
- Ostavi to - govorio je otac. - Najprije dođu kuglice i ostalo, pa tek onda vilina kosa.
Kako je otac bio visok! Do vrha bora, gdje je stavljao stakleni šiljak sa suncem u sredini. Kada je sve bilo gotovo, uključio bi svjetlo i čarolija bi ispunila sobu. Potom bismo zvali majku i ona bi s praga, naherivši malo glavu, rekla:
- Prekrasno! Ma vas dvojica ste umjetnici, eto!
Umjetnici, mislio sam, tko su to umjetnici? To su sigurno neki što putuju svijetom i kite borove na Badnje veče. Oni prave čarolije. A što onda rade čarobnjaci? Čarobnjaci prave pakosti. Kad odrastem, bit ću umjetnik, a ne čarobnjak. I moj je tata umjetnik, ali samo jednu večer u godini.
Sva radost koja me očekivala te večeri bila je malo pomućena jučerašnjim dogovorom u školi. Najprije je netko rekao da Malčane treba "skuhati".
Ne želim nikoga kuhati! Nisam ljudožder! - usprotivio sam se prijedlogu.
- Šuti, kad si daska! - otresao se Godra. - Večeras sastanak kod toplog zida. Radman je prešao k nama i kaže da Malčani spremaju "bateriju" za Badnjak. U pet kod toplog zida.
Na ciglani postoji dugačka građevina s otvorima kroz koje se ulazi u zavojite hodnike gdje se peče cigla. Ljeti su ti hodnici prazni, i tu smo se igrali "tajni grada Pariza", a zimi su ispunjeni ciglama. Otvori se zazidavaju, iznutra gori vatra, a na zidovima izvana mogli smo se lijepo ogrijati. To je bio "topli zid".
Što je dojavio Radman? Pa eto, Malčani su u popovu sjeniku pronašli golemi mužar. Top u malome. Kradu od očeva barut i dok svi ostali budu pucketali na ključeve, oni će ispaliti to čudo. Neka se zna tko su oni.
- A zato je Gricko danas u školi nekoliko puta viknuo: "Bum, bum!" a Malčani su neprestano nešto šaputali i cerili se.
- Mužar, hm - rekao je Mokro.
- Bum, bum, hm, hm, zanimljivo - dodao je Ćoro češući se ispod pazuha.
- Moj tata je lovac. On ima baruta - rekao sam važno.
- A moj ima lulu, pa ćemo je nabiti, je li!? - otresao se Godra. Svi su se nasmijali. Opet sam se zaletio.
- Dobar je i "karabit" - rekao je Ćoro. - Svake godine pucamo na "karabit". Samo, kante od boje ne vrijede. To je prduckanje, a ne pucanje. Trebalo bi ispaliti neku kanturinu.
- U Kreše ljevača ima jedno benzinsko bure u kojem se skuplja kišnica - rekoh - a na vrhu je rupa s čepom.
- Odlično! - uzviknuo je Godra. - Kada se napuni plinom, ti ćeš potpaliti, a mi ostali doći ćemo ti na sprovod.
-
- Potpalit ćemo pomoću dugačkog štapa, iz zaklona – pokušao sam obraniti svoj prijedlog.
To je dobro djelovalo. Odlučeno je da na sam Badnjak zdipimo bure i dovučemo ga do bare. Dorić je otkrio da se u Ijevačevu dvorištu nalaze ostaci u ratu oborenog zrakoplova. Donio je nekoliko komada bijelog metala koji se lako i brzo topi u vatri. Tada treba po rastaljenome metalu udarati batinom. Pri svakom udarcu veličanstvena plavičasta svjetlost obasjava sve uokolo. Dorić je rekao da se taj metal zove "elektron". Dakle, prije nego ispalimo bure, obasjat ćemo munjama naš teritorij, od reštaračke table do gimnazije, od željezničke pruge do Malčanskog brda. Svi će zanijemiti od iznenađenja. Zatim eksplozija! Sve kao u ratnom filmu. Bit će to moje vatreno krštenje. Pripala mi je, naime, čast da zapalim plin na otvoru bureta.
Što sad? Kako ću istodobno s ocem kititi bor u toploj sobi i pripaljivati bure kraj ciglarske bare?
Toga dana ciglarci nisu došli u školu. Netko je javio razrednici da nisu mogli zbog hladnoće. Cipele im nisu najbolje, a iza svake okuke vreba mraz na svaki bosi palac. Crveni križ je, istina, podijelio cipele od svinjske kože, crvene, tubastog vrha. Dečkima s ciglane te su cipele trajale tri dana. Takvi su to dečki bili!
- Tata, smijem li, kad okitimo bor, izići? - pitao sam bojažljivo. Dečki su već zviždukali pod prozorima.
- Na današnji dan ne landra se okolo. Zar te ne veseli topla soba i vilina kosa?
Nisam odgovorio. Da su bar dečki ovdje. Već sam vidio da mi je tata kupio "Sina lovca na medvjede" Zane Graya. Od mame ću dobiti kapu s krznom preko ušiju. Dorić kaže da njima roditelji podijele orahe i suhe smokve. Prostru slamu po cijeloj sobi, zapale svijeće i pjevaju. Ali danas će svi biti pokraj bare. Svi osim mene.
- A i što ćeš vani? Hladno je i svi su čestiti ljudi u svojim kućama - potkrepljivao je otac zabranu.
- Zar dečki s ciglane nisu čestiti kad su svi vani?
Otac me pogledao kao da je htio reći da previše pričam i nastavio je vješati kuglice na stabalce u kutu. Dodavao sam mu krhke šarene ukrase, šišarke, srmu, vilinu kosu... Držao sam je časak medu prstima, ali se vila iz slikovnice nije pojavila. Dečki su zviždukali oko kuće. Od vremena do vremena projurile bi ulicom saonice i praporci su ritmično zvoncali na konjskim vratovima. Poslije smo jeli posnu večeru i pošli spavati. Otac je rekao:
Laku noć, a sutra ćemo pogledati ispod bora sto si dobio. Ležao sam u lovačkoj sobici. Sa zidova su mi se rugali jelenji rogovi i punjene ptice. Prozor je gledao prema bari. Cmoljio sam uvrijeđeno. Tada su počeli bljeskovi s bare. "Elektron" je obasjavao okolicu. Iznenada sam odlučio pobjeći k dečkima. Brzo sam se obukao i kroz prozor skočio u dvorište. Trčao sam kroz voćnjak po neugaženu snijegu. Samo da stignem na ispaljivanje bureta. Skriven iza starog duda, držat ću motku sa zapaljenim papirom na vrhu. Prinijet ću vatru rupi na buretu kroz koju izlazi plin od namočenog "karabita". Bit će to eksplozija nad eksplozijama. Malčanima će uši puknuti. I njima i njihovu mužaru. O tome će se dugo pričati. I svi će znati tko je potpalio bure. Ja, ja sam ga potpalio, ja!...
Bure je već sigurno ukopano i opterećeno s nekoliko cigala koje će odletjeti nebu pod oblake. Već sam bez daha kroz duboki snijeg dotrčao do pješčanog rta, već sam htio viknuti pobjedonosno:
- Hej, dečki, dečki! Stigao sam, pobjegao sam... -Već sam htio...Uto je bure puklo! Netko ga je drugi potpalio. Kao da je puklo upravo u mom srcu.



LOV NA SREBRNOG SRNDAĆA

Među ilustracijama u "Lovačkom vjesniku" na očevu pisaćem stolu otkrio sam jednu koja mi se učinila toliko nemogućom da sam se počeo glasno smijati. Otac me prekorio jer je smatrao da u stvarima koje se tiču lova nema ničega što bi se moglo proglasiti smiješnim.
- Pogledaj - rekao sam - tko li je to srndaća obojio srebrnom bojom?! Zna se, valjda, kakva je dlaka u srndaća.
"Otac se za trenutak zamislio, a zatim je, kao da donosi važnu odluku, istrgnuo časopis iz mojih ruku i zagledao se u sliku.
- Ne vidim razloga za čuđenje, još manje za smijeh - rekao je ozbiljno. - Zbog takvog neznanja bilo bi umjesnije plakati.
Sav sam se pretvorio u zbunjenost. Letjele su mi glavom lekcije iz zoologije, slike punjenih životinja u prostorijama lovačkog društva i uopće sve što se na bilo koji način ticalo izgleda i boje šumskih životinja. Otac je nastavio:
- Da, da, srebrni srndać, molim lijepo. Nije to svakidašnja životinja, kao obična mačka ili kokoš, ali da ga ima - ima!
- A gdje? - upitao sam, i to je bio moj posljednji adut.
- Sramota je da sin jednog lovca uopće postavlja takva pitanja - uvrijedio se otac. - Eto, recimo, ja sam prošle nedjelje u Šagovini vidio jednog takvog, čak sam se spremao da ga - bum! Ne znam što mu bi, ali sakrio se iza jedne bukve i viri. Lijepo on gleda mene, a ja njega. Oči u oči. Srndaće se, međutim, gađa u...
- U plećku! - uskočio sam.
- Bravo, bravo! Nismo mi nekakvi krivolovci i diletanti, pa da gađamo srndaća u desno oko. No, dakle, gledam ja njega, a dlaka mu se sjaji kao kesten kad ispadne iz ljuske.
- E, pa to onda nije... mislim, kesten je smeđe boje – rekoh razočarano, jer se činilo da od srebrnog srndaća neće biti ništa.
- Ma što ti znaš - uvrijeđeno će otac. - Postoji i srebrni kesten. Istina, taj ne raste u našim krajevima, ali mi koji smo putovali svijetom... Dakle, gledamo se mi, ja polako dižem pušku, a on ni da trepne. Tad mi puče neki suvarak pod cipelom, a on se vinu u zrak kao ptica. Bljesnuo je na suncu, oči mi zaslijepio, naprosto ne znam kako bi ga čovjek naciljao. I sad ti meni pričaš kako takvi srndaći ne postoje.
E, baš sam klipan. Pravim se u školi pametan, a ne znam da postoji srndać koji skače šumom kao kakva srebrna munja i čak ga ni moj otac, koji bijaše poznat po lovačkim uspjesima, ne uspijeva pogoditi. Moje razmišljanje otac je prekinuo povijesnom izjavom:
- Sutra je nedjelja. Rano ujutro nas dvojica krećemo u lov. Do večeri srndać će biti naš. Naravno, lov na takve životinje odvija se po posebnim pravilima: nikakva razgovora, nikakvih pitanja i slično. Pristaješ?
Kao da me uopće trebao pitati.
Sve sjajne stvari, posude, pladnjevi, žlice, sve što sam mogao vidjeti iz kreveta te večeri prije sna pretvarahu se u male srndaće što skaču po stolu, zidovima, policama. Dizao sam se iz postelje pružajući ruke kao da nišanim iz puške. I baš kad sam htio povući okidač, majka bi ušla u sobu i uzela naciljanu stvar-srndaća, a meni rekla:
- Što tu mašeš rukama kao vilenjak?! Spavaj! Sutra moraš rano ustati ako namjeravaš u lov.
Noću je pao novi snijeg. Bilo ga je gotovo do koljena. Izlazeći iz kuće, pogledao sam na trenutak prepariranu srndaćevu glavu što je visjela na zidu. Prezrivo sam mu zavirio u staklene oči i promrmljao: - Ih, i ti si mi neki srndać! Kao da si pobjegao iz zoološkog vrta.
Što smo dalje odmicali kroz mrzlo jutro prema dalekim brdima, sve je više u meni rasla želja da vidim toga ljepotana. Nisam osjećao ni tegobe hodanja po duboku snijegu, ni znoj na leđima, ni bol u prozeblim prstima. Gledao sam napregnuto na sve strane, jer on bi se odjednom mogao pojaviti na nekom proplanku, a zatim munjevito nestati, možda zauvijek.
Tko zna koliko smo odmakli od naselja, a svuda oko nas prostirala se visoka šuma s krovom od snijega, kao kakva dvorana u zemlji iz bajke, gdje se svakog trena može dogoditi bilo što, pa i najveće čudo, tj. pojava srebrnog srnadaća.
Ponekad bismo se odmarali sjedeći na panju kojemu smo skinuli snježnu kapu. Šutjeli smo, prema sinoćnjem dogovoru. Otac me jedanput upitao je li mi hladno, na što sam hrabro odgovorio da lov nije za smrzljivce. Iz jedne guštare pas je istjerao zeca. Očekivao sam pucanj, ali otac je nervozno prtljao oko puške i zec je zajedno s psom nestao u šiblju.
- Lov na zečeve je obustavljen - objasnio mi je.
- A na srebrne srndaće? - bojažljivo sam zucnuo.
- E, na njih nije. Lov na tu iznimnu životinju otvoren je u svako doba godine, danju i noću.
- Čudno je da nijednoga nismo sreli - dodao sam oprezno.
- A, srest ćemo ga sigurno još prije nego se smrkne.
Nakon podneva naidosmo na skupinu lovaca. Jedan od njih reče: - Da naložimo vatru, pa da se nešto pregrize?
Svi se odmah suglasiše i posjedaše na srušena stabla. Dvojica dovukoše suho granje, vatra zaplamsa, lovci potegoše iz boca. Uz vatru su poboli štapiće s nataknutim kobasicama.
Htjedoh se pobuniti protiv tog nezasluženog odmora jer od srebrnog srndaća još nije bilo ni traga ni glasa. No ako je otac rekao do sumraka, onda imamo još nekoliko sati. Sjeo sam na očev krzneni kaput i slušao razgovore kakvi se jedino u takvim prigodama mogu čuti. Umor mi je bubrio u svim udovima. Toplina vatre dodirivala me na mahove kao milovanje. Uporno sam se borio protiv sna da mi ništa ne promakne.
Odjednom, ugledao sam srebrnog srndaća kako nečujno pliva zrakom poput magle, poput letećeg konjića iz priče. Činio je kretnje nogama kao da je na zemlji, samo malo sporije. Nije se čuo ni najmanji zvuk. Obasjani srebrom, lovci su se smiješili i nijedna ruka nije posegnula za puškama prislonjenima uz drvo. Nisam izdržao tu fantastičnu tišinu i viknuo sam:
- Evo ga, konačno, evo ga! Srebrni srndać!
Istog trena, ili malo ranije, on je nestao i vidio sam samo lovce, već u polumraku zgrbljene prema vatri. Netko reče:
- Mali se dobro naspavao. Sanja.
Otac je na to, kao da se svađa, glasno rekao:
- Tko sanja? Zar on?! Pa zar niste vidjeli srebrnog srndaća kako je prohujao? Zar je moguće da niste vidjeli?
- Pa naravno da smo vidjeli - reče jedan od lovaca.
Svi potvrdiše njegove riječi i čak dodadoše srndaću nešto što u brzini nisam uspio primijetiti: "Imao je", rekoše, "na vrhu rogovlja večernju zvijezdu koju će uskoro ostaviti na nebu." Imali su pravo: pojavila se na tamnomodrom nebu, velika i srebrna.
Sutradan u školi u istinitost mog doživljaja nitko nije vjerovao. Ali ja ostajem pri svome: zoologiju treba mijenjati.



JAHAČEVA SLAVA

Kad su braća Sremci išli ulicom, uvijek bi netko sa strane, prolaznik ili brijač u dovratku prazne brijačnice, rekao:
- Idu tikvice.
Doista, obojica izgledahu poput onih kruškasith, trbušastih tikvica što ih u našem kraju ljudi uzgajaju, suše i maštovito šaraju.
Bojao sam ih se jer su u svako vrijeme bili spremni učiniti neku psinu. Otac im je bio krojač. Također tikvica, samo golema, s naočalama na nosu. Osim krojačke radnje i naočala, imao je i dva snažna konja za vuču. Uprezao ih je u kola puna robe i odlazio na sajmove.
Braća Sremci bijahu neobično ponosni na svoje konje. Jednom, dok smo se iščudavali nad ljepotom i snagom tih konja, mladi je Sremac, visoko uzdignuta nosa, rekao:
- Ako niste znali, klinci, to su vam "belgijaneri".
To mi ime nije mnogo govorilo, ali sam za objedom, ponosan na svoje znanje, rekao ocu da Sremci imaju "belgijanere" koji su strašno jaki i imaju crvenu sjajnu dlaku.
- To je zastarjela stvar - rekao je otac. - Bolji je jedan traktor nego pet "belgijanera".
U to, naravno, nisam povjerovao. Traktor je mrtva stvar. Smrdi, stvara veliku buku i na kraju zahrda. "Belgijaneri" imaju velike pametne oči, mirišu na sijeno. U svakom slučaju, sto puta bih radije projahao na jednome od njih negoli se provozao traktorom. To može svatko, ali jahati mogu samo hrabri ljudi i Sremci.
Sanjao sam svake noći da jašem na velikom konju duge grive. Kao da lebdim, jer se nikakav topot nije čuo. Svi dečki s ciglane izišli su na ulicu da me pozdrave. Radosni su i mašu kapama. S nestrpljenjem sam čekao prve znakove proljeća: sitne bijele oblačiće nad Dieneševim brdom i mace na vrbama što se ogledaju u bari. U proljeće će Sremci početi izvoditi konje na pašu preko željezničke pruge.
Dogodilo se da sam jedne nedjelje posudio Sremcima svoje skije, napravljene od vratnica starog ormara. Mislim da su to bile vrlo dobre skije. Ne možda kao one iz trgovine, ali ni mnogo lošije. Sremci su izveli nekoliko nevještih spustova na Vragolanu i skijama je bio kraj. Jedno tvrdoglavo stabalce nije se htjelo maknuti s puta jurećoj tikvici.
- Oprosti... nismo htjeli... - mucali su.
- Nije važno - bio sam zadovoljan što mogu biti velikodušan prema posjednicima "belgijanera". - Napravit ću dogodine druge. Ova je zima ionako na kraju.
Malo sam pošutio pa oprezno dodao:
- Kad bih barem imao konja! Skije nisu ništa. Obične daske.
- Pa mi imamo "belgijanere"! - uzviknuše uglas. - Čim dođe proljeće, možeš s nama preko pruge. Naučit ćeš jahati ako želiš.
Čekao sam proljeće, nestrpljiv kao budući list u drvetu. Mrlje zelenila već su obojile Dieneševo brdo, jaglaci su uskočili u vazu na stolu, zabijeljela se breskva pod prozorom.
Jednoga dana Sremci dođoše po mene. Podosmo zajedno. Jahali su, a ja sam uz njih išao pješice, dodirujući ponekad bojažljivo konjske sapi.
Odredište nam bijaše zapušteni obrasli poljski bunar s malim zrcalom vode na dnu. Kod staroga hrasta Sremci su mi pokazali sva svoja jahačka umijeća.
- Hoćeš li jahati? - pitao me mladi.
- Nikada nisam sjedio na konju. Strah me je.
- Nije to ništa. To su mirni konji, a ne kao oni za trke. Najteže je popeti se. Kad si gore, držiš se za grivu i konj te nosi. I ne osjeća te, vidiš kako je jak. Na, Riđi, na!

Noge su mi se tresle od straha, ali je moja želja da uzjašem pravoga konja bila neizdržljiva. Tko zna kada ću opet imati priliku... Do... do... dobro - zatreperio sam glasom. - Kako ću se popeti?
- Jednostavno! Stani na ogradu zdenca. Konja ćemo privesti i- hop!
Doveli su onog crvenog kojemu sam se oduvijek divio. Uzverao sam se na njegova leda koja su bila toliko široka da su mi noge jedva malo visjele s obje strane. Držao sam se za grivu, a Sremci su me sokolili:
- Ne boj se! Vidiš kako je miran.
Riđi je doista bio miran kao da se ništa ne događa. Malo je prošetao i osjetio sam kako mu se široka leda u hodu gibaju ispod mene. Strah je sve više nestajao, a ponos rastao. Kako je divno mirisao na konje! Kako je bio dobar prema nevjestom jahaču! Divno je jahati. Pokušao sam oponašati kretnje nekih jahača koje sam vidio na filmu.
U međuvremenu je mladi Sremac otkrio gnijezdo stršljenova na obližnjem hrastu. Hitro je spuznuo dolje, a roj je zazujao u krošnji.
- Sad brzo dolje s konja! - vikali su. - Kad te stršljen ubode, otekneš kao lubenica. Brže dolje!
Ali kako dolje? Konj mi se činio kao kuća. Primijetio sam nekoliko stršljenova koji su letjeli prema meni. Riđi se uznemirio i zafrktao.
- Skoči dolje, skoči! - vikali su.
- Ne mogu, bojim se.
Ono što se poslije dogodilo više je nego strašno. Vjerojatno je jedan od onih zujavaca ugrizao Riđeg. Naglo je poskočio i zaga-lopirao prema cesti. Mislim da se ni školjka ne drži tako za kamen, ni nametnik za leđa nilskog konja kao što sam se ja držao za grivu. Riđi me je ponio preko polja, kroz Ciglarsku ulicu, kroz središte gradića, prema sajmištu i vinogradima. Preklinjao sam ga da stane, derao se kroz suze što sam jače mogao, ali to nije pomoglo. Ljudi su uz cestu širili ruke, nešto vikali, no Riđi za to nije imao razumijevanja. U vinogradu je usopljen stao kraj gomile stajskog gnoja na koju sam spuznuo, gotovo bez svijesti. Sigurno sam imao lice izmučenog brodolomca. Riđi je šetao uokolo i mahao repom, a ja sam tiho plakao na hrpi toploga gnoja.
Već sam sutradan u školi rekao okupljenim dečkima: - Jahati je zbilja sitnica. Istina, čovjek mora biti hrabar. Svi su se toliko uplašili, a ja sam se zapravo samo malo poigrao s konjićem. Da vidim koliko je brz. Ništa osobito. Raga.



LIMENKA LIMUNADE

Godra je prvi otkrio tu stvar. Zeleno obojena limenka, išarana nerazumljivim riječima, ležala je u ilovači. Ćoro je glupo izlanuo da je to - bomba! Odmah smo shvatili da u tome može biti samo pola istine, jer Ćoro svojim jednim okom nikada nije vidio cijelu istinu. Godra je s nekoliko pobodenih grančica označio kritični teren i zabranio da se bilo tko približi dok Veliko vijeće ne odluči što će biti s tim čudnim predmetom.
Ljeto je već bilo na domaku, šljivici su potpuno olistali, ribiči su uz baru drijemali s ljeskovim štapovima u rukama. Svi dečki osim mene hodahu bosonogi. Svaki je za pašom nosio malu vrećicu s dugmetima i špekulama. Počela je sezona kockanja, sezona lutanja po Malčanskom brdu i probuđenim šumama. Prvi žuti karasi zakoprcali se na udicama.
Veliko vijeće okupilo se na pješčanom rtu. Prije vijećanja Dorić i Mokro, goli do pasa, prikazivali su okupljenima najnovije zahvate u hrvanju. Rebra su im napela mršavu kožu na leđima, a kralježnice iskočile kao kukuruzne stabljike. Ja sam pokazivao svoju vještinu bacanja plosnatog kamena, brojeći njegove skokove po površini bare. Ne znam u čemu je tehnika, ali u tome sam bio nenadmašiv. Bacanje "plojki" i gađanje iz praćke bile su jedine moje muške odlike i ciglarci su ih znali cijeniti. Baš kao što sam ja cijenio njihovu hrabrost da hodaju bosi po prekopanoj, suhoj i oštroj ilovači.
- Zbor! - viknuo je Godra. - Važna stvar je na dnevnom redu. Pretražite okolno grmlje da nas tkogod ne bi prisluškivao!
Uhvatili su Filu, koji je pripadao potočarima s drugog kraja gradića. S njima nismo bili u ratu, jer njihov teritorij nije graničio s našim. Zašto bi nas oni uhodili, pitali smo se. Ridokosom Fili oduzeta je praćka i pet koštanih dugmeta, koji su te sezone u špekulanju vrijedili svaki po deset do dvadeset limenih vojničkih dugmeta ili pet onih sedefnih s posteljine.
Uhoda je udaljen i vijećanje je moglo početi. Odmah sam bojažljivo priznao da je i Anica došla sa mnom i da se krije kraj ciglarske sušare. Može li sudjelovati u vijećanju? Godra se zamišljeno počešao iza uha i nakon kraćeg vremena rekao "da". Mahnuo sam rupcem i Anica je kao srnče, kao sjenica, kao leptir dotrčala preskačući lokvice. Bio sam ponosan na nju i na njezine kratke pletenice što joj skakutahu na nemirnoj glavi.
- Na našem teritoriju - počeo je Godra značajno - otkrivena je stvar koja je nalik na limenku Unrrine limunade, a mogla bi biti i bomba. Treba odlučiti hoćemo li je prenijeti u glavnu kolibu kao ratni plijen ili je uništiti na licu mjesta.
- Limenke i bombe još nismo skupljali - mudro je rekao Mokro.
- Treba naložiti vatru i u nju baciti stvar. Ako je bomba, bit će to krasan događaj - predložio je Dorić.
Prijedlog je naišao na opće odobravanje. Protiv je bila samo Anica, ali ona nije imala pravo glasa. Vijeće se uputilo prema označenome mjestu. Iza usjeka u ilovači, kao iza zida, iskopana je plitka jama u kojoj je odmah naložena vatra. Za skloništa su određeni mali vagon za prijevoz ilovače, drvena ograda Gavranićeve automehaničarske radionice, suho orahovo deblo i obližnja hrpa sirovih cigala. Anici i meni dodijeljen je suhi orah.
- Dečki - oglasila se Anica - nije dobro to što radite. Opasno je!
Ne gledajući je, Godra je dobacio:
- Žene uvijek sve pokvare. To kaže i moj stari. Tko se boji, može ići kući brisati mamici lončiće.
Anica je uvrijeđeno digla prćasti nosić i zatresla pletenicama.
- Pih! Baš se netko boji limenke te neukusne američke limunade! Muškarci se uvijek prave važni.
Ćoro i Mokro oprezno su dohvatili ono što su neki zvali limenkom, a neki bombom. Imali su ozbiljna lica kao liječnici u domu zdravlja. Vatra je snažno plamsala.
- U zaklon! - viknuo je Godra.
Uhvatio sam Anicu za ruku i pobjegosmo iza oraha. Uz vatru je ostao samo Godra. Povukao je rukavom ispod nosa, hitro zgrabio bombu-limenku i bacio je u vatru. Pobjegao je prema malom vagonu što su ga noge nosile.
Čekali smo, izvirujući ponekad iza zaklona. Vatra je živahno plamsala. Od eksplozije ništa. Prošlo je nekoliko minuta, možda pet, možda deset, ali se ništa nije dogodilo. Vatra je počela jenjavati. Iza vagončića Godra je naređivao da se nitko ne primiče vatri dok se posve ne ugasi.
- Rekla sam da je limenka - šapnula mi je Anica. - Pusti mi ruku! Što si me stisnuo? Da je kakav pravi rat, sigurno bi se sakrio u mišju rupu.
Otrgnula mi se iz ruke i potrčala prema jami gdje je vatra gotovo zamrla.
- Anice, stani! Vrati se! - vikao sam. - Bomba!
Čupave glave znatiželjno iskočiše iz zaklona. Nitko se, međutim, nije ni pomaknuo da spriječi Anicu u opasnom naumu. Već je bila kraj vatre. Dohvatila je nekakav štap i počela razgrtati ugarke. Preklinjao sam je da se vrati, a ona se okrenula i pokazala mi "dugi nos". Još je držala prste pred nosom, kad je sasvim blizu njezine kratke zelene haljinice odskočio bijeli oblačić i začuo se prasak. Nespretno se trgla i pala. Vidio sam kako dečki bježe na sve strane. Neki su glasno zvali u pomoć. Smrtno uplašen, potrčao sam prema Anici. To je valjda ta ljubav o kojoj se toliko priča! Puzala je. Iz jame se dizao gusti, bijeli, zagušljivi dim. Anica se pridigla i bježali smo zajedno držeći se za ruke. "Nije joj ništa! Nije joj ništa!" ponavljao sam u sebi.
Dim se valjao za nama, širio se do sušare, do bare, do Gavranićeve radionice, do kućica gdje su živjeli radnici s ciglane. Bježali smo prema željezničkoj pruzi. Dim je već ostao iza nas.
Utrčali smo bez daha u guštaru, za koju se govorilo da je u njezinoj utrobi strvinište, živo blato i još koješta. Srušismo se na jednom travnatom otočiću. U udaljenoj ciglani netko je uključio sirenu za uzbunu.
Anica je neutješno plakala iako je prošla bez ijedne ogrebotine. Glavom mi je proletjela misao na neke plinske bombe iz rata, o čemu sam negdje nešto čitao. Bombe za kihanje, plakanje, dimne zavjese i tako dalje. Sav je kraj već brujao o našoj glupoj zgodi. Neće biti lako vratiti se kući. Ali Anici - ništa! Evo, smije se. Oboje se smijenio i skačemo kao dvije lude na travnatom otočiću.


*UNRRA - poslijeratna Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu



PRVA CIGARETA

Vidjeli smo to od Grdana, goniča stoke. Neobrijan, u dronjcima, motao se sajmištem. Zastajao je u hodu, podizao štapinu i pretraživao joj vrh. Smijeh bi mu poskočio na grubu licu kao sunčana zraka na hrastovoj kori. Stavljao bi nakon toga ruku u torbu kao da nešto sprema. Sto li znači njegov neobični posao, pitali smo se. Nije dopuštao da mu se približimo. Vikao je neke nerazumljive riječi i psovke, mahao batinom. Bijaše subota, sajmeni dan. Grdan je zaspao uz kotač seljačkih kola. Oko njega su toptali konji i mukale krave, a on je hrkao kao traktor.
- Napio se rakije - reče Mokro. - Moj stari isto tako ponekad hrče i smrdi na gostionicu. - Primakosmo se. Bio je bezopasan. Na vrhu njegova štapa bijaše zaboden čavao. Godra se čak toliko osilio da mu je zavukao ruku u džep. Izvukao je gomilu opušaka. Svaki je imao u sredini rupicu. Sve nam je bilo jasno: Grdan je štapom skupljao odbačene opuške.
- Tako on čisti ulice - reče Anica.
To baš nije bio suviše bistar zaključak. Jer Grdan je skupljao opuške da bi vadio iz njih ostatke duhana, uvijao ih u novinski papir i tako pravio debele cigarete čiji je dim nadaleko zaudarao.
- Mislim da je vrijeme da i mi počnemo pušiti - mudrovao je Ćoro. - Muškarac bez cigarete obična je strina.
- Pušenje je nezdravo - rekoh.
Anica se suglasila sa mnom. Doduše, rekla je da joj nije jasno kako to da njezin djed puši već pola stoljeća, a izgleda kao dečko. Mokro je odmah objasnio da duhan sam po sebi nije nezdrav. Važno je izabrati papir. Nije dobro ako su na njemu slike u bojama. Od zelene boje čovjek može pozelenjeti, od plave poplavjeti. Kinezi sigurno puše cigarete uvijene u žuti papir.
Dogovoreno je da se sutradan okupimo u zapuštenu Brozovićevu vrtu gdje ćemo u visokoj travi zapaliti naše prve cigarete. Anici je, naravno, unaprijed zabranjen dolazak, jer djevojkama ne priliči da otpuhuju dimove. Istina, zajedno smo skupljali opuške na Grdanov način. Anica je više puta zaslinila:
- Povedite i mene, dečki! Svijat ću vam cigarete. Donijet ću odličan papir, onaj prozirni, iz mamina albuma s fotografijama.
Bile bi to cigarete i pol, mišljah, kad bi ih Anica svijala svojim sitnim bijelim prstima. No, družina je ostala gluha na njezine molbe.
Sutradan bijasmo dobro skriveni u pravoj travnatoj džungli. Gomila opušaka ispunila je kartonsku kutiju za pakiranje cipela. Zalihe će potrajati oko četiri mjeseca, procijenili smo. Mrvio se crni duhan iz pikavaca. Netko je rekao da ga treba izmiješati sa suhim orahovim lišćem. U dvorištu Gavranićeve radionice rastao je div-orah. Društvo je poput ptica hitro naselilo njegove grane. Medu bujnim zelenilom nađeno je podosta suhih lanjskih listova. Smjesa koja je nastala malo je zaudarala, ali nitko se o tome nije izjasnio. Muškarci su pozvani da rade mnoge važne stvari, pa tako i da puše smrdljivi duhan. Sto li ljudi nalaze u pušenju, pitao sam se. Vidio sam da otac, povukavši dim, duboko udahne i sklopi oči. Majka mu uvijek prigovara. "Samo se ti drogiraj, samo se ti drogiraj!" Pitao sam je što znači "drogirati se". Objasnila mi je da se drogiraju oni koji uzimaju kojekakve otrove pa im onda po glavi lete snovi. Zato je otac, znači, uvijek zatvarao oči pri uvlačenju dima. Kad čovjek zatvori oči, snovi se bolje vide. A mislio sam da su otrovi opasni za život. Tako su rekli u školi. O snovima ništa nisu govorili. Danas ćemo zajedno pušiti, a poslije pričati što je tko sanjao. Zašto je to djeci zabranjeno, nije mi jasno. Eh, šteta što Anica nije s nama. Jednoga dana, kada se oženimo, neću joj braniti da puši. Zašto bih samo ja sanjao?
- Pozor, pozor, svi na prozor! - šalio se Godra. - Počinje glavni dio akcije "Grdan". Svi stavite cigarete u zube! Mokro će pripaljivati.
Kad je kresnula šibica, napetost je dosegnula vrhunac. Povukao sam duboko i u prsima mi je nešto naglo naraslo. Stislo me u grlu. Kašljao sam i molio u sebi da netko od dječaka prvi baci cigaretu. Ne smijem se osramotiti. Zbor blijedih pušača, davljenika, kašljača, uporno je otpuhivao smrdljive dimove. San se nije pojavljivao, a mučnina je rasla. Zažmirio sam i kroz nevolju što me mučila očekivao sam da se pojavi jedan lijep san. San s Anicom koja nosi hladnu vodu u čaši pa zajedno pijemo i smijemo se. Trčimo proljetnom šumom. U ruci, kao u toplom kavezu, čuvam njezinu ruku... Evo, već čujem njezin glas! San je, znači, počeo. Cigarete su ipak dobra stvar. Čujem je, čujem je...
- Evo ih! Ovdje su. Pogledajte! - cvrkutala je Anica.
Povukao sam još jedan dim i dalje sanjao njezine žitnožute pletenice povrh visoke trave. Tad mi netko nategnu desno uho! To više nije bio san, jer je bol bila više nego stvarna. Moj otac bio je također stvaran. Anica se skrivala iza njega kao iza kakva diva koji grmi i psuje. Dečki su se razbježali kao jato vrabaca na pucanj. Kroz suze sam vidio Anicu-izdajicu. I ona je plakala. Uokolo, iz trave, izvijahu se konci dima od bačenih cigareta. Glava mi je bila teža za tri dima i dvije zaušnice.



ULAZ STROGO ZABRANJEN

Vraćajući se iz škole, primijetismo da se Lojzin stariji brat značajno muva oko ciglarske sušare. Taj prostor bio je naše carstvo. Zaštićeni od kiše, tu smo uvijek mogli naći dovoljno utabane zemlje za špekulanje. Čuvar nas je ponekad tjerao, no najčešće se pravio da ništa ne vidi. Lojzin brat, međutim, bio je posve drugi čovjek. Bio je poznat kao sirovnjak. Bio je tip koji se ne brije prečesto, napuhnut kao Tarzan, a pio je kao sušna zemljica. Čak ga je i sam Lojza obilazio na pristojnoj udaljenosti da izbjegne bezrazložno natezanje ušiju ili vruću pljusku.
Odmah smo odgonetnuli zbog čega se Lojzin brat našao u sušari. Ukopavao je u ilovaču visok čvrst stup i na njega na kraju prikucao ploču s pismenima nečitkim izdaleka. Pogađali smo što bi to moglo biti.
- Sigurno "Živio 1. maj!" - rekao sam brzopleto.
- Ne brbljaj koješta - prekori me Mokro. - Gdje ti je još 1. maj? Osim toga, to obično piše na vrhu ciglarskog dimnjaka. Nije to parola za takvo bezvezno mjesto.
- Možda "Ne bacaj smeće!" - pogađao je Ćoro, zureći jednim okom u udaljenu ploču.
- Hm, hm - gunđao je Mokro - to bi već moglo biti. Odavno mislim da bi tu trebalo postaviti takvu ploču.
Lojzin brat završio je posao s pločom, zapalio cigaretu i odmaknuo se nekoliko koraka da se, kriveći glavu ulijevo i udesno, nagleda svoga djela. Zatim se udaljio mašući čekićem i zviždučući.
Iako nam se izgubio iz vida, nismo se usudili približiti ploči. Možda se Tarzan samo sakrio i čeka nas u potaji da nam nategne uši i oduzme praćke. Ploča s natpisom njegovo je djelo i nema toga u cijeloj okolici tko bi se odvažio nešto dodavati, popravljati ili čak uništiti. Uostalom, ciglana je bila puna kojekakvih natpisa i parola i nijedna nam nije smetala. Nije nas se ticalo što smo mogli ponegdje pročitati "Ulaz u direkciju", ili "Pazi, zemlja se odronjava", ili "Pušenje zabranjeno!".
Ipak, novoj se ploči nitko od nas nije približio. Pokušao sam uvjeriti dečke da je to sigurno neki nevažan natpis i da je najbolje krenuti kući. Pogledavali su me prezrivo kao da su htjeli reći: Gle gospodičića i mlakonju, opet svojim kukavičlukom nagriza jedinstvo družine. Vidjeh, mene su osudili, no ni sami nisu imali hrabrosti da se približe ploči.
Dok smo tako neodlučno stajali, naišao je bljedunjavi dječak kojega sam odnedavno primjećivao medu djevojčicama iz III.c.
- Zdravo - rekao je dosta slabašnim glasom i zastao na trenutak.
- Hajde, briši! - reče Mokro, a da ga nije ni pogledao. – Situacija je opasna i nije za mamine maze. Tu se razmrsuju važne stvari.
U dječakovim očima, vidjeh, zaigrale su dvije uvrijeđene suze. Pošao je dalje bez riječi. Prisjetih se kako sam i ja u družinu stupio u bijelim dokoljenkama i mornarskom odjeku i osjetih solidarnost s dječakom koji se udaljavao oborene glave.
- Hej, ti! - viknuo sam za njim. - Vrati se! Mokro se šali. Baš trebamo jednoga koji nije s našeg terena.
Vraćao se bojažljivo očekujući da će ga netko ponovno potjerati.
- Dobro - reče Mokro - hajde za probu odšetaj do one ploče tamo i pročitaj što na njoj piše.
Dječak se uputi prema ploči. U sebi sam tiho molio da se ne pojavi Lojzin brat, jer bi mogao na smrt preplašiti dječaka koji se krhkim, nespretnim hodom primicao ploči. Mokri je postalo jasno da nema očekivane opasnosti i svi smo potrčali za dječakom. Na običnoj dasci, crvenim je nakrivljenim slovima pisalo:
DJECI DO 15 GODINA ULAZ STROGO ZABRANJEN!
Znači, u sušari više nema pravljenja topova od blata, nema igre skrivača, nema špekulanja, nema lovice, nema žandara i lopova, nema "šustera" s kartama načinjenim od kartonskih kutija za cipele.
Ćoro je odmah reagirao.
- Ploču treba skinuti!
- Tišina! To sam baš ja mislio reći - ukori ga Mokro. – Akcija mora biti strogo čuvana tajna. Pod plaštem noći - dodao je. To je pročitao u "Tajnama grada Pariza". - Tko je dobrovoljac?
Muk i tišina.
- Tko je dobrovoljac, ponovno pitam?
- Ja - oglasi se mršavi dječak.
- To se tebe ne tiče. Ti pripadaš Rešetarcima.
- Ne pripadam - reče dječak kao da guta prevelik zalogaj. - Nisu me htjeli primiti. Tek sam doselio. - Oči mu se opet napune maglicom.
- Balavac cmizdri - reče Godra s prezirom. Zaželjeh tada da Godri netko nategne uši pa da budu kao u slona.
- Hajde, neka bude - nevoljko reče Mokro. - Kako se zoveš?
- Nikica.
- I ti bi skinuo ploču koju je Lojzin brat postavio?
-Bih.
- Dobro. Još večeras. Stup treba prepiliti i baciti na cestu da ga sutra svi vide.
- Prepilit ću ga - pristade Nikica trljajući rukavom oči. Taj pristanak svima se činio smiješnim. Rastasmo se.
Te večeri spustila se rana jesenja kiša. U šljiviku iza kuće šumjelo je lišće nagrizeno prvim žutilom. Šteta, mislio sam budan u krevetu, šteta što bljedunjavi Nikica neće izvršiti zadatak. Pristup u družinu bit će mu zauvijek zabranjen. Motat će se između nas i Rešetaraca sam samcat. Velike oči koje uzalud traže prijatelje u novome mjestu. Jače je zalila kiša, jače zašumjelo lišće.
Ujutro, na opće čuđenje svih ciglaraca, stup s pločom ležao je prepiljen u lokvi na putu. Dečki su bili postiđeni i nadigrani.
- Baš je ljudina, taj Nikica! - zaključio sam s ponosom. -Zamislite, po onoj kiši.
U školi smo ga tražili da se rukujemo, ali se toga dana nije pojavio u III.c. Ni sutra, ni prekosutra. Pitali smo njegovu razred-nicu. Rekla je da je bolestan. Upala pluća ili tako nešto.
Proći će to, mislio sam, proći će. U prijateljstvima treba biti strpljiv. Dogovarali smo se da ga posjetimo i Godra je čak spremio kratki govor pun svečanih riječi zahvalnosti. Taj govor, međutim, poništila je jednog dana školska oglasna knjiga koja je u sve razrede unijela vijest da Nikice, učenika III.c, više nema.
Svi dečki s ciglane ispratili su škriputavu crnu zapregu do gro¬blja. Na ulazu sam uzalud tražio pogledom nešto što bi izmijenilo vijest iz oglasne knjige. No na željeznim grobljanskim vratima nije stajao natpis:
DJECI DO 15 GODINA ULAZ STROGO ZABRANJEN.



PLAVE PLETENICE KAO LEDENICE

Primicahu se zimski školski praznici. Imao sam sve petice u đačkoj knjižici, nove skije od vratnica starog ormara, poklonjenu knjigu "Prosjak Luka" i vunene čarape od rođaka iz Mostara. No, jesam li imao naklonost plavokose Dragice koja je došla u naš razred nekoliko dana prije praznika? Njezina kosa - miris čempresa ispred osnovne škole. Stvorenje s nekoga drugog, boljeg svijeta.
Već prvog dana poklonio sam joj olovku koja je imala malu crvenu gumicu na kraju i slova HB. Istina, rekla je da je njezin tata direktor gradske pošte i da joj može nabaviti stotinu takvih olovaka, na što sam ja, naravno, kao i svi veliki ljubavnici, izjavio kako nije isto pokloniti jednu od stotinu olovaka ili jednu jedinu koju čovjek posjeduje. Ovo "čovjek" izgovorio sam osobito važno, da ne bi bilo sumnje o tome da sam taj čovjek baš ja, glavom i bradom.
Eto, tako je počelo, a o kasnijim mukama bolje da i ne govorim. Svake večeri prije sna ovako sam zamišljao zimske praznike: Ulice puste. Snijeg. Tu i tamo jave se praporci nebeskih saonica. Obasjan žutim uličnim svjetiljkama primičem se mjestu gdje stoji Dragica. Umotana u plavi šal. Recimo, idem ja od ciglane, a ona stoji na raskrižju kraj pekarnice. S rukom u ruci hodamo nečujno prema zgradi koja ima limenog pauna na krovu. Negdje sam pročitao da za ljubav nisu potrebne riječi. Ljubav! Kad god izgovorim tu riječ, usta mi se ispune nečim okruglim i toplim. I onaj mali "v" na kraju osjećam kao nešto, gotovo se ne usuđujem reći što, kao mali kratki dodir njezinih usana s mojima.
Kunem se da nikome nisam povjerio svoje stidljive misli, ali su me dečki s ciglane počeli sumnjičavo promatrati. Ćoro je čak spjevao i neku pjesmicu. Nešto kao: Ja i Dragica zaljubljeni par, u nedjelju idemo pred oltar. Tako nekako. Možda zato što je Mokro jednoga dana rekao Dragici da se pravi važna jer je došla iz velikoga grada, a da je zapravo obična guska, na što sam skočio i rekao da se na mojim saonicama ove zime neće voziti oni koji vrijeđaju djevojke.
- Oho-ho - rekli su. - Vidi pjetlića kako se zajapurio!
Poslije tog nemilog događaja, pri povratku iz škole izbjegavao sam društvo. Osamio se. Dečki su me ometali u mislima o Dragici i našem zajedničkom zimovanju. Bili su ljubomorni jer su osjetili da se Dragica i ja tajno približujemo, a oni ostaju po strani. Njezina bijela bundica od janjećeg krzna nije pristajala uz njihove vječno mokre, prekrojene, izlizane kaputiće bez dugmadi. Istini za volju, ne znaju se ni ponašati pred uglađenim djevojčicama kakva je ona. Ne peru ruke i ne obrezuju nokte. Dragica, dakle, nema kamo nego k meni, koji sam te stvari svladao i ne izgledam loše nedjeljom ujutro kad odjenem u švercu nabavljeni zeleni kaput i nabijem na glavu tzv. avijatičarsku kapu. Odmah se vidi tko kome pripada. Odbijam sve glupe "zimske radosti" s tim odrpancima i posvećujem se Dragičinim plavim pletenicama na mjesečini. Priznajem, i Anica je imala plave pletenice, ali ona nas je izdala dok smo pušili u Brozovićevu vrtu. Jedanput se počupala s Dragicom, što mislim da nije lijepo prema novoj prijateljici u razredu.
Praznici su bili na vratima. Ne trebam govoriti da sam izgubio i posljednjeg prijatelja s ciglane. Uostalom, zar je to važno? Fućka mi se. Setat ću s Dragicom po gradiću i ići od četiri sata u kino. Zasad mi se pred njom još noge tresu i bojim se da mi ne kaže koju ružnu riječ. Sto ja znam koju? Možda "mamina maza" ili "blen-tavac". Trudio sam se da hodam uspravno, da glavu uvijek držim više od ostalih, što medu dugajlijama s ciglane baš i nije bilo jednostavno. Nastojao sam u školi što češće biti uz nju, ako ustreba, mislim, ako bi je netko napao i slično. Jednom je rekla da ne moram biti stalno uz nju kao sjena. Znao sam, to se ona samo šali. Tako one osvajaju muškarce, čitao sam. Da je samo znala da mene ne treba osvajati, da sam već osvojen i svake večeri sanjam kako uzimam njezine pletenice medu dlanove i grijem se tako za ovu zimu i sve zime koje će doći. Praznici. Cijela vječnost slobodnih dana. U kući su mi prigovarali da stalno stojim pred zrcalom kao kakva cura. Smiješna primjedba! Prvo: zrcala nisu samo za cure. Drugo: nije lijepo hodati svijetom prljav i neuredan. Iz zrcala sam, doduše, doznao da imam nešto poveće klempave uši i tubast nos, tj. da ne izgledam baš viteški. Ljubav, međutim, ne gleda na sitnice. Otac je rekao:
- Gle ti momka! Da ne misli u prosce?
Zaključio sam da me nitko ne razumije.
Pao je snijeg kakav se samo poželjeti može. Pod prozorima su dečki izvikivali moje ime i pozivali me na brdo Vragolan. Nisam lud. Mene čeka nešto ljepše i uzvišenije. Ispunjenje velikog sna o kojem oni pojma nemaju jer su bukvani i prgavci. Čekao sam da se raziđu da bih neopažen otišao do Dragičine kuće. Vukao sam prazne saonice očekujući da se ona pojavi, da joj sve priznam. Zašto se ne pojavljuje? Da nije bolesna? Da nije otputovala? Vraćao sam se kući prozebao i tužan.
Svakog jutra dečki su navaljivali:
- Hej, dođi, izađi, važno je! Čeka te iznenađenje, čuješ li?!
Izdržao sam i nisam se pojavio. Sto ja imam tražiti na Vragolanu? Brdo kao brdo, a bez Dragice i manje od toga.
Odmicahu dani školskih praznika. Moji ljubavni uspjesi još bijahu na ništici. Sve manje nade, sve više želja. U kući su sumnjičavo gledali na moje osamljeničke šetnje.
Prvog dana škole ugledao sam nevjerojatan prizor. Dragica je, nasmiješena kao kakva kraljica, vodila glavnu riječ u gomili mojih bivših prijatelja s ciglane. O, gdje li je onaj ponos njezina uzdignutog nosića?! Pristupio sam da je oprezno upitam o minulim danima, na što je ona vrlo glasno rekla da nema što razgovarati s klincem koji je cijele praznike proveo uz mamicu, dok su se ostali zajedno s njom (čujete li, zajedno s njom!), svakoga dana bacali u sniježne avanture na Vragolanu.
- Jurili smo kao vjetar, a ovaj je u toploj sobici štrebao Stare Slavene!
Mislim da ju je Mokro na te riječi čak i zagrlio, a meni su pred očima hladno bljesnule njezine dvije pletenice kao dvije ledenice.



MOJI VELIČANSTVENI IZUMI

Poslije nesretne ljubavi s Dragicom još sam se više osamio. Priznajem, bilo me je malo stid pred dečkima. Silno sam želio obnoviti brzopleto srušeno prijateljstvo, ali kako? Čuvao sam ono malo muškog ponosa, ali što s tim početi?
Nekoliko dana buljio sam u zid smišljajući stihove koji bi najbolje mogli izraziti sav moj prezir prema ženskom rodu, ali uvijek je ispalo nekako nespretno i slabo. A nešto je trebalo stvoriti, napraviti, izumiti, nešto čime ću iskupiti samoću i odvojenost. Nešto veliko, poslije čega će svi govoriti: "Aha, znali smo mi, kako ne! Predviđali smo mi to. Ne zatvara se čovjek u sebe tek onako. Spremalo se tu nešto, kuhalo, i evo sada je svima na ponos, nego što!"
Prva ideja koja je obasjala moju sobu bile su saonice na jedra. Snijeg se još uvijek čvrsto držao za šljivike, brda i cestu i ako požurim s izumom, još ove zime mogao bih njime zbuniti Ciglarsku ulicu, a možda i cijeli gradić. Tako nešto, mislim, još nitko nije patentirao. Jednoga dana pojavljujem se na ulici sa svojim sniježnim jedrenjakom. Kolumbo našeg doba. Vjetar napinje jedra, ulica čeka u nijemom nestrpljenju. Zatim - fijuuuuuu.... Jurim, gotovo ne dodirujući snijeg. Naravno, i pored Dragice koju uopće ne gledam i baš me briga jesu li joj od muke oči pune suza. Zatim me primaju u gradskoj upravi i dodjeljuju mi odlikovanje za doprinos razvoju snježnog prometa. Dečkima s ciglane velikodušno opraštam sve uvrede i zajednički se bacamo na izradu takvih saonica na jedra, kojima bi se odjednom mogla prevoziti cijela škola zajedno s učiteljima.
Ozaren idejom, hodao sam razredom dignuta nosa, sav važan i nezamjenjiv. Nisam mario za sitna zadirkivanja i podsmijehe. Vidjet ćete vi, mislio sam, tko sam ja!
Od kolca kojim se podupirale uže s obješenim rubljem u dvorištu napravio sam jarbol. Jarbol s dvije katarke. Pričvrstio ga na saonice. O jedrima sam znao samo onoliko koliko su mi govorile slike u knjigama, no tu ne može biti većih problema. Iz majčina ormara neopazice sam izvukao jednu deblju plahtu. Nađoh i škare i iglu za krpanje vreća. Radio sam u potpunoj tajnosti. Ta zar će majka sitničariti oko jedne plahte kad ugleda moje djelo i slavu koja će ga pratiti?
Za dan svoga trijumfa izabrao sam nedjelju, kad ljudi šeću ulicama ubijajući dosadu. Puhao je snažan vjetar, baš iz pravca ciglane prema središtu gradića. Izvukao sam svoje vozilo smotanih jedara. Okupilo se nekoliko znatiželjnika. Razvezao sam jedra i postavio ih u neutralan položaj. Kloparalo je platno na vjetru. Sjeo sam ne gledajući nikoga oko sebe i pomoću vezova usmjerio jedra nasuprot vjetru. Snažan trzaj gotovo mi je slomio jarbol. Krenuo je moj kopneni jedrenjak uz poklike prisutnih, krenuo na slavu ljudskom umu, prema priznanjima i divljenju - ali samo desetak koraka! Prirodne okolnosti urotile su se protiv mene! Vjetar je stao, potpuno stao kao da nikada nije ni puhao. Umjesto aplauza, čuo sam smijeh i sasvim jasnu izjavu moje majke o materijalu koji sam upotrijebio za jedra! Svijet ne razumije nas genijalce.
Uveče sam dobio od oca sasvim suprotna priznanja od onih koja sam očekivao. Reklo bi se: neslavan kraj slavne ideje.
Sutradan sam zaobišao školu i sve do podneva lutao zaleđenim potokom kao pas skitnica, sve tamo do Kruljčeva mlina. Tad mi sinu ideja! Velike izumitelje mašta nikada potpuno ne napušta. Male nevolje ne mogu ih obeshrabriti. Potok je, rekoh, bio zaleđen. Ničega neobičnog u tome, ali u nečem drugom krije se zec: vidio sam na filmu one blještave klizaljke učvršćene ne bijelim cipelama. Ljudi i žene u njima vrtoglavo jure, izvode nekakve krivulje i ubiru divljenje i pljesak. Medu dečkima na ciglani nitko nije imao niti će vjerojatno ikada imati takvo što na nogama. Sada je tome kraj, bar što se mene tiče. Napravit ću klizaljke i na zaleđenoj ciglarskoj bari izvodit ću čudesa pa neka svi puknu od zavisti.
Odlučeno - učinjeno. Jedna daska, stari očev remen, komad deblje žice, pila, čavli i moj već provjereni izumiteljski talent. Ukratko, ono što sam jednog poslijepodneva pričvrstio na cipele od crvene svinjske kože, bijahu dva komada daske okovana s donje strane debelom žicom. Klizna površina, što bi rekao profesor iz fizike. Teško bi se i klaun klizač držao na takvim klizaljkama bez oštrih rubova. Oduvijek sam izabirao najteže putove do uspjeha.
Najprije sam u dvorištu uvježbavao održavanje ravnoteže na tim spravama. Čim sam se osjetio dovoljno sigurnim, krenuo sam kroz šljivik prema bari. Ukazala mi se kao olimpijsko klizalište iz Filmskih novosti "Zvijezda prikazuje". Na ledu su nekakvi nespretnjakovići izvodili najobičnije klizanje, trošeći potplate na cipelama.
Kad sam se pojavio, nastala je mala pometnja. Neki su dovikivali: - Hej, gdje su ti jedra!? - a drugi dodavali: - Neka klempo razapne uši. Dovoljno su velike!
Dobro, dobro, mislio sam, samo neka dobacuju. Želio sam k njima ponovno u družbu, ali sada sam odlučio da im se nikada više neću približiti, da neću imati s njima nikakva posla, jer su zli i podmukli. Kako sam uopće mogao povjerovati u njihovo prijateljstvo?
Na mjestu koje nazivasmo "pješčanim rtom" pritegnuo sam klizaljke i oprezno krenuo na led. Ondje su se već svi prestali klizati i promatrali što će se zbiti. Odmah sam nekoliko puta Ijosnuo naprijed i natrag, lijevo i desno. Popadali su i promatrači, ali od smijeha. Upornost prije svega, govorio sam sam sebi. Bez obzira na ruganje i smijeh sa svih strana. Ćoro i Mokro prišli su bliže i značajno zirkali prema mom izumu. Mislim da ih je zbunilo moje konačno ipak uspravno držanje na okomitim, ozbiljno skliskim daščicama. Micao sam se početnički prema sredini bare; na klimavim drhtavim nogama kretalo se nešto što razmahuje rukama i sprema se pasti na tur. Slijedio me cijeli čopor rugalica.
Na sredini ledene površine širila se mokra mrlja i Ćoro je doviknuo: - Gospodin veliki klizač ne bi trebao tamo ići jer bi se mogao naći na dnu.
- A tamo nema zrakića za disanje - dodao je Godra, na što se jedan novajlija, zvan Abus-bambus-autobus, nasmijao kreketavo kao žaba.
Iako još nisam veliki klizač, ne znači da moram slušati kukavice. Poznam ja baru kad se zamrzne. Nisam na njoj prvi put. Zlobnici žele potajno da led doista pukne i da nestanem u bari zajedno s klizaljkama na koje su, očito, ljubomorni. Zasigurno ni javili nikome ne bi, a kamoli da bi mi pomogli. Baš me briga, idem ravno naprijed!
Led se podmuklo oglasio kao da netko otvara stari škripavi ormar. Ne htjedoh se vratiti jer to bi značilo da sam se uplašio njihovih prijetnji. Dođoh tik uz vodenu mrlju. U tom trenu opet me je izdao moj izum. Noge su pojurile ispod mene i tresnuo sam kako samo može tresnuti novopečeni klizač. Led nije imao razumijevanja za moju nespretnost i nadoh se u vodi do vrata, a noge su mi uzalud tražile dno. Od hladnoće izgubio sam dah te ni povik za pomoć nisam uspio iscijediti iz grla. Panično sam hvatao rub leda koji se lomio kao keks. Već sam grcao u hladnoj žutoj vodi. Tada su dečki, koje sam već proglasio najgorima na svijetu, usprkos opasnosti, izveli odlučan manevar spašavanja. Dopuzali su uz pomoć nekakve daske do lomljivog ruba leda. Novajlija Abus-bambus-autobus uhvatio me za ovratnik i držao nad vodom. Cvokoćući zubima, ispuzah posljednjom snagom na dasku. Družina je zapljeskala.
Osuših se u Ćorinu domu, uz limenu okruglu peć čije je užareno srce bubnjalo: drug-je-drugu-drug, drug-je-drugu-drug... Svi su bili tu. Mokro, Lojza, Ćoro, Dorić, Godra i drugi. Nitko mi se više nije rugao. Čak mi se činilo da u njihovim očima vidim male plamičke prijateljske brige.
Sutradan, u vrućici, blažila me spoznaja da se vraćam družini. Već sam, zapravo, tamo.



DRAMSKI PRVAK

To što je imala bijelu bluzu s okruglim ovratnikom, u redu. Ali ona je imala i ime koje ispunjava usta trpkošću, ime koje se ne može izgovoriti a da vam rosa ne pode na oko. Dunja! Sva dunjasta, sva stabalce s mirisnim plodovima, sva nekako domaća, za čuvanje u sobi na ormaru.
Pokušao sam oko nje i kao kauboj, i kao hrvač, i kao odlikaš, i kao markirant, i kao plava-košulja-bijele-dokoljenke, ali uzalud. Gdje si, skriveni moj talente koji ćeš očarati Dunju s usnicama ko šipkova zrnca!?
Tko čeka, taj dočeka. Prilika je bila na vidiku. Osvojim li Dunju, a u to ni trenutka nisam sumnjao, držat ćemo se zaljubljeno za ruke do velike mature.
Razred je uvježbavao igrokaz "Pisaći stroj". Dunja je dobila ulogu velikog slova "D". Eh, da mi je bilo biti malo "d"! Ali ja sam Ivan, a zna se koliko nas Ivana ima na svijetu. Jedan drugi Ivan postade slovo "I" jer bijaše visok. Neki treći Ivan postade "i" jer bijaše malen. Ja sam sredina i mjesto mi je u publici. A takav sam talent, takav dramski as! Uvreda se vidjela na mom licu kao masna mrlja na torbi od svinjske kože.
Da me utješe, ponudiše mi da budem ona pločica na stroju za pisanje kojom se razmiču slova. Običan "raž". Istina, dobar se glumac i u "ražu" može razmahati. Što vrijedi nekome uloga slova "T" ako je tupav? Ili "N" ako je nikakav? Zato sam prihvatio ulogu da iza svake riječi koju slože "slova" kažem "raž". Na probama sam to mlako i jedva izgovarao, čuvajući sav zanos za glavnu predstavu. Cijena moje lukavosti bili su prezrivi Dunjini pogledi. Ona je sjajno dedekala, a ja užasno razrazio.
Stigao je i trenutak koji samo veliki glumci potpuno razumiju. Trenutak prvog izlaska pred polumračno gledalište: O, Talijo , podari mi svoju milost, odagnaj zgusnuti strah!
U gledalištu su mame i tate, u tamno odjeveni, raznježenih lica očekivali da stroj počne tipkati dramsku radnju. Kao što i priliči jednom "ražu", bio sam najbliži publici i odmah primijetio da se prvi redovi došaptavaju. Pojedinci su čak i kažiprste upirali prema obasjanoj pozornici. Prema meni? Zašto? Uporno sam mislio na Dunju da otjeram crvenilo s lica. Toliko uporno da sam, čuvši njezino "D" gromko i zanosno viknuo "Raž!" Naravno, u pogrešno vrijeme i na pogrešnome mjestu. Publika se smijala mojoj nespretnosti, a šaptač je krivio usta. Nerazumljivo se kreveljio. Kad je zaista došao red na mene da kažem "raž", ja sam šutio i mislio na Dunju. Šaptač je iz rupe zasiktao: "Raž, raž!" i ja sam talentirano zapjevušio "Raaaaaaaaz". Ne znam zašto se publika valjala od smijeha. Cijeli dramski stroj počeo je zbrkano i nepravilno otkucavati. Zaplakala je sitna Zdenka "zarez", zaplakala je Dunja "D". Netko je sa strane vikao: "Spusti zastor, spusti zastor! Raž je sve pokvario!" Tamo su petljali oko konopaca, a stroj se rasipao. Slova su bježala na sve strane. Prije nego što spustiše taj kobni zastor srama, ja sam, crven kao rajčica, naduven od uvrede, istupio naprijed i u pozi velikana scene zaurlao iz petnih žila: "Raaaaaz - laaaaz!" Nastao je urnebes kakav u gledalištu može izazvati samo rasni glumac poput mene.
Sutradan u školi shvatio sam da Dunja baš i nije takva da bih se s njom držao za ruke do velike mature. Ponašala se kao prvakinja drame koju je u predstavi zasjenio jedan obični statist. Na neko vrijeme izbacio sam iz rječnika slovo "d". 'Ovidenja, vi'jet ćemo je'noga 'ana tko će o' nas 'voje 'rmati kazališnim 'askama!

*Talija - u starogrčkoj mitologiji muza pokroviteljica komedije



KAD SU PUŽEVI POTPOMAGALI NOGOMET

Iako je stanovao u kući koju je od ciglane dijelio samo prašnjavi put, Tonković je samo u određeno doba godine smio pristupiti družini. Koliko god se trudio da nade svoje mjesto na zidu ciglarske pješčare, to mu po pravilu nije uspijevalo. Bijaše prevelik mekušac, čak veći od mene koji sam slovio kao gospodska maza. Dva takva tipa prevelik su teret za družinu. U proljeće, međutim, dečki su bili spremni na popuštanje. O čemu je riječ?
Kad vode pobjegnu pod korijenje i trava stidljivo proviri iz zemlje, kad sunce kaže: "Momci, skidajte zimske kapute i duge hlače!" e, tada noge same traže nešto što smo sasvim pogrešno nazivali loptom. Bila je to zapravo stara čarapa nabijena drugim, još starijim čarapama, po mogućnosti okrugla oblika. Taj smo predmet do raspadanja naganjali livadom. Svi smo bili manje-više vješti u pravljenju krpenjače, no Tonković je u tome bio majstor bez usporedbe. To mu je otvaralo vrata družine, ali samo dok se njegova krpenjača ne raspadne. Dugo mi je trebalo da shvatim u čemu je vrsnoća njegovih lopti. Nije mi padalo na um da ponekoj zavirim u dušu.
- Znaš - izjadao mi se jednom zgodom - ne volim što svi dečki govore da se moja mama ponaša kao kakva dama, kažu, Mona Liza iz Pariza, da ni s kim ne razgovara i da nosi svilene prozirne čarape s crtom odostrag. A eto, da nema tih čarapa, Godra me nikada ne bi pustio u družinu.
Upalila mi se žaruljica! On, dakle, od starih svilenih čarapa pravi svoje čuvene krpenjače. Ušivene u iznošenu vunenu čarapu bile su takva lopta o kakvoj su dečki iz drugih ulica mogli samo sanjati. A i sanjali su. Sve do jednog dana kada su se u gradu pojavile prve bijele i zelene gumene lopte. U izlozima trgovina izgledale su kao nedostižno voće iz dalekih krajeva. Danima smo oblijetali oko roditelja da nam kupe te besprijekorno okrugle igračke što skaču po travi kao da u njima kuca jedan skriveni, nepoznati život. Tu i tamo u gradiću neke su druge družine već jurile za njima, već im je netko kupio. Ciglarci su mogli samo s čežnjom gledati taj prizor jer je medu roditeljima vladalo mišljenje da je u proljeće korisnije kupiti djeci bijele tenisice nego loptu. O, gdje li je bio športski duh naših roditelja?! Uvrijeđeni, zauvijek smo šutnuli krpenjače u prošlost i Tonković je izgubio posljednju šansu za primanje u družinu. Čežnja za gumenom loptom pretvorila se u nama u pravu moru. Bilo je i prijedloga da se lopta jednostavno nekome otme. Tko jači - taj kvači! Nijedan pokušaj nije uspio.
- Ne vrijedi nam trud - malodušno je zaključio Godra. – Mi smo stvoreni za krpenjaču. Dronjak za dronjak.
Nakon te rečenice družina se umalo nije neslavno raspala. Kao tračak nade, međutim, do nas je doskakutala vijest da će u poljoprivrednoj zadruzi za neku količinu skupljenih puževa davati prave pravcate gumene lopte.
- Netko nas vuče za nos - prvi je reagirao Ćoro. - Kakvi puževi, što će im? Valjda da im plugove vuku.
- Tko zna - dodao je Mokro - možda će organizirati utrke puževa. Čuo sam da postoji nešto slično.
Tome bi se netko i nasmijao da situacija nije bila krajnje ozbiljna. Vijest je trebalo provjeriti. Zadužili su mene.
Uveče sam oprezno pitao oca mogu li puževi biti od kakve koristi i on mi je s vidljivim žarom pričao o jelima od puževa koja je jeo negdje vani, u Italiji, gdje li, i da sam može zgotoviti neka od njih. Eto, a ja sam mislio da puževi služe samo za slikanje u udžbenicima zoologije i za igru "puž muž pusti roge van, da ti kuću ne prodam, staroj babi za duhan i djevojci za đerdan". Sutradan sam otišao u zadrugu i ondje na jednoj polici vidio toliko gumenih lopti u svim bojama da mi se zavrtjelo u glavi. Na ulazu je o čavlu visio oglas:

ZA 30 KILOGRAMA PUŽEVA -JEDNA LOPTA

Tog trenutka ništa na svijetu nije mi se činilo jednostavnijim. U potočiću pod Dieneševim brdom skupit ćemo ako treba i sto kilograma tih balavih kućegraditelja. Dečki su bili oduševljeni. Svi su unaprijed vidjeli ne jednu već najmanje deset lopti na livadi kraj ciglarske bare.
Akcija je počela. Tonković nam se htio pridružiti, ali su ga neki odbili s napomenom da bi puževi, kad bi ga ugledali, dobili napade brzog trčanja i sve bi propalo. Potočić i dio šume proglasili smo našim pužinjakom i tu je svakom stranom pristup bio zabranjen. Naime, cijele vojske skupljača puževa hrlile su u prirodu. Osobito poslije kiše, kada, kao što je poznato, puževi, ništa ne sluteći, izlaze na razgibavanje.
Poslije nekoliko dana pokazalo se da puževi nisu baš tako brojna životinjska vrsta i da skupiti trideset kilograma tog slinavog tereta nije mačji kašalj. Da, ali ni lopta nije bilo što. Gumena lopta!
Skupljene puževe, dobro pokrivene kartonom, čuvali smo u dvjema košarama. Nakon petnaest dana naš je ulov težio točno dvadeset i četiri kilograma. Premalo! Lopte su se u gradu toliko namnožile da smo već počeli sumnjati u naše sposobnosti. Dok smo čekali kišu, prošetah jednog jutra do zadruge da provjerim koliko je još lopti ostalo za razmjenu. Na moj najveći užas, na polici je stajala jedna jedina lopta!
- Što je, mali? - upitao me brkajlija.
- Ništa. Samo gledam. Hoćete li dobiti još lopti?
- Ma kakve lopte! - obrecnu se on. - Koji će vrag prodati toliko tog balavog smeća!
Nekoliko trenutaka ostadoh bez riječi. Zatim sam bojažljivo upitao:
- A što će biti s ovom loptom?
- Daj trideset kila pa je nosi. Dosta mi je i lopti i puževa!
- Bio je to znak za uzbunu. Kišu ne treba čekati. Nedostaje nam šest kilograma. Pretražili smo potok uzduž i poprijeko, četveronoške puzali po travi, ali je rezultat bio mršav. Izgledalo je da je borba za loptu izgubljena. Vraćajući se bezvoljno kućama, sretosmo Tonkovića.
- Koliko ste skupili? - pitao je. - I ja sam ovih dana skupljao tamo preko pruge i...
- ... I skupio deset komada, ha, ha! - narugao mu se Ćoro.
- Deset kila, a ne deset komada, ako te baš zanima – odvrati Tonković ponosno.
Kao na mig, svi smo pomislili isto. Godra je to odmah i rekao: - Čuj, da se udružimo? Još je samo jedna lopta u zadruzi. Neka bude naša zajednička. Mi imamo oko dvadeset i pet kila.
- A hoću li postati vaš član? - protepa Tonković.
- Hoćeš.
- I ljeti i zimi?
- I ljeti i zimi, i u jesen i u proljeće.
- Recite: Časna ciglarska.
- Časna ciglarska - odgovorismo u zboru.
- Dajem svoje puževe. Uzmite ih odmah. Čuvam ih u drvarnici.
Eto, a govorili smo da je Tonković nesposobnjaković, i još gore
stvari. Sad spašava družinu u najkritičnijem trenutku. Baš je lav!
Natovarene na stara dječja kolica, odvezosmo pune košare puževa u zadrugu. Zatvoreno. Prošlo radno vrijeme. Tko će dočekati jutro? Nakon povratka prekrili smo košare kartonima i ostavili ih pod nadstrešnicom. Još samo jedna noć i naša velika, jedina želja bit će ostvarena.
Je li neka pokvarena mačka maknula noću kartone s naših košara ili su se puževi samostalno odlučili na bijeg, u zoru smo ugledali ovaj prizor: po svim zidovima, po plotu i dalje kroz vrt prema bari, razmiljeli se naši puževi. Skupljali smo ih do podneva, ni u školu nismo otišli, a rezultat je jedva težio dvadeset kilograma.
Tonković je ostao u družini. Nastavili smo šutirati njegove krpenjače. Umio ih je majstorski napraviti.



OSVETNIK U BIJELOM SEDLU

Ljeto. Lijeno, sparno, kreketavo. Nabujale su barske trave, prašina se kovitlala cestom. Dugo uveče sjedili bismo u jarku pokraj ciglane izmišljajući igre. Djevojčice su mirisale na povjetarac koji je pred noć silazio s brda i uvlačio nam se pod košulje. Jarkom je vijugala, neznano odakle, uska traka vode puna dalekih zvjezdanih ogrlica. Ponekad, kad bi umuknuo razgovor, dok smo čekali čije će ime najprije odjeknuti ulicom (Joooosipeee, kuuuućiii!), kad su malobrojni prolaznici žurili stazom pored nas, a na raskrižju žmirkale posljednje žute žarulje što ih naše praćke poštedješe, kladio bih se za posljednju špekulu u džepu, za posljednji ukradeni "kuglager" na romobilu, da je u svakome od nas bujala kao čežnja ona velika zagonetka beskraja: Vječno daleke i nedohvatljive, kome trepere nejasne nebeske svjetiljke? A da je netko došao i pitao nas što buljimo tako u nebesa kao da će nam pečeni pilići upasti u usta, mislim da bi nas strašno iznenadio, možda postidio. Jer to su bili dečki koji bi pristali da budu sve samo ne nekakve mlitave sanjalice.
Jedne večeri nešto slično ipak se dogodilo. Kudravi Joško kozar hitnuo je iznenada cijelu cjelcatu ciglu u jarak medu nas i voda je poprskala svekoliko sanjarsko društvance. Još je dodao da samo babe sjede uveče u jarku i predu gluposti. Ćoro je skočio prvi i otpoče hrvački dvoboj u prašini na cesti. Godra je u ulozi suca obigravao oko boraca. U polumraku je teško bilo razaznati čiji su izgledi za pobjedu veći, ali je Mokro odlučno zaustavio borbu uz objavu da je ishod neriješen. Joško je otresao prašinu s hlača, pogledao nas oštro poput junaka iz stripa "Trojica u mraku" i važno izjavio: - Još ćemo se mi sresti. Zapamtite, zovem se OSVETNIK U BIJELOM SEDLU!
Otrčao je uz bojne pokliče. Čitali smo tada "Tajne grada Pariza", "Nevinu u ludnici" i slične knjige, ali takvo ime nadmašilo je naša znanja. Osvetnik u bijelom sedlu - što li mu to znači?
Ubrzo je sve zaboravljeno.
Ljeto je promicalo. Joško je na Malčanskom brdu čuvao svoju kozu Belku.
Odjednom je u ulici, kao i u svakoj ulici gdje se malokad događaju važne stvari, zabrujala vijest da se s kozom Joškovih roditelja događa nešto neprirodno. Životinji su s obje strane trbuha narasle neobične kvrge. Kao da joj u trbuhu raste nešto. Veterinar je u nedoumici klimao glavom. Jarići nisu, a ni bolest nije. Koza je živahna, jede, mlijeko daje. Mekeće kao i svaka koza. Skupili se ljudi da vide čudo neviđeno. Opipavaju tvrde kvrge. Neobičan neki znak, zaključiše oni praznovjerni. Joška kozara kao da to ni najmanje ne zanima. Odapinje praćku prema glinenom pijetlu na krovu i zagonetno se smješka. Ta njegova zagonetnost draškala je znatiželju cijele družine. Neki su mu se probali približiti. Osvetnik u bijelom sedlu nije za njih imao ni jednu riječ.
- Kozar postaje opasan - značajno je uveče zaključio Godra. -Potrebno ga je pratiti.
Odlučeno je da već sutra Ćoro i ja obavimo taj zadatak.
Bilo je jedno od onih jutara kada zrak već u devet sati treperi od vreline. Ptice umuknu, a trava svelo zamiriše. Ćoro i ja čekali smo Joška da iz nakrivljene kućice od prijesne cigle krene s kozom na Malčansko brdo. Krepavali smo od dosade u oskudnom hladu jednog bagrema necvjetača sišući travčice. U njedrima su nam drijemale špekule i raznolika dugmad u krpenim vrećicama. Čak je i za špekulanje bilo pretopio.

Gol do pasa, u ispranim hlačicama svezanim uzetom, bos i raščupan pojavio se Joško. Pred njim se gegala Belka s klepkom oko vrata. Oprezno smo ga pratili do mjesta gdje je sjeo na panj, zviždukao i odapinjao iz praćke kamenčiće na neke zamišljene ciljeve. Koza se uvukla u živicu i vidjelo se kako brsteći stresa glogovo granje.
Kozar je odjednom, kao iglom uboden, uspuzao na malu uzvisinu i pažljivo razgledao okolinu. Bili smo uvjereni da nas skrivene nije primijetio. Tada je započeo pravu vojničku vježbu. Bacao je kamenje i uzvikivao ratničke poklike prema zamišljenom neprijatelju, šuljao se po grabama, naglo jurišao, bacao se u zaklon, glumio ranjenika i što sve ne.
- Nije loš - šapnuo mi je Ćoro. - Takav jedan za družinu ne bi bio na odmet.
- Ali kakve to veze ima s kozom? - mućkao sam glavom naglas.
Joško kao da me je čuo, sjurio se iznenada prema grmlju gdje je koza spokojno brstila. Na trenutak nam se izgubio iz vida, a zatim smo ugledali čudo. Pojavio se jašući na kozi! Na bubotke njegovih peta koza se smiješnim kasom kretala prema našem skloništu. Nije pokazivala znakove ljutnje prema jahaču koji je u borbenom žaru vitlao odebljim prutom.
- Stiže osvetnik u bijelom sedlu! - vikao je jahač. - Stiže da spere ljagu sa svog viteškog lica!
Htjedosmo se nasmijati, ali nam postade jasno da je viteška fraza upućena nama koji smo cijelo vrijeme vjerovali da smo dobro skriveni. Prema nama su se primicali spušteni kozji rogovi i goropadnik sa štapom.
Nepripremljeni za takve uvjete borbe, odlučismo se za uzmak. Kamo? Iza nas je bilo bodljikavo glogovo grmlje, a ispred nas Joško čiju smo dugačku šibu već tu i tamo osjetili na plećima. Ćoro je pokušao razmotati praćku za obranu, ali za to nije bilo vremena. Prvi sam šmugnuo kroz gustu glogovinu. Strašna koza meketala mi je iza leda, a jahač je švigao prutom. Toga trena nisam osjetio trnje na koži. Tek sam na drugoj strani, uspuzavši se panično uz padinu, zaključio da mi na dosta mjesta niču sitne kapljice krvi junačke. Stigao je i Ćoro, ne manje izderane kože. Njegova praćka pripala je kozaru kao ratni trofej.
Kraj ciglarske bare čekala nas je družina. Izgleda samo zato da nam se mogu narugati. Djevojčica Imas-nos-imas-oci jedina je donijela mokar rupčić da nam opere skorenu krv s ogrebotina.
Na brzinu je zaključeno da se Jošku kozaru ponudi članstvo u družini. Protiv smo glasali samo Ćoro i ja. Ne zbog batina, rekli smo, već zbog mučenja jadne životinje koja po prirodi nije predviđena za jahanje i zato su joj i narasle dvije kvrge uz kralježnicu. Kojem bi to veterinaru palo na um?


VELIČANSTVENA LILI

Sto tu ima za priču? Lili je sunčana zraka što je jednog jesenjeg dana najprije ušla kroz ulična vrata naše škole i odmah zatim u sva muška srca. Lili, koja je imala savim drugo ime, najobičnije, Ljiljana. Lili na malom biciklu. Lili u žutocrvenome gradskom parku. Lili u izlogu fotografske radnje "Foto Verson". I dodali smo joj to prezime - Verson. Zvučalo je kao iz filma: LILI VERSON.
Nijedna Anka Petrović ili Branka Orlić nije joj bila ravna. U ustima devetnaest zaljubljenih petoškolaca njezino se ime kotrljalo kao čokoladni bombon, kao prva trešnja, kao prva ljubavna riječ. Lili je na malom biciklu putovala ravno kroz pluća svakog od nas. Kakve li je sve uloge igrala u našim snovima! Spašavamo je od grubijana! Utapa se u gradskom bazenu, ali mi smo tu! Plivači i hrabri dečki iz romana u nastavcima. Lili pada s bicikla. Nosimo je u bolnicu. Naša gruba muška lica neće natopiti suza koja se nadimlje u oku. Mi gutamo svoju bol, jer već sutra samo će najhrabriji doći u stan njezinih roditelja, pred postelju bijelu i mirisnu, s jabukama u papirnatoj vrećici, baš svaki od nas posebice čitat će uz njenu postelju glasno "Tri mušketira". Njezini roditelji zavoljet će najuljudnijega, onoga što najbolje čita i ima čiste nokte. Potajno smo se dotjerivali za trenutak ostvarenja toga sna.
Velike Liline oči kao šalice bijele kave u nedjelju ujutro. Plava njezina kosa kao pšenica na poljima preko željezničke pruge. Čipka njezine podsuknje kao pjena u gorskom potoku na Strmcu.
U povjerenju, zašto ne reći, prvi sam smogao snagu. Čičkovim uljem namazao sam kosu. Razdjeljak kao crta od točke A do točke B. Odjenuo sam košulju predviđenu za blagdan. Cipele moje kao zrcala.
Vozio sam očev bicikl, onako ispod "rame"; kratke mi noge od sjedala do pedala.
Uveče Lili kruži biciklom oko gradskog parka i ja joj se pridružujem. Pola metra iza nje, kao zaštita. Preko upravljača lete moje neizgovorene riječi, mrse joj plavu kosu, hoće da je zaustave. Lili zviždi neku pjesmicu i njezina stopala u ritmu idu gore-dolje. Stani, Lili, pitaj me što hoću, zašto te slijedim? Jer tako je teška prva riječ, guši me, hoće k tebi.
Još brže vozi Lili, još zanosnije grabim za njom. Ulične svjetiljke, stabla u parku, slučajni prolaznici, gle, svi su zastali u čuđenju, svi nešto očekuju.
- Stani, Lili, volim te! - vičem zadihano i puno mi je lakše gaziti tromi očev bicikl s njezinim imenom na usnama. Još malo i uhvatit ću je za plavu pletenicu, pobijedit ću, i nitko nas više neće rastaviti. Lili se glasno smije na moje riječi, zabacuje glavu, juri kao vjetar.
Na križanju kod slastičarnice "Mirjana" Lili Verson, nada svih dječaka iz V b, nasmijana, s vjetrom u kosi ulijeće u zavoj. S druge strane bešćutno ulazi u zavoj jedan od pet automobila u gradiću. Što je Lili, sunčana zraka, prema jednoj kloparajućoj limenki?!
Jesen je izgubila sve boje. Zima je stigla, a da je gotovo nismo ni primijetili. Lili Verson ili Ljiljana Oršulić leži u bolnici na brežuljku, gdje dečki vježbaju prve pokrete na skijama. Kakvo je njezino lice? Koga očekuju njezine oči - šalice bijele kave nedjeljom ujutro? Kako da uđem u njezinu sobu s tri ukradena cvijeta? Sada kad ne juri na biciklu, kada čeka, čini mi se, sve više se udaljuje od mene, najhrabrijeg medu hrabrima, koji drhtim pred bolničkim vratima. I ako uđem, hoću li naći neku prikladnu riječ ili ću zaplakati kao i svi momci koji su voljeli više nego što njihova mala, sasvim mala tijela mogu izdržati?



TUŽALJKA ZA DIMNJAKOM

Uspomene, svu njihovu dobrotu i toplinu, ne ruše desetljeća protekla vremena. Ruše se samo stvari, ruše se u sebi, vrijeme taloži hrdu na njih, taloži tugu koju osjećaju samo oni čiji je život naslonjen na te stvari, život koji se brani njima, uozbiljuje se s njima neprimjetno osjenčan sjetom: stvari umiru tiho, bez jauka.
O, dobri ljudi, zašto niste poslali pozivnice sjajnim dečkima s ciglane, Godri, Ćori, Mokri, Lojzi, Jošku..., u one Njemačke, u one Švedske, u Rijeke, u daleka prihvatilišta za alkoholičare, u daleke neke barake gdje uspomene ponekad zakucaju mirisom kukuruznog kruha, žutog Unicefova sira, žvakaćih guma i Unrrina pudinga? Pozivnice za tugaljivu svečanost, za koju je vrijeme napisalo scenarij. Daleki moji dečki, čitate li što? Citate. Evo vam nešto umjesto novinskog člančića.
Šuška se gradićem već od jutra. Dolaze stručnjaci mineri, srušit će dotrajali tvornički dimnjak na ciglani. Bez buke, kažu. Složit će se cigla na ciglu, po proračunu. Dimnjak oronuo, crn. Tehnološki neprikladan. Napredak traži svoje dimnjake.
Sunčan ranoljetni dan. Gotovo praznični. Skupili se ljudi, vole kad se ruši nešto što ih nadvisuje. Ciglarska bara u kojoj smo mlatili crawl 4x50 m uvukla se u se, stisla se na četvrtinu veličine, ili se meni tako čini. Dok bijasmo djeca, prostor oko nas bijaše mnogo veći. Imalo se što svladavati. Niklo je dječje igralište ondje gdje smo lovili bjelouške. I dimnjak je nešto manje visok i ponosan. Gdje su ona vremena kada je na njemu vijorila zastava i bila pobodena zelena grana za praznike? Kroz njegovu crnu nutrinu samo su najbolji i najhrabriji stizali na vrh. Medu brzajuće oblake, tako nam se činilo.
Više od dva desetljeća ne bijah na ciglani. Rovokopači ruju u unutrašnjosti, ondje gdje smo crveni od prašine natjerivali svoju bosonogu bezbrižnost. Roditelji ciglaraca imađahu tvrde ruke i naborana lica. Umor s tih obraza svake je večeri ispunjavao sobičke zemljana poda i majušnih prozora.
U četvrtastom podnožju dimnjaka hrpa užurbanih ljudi buši duboke rupe za eksploziv. Tu smo nekad s jeseni pekli kukuruz, zimi krumpir u ljusci.
Mnoštvo promatrača. Na okolnim kućama otvoreni su prozori da eksplozija ne razbije stakla. Uzalud medu okupljenima tražim dečke iz onih vremena. Simbol naše ulice, u ravnici okomica po kojoj se ravnahu došljaci i putnici namjernici, nestat će. Vrh malog svijeta nad kojim je desetljećima skupljao nesmotrene munje i hladio ih u zemlji pod svojim temeljima. Hoće li nedostajati starcima koji jutrom izlaze u dvorišta i puckaju lule?
Gledam s mjesta gdje je nekada bio dudinjak. Tu smo igrali nogomet i pilus-palu.
Neki uzvici koji pozivaju na oprez. Zatim gotovo nečujni, potmuli prasak, oblačić dima u podnožju i evo kako se, kao na usporenom filmu, dimnjak naginje, lomi u struku, zatim pri vrhu (je li mu to glava klonula?) i ruši se u uzvitlanu prašinu. Povici zadovoljstva nad dobro obavljenim poslom.
Ovdje treba zaklopiti knjigu i ne vraćati se više. Za novi dimnjak bit će potrebni novi dečki.

*
UNICEF - dječji fond Ujedinjenih naroda za hitne potrebe
Crawl (čitaj kraul) - stil u plivanju


- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Veliko početno slovo u imenima društava, organizacija, udruga, pokreta i javnih skupova



Pravilo:

U imenima društava, organizacija, udruga, pokreta i javnih skupova velikim početnim slovom piše se prva riječ, a ostale malim slovom (osim onih koje su same po sebi neko vlastito ime).



Atlantska plovidba
Crveni križ
Društvo hrvatskih književnika
Filozofski fakultet u Zadru
Gimnazija Silvija Strahimira Kranjčevića
Hrvatsko filološko društvo
Hrvatsko narodno kazalište
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Drugi vatikanski sabor
Okružni sud u Splitu
Osnovna škola Petra Preradovića
Tvornica parnih kotlova
Mesna industrija „Gavrilović“
Hrvatsko matematičko društvo

Kada takvo ime počinje brojkom, tada slijedi malo početno slovo, jer je broj prva riječ:

I. slavistički kongres
II. vatikanski sabor


Ako se umjesto cijelog naziva piše samo jedan dio, on se piše velikim početnim slovom:


član Akademije (misli se na Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti)
Matičina izdanja (misli se izdanja Matice hrvatske)



Zadaci za vježbu:

1. Napiši pravilno:

leksikografski zavod „miroslav krleža“
dramsko kazalište „gavella“
grafički zavod hrvatske
matica hrvatska
hrvatska bratska zajednica
županijska skupština dubrovačko-neretvanske županije
mjesni odbor ivanska
povelja o pravima čovjeka ujedinjenih naroda
škola za tekstil, kožu i dizajn

2. Ispravi pogrješke!

Muzej za Umjetnost i obrt u Zagrebu
Hrvatski Helsinški odbor
Lutkarsko kazalište „palčić“
Profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu
fakultet elektrotehnike i računarstva
Privredna banka zagreb
međunarodni monetarni fond
VII. Konferencija zagrebačke burze




- 10:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pjesme Dobriše Cesarića

Image and video hosting by TinyPic

Dobriša Cesarić je rođen u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se je u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera, i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.). Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata 1916. godine dolazi u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.

Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Poslije Drugog svjetskog rata radio u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom "I ja ljubim" koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac...
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva. Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta te da je pjesma "Sakriveni bol" pjesma o njemu samom.
Prevodio je djela s njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika.



Image and video hosting by TinyPic


VOĆKA POSLIJE KIŠE

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.



TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN


Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.




SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.




MRTVA LUKA

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I — stoje.



Image and video hosting by TinyPic


OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on — krvareći ljepotu —
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.



POČETAK PROLJEĆA



...U mladoj travi
Tad se javi
zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme žutokljunca
odjednom vrt je prepun sunca.
Tiptip ... do puta
doskakuta
i digne krilo pa se sunča.
A onda se u travu vrati
i sluša gdje ga hvale vlati.





BUĐENJE ŠUME

Grane se mirisno njišu,
I dišu
Njene zelene grudi.

Na nju se lijeva pun zlata
Sunačani katarakt,
I pjeva puno ptica
Ko puno srebrnih žica
A žuna udara takt.

U travi se cvjetovi smiješe,
A vjeverica sluša
Jutarnje glasne pjevače
I veselo, veselo pleše
I skače.




PJESNIK

Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogo
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
Zato ih i biju nogom.

Al kad mu duh — ekstazom vođen
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja
Ko lopoč u bari rođen —
Tako mu se barem čini.

No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.



KAD BUDEM TRAVA

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa —
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.



Image and video hosting by TinyPic


JESENJA PJESMA

Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.

Trgnut iz snova, uzbuđen, u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočeko sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.

Studeni vjetar i rezanje pile
U srcu bude brigu koja grize;
Kapljice kiše, što su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.

Takvog me, evo, nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga života na onoj je strani
Rastvorena, što je natopljena jadom.





SAKRIVENI BOL


Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.



Image and video hosting by TinyPic




SLUTNJA


Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.






MALA KAVANA


Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje —
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra.
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?




PUTUJUĆI SLAVONIJOM

Evo me opet vozi vlak
Kroz magle zavičajne ravni.
Sviće. Sa novim jednim danom
Bude se neki davni.

Palicom pozdravlja me pastir,
I ja mu odzdrav mašem.
Kako je sraslo moje srce.
S tim poljima i šašem!

Promatram ganut (već je jesen)
Daleko razlivene vode.
Svaki puteljak tu me mami.
»Siđi!« klepeću rode.





VAGONAŠI

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.


Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.


Image and video hosting by TinyPic



BALADA IZ PREDGRAĐA

... I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše —
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više ...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.



MRTVAC


Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visokih razbuktalih svijeća,
Al u tom skupu on je sam.

Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moći
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne mu noći.

Govor i jecanje i plač
Tišina njegovom su uhu,
Životu uzet, on tek šuti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.

Oko njega mirišu ruže.
On leži smiren, kao svet.
Ne osjeća ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.




JESENJE JUTRO


Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: »Jesen«.
Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.



JESENJE POPODNE

Stojećke cigaretu palim.
Ne prija mi.
Na stari divan ja se svalim.
Dodija mi.

Sjedim nepomično ko ćuk.
Najednom čujem čudan zvuk.
To cvili jesen. To je prva
Mašina koja pili drva.

Na okno kaplja kiše kapne
I zasvjetluca tu i zapne.
Već kapne druga i svjetluca:
To jesen mi na okno kuca.



SLAVONIJA


Stara se Slavonija opet
Otkriva ganutome srcu.

Slušam... U klasju pjeva cvrčak
Da dani žetve dohode,
I da će skoro smeđi hrčak
Žitu doć u pohode.

Po stazi, koja poljem vodi,
Dalekoj đermi žena hodi,
I pjeva za sebe, na putu,
Pjesmu široku, otegnutu,
Ko ova zemlja što je rodi.



PROLJETNA KIŠA

Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.

Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici — kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.




ZIDARI

Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao.
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.

Oprasmo ruke. Sjedosmo ručat,
A pri objedu
Pogledasmo često na blistavi krov —
Na našu pobjedu.




ŠTURAK


Dugo je u noć pjevao sam,
Još budan, kad vrt je već spavo.
Uz njegovu jasnu i drhtavu pjesmu
Polako je ocvjetavo.

Svoj jedini, tanki, srdačni zvuk
Ponavljo je bezbroj puta.
Tad nesta leptira. A vilinja kosa
Zrakom poče da luta.

Sve tiši i tiši mu bivaše glas,
Ko tužno nešto da sluti.
Na rubu puteljka, neprimjetno skoro,
Trava je stala da žuti.

A kada je k njem dolepršao list
Već svenut, ušutje potresen.
Granjem je prošao prigušen šum:
U vrtu je bila jesen.




BREZE NA ULICI


Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!



PREDJESENJI DAN

Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmiješen i vedar.
Bez posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.

Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.

To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari — ti uglari —
Prašinu ljeta s peći brišu.




JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama done
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagnnuo se ogrtačem.




U SUTON


U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.




PROLJETNO VEČE

Cmrok


Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova i hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu —
Kuda me zovu?




LJUBAV

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum, što dopire iz grada,
Nije l ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.




NOĆ TAJANSTVA

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili »si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno:
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva:
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.



Image and video hosting by TinyPic



NARANČA

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.




Image and video hosting by TinyPic



DORICA


Dorica — to je lutka
Koju mi jednom od šale
Donijela žena moja.

Seljanka to je mala
U nošnji šestinskog dola.

Ona o svjetiljci visi,
U kutu mog pisaćeg stola.

I ja je pogledam katkad.

Ona je utjeha moja
Usred bola.




POLUSAN


Ponekad, kada zaklopim oči,
Neka se rijeka šumeći javi.
Pod vrbom se njiše poznati čamac.
O, djetinjstvo moje na Dravi!

Evo i Lole, kujice žute.
I Lorda. Uza me stoje.
Gladim ih. Staromu vraća mi srcu
Jedan svoj časak djetinjstvo moje.

Mislim na vrt, na ljuljačku u njem.
Na bunar, na krušku, na lijesku.
Sitnice! A kako raduju srce.
Ko srebrna zrnca u pijesku.




PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji ispava.
I ko je čita — u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam,niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog os ta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve isnove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene — o mrtvi živote!


Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptiriće noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!




- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se