OPSTANAK PLANETA ZEMLJE

ponedjeljak, 19.06.2017.

ALLAH

Image and video hosting by TinyPic
Povjest riječi Allah dolazi od najstarije pisane riječi za Boga, El, koja je korištena još u starozavjetnim spisima. Daljnjni razvoj riječi je išao: El- Eloah(- Elohim pl.)- Elloah- Ellah- Allah. U prastara vremena (10 000 godina prije nove ere) El je bila najčasnija riječ.
Mnogi muslimani koji su nepoznavatelji svoje religije smatraju da Allah znači i doslovni termin za riječ: Bog. No, to nije točno. Učeni muslimani znaju da je Allah osobno ime Boga. Poznata izjava među muslimanima "nema Boga osim Allaha" na arapski se čita: La illah illa allah.
U rečenici riječ "illah" je riječ koja znači "bog", a Allah je osobno ime tog boga. Riječ (La) illah je dakle općeniti termin za Boga. Muslimani u nekim prijevodima Kur'ana na hrvatski/bosanski prevode iz izvornika "U ime Allaha" kao "U ime Boga". U Kur'anu - u izvorniku ne piše u ime "illah" (boga, općeniti termin), nego u ime Allaha (osobno ime). Takav prijevod Kur'ana je plod želje nearapskih muslimana da se Allah prihvati kao općenita riječ za Boga. Svi anđeli u islamu imaju nastavak "El", umjesto "Ah", ili "Allah" (Gabrij-El, umjesto Gabri-Allah) i Kur'an tu ima za anđele preuzete nazive Starog zavjeta koji je sadržavao Božje ime u sebi: ime ("El") i ne svjedoče za isto islamsko ime Boga i isti izvor koji je arapskog jezika kao riječ: Allah. O izvoru tog osobnog imena riječi Allah više će reći ovaj prevedeni tekst o predislamskoj poganskoj Meki. Jedan od razloga zašto je glavni moto Muhameda "nema Boga osim jednoga" je upravo i mnogobrojno pogansko stanovništvo sa raznim poganskim bogovima, kao svakodnevnica tadašnjih arapskih prostora.
Allah je ime jedinoga Boga u Islamu. Ime ''Allah'' je predislamska složenica arapske riječi ''La-ilah'' koja znači Bog, s članom ''il'' i izvedenica je od (la) illah (božanstvo). Arapsko ime za Boga je riječ ''La-ilah''. To je općeniti pojam za bilo kojeg boga koji se smatrao najvišim bogom. Različita arapska plemena su upotrebljavala riječ ''Allah'' u odnosu da bi izrazili svoga osobnog najvišeg boga. Allah je bio štovan u Kabi, odnosno u Meki od poganskih Arapa puno prije vremena nego se pojavio Muhamed. Isto tako to je bilo ime glavnoga boga među brojnim idolima (360) u Kabi, tj. Meki prije nego ih je Muhamed okrenuo u monoteiste. Povjesničari su dokazali da za boga mjeseca imenom ''Hubal'' kojemu su se arapi molili u Kabi, koristili riječ Allah za vrijeme molitve.
Danas, musliman je onaj koji se podređuje volji Boga - Allaha.
Islam znači podređenje/podložnost (Allahu), ali izvorno značenje jest snaga koja je karakterizirala pustinjskog ratnika koji se je suočen s nemogućim okolnostima, borio do smrti za svoje pleme.

Mnogi vjeruju da je riječ ''Allah'' izvedenica od srednjoistočne riječi ''el'' koja u Ugaritskom, Kananskom i Hebrjeskom može značiti bilo istinskog, bilo lažnog Boga. Međutim izgleda da ovdje slučaj nije takav, jer "izvor imena Allah datira u vrijeme prije muslimana. Allah nije uobičajeno ime koje znači ''Bog'' pisano velikim, ili ''bog'' pisano malim početnim slovom." (Encyclopedia of Religion and Ethics (ed. Hastings), I:326.)
Prema Enciklopediji Religija, Allah se podudara s babilonskim bogom Baalom kojeg su Arapi poznavali puno prije nego ga je Muhamed počeo štovati kao vrhovnog Boga. Prije Islama, Arapi su priznavali puno bogova i božica, a svako je pleme imalo svoje osobno božanstvo. Isto tako su postojala prirodna božanstva. Allah je bio bog lokalnog plemena Quarish, koje je bilo Muhamedovo pleme prije nego je utemeljio Islam i odveo svoje ljude van politeizma. Allah je tada bio poznat kao ''Bog Mjeseca'', koji je imao tri kćeri koje su bile posrednice ljudima do Allaha. Njihova imena su bila Al-at, Al-uzza i Al-Manat, i bile su tri božice. Prve dvije Allahove kćeri imale su imena, tj ženski oblik imena Allah. Hubal je bio glavni bog Kabe među 360 božanstava. Hubal je bio kip naličjem na čovjeka čije je tijelo bilo izrađeno od crvenih dragih kamenja, a ruke su bile izrađene od zlata. (Referenca Islam George Braswell Jr.)
Zbog knjige "Sotonski stihovi" koja je govorila o stihovima Kur'ana i stihovima hadisa koji ukazuju kako je Muhamed priznao Allahove kćeri kao poganske božice koje su i tada bile smatrane Allahovim kćerima (Muhamed je to učinio prije nego je imao vlast nad tim poganima), taj autor je dobio fetvu na smrt 1989. od ajatolaha Homeinija).
"Povjesničari kao Vaqqidi su smatrali da je Allah u biti vrhovni od tih 360 bogova koji su bili štovani u Arabiji kad je već Muhamed postao nadmoćan. Tako Ibn Al-Kalbi daje 27 imena predislamskim bogovima. Zanimljiva činjenica jest da je malo muslimana htjelo prihvatiti da je Allah već bio štovan u Kabi u Meki od arapskih pogana prije dolaska Muhameda. Čak neki muslimani bi se razbijesnili kada bi se susreli s ovom činjenicom. Ali nažalost, povijest nije na njihovoj strani, jer pre islamska literatura govori o ovome. " (G. J. O. Moshay, Who Is This Allah? (Dorchester House, Bucks, UK, 1994), pg. 138).

Povijest je pokazala da su Meka i sveti kamen Kaba, bila svetišta za predislamske pogane Arape. Štoviše, bivše ime za Kabu bilo je Beit-Allah, što znaći Kuća Allahova. Rečeno je da je to prvo što je izgrađeno u raju. Ovo je kontradistinkciji s onim što je Mojsije naredio da se sagradi. Dakle to je nešto što muslimani namjerno izostavljaju u svom čitanju Biblije.
Kur'an nam kaže da je Muhamed izbacio druge idole van i učinio jednoga boga vrhovnim i sebe stavio za glasnika. Zadržao je Kabu kao sveto mjesto i potvrdio da crni kamen ima moć oprati grijehe. Zadužio je svakog vjernika da napravi hodočašće crnom kamenu makar jednom u životu. (Sura 22:26-37). Nijedan svetac Staroga zavjeta nikada nije napravio hodočašće prema Kabi i poljubio crni kamen, unatoč pričama kako su Abraham i Išmael obnovili to svetište.
Muhamed je upotrijebio ime Allah, koje je prije bilo ime određenog idola bez da ga je ikad razlučio od idola koje su ljudi Meke u to vrijeme već štovali. To je bila modifikacija prijašnjeg štovanja poganskih arapa bez ikakve potpune promjene. Nikada nije ukazano ljudima da prestanu štovati lažnog od pravog Allaha.

Al-lat u kojem je T na kraju imena Allah, bilo je predstavljeno u obliku četvrtastog kamena čije je glavno svetište bio grad Taif. U svetištu je bio crni kamen u gradu imenom Qudayd između Meke i Medine. Bila je božica sudbine, odnosno ženski duplikat Allaha. Al-uzza je bila božica istoka Meke. Izvori govore da je bilo čak žrtvovanja ljudi njoj u čast i islamska tradicija govori priču o Muhamedovu djedu koji je zamalo žrtvovao svoga sina, tj Muhamedovog oca toj božici. Ono što je spriječilo da se to dogodi bilo je traženje savjeta od jedne proročice koja mu je rekla da napravi zamjenu, tj da svoga sina zamjeni za stotinu deva. Muslimani ovo vide kao volju Allaha da bi se mogao roditi Muhamed. (Referenca Muhammad husain haykal, Hayat mohammed)
"Ime Allah, kao što je Kur'an sam svjedok tome, bilo je dobro poznato u preislamskoj Arabiji. Doista, oboje, kao i njegova ženska forma, Allat, su pronađeni nerijetko među deriviranim Božjim imenima u natpisima iz Sjeverne Afrike." (Arthur Jeffrey, ed., Islam: Muhammad and His Religion (1958), p. 85.).

Doslovno ime Muhamedova oca u arapskom je Abd Allah. Ime njegova ujaka je Obred Allah. Ova imena pokazuju odanost Muhamedovih obitelji poganskim korijenima, a isto tako dokazuju da je Allah bio dio politeističkog sistema štovanja prije nego je izabran za vrhovnog i jedinog boga naspram ostalih bogova. Ovo bi trebao biti dokaz za pre islamske korijene imena Allah za muslimane. Treba imati na umu da su oni bili pogani kada su koristili ovo ime. Obiteljsko ime je držao iznad svih ostalih imena. Muhamed je imao dobre namjere da izbavi svoj narod od politeističkog štovanja, ali nije išao dovoljno daleko s reformom.

Meka je bila mjesto gdje je idol Allah lociran, tako da bi se ljudi mogli okrenuti u tom smjeru za vrijeme molitve. Isto tako, prije Islama ljudi bi molili 5 puta na dan okrenuti prema Meki (The Encyclopedia of Islam p.303). Prije početka Islama, svako arapsko pleme koristilo je ime Allah za vlastitoga velikog boga. Ovo je razlog zašto je Hubal, bog mjeseca (znan i po drugim imenima, te se Hubal po nekim povjesničarima izgovarao kao Hu-baal), bio središnji fokus molitve u Kabi, i ljudi kada bi se molili Hubalu, koristili su riječ Allah. Nadalje, polumjesec bio je simbol boga mjeseca Allaha (Hubal) i dalje je simbol Islama dan danas (iako su mu muslimani promijenili značenje - od Meke do mjeseca Islam će se proširiti). Danas teško da će se naći musliman koju poznaje svoje drevne korijene. Povijest ga bilježi kao drevni poganski simbol plodnosti koji se može naći kroz cijeli bliski istok. Dakle, Muhamed je razvalio idole koji su vodili ljude u idolatriju, ali je zadržao crni kamen koji muslimani dan danas štuju poljupcem. Stoga ovo je još jedna praksa koja potječe prije vremena nego li se pojavio Muhamed.

Muhamed je učinio Allaha jednim bićem koje, za razliku od Biblijskog Boga koji se naziva ocem, nema sina. Zbog ovakvog prikazivanja, nepostoji ljubav ili prijateljstvo između božanstva prije nego je Bog stvorio čovjeka. Stoga su stvaranje i čovjek postali nužnost da Bog izrazi svoje atribute ili karakteristike. Ovaj Bog nikada nije otkrio samoga sebe čovjeku, nego jedino kroz svoju volju. Ovaj Bog je razdvojen od čovjeka da ga je nemoguće spoznati na osoban način, jer se jedino obraća čovjeku kroz svoj zakon i volju. To je religija poslušnosti bez razlike od bilo koje ostale slične religije.

Muslimanima je Bog striktno singularan, sve videći, sve čujući, svemogući, on je prvi i posljednji. Ali ono u čemu se razlikuje jest da on nema Sina i ne može ga se zvati Ocem koji je u odnosu sa svojim Sinom na jedinstveni način. Od 99 imena za ime Božje u Islamu, ni jedno nije ''Otac'' ili da čak ima osobne konotacije. Ta razlika se ne smije prijeći. Biblijski Bog je osoban i želi prijateljstvo s svakim. Islam prikazuje Boga kao onoga koji očekuje da izvršavamo religijske dužnosti, ili će se u protivnom naljutiti. Postoje pravila za poslušnost i pojedinac može udovoljiti ali nikada ga osobno upoznati. Nikada ni jedan musliman se nije našao koji bi smatrao da bi mogao imati osobni odnos s njime, pričajući Mu i ljubeći Ga. Isus je nasuprot tome naučio kršćane moliti. ''Oče naš koji jesi na nebesima''. (Mt 6,9). Kroz cijeli Stari zavjet, Bog je bio realan prorocima kojima se osobno obraćao i oni Njemu isto tako. ''Nemamo li svi jednoga Oca? Nije li nas jedan Bog sve stvorio? (Mal 2,10)

U Islamu neki tvrde ukoliko pojedinac zapamti 99 imena koja se pridaju Allahu i nauči ih, ući će u raj jer ona daju vjerniku moć, čineći ga svjesnim Boga. Ali niti Kur'an niti hadisi ne govore o tim imenima na takav način. U Kur'anu sure počinju s ''U ime Allaha, mlostivog, samilosnog''. Ipak u islamskoj praksi bog je prikazan kao neumoljiv, grub, imajući milosti samo onima koji ispravno djeluju, a veoma tvrdo postupajući s ostalima.

Za muslimana Bog Biblije koji je opisan kao trojstven, je uvredljiv i poganski, podsjećajući ga na idole koje je Muhamed uništio. To je zabilježeno u Kur'anu, i to se interpretira kao 3 različita boga ujedinjena u jednome. ''Nevjernici su oni koji kažu Bog je jedan od trojice. Nema Boga doli jednoga Boga''. I dok muslimani priznaju Isusovo bezgrešno začeće, niječu Mu preegzistenciju koja bi implicirala da je Bog. Nazivati proroka Bogom bi bilo bogohulno. ''Zaista Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim...''.

Oznake: allah

- 22:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.06.2017.

ZNAČAJ DUHOVA

Image and video hosting by TinyPic
Na dan 04.lipnja 2017 katolička crkva obilježava dan duhova. Evo što to znači

Isus je živio na Zemlji i učio evanđelje koje je otkupilo čovjeka od praznovjerja da je dijete đavla i povisilo ga na dostojanstvo sina Božjeg po vjeri. Ova je poruka, koju je Isus propovijedao i živio u svoje doba, učinkovito ublažavala čovjekove duhovne teškoće u vrijeme svoje objave. A nakon što je osobno napustio ovaj svijet, Isus je na svoje mjesto poslao svoj Duh Istine koji je osmišljen kao utjecaj koji će živjeti u ljudima i koji će iz generacije u generaciju nuditi novu i svježu formulaciju Isusove poruke, tako da svaka nova skupina smrtnika koja se pojavi na Zemlji može primiti novu i aktuelnu verziju evanđelja, upravo takvo osobno prosvjetljenje i grupno vodstvo koje učinkovito ublažava čovjekove nove i višestruke duhovne poteškoće.

Prva misija ovog duha je, naravno, potaknuti i personalizirati istinu, jer je razumijevanje istine najviši oblik ljudske slobode. Ovaj duh pored toga nastoji uništiti vjernikov osjećaj sirotanstva. Nakon što je Isus živio među ljudima, svi vjernici bi doživjeli osjećaj usamljenosti da Duh Istine nije došao živjeti u ljudskim srcima.

Ovo darivanje Sinova duha je učinkovito pripremilo sve mentalno zdrave ljude za univerzalno darivanje Očeva duha cijelom čovječanstvu. U određenom smislu, ovaj Duh Istine je duh Oca Svih kao i duh Sina Stvoritelja.

Nemojte napraviti grešku očekujući da postanete duboko intelektualno svjesni izlivenog Duha Istine. Duh nikada ne stvara svijest o samom sebi, već jedino svijest o Isusu. Isus je od samog početka tvrdio kako duh neće govoriti o sebi. Stoga dokaz odnosa s Duhom Istine ne počiva u vašoj svijesti tog duha, nego u vašem doživljaju sve dubljeg prijateljstva s Isusom.

Duh je došao da pomogne ljudima da se sjete Učiteljevih riječi i da ih bolje razumiju, te da osvjetli i nanovo protumači njegov zemaljski život.

Pored toga, Duh Istine je došao pomoći vjernicima da posvjedoče stvarnosti Isusovih učenja i njegova života u ljudskom obličju, koji on nanovo i iznova živi u individualnim vjernicima svake nove generacije Božjih sinova koji su ispunjeni duhom.

Tako izgleda da je Duh Istine došao da povede sve vjernike u svu istinu, u rastuće poznavanje iskustva življenja i porasta duhovne svijesti stvarnosti vječnog i sve naprednijeg statusa Božjeg sina.

Isus je živio život otkrivenja čovjekovog pokoravanja Božjoj volji, a ne primjer koji ljudi doslovce trebaju pokušali slijediti. Taj zemaljski život, smrt na križu i prateće uskrsnuće, su s vremenom postali novo evanđelje o cijeni otkupnine koju su ljudi morali platiti za iskupljenje od kobnog stiska zla – od osude uvrijeđenog Boga. Ipak, iako je to evanđelje postalo jako iskrivljeno, ostaje činjenica da je ova nova poruka o Isusu u sebi nosila mnoge temeljne istine i učenja njegovog ranijeg evanđelja kraljevstva. I ove se skrivene istine o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi prije ili kasnije moraju podići i djelotvorno preobraziti civilizaciju cijelog čovječanstva.

Ali ove greške intelekta ni na koji način nisu stale ne put velikom napretku vjernika u njihovom rastu u duhu. U nešto manje od mjesec dana nakon darivanja Duha Istine, apostoli su ostvarili veći osobni duhovni napredak nego tijekom gotovo četiri godine osobnog i prisnog odnosa s Učiteljem. A to što je ova činjenica Isusovog uskrsnuća postavljena na mjesto istine evanđelja koja kaže da je čovjek sin Boga, ni na koji način nije omelo brzo širenje njegovih učenja; naprotiv, čini se da je naglašavanje ovog novog učenja o Isusovoj osobi i smrti nauštrb njegove poruke značajno olakšalo širenje i prihvaćanje radosne vijesti.

Izraz "krštenje duhom" koji je u ovo doba ušao u takvu opću upotrebu, samo govori o svjesnom prihvaćanju tog darovanog Duha Istine i osobnom priznanju ove nove duhovne snage kao pozitivnog dodatka svim drugim duhovnim utjecajima već dobro poznatim u iskustvu ljudskih duša koje poznaju Boga

Na određeni način, čovječanstvo se nalazi pod dvostrukim dodirom sedmostrukog djelovanja kozmičkih utjecaja duha.

I tako je darivanje Duha Istine donijelo svijetu i njegovim narodima posljednje obdarenje duha osmišljeno da pomogne čovjeku u njegovoj uzlaznoj potrazi za Bogom.

Mnogi događaji ljudskog života se teško mogu objasniti i pomiriti s idejom da živimo u svemiru u kojem prevladava istina i pobjeđuje ispravnost. Tu tako često prevladavaju kleveta, laži, neiskrenost i neispravnost –jednom riječju, grijeh. Može li vjera, naposljetku, pobijediti zlo, grijeh i nepravdu? Može. A Isusov život i smrt zauvijek svjedoče o neminovnom trijumfu istine dobrote i vjere stvorenog bića koje slijedi usmjerivački utjecaj duha. Isusa su vrijeđali i ismijavali na križu, govoreći, "Da vidimo hoće li Bog doći da ga oslobodi." Na svijet se spustila tama na dan raspeća, ali sutradan je osvanulo jutro u punom sjaju; a dan Duhova je bio još vedriji. Religije pesimističkog očaja traže oslobođenje od životnih tereta; one traže prestanak postojanja u vidu vječnog sna i odmora. To su religije primitivnog straha i bojazni. Isusova religija je novo evanđelje vjere koje je proglašeno napaćenom čovječanstvu. Ova nova religija počiva na temeljima vjere, nade i ljubavi.

Smrtni život je Isusu zadao najteže, najokrutnije i najžešće udarce; a taj je čovjek dočekao sve ove udarce očaja u vjeri, hrabrosti i nepokolebljivoj odlučnosti da nastavi činiti Očevu volju. Isus je upoznao život u punini njegove užasne stvarnosti i svladao ga – čak i samu smrt. On nije koristio religiju kao utočište od života. Isusova religija ne pokušava pobjeći od života i tražiti utočište u blaženstvu neke buduće egzistencije. Isusova religija donosi radost i mir jedne nove i duhovne egzistencije i koristi ih za obogaćenje i oplemenjenje čovjekovog današnjeg života u tijelu.

Ako je religija doista "opijum za narod," to nije Isusova religija. Viseći na križu, Isus je odbio narkozu i njegov duh koji je izliven na sve ljude nudi moćan svjetski utjecaj koji usmjerava čovjeka naprijed i naviše. Duhovni poriv koji čovjeka nagoni naprijed je najmoćniji pokretački utjecaj na ovom svijetu; vjernik koji uči istinu je jedna progresivna i agresivna duša na zemlji.

Na dan Duhova, Isusova religija je ukinula sve nacionalne podjele i rasne okove. Zauvijek je istina, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda." Na ovaj dan, Duh Istine je postao Učiteljev osobni dar svakom smrtniku. Ovaj duh je darovan kako bi dao moć vjernicima da propovijedaju evanđelje kraljevstva, dok su oni greškom protumačili iskustvo primanja ovog duha kao dio novog evanđelja koje su upravo nesvjesno formulirali.

Nemojte previdjeti činjenicu da je Duh Istine darovan svim iskrenim vjernicima; taj dar duha nije došao samo apostolima. Svih sto dvadeset muškaraca i žena koji su se okupili u gornjim odajama je primilo ovog novog učitelja, kao i svi časni ljudi širom cijelog svijeta. Ovaj novi učitelj je došao kao dar cijelom čovječanstvu i svaka duša je primila ovaj dar u skladu sa svojom ljubavi prema istini i sposobnosti shvaćanja i razumijevanja duhovnih stvarnosti. Naposljetku, istinska religija nalazi slobodu od svećenika i svetih klasa i postiže svoju pravu manifestaciju u individualnim ljudskim dušama.

Isusova religija potiče razvoj najvišeg oblika ljudske civilizacije tako što stvara najviši oblik duhovne ličnosti i proglašava njezinu svetost.

Zahvaljujući dolasku Duha Istine na dan Duhova, religija nije postala ni radikalna ni konzervativna; ona nije postala ni stara ni nova; njom ne dominiraju ni mladi ni stari. Činjenica Isusovog zemaljskog života daje fiksno uporište za sidro vremena, dok darivanje Duha Istine omogućuje vječno širenje i beskrajan rast religije koju je Isus živio i evanđelja koje je proglašavao. Duh vodi u svu istinu; on je učitelj šireće i rastuće religije beskrajnog napretka i božanskog razvoja. Iz dana u dan ovaj učitelj obznanjuje svakom vjerniku i tragatelju za istinom sve ono što je tako božanstveno obuhvaćeno u osobi i naravi Sina Čovječjeg.
Manifestacije povezane s darivanjem "novog učitelja" i činjenica da su pripadnici različitih rasa i nacija koji su se okupili u Jeruzalemu prihvatili apostolske propovijedi svjedoče o univerzalnosti Isusove religije. Evanđelje kraljevstva se ne može poistovijetiti s bilo kojom pojedinom rasom, kulturom ili jezikom. Ovaj dan Duhova svjedoči o velikom trudu duha da oslobodi Isusovu religiju od naslijeđenih židovskih okova. Čak i nakon ove demonstracije izlijevanja duha na sve ljude, apostoli su isprva nastojali nametnuti židovske zahtjeve na svoje nove obraćenike. Čak je i Pavao imao problema sa svojom braćom u Jeruzalemu jer se protivio nametanju ovih židovskih običaja na nežidove. Ni jedna obznanjena religija se ne može proširiti po cijelom svijetu ako učini ozbiljnu grešku dopuštajući sebi da postane prožeta nekom pojedinom nacionalnom kulturom ili povezana s nekim utemeljenim rasnim, društvenim ili ekonomskim običajima.

Darivanje Duha Istine je bilo neovisno o svim formalnostima, ceremonijama, svetim mjestima i posebnim postupcima u ponašanju onih koji su primili njegovu punu manifestaciju. Kad se duh nadvio nad okupljenima u gornjim odajama, oni su jednostavno sjedili duboko zaokupljeni tihom molitvom. Duh je izliven na sela kao i na gradove. Od apostola se nije tražilo da provedu više godina u samotnoj meditaciji da prime duh. Za sva vremena, Duhovi razdvajaju ideju duhovnog iskustva od nekih posebno povoljnih uvjeta.

Duhovi, s duhovnim darovima koje ljudi primaju ovom prilikom, su osmišljeni da zauvijek oslobode Učiteljevu religiju od ovisnosti o bilo kakvoj fizičkoj sili; učitelji ove nove religije su bili naoružani duhovnim oružjem. Išli su u osvajanje svijeta metodama neumoljivog oprosta, neusopredive dobre volje i neiscrpne ljubavi. Bili su spremni nadvaladati zlo dobrim, uništiti mržnju ljubavlju i suzbiti strah hrabrom i živućom vjerom u istinu. Isus je već pokazao svojim sljedbenicima da njegova religija nije bila pasivna; njegovi su učenici uvijek bili aktivni i pozitivni u svojoj službi milosti i u svojim ispoljenjima ljubavi. Oni više nisu gledali Jahvu kao "Gospodina vojski." Počeli su promatrati vječno Božanstvo kao "Boga i Oca Gospodina Isusa Krista." Ako ništa drugo, uznapredovali su u ovom pogledu, čak i ako su u nekoj mjeri u potpunosti podbacili u shvaćanju istine da je Bog također duhovi Otac svakog pojedinca.

Duhovi su svakom smrtniku dali moć da oprosti osobne povede koje su mu nanesene, da ostane dobar pred najtežom nepravdom, da ne izgubi glavu pred najozbiljnijim opasnostima i da odgovori na zla mržnje i bijesa neustrašivim djelima ljubavi i strpljenja. Zemlja je u svojoj povijesti prošla kroz pustošenja stravičnih i razornih ratova. Svi sudionici tih užasnih borbi su doživjeli poraz. Bio je samo jedan pobjednik; samo jedan čovjek je izišao iz ovih ogorčenih borbi s većim ugledom – Isus iz Nazareta i njegovo evanđelje o trijumfu dobra nad zlom. Tajna izgradnje bolje civilizacije počiva u Učiteljevom nauku o bratstvu ljudi, o dobroj volji ljubavi i uzajamnom povjerenju.

Do Duhova, religija je otkrila samo čovjeka koji traži Boga; od Duhova, čovjek još uvijek traga za Bogom, ali nad svijetom sada sjaji prizor Boga u potrazi za čovjekom, Boga koji šalje svoj duh da nađe čovjeka i da u njemu živi.

Prije Isusovih učenja koja su kulminirala u Duhovima, žene su imale vrlo malo ili ni malo duhovnog statusa u doktrinama starijih religija. Nakon Duhova, žene su stajale pred Bogom u bratstvu kraljevstva ravnopravno s muškarcima. Među sto dvadeset osoba koje su primile ovaj specijalni dar duha bilo je mnogo žena, učenica koje su jednako dijelile ove blažene darove s muškarcima. Muškarci više nisu mogli monopolizirati religioznu službu. Farizej je mogao zahvaljivati Bogu što nije rođen kao "žene, gubavci ili pogani," ali među Isusovim sljedbenicima žene su zauvijek oslobođene svakog oblika religiozne diskriminacije na temelju spola. Duhovi su izbrisali svaku religioznu diskriminaciju utemeljenu na rasnim i kulturnim razlikama, društvenom staležu ili spolnim predrasudama. Nije čudo što su ti vjernici nove religije glasno govorili, "Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda."

Isusova majka i brat su bili prisutni među sto dvadeset vjernika i primili su izliveni duh jednako kao i svi drugi okupljeni učenici. Oni nisu primili ništa više ovog dobrog dara nego drugi ljudi. Isusova zemaljska obitelj nije primila nikakvih posebnih darova. Duhovi obilježavaju kraj bilo kakvog specijalnog svećenstva i vjerovanja u svete obitelji.

Oznake: duhovi

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2017.

PONOVLJENI POST O USKRSU iz 2016 godine.

Pogrešne pretpostavke da je Božja pravednost nepomirljiva s nesebičnom ljubavi nebeskog Oca, pretpostavljaju odsustvo jedinstva u prirodi Božanstva i izravno vode doktrini iskupljenja putem muke i smrti Isusove, koja je filozofski napad ne samo na jedinstvo već i na slobodnu volju Boga.

Nježni nebeski Otac, čiji duh živi u njegovoj zemaljskoj djeci, nije podijeljena ličnost – jedna ličnost pravde a druga milosti – niti je potrebno tražiti posrednika da osigura Očevu naklonost i oprost. Božanska ispravnost nije pod dominacijom neke krutne osvetničke pravde; Bog kao otac nadilazi Boga kao suca.

Bog nikada nije bijesan, osvetoljubiv ili ljut. Istina da mudrost često obuzdava njegovu ljubav, dok pravda uvjetuje odbačenu milost. Njegova ljubav prema pravednosti ne može biti ispoljena kao jednaka mržnja prema grijehu. Otac nije nedosljedna ličnost; božansko jedinstvo je savršeno. U Rajskom Trojstvu postoji apsolutno jedinstvo, unatoč vječnom identitetu osoba koje su ravnopravne Bogu.

Došlo je vrijeme da vidimo figurativno uskrsnuće Isusa-čovjeka iz njegove grobnice teoloških tradicija i religioznih dogmi dvadesetog stoljeća. Isus iz Nazareta više ne smije biti žrtvovan čak ni veličanstvenom konceptu proslavljenog Krista. Koja će to biti uzvišena usluga ako kroz ovo otkrivenje Sin Čovječji bude podignut iz grobnice tradicionalne teologije i predstavljen kao živući Isus crkvi koja nosi njegovo ime, kao i svim drugim religijama! Kršćansko zajedništvo vjernika sigurno neće oklijevati da poduzme takve prilagodbe vjere i običaja življenja, koje će mu omogućiti da "slijedi" Učitelja u očitovanju njegovog stvarnog života religiozne odanosti vršenju volje njegova Oca i predanosti nesebičnom služenju ljudima. Da li se takozvani kršćani boje izvrgnuti samodostatno i neposvećeno zajedništvo društvene uvažavnosti i sebičnih ekonomskih neprilagođenja? Da li se institucionalizirano kršćanstvo boji moguće opasnosti od narušavanja ili čak svrgavanja tradicionalnog crkvenog autoriteta ako Isus iz Galileje ponovo postane ideal osobnog religioznog življenja u umovima i dušama smrtnih ljudi? Doista će doći do društvenih prilagodbi, ekonomskih transformacija, moralnaih buđenja i religiozne revizije kršćanske civilizacije ako Isusova živuća religija iznenenada zauzme mjesto teološke religije o Isusu.

"Slijediti Isusa" znači osobno podijeliti njegovu religioznu vjeru i ući u duh Učiteljevog života nesebičnog služenja ljudima. Jedna od najvažnijih stvari u ljudskom životu je naći ono što je Isus vjerovao, otkriti njegove ideale i težiti postignuću njegovog uzvišenog životnog nauma. Od sveg ljudskog znanja, to što je od najvećeg značaja je znati vjerski život Isusa i kako ga je on živio.

Obični ljudi su rado slušali Isusa i oni će opet rado odgovoriti na predstavu njegovog iskrenog ljudskog života posvećenog religioznoj motivaciji ako takve istine ponovo budu proglašene svijetu.

Ljudi su ga rado slušali jer je bio jedan od njih, nepretenciozan laik; najveći svjetski religiozni učitelj je doista bio laik.

Vjernici kraljevstva ne trebaju imati za cilj doslovno oponašanje Isusovog spoljašnjeg života u tijelu, nego trebaju nastojati da podijele njegovu vjeru – da se uzdaju u Boga onako kako se Isus u njega uzdao i da vjeruju u ljude onako kako je Isus u njih vjerovao. Isus nikada nije raspravljao bilo Božje očinstvo ili bratstvo ljudi; bio je živa ilustracija prvog i uvjerljivo očitovanje drugog.

Upravo kao što čovjek mora uznapredovati od ljudske svijesti do spoznaje božanskog, tako je Isus uzašao od prirode čovjeka do svijesti o prirodi Boga.

Jednog dana reformacija kršćanske crkve mora zaći dovoljno duboko da rezultira povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Možete propovijedati religiju o Isusu, ali morate živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i proslavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja utjelovljuje njegova vlastita teološka gledišta i prikazuje njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask. Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje; kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi zavjet je posvećen, ne prikazu Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, nego raspravi Pavlova religioznog iskustva i prikazu njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. Čak se i Petar, u svom zapisu, samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Novi zavjet je veličanstven kršćanski dokument, ali se teško može smatrati Isusovskim.

Oznake: uskrs 2017

- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2017.

POSLJEDNJA VEČERA

Kad su Isusu donijeli treći kalež vina, “kalež blagoslova,” ustao je i blagoslovio vino koje je uzeo u ruke, govoreći: “Neka svaki od vas uzme ovaj kalež i pije iz njega. To će biti kalež sjećanja na mene. To je kalež blagoslova novog davanja milosti i istine. To će biti simbol darivanja i službe božanskog Duha Istine. A neću piti iz ovog kaleža s vama dok ne budem u novom obliku s vama u Očevom vječnom kraljevstvu.”
Image and video hosting by TinyPic
Apostoli su osjetili da prisustvuju jednom neobičnom događaju dok su pili iz ovog kaleža blagoslova u dubokom poštovanju i savršenoj tišini. Stara Pasha obilježava izlazak njihovih otaca iz zemlje rasnog ropstva u individualnu slobodu; Isus je ovom prilikom ustanovio novu večeru sjećanja kao simbol novog darivanja kojim se potlačena individua oslobađa okova ceremonijalizma i sebičnosti i ulazi u duhovnu radost bratstva i zajedništva oslobođenih sinova vjere živućeg Boga.

Kada su ispili ovaj novi kalež sjećanja, Isus je uzeo kruh, zahvalio se i razdijelio komade apostolima govoreći: “Uzmite ovaj kruh sjećanja i pojedite ga. Rekao sam vam da sam kruh života. A ovaj kruh života je združeni život Oca i Sina u jednom darivanju. Očeva riječ, koja je obznanjena u Sinu, je doista kruh života.” Kad su blagovali kruh sjećanja, simbol živuće riječi istine utjelovljene u obličju smrtnog tijela, sjeli su svaki na svoje mjesto.

Ustanovljujući ovu večeru sjećanja, Isus se prema svom ranijem običaju služio prispodobama i simbolima. Koristio je simbole jer je htio učiti određene velike duhovne istine na takav način da njegovi budući nasljednici teško mogu pridati precizno tumačenje i strogo definirano značenje njegovim riječima. Na taj način Isus je pokušao spriječiti buduće generacije u kristaliziranju njegovih učenja i okivanju njegovih duhovnih poruka mrtvim lancima tradicije i dogme. U osnivanju ove ceremonije ili sakramenta vezanog s njegovom cijelom životnom misijom, Isus je pažljivo nastojao sugerirati značenja umjesto što će dati precizne definicije. Nije želio uništiti individualni koncept božanskog zajedništva utemeljenjem precizne forme; nije želio formalno sputati i na tan način ograničiti duhovnu imaginaciju vjernika. Tražio je načina da oslobodi čovjekovu novorođenu dušu i da joj podari vesela krila nove i živuće duhovne slobode.

Bez obzira na Isusovo nastojanje da utemelji ovaj novi sakrament sjećanja, njegovi sljedbenici su tijekom mnogih stoljeća učinkovito osujetili ovu njegovu izričitu želju kad su sveli jednostavnu duhovnu simboliku ove posljednje večere na precizna tumačenja i gotovo matematičku preciznost krutih formula. Od svih Isusovih učenja, niti jedno nije postalo tako tradicionalizirano i standardizirano.

Simbolika ove večere sjećanja, kada je blaguju oni koji vjeruju u Sina i poznaju Boga, ne mora biti vezana s bilo kakvim čovjekovim djetinjastim i pogrešnim tumačenjima značenja božanske prisutnosti, jer je u svim takvim prilikama Isus doista prisutan. Večera sjećanja je vjernikov simbolični susret s Isusom. Kada na taj način postanete svjesni duha, Sin je stvarno prisutan i njegov se duh bratimi s fragmentom njegovog Oca koji živi u čovjeku.


Nakon što su se nakratko prepustili meditaciji, Isus je nastavio govoriti: “Kada to činite, sjetite se života koji sam živio na svijetu među vama i radujte se što ću tu s vama i dalje živjeti i služiti kroz vas. Kao individue, ne borite se među sobom tko će biti najveći. Budite kao braća. A kada kraljevstvo naraste i obuhvati velike skupine vjernika, čuvajte se rivalstva oko veličine i ne dajite prednosti ni jednoj grupi.”

I ovaj se bitni događaj odigrao na gornjem katu kuće njihovih prijatelja. Nije bilo ništa sveto u izvedbi ili ceremonijalnom posvećenju bilo večere ili kuće. Večera sjećanja je utemeljena bez institucionalnog odobrenja.

Kada je Isus tako utemeljio večeru sjećanja, rekao je jedanaestorici: “I koliko god često to činili, činite to meni na spomen. A kada se mene sjetite, prvo se osvrnite na moj život u tijelu i sjetite se da sam bio s vama, a onda po vjeri spoznajte da ćete jednom svi objedovati sa mnom u Očevu vječnom kraljevstvu.

- 19:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ISTINA

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Kada čovijek spozna veličinu ovog svemira zamisli se o veličini i energiji Tvorca.
I zatim «Sretan je onaj tko se vratio samome sebi i probudio se, i blažen onaj tko je otvorio oči slijepima...»
Traganje za istinom je traganje za Tvorcem cijele tvorevine i put prema njemu.

U ovom postu razmatram najvažnije koncepte istine sa njihovim posljedicama sa ciljem da prerastemo koncept mehanističkog svijeta nauke i religijskih dogmi povezanih sa totalnim materijalističkim svjetonazorom i kapitalističkim društvenim uređenjem (POHLEPA JE POKRETAČ I GLAVNI MOTOR RAZVOJA KAPITALISTIČKOG SVIJETA) u koncept holističkog svijeta nauke i religije gdje je svakodnevni svijet utemeljen na duhovnom svijetu. U najrazličitijim fenomenima (od rasta biljaka i povijesnih događaja do ljudskog života prije rođenja i poslije smrti) odvija se suradnja fizičkog i duhovnog svijeta. (OVAJ KONCEPT JE POTPUNA SUPROTNOST MATERIJALISTIČKO KAPITALISTIČKOG SVIJETA)

Evo kako se ljudi mogu prevariti.

Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira.

Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - «ja» i «ne-ja» - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena.
Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega, naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim.

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti - teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni.

Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti, a iz nje se stvorilo stanje međusobne odvojenosti običnih ljudi, onda nacija i država a sve radi krađe energije malobrojnih osoba iz takozvane elite, koje se danas grčevito bore da zadrže i povećaju akumulaciju svoje moći a time i raspoložive energije za sebe. Sva mudrost politike “demokracije” i ekonomije ide samo u tom pravcu, zadržati i povećati moć i energiju malobrojnih pojedinaca na vrhu.

Zato se nova znanost teško ili nikako ne probija u svijest mase ljudi jer njezino usvajanje ruši jedan od glavnih temelja današnjeg ustrojstva čitave “zapadne “civilizacije, svugdije na Zemlji.

U čitavoj poznatoj povijesti znate li tko je prvi progovorio o tome? Melkisedek prije 4500 godina, Buda prije 2600 godina i Isus prije 2000 godina. Na različite načine pokušali su ljudima donijeti svijetlo istine i razumjevanja. Uspostavljeni sustav religije pažljivo je uklonio ključna znanja i istine koju su oni donijeli na svijet, a promovirao je dogmu i ritual, u svim religijama i crkvama bez izuzetaka. Danas to isto rade sve vlade i državni aparati svugdije na svijetu.

Gledajući danas Isusovo naučavanje od prije 2000 godina i njegovu istinu koju su u ovo doba potvrdili pioniri kvantne fizike kad su stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva.
Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje.

Kako to objasniti i urisnuti u svijest običnih ljudi, jer kada to oni počnu prihvaćati početi će i njihovo ozdravljenje a sa njima i ovog našeg planeta Zemlje, koji bez toga ide u sigurnu propast.

Još je stari grčki filozof Sokrat učio je svoje učenike da se u potragu za istinom može krenuti samo onda kad se dovede u pitanje i analizira svako vjerovanje kojeg smo se do tada čvrsto držali. Ako određeno vjerovanje prođe sve testove evidencije, dedukcije i logike onda ono može biti zadržano. A ako ne, onda se ono mora odbaciti a mislilac se mora zapitati zašto je on do tada vjerovao tako, kao i tko ili što ga je i zašto navelo na to.

Nimalo ne iznenađuje što se ovakav način učenja nimalo nije svidjeo vladajućoj eliti Grčke države. Mnogi politički lideri oduvijek su pokušavali da zavaravaju narodne mase iz raznoraznih “dobrih” i “loših” razloga. Sokratu se sudilo za subverziju i korupciju omladine. Nakon toga natjerali su ga da popije čašu otrova i tako si oduzme život.

Nikada nije bilo lako onima koji su nezavisno razmišljali! Danas, naš zapadnjački vladajući kompleks vlade i medija ne ubija one koji tragaju za istinom (doduše, još uvijek ne). Oni ih jednostavno etiketiraju ekstremistima ili paranoicima, a usput im unište kako karijeru, tako i reputaciju. Za mnoge je jedna takva sudbina gora nego popiti čašu otrova.

Traganje za istinom o NLO-ima je jedno takvo područije, jer je ujedno i traganje o mnogim pitanjima vezanim za život ovdije na Zemlji a povezano sa pitanjima izvanzemaljskih civilizacija koje su posjećivale i još posijećuju našu planetu, a opet vezano sa događajima i sudbinom opstanka ovog planeta.

Traganje je isto što i pitanje, samo po sebi još ne sadrži nikakvu definiciju odnosa onoga koji traži prema onome što traži. Tko pita ne mora vjerovati u postojanje onoga što pita. On prije svega želi potvrdu ili pobijanje.

Za pravo istraživanje potrebna je objektivnost, a nje nema bez duhovne elastičnosti, jer nitko nije po prirodi objektivan. Svi mi imamo stavove čiji su korijeni široko razgranati i često nedohvatljivi. Naše je pravo i dužnost da imamo vlastito mišljenje. Čim se ono ne može uskladiti s rezultatima istraživanja, naša je intelektualna dužnost da ga izmijenimo. Takvo stanje znači zapravo izazov kojem ne možemo umaći, pa stoga znači i dilemu koja je kamen kušnje naše objektivnosti i duhovne zrelosti.

Rezultati traganja nisu za svakoga jednako značajni i uvjerljivi. U odgovarajućoj mjeri variraju i dimenzije osobnih konflikata. O težini takvih konflikata ovisi žestina polemike. Svjesna uloga objektivnosti ublažuje dileme i pretvara polemike u diskusiju, razgovor.

Oznake: ISTINA

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PONOVO O "DRUGOJ STVARNOSTI"

Image and video hosting by TinyPic

"...Postoji samo jedan svijet, ali mnogo je načina na koji ga možemo gledati i doživljavati..."
Naš odnos i percepcija materjalne stvarnosti kakvu vidimo i osjećamo uvelike se razlikuje od onoga što jest.


Istine znanosti, filozofije i duhovnog iskustva, kao i ljepote fizičke tvorevine, privlačnosti intelektualne umjetnosti i veličanstvenosti istinskog karaktera postojanja natjerale su me da napišem ovu knjigu. Ovaj kratki tekst možda može dati samo naznaku onoga što bih htio reći.
Za iznijeti cijelu ideju realiteta bilo bi potrebno ispisati više stotina stranica teksta.

Tijekom svojeg postojanja čovjek ne može dostići vrijedniji cilj nego da se dođe do razumijevanja života onoliko koliko je moguće u današnjim uvijetima velike i olakšane dostupnosti informacija o fizičkoj stvarnosti življenja na Zemlji. Naše viđenje realnosti, naizgled moderno i sofisticirano, ispunjeno je starim, na mitovima baziranim nesporazumima. Odrastajući kroz djetinjstvo, naučili smo taj pristup od kulturnog okruženja, školovanja i kroz religiju. Upili smo ta pogrešna uvjerenja i neprirodne pretpostavke prezentirane kao činjenice. Učili su nas da prihvaćamo uvjerenja koja podučavaju o realnosti, a zapravo iskrivljuju našu percepciju. Naučivši te lekcije dobro, unijeli smo u sebe unutarnji sukob, sumnju u sebe, strahove i bol svojstvenu starim načinima razmišljanja. U osnovi, ne namjeravam definirati, nego opisivati drugu stvarnost. Ne predlažem ovdje neku novu filozofsku ili naučnu strukturu s argumentima i dokazima koji ih potvrđuju, te što mi riječi jasnije dozvoljavaju da prenesem svoje misli, opisujem kako funkcionira alterlativna stvarnost kada je viđen jasno - bez filozofske strukture koja se upliće i iskrivljuje tumačenja. Drugim riječima, ne želim izgrađivati nova uvjerenja, nego porušiti stara tako da se druga stvarnost može vidjeti jasnije.
Iza pojave svijeta objekata i sila, nova stvarnost funkcionira kao kohezivno, među djelujuće Jedinstvo.

U realnosti koju susrećemo dnevno, koja se odvija u našem iskustvu, uvijek je Sada. Sjećanja koja donose slike prošlosti, zamišljanja koja opisuju potencijalnu budućnost, sve postoji u umu, Sada. U stvari, neopoziva bit nas i našeg postojanja je u ovom sadašnjem, uvijek mijenjajućem trenutku. Zbilja ako se krene od sebe, ove planete na kojoj živimo, našeg sunčevog sustava, naše i ostalih galaksija, što imamo, što vidimo ili znamo? Samo u našoj galaksiji (Mlječna staza) imamo oko 200 milijardi zvijezda od kojih mnoge imaju planetarne sustave, a po procijeni znanstvenika imamo oko 150 milijardi galaksija. Nezamislivo veliki broj zvijezda, više zvijezda u svemiru nego zrnca pijeska na cijeloj planeti Zemlji ( a koliko zrnca pjeska ima samo u pustinji Sahari)
Ako pretpostavimo da je cijeli svemir organiziran u devet metagalaksija (jedna metagalaksija bi bila nakupina 10-15 milijardi galaksija) time bih bar okvirno mogao predstaviti fizički dio realnosti, nešto što je najlakše shvatiti, vidi se. Ovo govorim jer u stvarnosti je svemir beskonačan. Ogromna većina ljudi ne shvaća beskonačnost cijelokupne tvorevine. Ono što je puno teže shvatiti je nevidljivi dio realnosti, prazan međuzvijezdani prostor za koga nova fizika tvrdi da je kotao kipuće energije. A što je sa Dušom, mislima i umom te iste duše za koju također nova fizika dokazuje da je ljudska misao sposobna upravljati energijom-materijom, doduše u ograničenom obimu i snazi ali može.
Kakvu percepciju realnosti većina ljudi na Zemlji ima i zbog čega je to tako?

Rekao bih prevladava materijalistička percepcija ograničena sa naših pet čula, tj. ono što vidim, čujem, opipam, namirišem i okusim to je istina. Istina je i eksperimentalni dokaz, analitičko udubljivanje postalo je prevladavajući način otkrivanja realiteta. Analitički i cjelovit uvid su dvije suprotnosti, dva načina razmišljanja, dvije vrste doživljaja. Do problema dolazi kada je jedna od njih suviše izražen, a danas analitički pol prevladava. Grubo rečeno „od drveća ne vidimo šumu“.
Ljudi imaju još jedno ograničenje, a to je gustoća planete Zemlje na kojoj žive, najgušće planete u svemiru do sada otkrivenih. Naš najbliži planet Mars ima 1/3 gustoće Zemlje. Što to nači? Ljudi umom označavaju prisutnost-djelovanje žive osobe koja je povezana s različitim energetskim sistemima, i ovo važi na svim razinama inteligencije. U ličnosti, um uvijek posreduje između duha i materije, realitet je stoga osvjetljen s tri vrste svjetla: materijalnim svjetlom, intelektualnim uvidom i luminiscencijom duha. Ali zbog gustoće ovog planeta Zemlje ljudi žive u potpunoj tami, ne vide stvarnost onakva kakva je, tj. materijalno prevladava.
Danas ljudi nisu skloni holističkom načinu razmišljanja, holizam je 'istina uvijek samo u cjelini (grčki 'holon')', istinitost pojedinačnih iskaza proizlazi iz cjeline. Cjelina se ne može svesti na sastavne dijelove. S druge strane, imamo stajalište koje se naziva atomističkim. cjelina je tek skup pojedinačnih 'nedjeljivih' činjenica ili cjelina je zbroj svojih dijelova, koje po mom mišljenju danas prevladavajući stav većine ljudi, a rezultat toga je u nerazumjevanju realiteta što pogubno dijeluje na sve ljude čime se stvara domino efekt na samu egzistenciju i opstanak ljudi i ovog planeta. Ljudi ne vide kuda vodi ovaj pretežno materijalistički put, ne vide opsanost u bliskoj budućnosti za sebe, svoju djecu i širu društvenu zajednicu pa i cijeli planet. U pitanju je goli opstanak. Većina ljudi zaboravlja da i poslije fizičke smrti svakog od nas ne prestaje odgovornost za učinjeno ili neučinjeno.

Zemlja trenutno podrhtava na krnjem rubu jedne od najčudnovatijih i najčarobnijih epoha društvenog preusklađenja, moralnog preporoda i duhovnog prosvjetljenja.
Suvremeno će doba odbiti religiju koja se bude kosila s činjenicama i koja ne bude dosljedna najvišim konceptima istine, ljepote i dobrote. Bliži se čas novog otkrića istine i izvornih temelja kršćanstva koje danas postoji u izboličenom i kompromitiranom obliku, bliži se otkriće Isusovog stvarnog života i učenja. Isusovi predstavnici su tu, na zemlji u obliku visokih civilizacija, bića sa beskrajnom inteligencijom, dobrotom i mudrošću.

Suvremeni inteligentni muškarci i žene izbjegavaju Isusov nauk jer se boje što će im učiniti, i što će od njih načiniti. Isusov nauk uistinu upravlja svojim vjernicima i izaziva njihovu preobrazbu, zahtijevajući da ljudi posvete svoje živote nastojanju da upoznaju volju Oca na nebu i da posvete svoje energije nesebičnoj službi bratstvu ljudi.

Sebični muškarci i žene jednostavno ne žele platiti takvu cijenu čak ni radi najvećeg duhovnog blaga koje se ikad može ponuditi smrtnom čovjeku. Tek nakon što bude dovoljno otriježnjen bolnim razočaranjima koja slijede nepromišljene i varljive rezultate sebičnosti i tek nakon što otkrije jalovost formalizirane religije, čovjek može biti voljan svesrdno se okrenuti evanđelju kraljevstva, nauku Isusa iz Nazareta.

Kršćanstvo se usudilo uniziti svoje ideale pred iskušenjem ljudske pohlepe, ratoborstva i žudnje za vlašću, ali Isusov je nauk i dalje neokaljan i transcendentan duhovni poziv onome što je najbolje u čovjeku, koji ga zove da se uzdigne iznad svih ovih ostavština životinjske evolucije i da uz Božju pomoć postigne moralne visine istinske ljudske sudbine.

Kršćanstvu prijeti postupna smrt od formalizacije, birokracije, intelektualizma i drugih neduhovnih tendencija. Suvremena kršćanska crkva više nije bratstvo dinamičnih duhovnih vjernika koje je Isus pozvao na neumoran rad na postignuću duhovnog preobražaja svih novih generacija.

Takozvano kršćanstvo je postalo društveni i kulturni pokret, kao i religiozno vjerovanje i ritual. Rijeka suvremenog kršćanstva u sebi nosi mnoge prastare ustajale vode poganstva kao i brojne barbarske močvare, mnoga se zastarjela kulturna razvođa ulijevaju ne samo u ovu suvremnu kulturnu rijeku, već i u Galilejske visoravni koje navodno predstavljaju njezin isključivi izvor.

Dok je kršćanstvo uistinu učinilo veliku uslugu svijetu, danas prije svega trebamo Isusa. Svijet ponovo treba ugledati Isusov zemaljski život u iskustvu smrtnika rođenih u duhu koji će Učitelja uspješno obznaniti svim ljudima. Uzalud je govoriti o preporodu primitivnog kršćanstva, moramo poći naprijed gdje god danas bili. Suvremena kultura mora biti duhovno krštena novim otkrivenjem Isusovog života i osvijetljena novim razumijevanjem njegovog evanđelja vječnog spasenja. I nakon što ovako uzdigne Isusa, on će k sebi privući sve ljude.

Uvijek imati na umu, Bog treba čovjeka i čovjek treba Boga. Oba su potrebna radi punog i konačnog postignuća vječnog iskustva ličnosti u božanskoj sudbini kozmičkog puta uzdizanja preko mnogih viših i visokih civilizacija nastanjenih u cijelom velikom svemiru.

"Božje kraljevstvo je u čovjeku," najvjerojatnije predstavlja najveće Isusove riječi, pored izjave da je njegov Otac živući duh ljubavi.

Ni jedan društveni sustav ili politički režim koji ne priznaje stvarnost Boga ne može voditi k unaprijeđenju ljudske civilizacije na bilo koji konstruktivan i trajan način. Ali kršćanstvo, u svom današnjem segmentiranom i sekulariziranom obliku, predstavlja najveću pojedinačnu zapreku daljem društvenom napretku, ovo je naročito istina kad se radi o Istoku.

Mnoge iskrene osobe koje bi rado posvetile svoju odanost Kristu koji je proglasio evanđelje, nisu u stanju svesrdno prihvatiti crkvu koja ispoljava tako malo duha njegovog života i učenja, a za koju im je greškom rečeno da predstavlja njegovu tvorevinu. Isus nije utemeljio takozvanu kršćansku crkvu ali joj jeste pružio podršku na svaki način koji je bio dosljedan njegovoj prirodi, kako ova crkva predstavlja najbolji postojeći izdanak njegovog zemaljskog života.

Kršćanstvo je zapalo u vrlo težak položaj jer je u umovima ljudi Hrvatske i cijelog svijeta postalo identificirano kao dio društvenog sustava, industrijskog života i moralnih standarda Zapadne civilizacije, i kršćanstvo je pružilo podršku društvu koje pati od negativnih posljedica znanosti bez idealizma, politike bez principa, bogatstva bez rada, užitka bez samokontrole, znanja bez karaktera, moći bez savjesti i industrije bez moralnosti.
Ovaj naš planet proždire sebe, narodi na našem planetu proždiru ga iscrpljujući njegove resurse. Današnja sredstva i metode korištenja energije su usko povezane sa uništenjem okoliša, bez tehnologija za sigurno čuvanje i pročišćavanje otpada, i to je velika prijetnja planetu, zbog profita, vlasti nad drugim ljudima, nebrige za potomstvo i buduća pokoljenja ljudi, zbog negiranja druge stvarnosti, negiranje živućeg Boga.

Ova knjiga je skroman pokušaj da se predstavi ta druga stvarnost. Biblija je bila početno i jedno od glavnih uporišta istraživanja te druge stvarnosti. Poglavlje Biblije u Novom zavjetu-Otkrivenje dalo nam početni pravac istraživanja. Opis Božijeg prijestolja kaže da je na prijestolju sjedio Netko, a „oko prijestolja još dvadeset i četri prijestolja na kojima su sjedili dvadeset i četri Starca obučena u bijele haljine sa zlatnim krunama na glavi. Ti starci su najviše fizičke civilizacije u Svemiru. Za neke od tih civilizacija znamo imena a također za neke od njihovih civilizacija pomoćnica. Huva, Altea, Aragon, Ašan, Elarthin, Zenil, Mireksa su imena nekih od ovih dvadeset i četri civilizacija koje su u Bibliji opisani kao Starci. Znamo i neka imena civilizacija pomoćnica kao, Alidi, Spektra, Ankora, Zimed, Zenthorp, Mora-Triomne...

Svaka je od njih totalna kolektivna svijest koja vrši nadzor, a iz tih civilizacija utjelovljuju se fizička bića na našem planetu Zemlji i to ljudi i dupini, a one katkad, kad je to potrebno, interveniraju onda mi pričamo o NLO-ima. Svaka se od ovih fizičkih civilizacija, njih Dvadeset i četiri, nalazi u svojoj vlastitoj dimenziji, i one su potpune i cjelovite jedinice jedne kolektivne svijesti koje u toj kolektivnoj svijesti pristaju boraviti. One su se razvile do takvog oblika djelovanja koji im omogućuje da nadgledaju, prenose vrlo važne informacije i pomažu drugim fizičkim civilizacijama u njihovom evolutivnom procesu.

Oznake: zemlja

- 12:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2017.

ODNOS BOGA PREMA INDIVIDUI


Ako konačni um čovjeka nije u stanju shvatiti kako se tako velik i tako veličanstven Bog kao što je Otac Svih može spustiti iz svog vječnog prebivališta u beskonačnom savršenstvu kako bi uspostavio odnos s individualnim ljudskim bićem, onda taj konačani intelekt mora naći svoje uvjerenje u božansko zajedništvo u istini činjenice da stvarni fragment živog Boga prebiva u intelektu svakog čovjeka na Zemlji koji ima normalan um i moralnu svijest. Unutarnji Misaoni Ispravljači su dio vječnog Božanstva Rajskog Oca. Čovjek ne mora ići dalje od svog vlastitog unutarnjeg iskustva dušine kontemplacije ove duhovno-stvarnosne prisutnosti da nađe Boga i da pokuša stupiti u duhovno zajedništvo s njim.
Bog je razdijelio beskonačnost svoje vječne prirode kroz egzistencijalne stvarnosti svojih šest apsolutnih istorednika, ali on može, u bilo koje vrijeme, uspostaviti izravan osobni kontakt s bilo kojim dijelom ili fazom ili vrstom stvaranja posredstvom svojih predličnih fragmenata. Vječni Bog je također sebi rezervirao povlasticu darivanja ličnosti božanskim Stvoriteljima i stvorenim živim bićima svemira nad svemirima, te nastavlja rezervirati povlasticu održavanja izravnog i roditeljskog kontakta sa svim ovim osobnim bićima putem kruga ličnosti.

Nesposobnost konačnog bića da pristupi beskonačnom Ocu nije svojstvena Očevoj distanciranosti, već je rezultat konačnosti i materijalnih ograničenja stvorenih bića. Nezamisliva je veličina duhovne razlike između najviše ličnosti kozmičke egzistencije i nižih skupina stvorenih inteligencija. Da je moguće transportirati bića nižih redova inteligencije u samu prisutnost Oca, ona ne bi znala da se tu nalaze. Ona ne bi bila ništa više svjesna prisutnosti Oca Svih nego što su toga svjesna tamo gdje se trenutno nalaze. Smrtni čovjek mora preći dugi, dugi put prije nego dosljedno i unutar područja mogućnosti bude mogao tražiti sigurno uvođenje u prisutnost Oca Svih na Raju. Duhovno, čovjek mora biti preveden mnogo puta prije nego što postigne čak i razinu koja će mu dati duhovnu viziju da može vidjeti čak i jednog od Sedam Glavnih Duhova.
Naš Otac se ne skriva; on nije u proizvoljnoj osami. On je mobilizirao resurse božanske mudrosti u beskrajnom nastojanju da se otkrije djeci svojih svemirskih domena. Postoji beskonačna raskoš i neizreciva velikodušnost u veličanstvu njegove ljubavi koja ga navodi da žudi za vezivanjem sa svakim stvorenim bićem koje ga može razumjeti i voljeti i prići mu; to su, dakle, ograničenja koja postoje u ljudima, koja su neodvojiva od ljudske konačne ličnosti i materijalne egzistencije, koja određuju mjesto i vrijeme i okolnosti u kojima se može postići cilj putovanja smrtnog uzašašća i stajati u prisutnosti Oca u središtu svega.

Iako pristup Očevoj prisutnosti na Raju mora čekati na vaše postizanje najviših konačnih razina napredovanja duha, trebate se radovati prepoznavanju sveprisutne mogućnosti stupanja u neposredno duhovno zajedništvo s duhom koji je dar Oca, tako intimno povezan s vašom unutarnjom dušom i vašim sve duhovnijim ‘ja.’

Ljudi ma Zemlji se mogu razlikovati u svojim intelektualnim, društvenim, ekonomskim, pa čak i moralnim prilikama i obdarenjima, ali ne treba zaboraviti da je njihovo duhovno obdarenje jednoliko i jedinstveno. Oni svi uživaju istu božansku prisutnost koju primaju na dar od Oca i svima se jednako pruža privilegija osobne intimne duhovne zajednice s ovim unutarnjim duhom božanskog porijekla, dok svi jednako mogu odlučiti prihvatiti jednoliko duhovno vodstvo ovih Tajnovitih Nadglednika.
Ako je smrtni čovjek od srca duhovno motiviran, bezrezervno posvećen činjenju Očeve volje, onda, s obzirom da je tako sigurno i djelotvorno duhovno obdaren unutarnjim i božanskim Ispravljačem, on ne može ne uspjeti da razvije u svom osobnom iskustvu uzvišenu svijest poznavanja Boga i blaženo jamstvo u sigurnost osobnog preživljavanja u svrhu pronalaženja Boga progresivnim iskustvom postajanja sve više i više poput njega.

Oznake: bog

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2017.

GRAVITACIJA DUHA


Krug gravitacije duha je osnovni kanal kroz koji se iskrene molitve vjerničkog ljudskog srca prenose od razine ljudske svijesti do istinske svijesti Božanstva. Ono što predstavlja istinsku duhovnu vrijednost u vašim molitvama putuje univerzalnim krugom gravitacije duha i odmah i istovremeno se odašilja svim božanskim ličnostima kojih se ta pitanja tiču. Svaka će se zanimati za ono što je u njenoj osobnoj domeni.
Razlučivanje u djelovanju kruga gravitacije duha možemo usporediti s djelovanjem nervnih krugova materijalnog ljudskog tijela: Osjećaji putuju prema središtu neuronskim putovima; neki se zadržavaju i na njih odgovaraju niži automatski centri kralježnice; drugi stižu do manje automatskih centara donjeg mozga kojima vladaju navike, dok one najvažnije i odlučujuće dolazne poruke prolaze mimo tih podređenih centara i odmah se registriraju na najvišim razinama ljudske svijesti.

No, koliko je savršenija ova veličanstvena tehnika duhovnog svijeta! Ako se u vašoj svijesti začne bilo što od visoke duhovne vrijednosti, nakon što tome date izražaja, nema te sile u svemiru koja može spriječiti da taj sadržaj smjesta stigne do Apsolutne Ličnosti Duha cijelog stvaranja.

S druge strane, ako su vaše molitve isključivo materijalne i potpuno sebične, ne postoji plan kojim takve beskorisne molitve mogu stići do kruga duha Vječnog Sina. Sadržaj bilo koje molitve koji nije "duhom zapisan" ne može naći svoje mjesto u univerzalnom duhovnom krugu; takvi sasvim sebični i materijalni zahtijevi su posve beživotni; oni se ne mogu uspeti krugovima istinskih vrijednosti duha. Takve su riječi poput "mjedi što ječi i cimbala što zveči."

Motivirajuća misao, duhovni sadržaj, je to što potvrđuje valjanost bilo koje molitve. Riječi su bezvrijedne.

Oznake: Molitva

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.03.2017.

NOVI ZAVJET I ISUS


Došlo je vrijeme da vidimo figurativno uskrsnuće Isusa-čovjeka iz njegove grobnice teoloških tradicija i religioznih dogmi dvadesetog stoljeća. Isus iz Nazareta više ne smije biti žrtvovan čak ni veličanstvenom konceptu proslavljenog Krista. Koja će to biti uzvišena usluga ako kroz ovo otkrivenje Sin Čovječji bude podignut iz grobnice tradicionalne teologije i predstavljen kao živući Isus crkvi koja nosi njegovo ime, kao i svim drugim religijama! Kršćansko zajedništvo vjernika sigurno neće oklijevati da poduzme takve prilagodbe vjere i običaja življenja, koje će mu omogućiti da "slijedi" Isusa u očitovanju njegovog stvarnog života religiozne odanosti vršenju volje njegova Oca i predanosti nesebičnom služenju ljudima. Da li se takozvani kršćani boje izvrgnuti samodostatno i neposvećeno zajedništvo društvene uvažavnosti i sebičnih ekonomskih neprilagođenja? Da li se institucionalizirano kršćanstvo boji moguće opasnosti od narušavanja ili čak svrgavanja tradicionalnog crkvenog autoriteta ako Isus iz Galileje ponovo postane ideal osobnog religioznog življenja u umovima i dušama smrtnih ljudi? Doista će doći do društvenih prilagodbi, ekonomskih transformacija, moralnaih buđenja i religiozne revizije kršćanske civilizacije ako Isusova živuća religija iznenenada zauzme mjesto teološke religije o Isusu.

"Slijediti Isusa" znači osobno podijeliti njegovu religioznu vjeru i ući u duh njegovog života nesebičnog služenja ljudima. Jedna od najvažnijih stvari u ljudskom životu je naći ono što je Isus vjerovao, otkriti njegove ideale i težiti postignuću njegovog uzvišenog životnog nauma. Od sveg ljudskog znanja, to što je od najvećeg značaja je znati vjerski život Isusa i kako ga je on živio.

Obični ljudi su rado slušali Isusa i oni će opet rado odgovoriti na predstavu njegovog iskrenog ljudskog života posvećenog religioznoj motivaciji ako takve istine ponovo budu proglašene svijetu.
Ljudi su ga rado slušali jer je bio jedan od njih, nepretenciozan laik; najveći svjetski religiozni učitelj je doista bio laik.

Vjernici kraljevstva ne trebaju imati za cilj doslovno oponašanje Isusovog spoljašnjeg života u tijelu, nego trebaju nastojati da podijele njegovu vjeru – da se uzdaju u Boga onako kako se Isus u njega uzdao i da vjeruju u ljude onako kako je Isus u njih vjerovao. Isus nikada nije raspravljao bilo Božje očinstvo ili bratstvo ljudi; bio je živa ilustracija prvog i uvjerljivo očitovanje drugog.

Upravo kao što čovjek mora uznapredovati od ljudske svijesti do spoznaje božanskog, tako je Isus uzašao od prirode čovjeka do svijesti o prirodi Boga. On je učinio ovaj veliki uspon od ljudskog do božanskog spojenim djelovanjem vjere svog smrtnog intelekta i svog unutarnjeg Duha. Činjenica ostvarenja postignute sveukupnosti božanstvenosti (dok je bio potpuno svjestan stvarnosti svog ljudskog statusa) je rezultat uspona kroz sedam stadija svijesti vjere svog sve većeg obožanstvljenja.

Jednog dana reformacija kršćanske crkve mora zaći dovoljno duboko da rezultira povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Možete propovijedati religiju o Isusu, ali morate živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i proslavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja utjelovljuje njegova vlastita teološka gledišta i prikazuje njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask. Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje; kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi zavjet je posvećen, ne prikazu Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, nego raspravi Pavlova religioznog iskustva i prikazu njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. Čak se i Petar, u svom zapisu, samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Novi zavjet je veličanstven kršćanski dokument, ali se teško može smatrati Isusovskim.

Oznake: uskrs2017

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.11.2016.

RELIGIJA UMA – RELIGIJA DUHA

Image and video hosting by TinyPic
Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom.

Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti.
Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.

Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:

1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa – religija uma – intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinska religija – religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak.

Na zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja – čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.

U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije – religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.

Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha.

Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine.

Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – ujednačenost sudbine – potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Oznake: religija

- 22:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2016.

SVETO PISMO

Image and video hosting by TinyPic
Svijet je pun duša koje umiru od gladi u samoj prisutnosti kruha života; ljudi umiru u potrazi za samim Bogom koji živi u njima. Ljudi traže blaga kraljevstva željnih srca i umornih nogu, dok se nalaze nadohvat žive vjere. Vjera je religiji što su jedra brodu; ona je dodatna snaga, a ne dodatni teret življenja. Postoji samo jedna borba za one koji uđu u kraljevstvo, a to je boj u dobroj borbi vjere. Vjernik ima samo jednu bitku, a to je protiv sumnje – nevjere.

Propovijedajući evanđelje kraljevstva, jednostavno učite prijateljstvo s Bogom. A to će se zajedništvo podjednako svidjeti muškarcima i ženama, kako će i jedni i drugi pronaći ono što istinski zadovoljava njihove osobne težnje i ideale.

Oni koji prihvate ova učenja puni su radosti i u njihovim srcima ova radost traje dovijeka. Oni koji su sigurni u Boga uvijek doživljavaju povećanje radosti.

Naučite sve vjernike da se izbjegavaju oslanjati na nesigurne rekvizite lažnog suosjećanja. Ne možete razviti snažan karakter pretjeranim odavanjem samosažaljenju; iskreno nastojte izbjeći obmanjujućem utjecaju pukog suosjećanja u bijedi. Pokažite odobravanje hrabrima i odvažnima, dok uskraćujete pretjerano sažaljenje kukavičkim dušama koje se samo malodušno suočavaju s kušnjama života. Ne nudite utjehu unima koji posustaju pred svojim nevoljama bez borbe. Ne budite suosjećni prema svojim bližnjima samo da bi oni zauzvrat bili suosjećajni s vama.

Kada ljudi postanu svjesni vlastitog uvjerenja u božansku prisutnost, ta će im vjera proširiti um, oplemeniti dušu, osnažiti ličnost, povećati sreću, produbiti percepciju duha i povećati moć davanja i primanja ljubavi.

Svi vjernici ne postaju imuni na nezgode vremena ili redovite katastrofe prirode. Vjerovanje u evanđelje ne spriječava nevolje, ali ono osigurava da budete bez straha kad vas stađe nevolja.

Ja ne promatram Sveto Pismo onako kako ga promatraju svećenici. Sveto pismo je tek u novije vrijeme sabrano u učenja koja danas imamo. Dok ona sadrže najbolje i najnaprednije misli i žudnje židovskog naroda, također sadrže i mnogo toga što ne pruža adekvatnu sliku o karakteru i učenjima Oca na nebu; zato moram birati između boljih učenja te istine koja su prikazana u Bibliji.

Ovi su spisi djelo ljudi od kojih su neki bili sveti, a drugi ne tako sveti. Učenja ovih knjiga predstavljaju stavove i stupanj prosvjetljenja vremena njihova pisanja. Kao otkrivenje istine, skorija učenja su pouzdanija od onih starijih. Sveto Pismo je nesavršeno i ima posve ljudsko porijeklo.

Mnoge od tih knjiga nisu napisale osobe čija imena nose, ali to ni na koji način ne umanjuje vrijednost istine koju u sebi sadrže. Ako priča o Joni nije činjenica, čak i ako Jona nikad nije živio, duboka istina ove pripovijesti, Božja ljubav prema Ninivi i tzv poganima, neće biti ništa manje dragocjena u očima svih onih koji vole svoje bližnje. Pismo je sveto jer predstavlja misli i djela ljudi koji su tragali za Bogom i koji su u tim spisima ostavili evidencije svojih najviših pojmova pravednosti, istine i svetosti. Pismo sadrži mnogo toga što je istina, jako mnogo, ali s obzirom na sadašnja učenja ti spisi sadrže mnogo toga što je lažna predstava Oca na nebu, Boga ljubavi kojeg je Isus došao obznaniti svim svjetovima.
Nikad ne dopustite ni na trenutak povjerovati u zabilješke iz Pisma koje kazuju da je Bog ljubavi naredio židovima da idu ratovati i ubijati svoje neprijatelje – muškarce, žene i djecu. Takvi su podaci riječi ljudi i to ne naročito svetih ljudi, i nisu riječ Božja. Pismo je uvijek odražavalo i uvijek će odražavati intelektualni, moralni i duhovni status svojih pisaca, tako pojmovi Jahve rastu u ljepoti i slavi dok se proroci smjenjuju od Samuela do Izaije. I ne treba zaboraviti da je Pismo napisano da posluži religioznoj pouci i duhovnom vodstvu. Ono nije djelo povjesničara ili filozofa.

Najžalosnija od svega nije samo ova pogrešna ideja o apsolutnom savršenstvu Svetog Pisma i nepogrešivosti njihovih učenja, nego zbunjujuće i pogrešno tumačenje ovih svetih zapisa od strane svećenika, koji su robovi tradicije. Oni koriste doktrinu nadahnuća Svetog Pisma i svoja pogrešna tumačenja ovih učenja u odlučnom nastojanju da se odupru ovim skorijim učenjima evanđelja kraljevstva. Nikad ne zaboravite, Otac ne oganičava otkrivenje istine na bilo koju pojedinačnu generaciju ili na bilo koji pojedinačni narod. Mnogi iskreni tražitelji istine su bili i nastavljaju biti zbunjeni i obeshrabreni ovim doktrinama o savršenstvu Svetog Pisma.

Autoritet istine je sam duh koji prebiva u njezinim živim ispoljenjima, a ne mrtve riječi slabo prosvijetljenih i navodno nadahnutih ljudi iz neke prošle generacije. A čak i ako su ti sveti ljudi iz starine živjeli nadahnute živote koji su bili ispunjeni duhom, ne znači da su i njihove riječi bile jednako duhovno nadahnute.

Ništa što ljudska priroda dotakne ne može biti smatrano nepogrešivim. Božanska istina doista može sjati kroz ljudski um, ali uvijek s relativnom čistoćom i djelomičnim božanstvom. Stvorenje može težiti nepogrešivosti, ali nju samo Stvoritelji posjeduju.

Ali najveća pogreška učenja o Svetom Pismu je doktrina da se tu radi o dogmatskoj knjizi misterije i mudrosti, te da se samo svećenici mogu usuditi ponuditi njihovo tumačenje. Otkrivenja božanske istine mogu biti dogmatska samo ljudskim neznanjem, predrasudama i uskogrudnim nedostatkom tolerancije. Svjetlost Pisma jedino može biti pomućena od predrasuda i potamnjela od sujevjerja. Lažno ustručavanje pred svetosti stoji na putu djelovanju zdravog razuma koji je zaštitnik religije. Strah od autoriteta svetih zapisa iz prošlosti učinkovito sprječava poštene duše današnjice da prihvate novo svjetlo evanđelja, svjetlo koje su oni isti ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama tako silno željeli vidjeti.

No, najtužnija od svega je činjenica da neki koji zagovaraju svetost ovog tradicionalizma ustvari znaju ovu istinu. Oni imaju više ili manje puno razumijevanje ovih ograničenja Svetog Pisma, ali to su intelektualno nepoštene moralne kukavice. Oni znaju istinu u vezi svetih spisa, ali više vole sakriti ove uznemirujuće činjenice od naroda. I tako izopačuju i iskrivljuju Sveto Pismo da ga pretvaraju u priručnik za robovanje detaljima svakodnevnog života i zakonik u neduhovnim pitanjima, umjesto da se pozovu na njega kao spremište moralne mudrosti, vjerskog nadahnuća i duhovnog nauku ljudi koji su poznavali Boga u prošlim generacijama."

Oznake: ISTINA

- 23:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2016.

VRHOVNO BIĆE – KONCEPTUALNI OKVIR STVARNOSTI

Image and video hosting by TinyPic
Kad je riječ o Bogu Ocu Svih, divno je biti njegov sin. Kad je riječ o Vrhovnom Biću, dostignuće je preduvjet statusu – čovjek mora postići nešto kao i biti nešto.
Svi bi djelomični, nepotpuni i evoluirajući intelekti bili bespomoćni u svemiru, ne bi mogli formirati prvi racionalni misaoni uzorak, da nije urođene sposobnosti uma – visokog i niskog – da formira kozmički okvir u kojem će razmišljati. Ako um ne može dokučiti zaključke, ako ne može prodrijeti do pravih izvora, on će bez iznimke postulirati zaključke i izmisliti izvore kako bi stvorio način logične misli u okviru ovih postulata koje sam stvara. I dok su takvi kozmički misaoni okviri stvorenog bića neophodni za racionalne intelektualne operacije, oni su bez iznimke u manjoj ili većoj mjeri pogrešni.
Konceptualni okviri svemira su samo relativno istiniti; oni su korisna skela čije mjesto na kraju moraju zauzeti proširenja rastućeg kozmičkog shvaćanja. Razumijevanja istine, ljepote i dobrote, kao i moralnosti, etike, dužnosti, ljubavi, božanstvenosti, porijekla, egzistencije, nauma, sudbine, vremena, prostora, pa čak i Božanstva – su samo relativno istinita. Bog je mnogo, mnogo više od Oca, ali Otac je čovjekov najviši koncept Boga; ipak, nakon što na usponu do Raja i na Raju primimo koncepcije Božanstva koje nadilaze naše smrtne spoznaje, lakše ćemo shvatiti prikaz odnosa Stvoritelja i stvorenog bića kao odnosa Oca i Sina. Čovjek mora misliti u okvirima smrtnog svemira, ali to ne znači da on ne može zamisliti druge i više misaone okvire.
Kako bi olakšali smrtno shvaćanje svemira nad svemirima, označili smo tri različite razine kozmičke stvarnosti kao konačnu, apsonitnu i apsolutnu. Od njih je samo apsolut bezuvjetno vječan, istinski egzistencijalan. Apsonitna i konačna razina su derivacije, modifikacije, ograničenja i razrjeđenja izvorne i praiskonske apsolutne stvarnosti beskonačnosti. Oblasti konačnog postoje zahvaljujući vječnom naumu Boga. Konačna stvorena bića, visoka i niska, imaju i koriste moć predlaganja teorija o važnosti konačnog u kozmičkoj organizaciji, ali na koncu konačno postoji zato što je to Božja volja. Svemir je neobjašnjiv i konačno biće ne može racionalno objasniti vlastitu individualnu egzistenciju, izuzev ako se pozove na apriorna djela i prijepostojeću volju predaka – Stvoritelja ili roditelja.
Sa egzistencijalnog stajališta, ništa novo se ne može dogoditi u galaksijama, kako je upotpunjenje beskonačnosti u JA JESAM vječno prisutno u sedam Apsoluta, funkcionalno povezano u trojedinstvima i prenosivo povezano u trojstvenim savezima. No, činjenica da je beskonačnost egzistencijalno prisutna u tim apsolutnim vezama ni na koji način ne čini nemogućim ostvarenje novih kozmičkih iskustvenih stvarnosti. Sa stanovišta konačnog stvorenog bića, beskonačnost sadrži mnogo toga što je potencijalno, što je stvar buduće mogućnosti prije nego sadašnje aktualnosti.
Čini se da je cijeli program kozmičke tvorevine i evolucije na svim iskustvenim razinama stvar preobrazbe potencijalnosti u aktualnosti; i ova se preobrazba jednako odnosi na područja prostorne potencije, umne potencije i potencije duha.

Apsolutni kozmos je konceptualno bez granica; definirati opseg i narav ove prvotne stvarnosti znači staviti kvalifikacije na beskonačnost i razrijediti čisti koncept vječnosti. Ideja beskonačno-vječnog, vječno-beskonačnog, je bezuvjetna po mjeri i apsolutna po činjenici. Nema jezika u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti Zemlje koji može adekvatno opisati stvarnost beskonačnosti ili beskonačnost stvarnosti. Čovjek – konačno stvoreno biće u beskonačnom svemiru – mora se zadovoljiti iskrivljenim spoznajama i razvodnjenim koncepcijama te neograničene, beskrajne egzistencije bez početka i svršetka koja je izvan njegove sposobnosti shvaćanja.
Um se nikada ne može nadati da će shvatiti koncepciju apsoluta ako prvo ne pokuša razbiti jedinstvo takve stvarnosti. Um ujedinjuje sve različitosti, ali u nedostaku takvih različitosti on ne nalazi osnovu na kojoj će pokušati formirati razumljive ideje.

Čovjek je primoran segmentirati beskonačnost prije nego pokuša shvatiti njezinu praiskonsku nepomičnost. U beskonačnosti postoji jedinstvo koje je izraženo u ovom opisu kao JA JESAM – prva pretpostavka uma stvorenog bića. Ali stvoreno biće nikad ne može razumjeti kako to jedinstvo može postati dualnost, trojedinstvo i raznolikost dok istovremeno ostaje bezuvjetno jedinstvo. Čovjek nailazi na sličan problem u razmatranju nepodijeljenog Božanstva Trojstva uporedo s množinom personifikacije Boga.

Čovjekova velika udaljenost od beskonačnosti je jedini razlog zašto se ovaj koncept izražava kao jedna riječ. Dok je beskonačnost u jednu ruku JEDINSTVO, ona je u drugu ruku RAZNOLIKOST bez konca i ograničenja. Prema spoznaji konačnih inteligencija, beskonačnost je najveći paradoks filozofije kao i konačne metafizike stvorenih bića. Iako u činu obožavanja čovjekova duhovna narav teži Bogu Ocu koji je beskonačan, čovjekov intelektualni kapacitet shvaćanja je iscrpljen spoznajom najviše predstave Vrhovnog Bića. Iznad Vrhovnog, koncepti su sve bezimeniji; sve manje i manje označavaju stvarnost; sve više i više postaju projekcija konačnog razumijevanja stvorenog bića usmjerena prema onome što nadilazi konačno.

Međupovezanost Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog stvara napetosti unutar beskonačnosti koje omogućuju cjelokupni kozmički rast.

Sa stanovišta vremena, Aktualno je to što je bilo i što jeste; Potencijalno je to što postaje i što će biti; Izvorno je to što jeste. Sa stanovišta vječnosti, razlika između Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog nije tako očita. Ove se trojedine osobine ne mogu tako lako opaziti na razinama Raja i vječnosti. U vječnosti sve jeste – samo se još nije očitovalo u vremenu i prostoru.

Sa stanovišta stvorenog bića, aktualnost je supstanca, potencijalnost je sposobnost. Aktualnost postoji u unutrašnjosti i iz nje se širi u perifernu beskonačnost; potencijalnost se kreće prema unutra od periferne beskonačnosti i konvergira u središtu svega. Izvornost je to što prvo dovodi u postojanje, a zatim uravnotežuje dualne kretnje kružne preobrazbe stvarnosti od potencijalnog do aktualnog, kao i potencijaliziranje postojećih aktualnosti.

Svako razmatranje izvora Vrhovnog Boga mora početi s Rajskim Trojstvom, jer Trojstvo je izvorno Božanstvo dok je Vrhovni izvedeno Božanstvo. Svako razmatranje rasta Vrhovnog mora razmotriti egzistencijalne trojstvene saveze, jer oni obuhvaćaju svu apsolutnu aktualnost i svu beskonačnu potencijalnost (u vezi s Prvim Izvorom i Centrom.) A evolucijski Vrhovni je kulminacijski i lični voljom obdareni fokus preinačenja – preobraženja –potencijala u stvarnosti na konačnim razinama egzistencije i na istim. Dva trojstvena saveza – aktualni i potencijalni – obuhvaćaju cjelokupnost međuodnosa rasta u svemirima.

Izvor Vrhovnog je u Rajskom Trojstvu – vječnom, aktualnom i nepodijeljenom Božanstvu. Vrhovni je prije svega osoba duha, i ova osoba duha proizlazi iz Trojstva. No, Vrhovni je potom Božanstvo rasta – evolucijskog rasta – i taj rast proizlazi iz dvaju trojstvenih saveza: aktualnog i potencijalnog.
Vrhovna stvarnost, koja je ukupna konačna stvarnost, je u procesu dinamičnog rasta između bezuvjetnih potencijala vanjskog prostora i bezuvjetnih stvarnosti središta svega.

Svemogući Vrhovni je živo i evoluirajuće Božanstvo moći i ličnosti. Njegova sadašnja domena--veliki svemir--isto tako predstavlja rastuću domenu moći i ličnosti. Premda mu predstoji sudbina savršenstva, njegovo sadašnje iskustvo obuhvaća komponente rasta i nepotpunog statusa.

Vrhovno Biće prvenstveno djeluje u centralnom svemiru kao ličnost duha; ono zatim djeluje u velikom svemiru kao Svemogući Bog, ličnost moći.

Iskustvo ličnosti svakog pojedinačnog evolucijskog stvorenog bića predstavlja fazu iskustva Svemogućeg Vrhovnog. Inteligentno ovladavanje svakim fizičkim segmentom naseljenog I organiziranog svemira ulazi u sastav rastuće kontrole Svemogućeg Vrhovnog. Stvaralačka sinteza moći i ličnosti predstavlja dio stvaralačkog poriva Vrhovnog Uma, kao i samu bit evolucijskog rasta jedinstva u Vrhovnom Biću

Na koncu konca, sva energija reagira na um dok fizički upravitelji predstavljaju djecu Boga uma, Boga koji aktivira uzorak Raja. Inteligencija ravnatelja moći iskazuje neumoljivu odanost nastojanju da uspostavi materijalnu kontrolu. Njihova borba za postignuće fizičke dominacije nad energetskim odnosima i kretnjama mase ne popušta sve do postignuća konačne pobjeda nad energijama i masama koje predstavljaju njihove trajne domene aktivnosti.

Vremensko-prostorne borbe koje imaju narav duha imaju za cilj evoluciju dominacije duha nad materijom posredničkim djelovanjem (osobnog) uma; fizička (neosobna) evolucija svih svemira ima za cilj usklađenje kozmičke energije s uravnoteženim konceptima uma kojim dominira naduprava duha. Sveukupna evolucija cijelog velikog svemira predstavlja stvar ujedinjenja (uz pomoć ličnosti) uma koji upravlja nad energijom s intelektom koji je koordiniran s duhom, i ova će evolucija biti obznanjena u punoj pojavi svemoguće moći Vrhovnog.

Teškoća koja prati postignuće dinamične ravnoteže počiva u činjenici da je kozmos obilježen rastom. Pojava nove energije i nove mase neprestano narušava prethodno uspostavljene krugove fizičke tvorevine. Rastući svemir mora biti nestabilan svemir; stoga ni jedan dio kozmičke cjeline ne može postići istinsku stabilnost sve dok svo vrijeme ne posvjedoči materijalno upotpunjenje sedam supersvemira.

U stabiliziranim se svemirima svjetla i života ne mogu susresti značajniji nepredviđeni fizički događaji. Tu je već postignuta relativno potpuna kontrola nad materijalnom tvorevinom; no čak i tada, problemi odnosa između stabiliziranih svemira i evoluirajućih svemira nastavljaju biti izazov vještini Kozmičkih Ravnatelja Moći. No ovi će problemi postupno iščeznuti kako se sve rijeđe mogu susresti nove stvaralačke aktivnosti--veliki svemir prilazi vrhuncu evolucijskog izražaja.

Izuzev u slučaju ličnosti, gdje se posredstvom uma duh bori za vlast, evolucijskim svemirima upravlja energija-materija. Cilj evolucijskih svemira počiva u potčinjenju energije-materije posredstvom uma, koordinacijom uma s duhom, što je sve moguće zahvaljujući stvaralačkoj i ujedinjujućoj prisutnosti ličnosti. Stoga, kad stupaju u odnos s ličnošću, fizički sistemi postaju podređeni, sistemi uma ravnopravni, dok upravu preuzimaju sistemi duha.

Ovo se jedinstvo moći i ličnosti izražava na razinama božanstva u Vrhovnom i u vidu Vrhovnog. No aktualna evolucija dominacije duha predstavlja rast koji počiva na djelima slobodne volje Stvoritelja i stvorenih bića velikog svemira.

Na apsolutnim razinama, energija i duh su jedno. No istog časa kad napustimo takve apsolutne razine, javlja se razlika i kako se energija i duh kreću od Raja prema prostoru, rascjep među njima postaje sve širi, sve dok se u lokalnim svemirima gotovo potpuno ne raziđu. Oni tu više nisu bilo jednaki ili slični i um mora posredovati kako bi ih uzajamno povezao.

Činjenica da upraviteljske ličnosti velikog svemira mogu usmjeravati energiju ukazuje na činjenicu da energija reagira na djelovanje uma. Činjenica da se djelima istih ovih kontrolnih jedinki može postići stabilizacija mase ukazuje na činjenicu da masa reagira na direktivnu prisutnost uma. I činjenica da u ličnosti koja je obdarena voljom, djelujući kroz um, sam duh može ovladati energijom-materijom-- govori o potencijalnom jedinstvu cijele konačne tvorevine.

Uzajamna ovisnost povezuje sve sile i ličnosti koje djeluju širom cijelog svemira nad svemirima. Pri organizaciji svemira, Sinovi Stvoritelji i Stvaralački Duhovi ovise o kooperativnom djelovanju centara moći i fizičkih upravitelja; Vrhovni Ravnatelji Moći ne bi bili potpuni bez nadkontrole Glavnih Duhova. U slučaju ljudskih bića, mehanizam fizičkog života djelomično reagira na naloge (osobnog) uma. Sam ovaj um zauzvrat podpada pod svrsishodnu dominaciju duha i cijeli takav evolucijski razvoj vodi stvaranju novog djeteta Vrhovnog, novog osobnog ujedinjenja više različitih vrsta kozmičke stvarnosti.

I kao što je slučaj s dijelovima, isto je slučaj i sa cijelim; kako bi postigla upotpunjenje Božanstva i dostigla sudbinu povezanosti s Trojstvom, osoba Vrhovnosti koja ima narav duha mora primiti pomoć od evolucijske moći Svemogućeg. Dok su ličnosti vremena i prostora te koje moraju uložiti napore kako bi se ovo postiglo, postignuće vrhunca i izvršenja ovog nastojanja počiva u činu Svemogućeg Vrhovnog. I dok tako rast cijelog predstavlja ukupnu sumu kolektivnog rasta dijelova, jednako slijedi da evolucija dijelova predstavlja segmentirani odraz svrsishodnog rasta cijelog.

Na Raju, monota i duh su kao jedno--razlikuju se jedino po imenu. Dok je u Havoni moguće uočiti razliku između materije i duha, oni istodobno imaju skladne svojstvene naravi. U sedam supersvemira oni se, međutim, uveliko razilaze; tu vlada široki raskol između kozmičke energije i božanskog duha; stoga tu postoji viši iskustveni potencijal za djelovanje uma koji treba uskladiti i vremenom ujediniti fizički uzorak s duhovnim namjerama. Božanstvenost je u većoj mjeri ublažena u evolucijskim vremenskim svemirima prostora gdje bića moraju riješiti teže probleme, dok im se pri njihovom riješavanju pruža veća prilika za postignuće iskustva. I sva ova svemirska situacija stvara šire područje evolucijske egzistencije koje pruža jednaku prilika za postignuće kozmičkog iskustva kako stvorenom biću tako i Stvoritelju--čak i Vrhovnom Božanstvu.

Dok je uprava duha egzistencijalna na apsolutnim razinama, na konačnim razinama i u svemirima, ona postaje stvar evolucijskog iskustva. I sva bića jednako dijele ovo iskustvo, od smrtnog čovjeka do Vrhovnog Bića. Svi ulažu napor--osobni napor--pri ovom postignuću; svi učestvuju--osobno učestvuju--u sudbini.

Veliki svemir nije samo materijalna tvorevina fizičkog veličanstva, uzvišenosti duha i intelektualne veličine, već je isto tako veličanstven i reaktivan živi organizam. Stvarni život vibrira cijelim mehanizmom prostrane tvorevine kozmosa koji odzvanja životom. Fizička stvarnost svih svemira simbolično izražava spoznatljivu stvarnost Svemogućeg Vrhovnog; i ovaj je materijalni i živi organizam prožet krugovima inteligencije, upravo kao što je ljudsko tijelo prožeto mrežom osjetnih živčanih putova. Ovaj fizički svemir prožimaju putanje energije koje djelotvorno aktiviraju materijalnu tvorevinu, upravo kao što cirkulatorni sistem napaja i jača ljudsko tijelo snabdijevajući ga razgrađenim hranljivim sastojcima. Prostrani svemir posjeduje koordinirajuće centre veličanstvene nadkontrole koji se mogu usporediti s profinjenim sistemom kemijske kontrole ljudskog mehanizma.

Upravo kao što se smrtnici služe sunčevom energijom kako bi proizveli životne neophodnosti, veliki svemir tako ovisi o postojanim energijama koje zrače s Raja podržavajući materijalne aktivnosti i kozmičke kretnje prostora.

Um je dat smrtnicima kako bi pomoću njega mogli postati svjesni vlastitog identiteta i ličnosti; i um je--čak i Vrhovni Um--podaren cjelokupnosti konačnog, i zahvaljujući umu duh ove javljajuće kozmičke ličnosti uvijek nastoji ovladati energijom-materijom.
Smrtni čovjek reagira na vodstvo duha upravo kao što veliki svemir reagira na rasprostranjeno djelovanje gravitacije duha koje potječe od Vječnog Sina, univerzalnu nadmaterijalnu koheziju vječnih duhovnih vrijednosti svih tvorevina konačnog kozmosa vremena i prostora.

Ljudska su bića u stanju postići trajno samopoistovjećenje s cjelokupnom i neuništivom kozmičkom stvarnošću--ona su u stanju spojiti se s unutarnjim Misaonim Ispravljačem. Vrhovni isto tako zauvijek ovisi o apsolutnoj stabilnosti Izvornog Božanstva, Rajskog Trojstva.

Čovjekov poriv za rajskim savršenstvom, njegova težnja za postignućem Boga, stvara u okviru živog kozmosa istinski napon božanstvenosti koji može razriješiti jedino besmrtna duša; upravo te se događa u iskustvu svakog pojedinog stvorenog smrtnika. No kad sva stvorena bića i svi Stvoritelji velikog svemira podjednako teže za božanskim savršenstvom i postignućem Boga, stvara se ogroman kozmički napon koji je moguće razriješiti jedino uzvišenom sintezom svemoguće moći s osobom duha koja pripada evoluirajućem Bogu svih stvorenih bića, Vrhovnom Biću.

U mjeri u kojoj izvršavamo Božju volju u bilo kojoj kozmičkoj situaciji, u toj mjeri svemogući potencijal Vrhovnog postaje jedan korak više aktualiziran.

Ako svi veliki svemiri ikad relativno postignu puno življenje Božje volje, vremensko-prostorne tvorevine će postići stabilizaciju u stadiju svjetla i života, dok će Svemogući – božanski potencijal Vrhovnosti – postati ostvaren u pojavi božanske ličnosti Vrhovnog Boga.

Kad se evoluirajući um podesi u skladu s krugovima kozmičkog uma, kad evoluirajući svemir postigne stabilizaciju prema uzorku središnjeg svemira, kad napredujući duh uspostavi kontakt s ujedinjenom službom Glavnih Duhova, kad se uspinjuća smrtna ličnost konačno podesi u skladu s božanskim vodstvom unutarnjeg Ispravljača, tada aktualnost Vrhovnog postaje jedan stupanj stvarnija u svemirima; tada božanstvenost Vrhovnosti napreduje jedan korak bliže kozmičkom ostvarenju.
Dijelovi i individue velikog svemira evoluiraju kao odraz cjelokupne evolucije Vrhovnog, dok Vrhovni zauzvrat predstavlja zbrojnu sintetičku sumu cjelokupne evolucije velikog svemira. Sa smrtnog stanovišta, obadva su evolucijske i iskustvene recipročnosti.

Vrhovni je simetrično uključiv. Prvi Izvor i Centar je potencijalan u tri velika Apsoluta, aktualan u Raju, u Sinu i u Duhu; ali Vrhovni je i aktualan i potencijalan – on je biće osobne vrhovnosti i svemoguće moći koje jednako reagira na težnje stvorenog bića kao i na naum Stvoritelja; on je samodjelujući u odnosu na svemir i samoreaktivan u odnosu na cjelokupnost svemira; on je istodobno vrhovni stvoritelj i vrhovno stvoreno biće. Božanstvo Vrhovnosti tako ispoljava ukupni zbroj cjelokupnog konačnog.

Vrhovni je Bog u vremenu; on je tajna rasta stvorenog bića u vremenu; on pored toga osvaja nepotpunu sadašnjost i konzumira usavršavajuću budućnost. A najviši plodovi cjelokupnog konačnog rasta su: moć koja se ostvaruje putem uma pod upravom duha utemeljena na ujedinjujućoj i stvaralačkoj prisutnosti ličnosti. Kulminativna posljedica cijelog ovog rasta je Vrhovno Biće. Smrtnom čovjeku, egzistencija je ekvivalent rasta. I tako se doista čini, čak i u širem kozmičkom smislu, da egzistencija kojom upravlja duh rezultira u iskustvenom rastu – uvećanju statusa.

Kozmička stvarnost koja je različito naznačena kao Vrhovno Biće, Vrhovni Bog i Svemogući Vrhovni, je složena i sveopća sinteza nastajućih faza svih konačnih stvarnosti. Rasprostranjeno razgraničavanje vječne energije, božanskog duha i univerzalnog uma postiže konačnu kulminaciju u evoluciji Vrhovnog, koji je zbroj cjelokupnog konačnog rasta, samorealiziranog na božanskim razinama konačnog maksimuma upotpunjenosti.
Vrhovni je božanski kanal kroz koji protiče stvaralačka beskonačnost trojnih saveza koji se kristaliziraju u galaktičkoj panorami prostora, u kontrastu s veličanstvenom dramom egzistencije ličnosti u prostoru: procesa kojim duh ostvaruje kontrolu nad energijom-materijom posredovanjem uma.

Smrtni čovjek je više nego slikovito stvoren u naličju Boga. S fizičkog stanovišta ova izjava je teško istinita, ali s obzirom na određene svemirske potencijalnosti, ona je stvarna činjenica. Smrtni čovjek, koji je stvoreno biće, nije točno nalik Vrhovnom Biću, koje je božanstvo, ali čovjekova evolucija na određene načine nalikuje rastu Vrhovnog. Čovjek svjesno raste od materijalnog prema duhovnom zahvaljujući snazi, moći i ustrajnosti svojih odluka

Izolirani potezi osobnih dijelova konačnog su relativno nebitni za buduću pojavu Vrhovne Cjeline, no cjelina ipak ovisi o ukupnim djelima njezinih mnogostukih dijelova. Ličnost individualnog smrtnika ne igra značajnu ulogu u pogledu sveukupne Vrhovnosti, no ličnost svakog ljudskog bića predstavlja nezamjenjiv spoj značenja i vrijednosti u konačnom; ličnost, nakon što jednom postigne izražaj, nikad zatim ne pronalazi identičan izražaj izuzev u produženju postojanja te žive ličnosti. I tako, dok mi stremimo samoizražaju – s nama i u nama – Vrhovni stremi izražaju božanstva. Kada mi pronađemo Oca, Vrhovni time nanovo pronalazi Rajskog Stvoritelja svih stvari. Kada mi ovladavamo problemima samoostvarenja, Bog iskustva doživljava postignuće svemoguće vrhovnosti u svemirima vremena i prostora.

Čovječanstvo ne uzlazi svemirom bez napora, niti Vrhovni evoluira bez svrsishodnog i inteligentog djelovanja. Stvorena bića ne postižu savršenstvo pukom pasivnosti, niti Vrhovnost pretvara moć Svemogućeg u činjenicu bez neprestane službe konačnoj tvorevini.

Dok je istina da stvorena bića ne mogu evoluirati bez Vrhovnog, vjerojatno također vrijedi da se evolucija Vrhovnog nikad ne može u potpunosti postići neovisno o upotpunjenju evolucije svih stvorenih bića. U ovome leži velika kozmička odgovornost samosvjesnih ličnosti: Vrhovno Božanstvo je u određenom smislu ovisno o izboru smrtnikove volje.

Kozmička stvarnost koja je različito naznačena kao Vrhovno Biće, Vrhovni Bog i Svemogući Vrhovni, je složena i sveopća sinteza nastajućih faza svih konačnih stvarnosti. Rasprostranjeno razgraničavanje vječne energije, božanskog duha i univerzalnog uma postiže konačnu kulminaciju u evoluciji Vrhovnog, koji je zbroj cjelokupnog konačnog rasta, samorealiziranog na božanskim razinama konačnog maksimuma upotpunjenosti.
Vrhovni je božanski kanal kroz koji protiče stvaralačka beskonačnost trojnih saveza koji se kristaliziraju u galaktičkoj panorami prostora, u kontrastu s veličanstvenom dramom egzistencije ličnosti u prostoru: procesa kojim duh ostvaruje kontrolu nad energijom-materijom posredovanjem uma.

Oznake: vrhovni

- 23:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2016.

B O G

Image and video hosting by TinyPic
Postojanje Boga nikada ne može biti dokazano znanstvenim eksperimentom ili čistim sudom logičkog zaključivanja. Bog se može spoznati samo u domenama ljudskog iskustva; unatoč tome, istinski koncept Božje stvarnosti je razuman sa stanovišta logike, uvjerljiv sa stanovišta filozofije, neizostavan sa stanovišta religije i neophodan za postojanje bilo kakve nade u opstanak ličnosti.

U teoriji možemo misliti o Bogu kao Stvoritelju i on je osobno stvorio Raj i središnji svemir savršenstva, ali svemire vremena i prostora stvara i organizira Rajski zbor Sinova Stvoritelja. Otac Svih nije osobno stvorio naš lokalni svemir; svemir u kojem živimo je djelo njegova Sina Isusa Nazarećanina. Iako Otac osobno ne stvara evolucijske svemire, on kontrolira mnoge njihove univerzalne odnose i neke njihove manifestacije fizičkih, umnih i duhovnih energija. Bog Otac je osobno stvorio Rajski svemir, dok je zajedno s Vječnim Sinom stvorio sve druge osobne kozmičke Stvoritelje.

Kao fizički kontrolor u materijalnom svemiru nad svemirima, Bog djeluje u uzorcima vječnog Rajskog Otoka i kroz ovo apsolutno gravitacijsko težište, vječni Bog ostvaruje vrhovnu kozmičku kontrolu nad fizičkom razinom u središnjem svemiru i cijelom svemiru nad svemirima. Kao um, Bog djeluje u Božanstvu Beskonačnog Duha; kao duh, Bog se ispoljava u osobi Vječnog Sina i u osobama božanske djece Vječnog Sina. Ovaj odnos između Prvog Izvora i Središta i ravnopravnih Osoba i Apsoluta Raja ni najmanje ne isključuje izravno osobno djelovanje Oca Svih širom cijele tvorevine i na svim njezinim razinama. Kroz prisutnost svog fragmentiranog duha, Otac Stvoritelj održava neposredan kontakt sa svojom stvorenom djecom i svojim stvorenim svemirima.

Otac Svih u potpunosti dijeli svoju prirodu duha sa svojim supostojećim "ja," Vječnim Sinom Raja. Otac i Sin na jednak način dijele potpuno i bezrezervno svoj sveopći i vječni duh sa sebi ravnopravanom pridruženom ličnosti, Beskonačnim Duhom. Božji duh je u sebi i po sebi apsolutan; u Sinu je bezuvjetan, u Duhu je sveopći, dok je u njima i kroz sve njih, beskonačan.

Bog je sveopći duh; Bog je sveopća osoba. Najviša osobna stvarnost konačne tvorevine je duh; krajnja stvarnost osobnog kozmosa je apsonitni duh. Samo su razine beskonačnosti apsolutne i samo na takvim razinama vlada krajnje jedinstvo između materije, uma i duha.

Beskonačnost savršentva Boga je takva da Bog mora ostati vječna tajna. A najveća od svih nemjerljivih otajstava Boga je fenomen da on živi u smrtnim umovima. Način na koji Otac Svih prebiva u stvorenim bićima vremena je najveći misterij svemira; božanska prisutnost u umu čovjeka je tajna nad tajnama.

Fizička tijela smrtnika su "hramovi Božji." Bez obzira što se Suvereni Sinovi Stvoritelji mogu približiti stvorenim bićima naseljenih svjetova i "privući sebi sve ljude," iako oni "stoje na vratima" svijesti "i kucaju" i raduju se kad mogu ući i prići svima koji "otvore vrata svojih srca," iako zaista postoji takva intimna osobna komunikacija između Sinova Stvoritelja i njihovih smrtnih stvorenja, smrtni ljudi imaju nešto od samog Boga što aktualno živi u njima; njihova tijela su hramovi ove prisutnosti.

Božansko otajstvo počiva u razlici između konačnog i beskonačnog, vremenskog i vječnog, vremensko-prostornog stvorenja i Sveopćeg Stvoritelja, materijalnog i duhovnog, nesavršenosti čovjeka i savršenstva Rajskog Božanstva. Bog sveopće ljubavi se nepogrešivo očituje svakom svom stvorenju do punine sposobnosti tog stvorenog bića da duhovno shvati osobine božanske istine, ljepote i dobrote.

Svakom duhu i svakom smrtnom stvorenju u svakoj domeni i na svakom svijetu u svemirima, Otac Svih otkriva svoje milostivo i božansko "ja" koje taj duh ili to smrtno stvorenje ima sposobnost razabrati ili razumjeti. Bog nije pristran ni prema kojoj osobi, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Božanska prisutnost koju bilo koje kozmičko dijete svemira može primiti je ograničena samo kapacitetom takvog bića da primi i razabere aktualnosti duha nadmaterijalnog svijeta.

Bog nije tajna kao stvarnost u ljudskom duhovnom iskustvu. Ali kada pokušamo objasniti stvarnosti svijeta duha fizičkim umovima materijalnog reda, pojavljuje se tajnovitost: otajstva tako suptilna i tako duboka da samo smrtnik koji poznaje Boga može postići to filozofsko čudo samo pomoću shvaćanja svoje vjere, prepoznavanje Beskonačnog od strane konačnog, razlučivanje vječnoga Boga od strane evolucijskih smrtnika materijalnih svjetova vremena i prostora.

Najviši koncept Sveopćeg Stvoritelja koji stvoreno materijalno biće može razumjeti počiva u duhovnim idealima uzvišene ideje božanske ličnosti. Dakle, iako nam može biti jasno da je Bog mnogo više od ljudskog koncepta ličnosti, jednako tako treba znati da Otac Svih ne može biti ništa manje nego vječna, beskonačna, istinita, dobra i prekrasna ličnost.
Danas, onakvi kakvi smo, moramo razlučiti nevidljivog Stvoritelja po njegovoj mnogostrukoj i raznolikoj tvorevini, i kroz otkrivenja i službu njegovih Sinova i njihovih brojnih podređenih bića.

U lokalnim svemirima Bog nema osobnih ili stambenih manifestacija osim Rajskih Sinova Stvoritelja koji su očevi naseljenih svjetova i suvereni vladari lokalnih svemira. Da je vjera stvorenog bića savršena, ono bi zasigurno znalo da kad vidi Sina Stvoritelja, u njemu vidi Oca Svih; u potrazi za Ocem, biće ne bi tražilo niti očekivalo da vidi bilo što osim Sina. Smrtni čovjek jednostavno ne može vidjeti Boga dok ne postigne potpunu preobrazbu duha i istinski ne postigne Raj.

U razmatranju Božanstva, koncept ličnosti mora biti lišen ideje tjelesnosti. Materijalno tijelo nije neophodan dio ličnosti bilo čovjeka ili Boga.

Bog, koji je vječan, sveopći, apsolutan i beskonačan, ne može rasti u znanju niti se može povećati u mudrosti. Bog ne stječe iskustvo, kako to konačni čovjek zamišlja i shvaća, ali unutar područja svoje vječne ličnosti, on uživa neprestano proširenje samoostvarenja koje se na određeni način može analogno usporediti s procesom stjecanja novog iskustva konačnih bića evolucijskih svjetova.

Apsolutno savršenstvo beskonačnog Boga bi prouzrokovalo užasna ograničenja bezuvjetne konačnosti savršenstva da nije činjenice da Otac izravno sudjeluje u borbi svake ličnosti svake nesavršene duše u prostranom svemiru koja traži, uz božansku pomoć, da se uspne na duhovno savršene svjetove na visini. To progresivno iskustvo svakog bića duha i svakog smrtnog stvorenja širom svemira, je dio Očeve šireće svijesti Božanstva beskrajnog božanskog kruga neprestanog samoostvarenja.

Doslovno je istina: "U svim vašim nevoljama, on pati." "U svim vašim trijumfima, on pobjeđuje u vama i sa vama." Njegov predlični božanski duh je stvarni dio vas.
Ljudska ličnost je vremensko-prostorna sjena božanske ličnosti Stvoritelja. Niti jedna aktualnost se ne može prikladno shvatiti izučavanjem njezine sjene. Sjene trebaju biti protumačene u smislu istinske tvari.

Nikada nemojte izgubiti iz vida dijametralno različito poimanje ličnosti u shvaćanju Boga i čovjeka. Čovjek vidi i razumije ličnost gledajući od konačnog na beskonačno; Bog gleda od beskonačnog na konačno.

Predlični božanski duh koji živi u smrtnom umu nosi, u samoj svojoj prisutnosti, valjan dokaz svog aktualnog postojanja, ali koncept božanske ličnosti može biti poznat jedino duhovnim uvidom istinskog osobnog religioznog iskustva. Bilo koja osoba, ljudska ili božanska, može biti poznata i shvaćena od strane bilo koje druge osobe neovisno o njezinim vanjskih reakcijama ili materijalnoj prisutnosti te osobe.

Što više čovjek razumije samoga sebe i cijeni vrijednost ličnosti svojih bližnjih, on to više žudi da upozna Izvornu Ličnost, i to više takav čovjek koji poznaje Boga nastoji postati poput Izvorne Ličnosti. Možete raspravljati svoja mišljenja o Bogu, ali iskustvo s njim i u njemu postoji iznad i izvan svake ljudske polemike i posve intelektualne logike. Čovjek koji zna Boga opisuje svoja duhovna iskustva, ne kako bi uvjerio nevjernike, već u cilju prosvjećivanja i obostranog zadovoljstva vjernika.

Pretpostaviti da svemir može biti poznat, da je razumljiv, je pretpostaviti da je svemir proizvod uma i da njime upravlja ličnost. Čovjekov um može shvatiti jedino umne pojave drugih umova, bilo ljudskih ili nadljudskih. Ako čovjekova ličnost može doživjeti svemir, to znači da negdje u tom svemiru postoji božanski um i aktualna ličnost.

Mi ne možemo u potpunosti razumjeti kako Bog može biti prvobitan, nemijenjajući, svemoćan i savršen, a istovremeno biti okružen mijenjajućim i evoluirajućim svemirom očiglednih zakonskih ograničenja i relativnih nesavršenosti. Ali mi možemo poznavati takvu istinu u osobnom iskustvu, budući da svi održavamo identitet ličnosti i jedinstvo volje unatoč neprestanoj promjeni kako nas samih tako i naše okoline.

Krajnja kozmička stvarnost ne može biti shvaćena od strane matematike, logike ili filozofije, već samo osobnim iskustvom u progresivnom skladu s božanskom voljom osobnog Boga. Znanost, filozofija i teologija ne mogu potvrditi postojanje ličnosti Boga. Samo osobno iskustvo onih koji su vjerom postali sinovi nebeskog Oca može voditi k stvarnoj duhovnoj spoznaji ličnosti Boga.

Oznake: bog

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2016.

ISUS O FORMALIZIRANJU RELIGIJE

Image and video hosting by TinyPic
Isusovo učenje o formaliziranju religije
Kad religija u narodu dostigne točku duhovne stagnacije i smrti zbog toga što kristalizira istinu u obličju vjerovanja; kad istina postane formulirana kao pogranična linija samoispravne isključivosti umjesto što će služiti kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, ovakva učenja gube svoju stvaralačku i životonosnu moć i na koncu postaju čisto konzerviran i fosiliziran materijal.

U vezi s porijeklom religioznih tradicija, treba naglasiti najozbiljniju opasnosti povezivanja osjećaja svetosti s nesvetim stvarima, svagdašnjim idejama i svakodnevnim događajima. Istinska religija predstavlja čovjekovu svesrdnu odanost njegovim najvišim i najiskrenijim uvjerenjima.

Isus je više puta rekao svojim apostolima da ni jedna civilizacija ne može dugo opstati nakon gubitka najboljeg dijela svoje religije. I nikad se nije umorio naglašavajući veliku opasnost prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija umjesto religioznog iskustva. Cijeli njegov zemaljski život je dosljedno bio posvećen misiji topljenja zamrznutih religioznih obličja u tečne slobode prosvjetljenog života Božjih sinova.

Čemu tolika razlika u našim vjerovanjima ako i mi i vi tvrdimo da služimo istom Bogu?”

Dok svjetske religije imaju dvojno porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i među svim narodima, moguće je identificirati tri različita oblika religiozne odanosti. I ova se tri ispoljenja religioznog poriva sastoje od:

1. Primitivne religije. Poluprirodnog i instinktivnog poriva koji izaziva strah od tajnovitih energija i koji vodi k obožavanju nadmoćnih sila, prvenstveno religija fizičke znanosti, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujućih relizioznih ideja i običaja civiliziranih rasa – religije uma – intelektualne teologije autoritetom utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinske religije – religije otkrivenja. Otkrivenja nadprirodnih vrijednosti, djelomičnog uvida u vječne stvarnosti, letimičnog uvida u dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus nije želio pokazati omalovažavanje prema religiji fizičkih osjetila i sujevjernih strahova prirodnog čovjeka, premda je žalio činjenicu što se tako velika mjera ovog primitivnog oblika obožavanja zadržala u religioznim obličjima inteligentnijih rasa ljudskog roda. Isus je razjasnio bitnu razliku između religije uma i religije duha, naglašavajući da religija uma postoji zahvaljujući svećeničkom autoritetu, dok se religija duha u cjelosti temelji na ljudskom iskustvu. On je razjasnio i slijedeće istine:

Sve dok ljudi ne postanu inteligentniji i civiliziraniji, i dalje će postojati mnogobrojne djetinjaste i sujevjerne ceremonije koje predstavljaju bitno obilježje evolucijskih radnji primitivnih i nazadnih naroda. Sve dok ljudska rasa ne bude uznapredovala do razine višeg i općenitijeg uočavanja stvarnosti duhovnog iskustva, brojni će muškarci i žene nastaviti ispoljavati osobnu sklonost prema ovim religijama autoriteta koje zahtijevaju jedino intelektulno prihvaćanje, nasuprot religijama duha koje zahtijevaju aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere, prilikom borbe s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta (kao u pravoslavlju/katoličanstvu) predstavlja jednostavan način za čovjekovu potrebu da traže zadovoljstvo u težnji njegove duhovne prirode. Utemeljene, kristalizirane i nepromjenljive religije autoriteta pružaju siguran zaklon kojem se rastresena i smućena duša može prikloniti pred napadom straha i pred mukom nesigurnosti. Ovakva religija zahtijeva od svojih štovalaca, kao cijenu zadovoljstvima i jamstvima koja im pruža, jedino pasivni i posve intelektualni pristanak.

Na zemlji će dugo živjeti bojažljive, uplašene i neodlučne duše koje prvenstveno traže načina da osiguraju duhovnu utjehu, unatoč tome što igranje s religijama autoriteta rezultira kompromitiranjem nezavisnosti njihovih ličnosti, uniženjem dostojanstva njihovog samopoštovanja i doslovnim predavanjem prava na sudjelovanje u najuzbudljivijem i najinspirativnijem ljudskom iskustvu: osobnom traganju za istinom, radošću suočavanja s opasnim intelektualnim otkrićima, odlučno istraživanje stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovno zadovoljstvo doživljavanja osobne pobjede aktualnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom iskrenim sudjelovanjem u najvišoj pustolovini cijlog ljudskog iskustva – čovjekovom traganju i pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha podrazumijeva napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta (pravoslavna i katolička) – zahtijeva vrlo malo ili ni malo napora od svojih službenih poklonika. Tradicija predstavlja sigurno utočište i lagodan put svim bojažljivim i nesvesrdnim dušama koje instinktivno bježe od borbe duha i mentalne nesigurnosti puta vjere u smionoj pustolovini krstarenja morima neistražene istine u potrazi za udaljenim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i koje doživljava evolucijska ljudska duša.

I Isus dalje reče: “U Jeruzalemu, religiozne vođe su formulirale različite doktrine svojih tradicionalnih učitelja i proroka iz starih doba koja su bila obilježena utemeljenim sustavom intelektualnih vjerovanja, religiju autoriteta. Ovakve se religije jedino obraćaju ljudskom umu. A mi se sada spremamo stupiti u smrtonosni sukob s ovakvim religijama kako se upravo spremamo hrabro proglasiti novu religiju – religiju koja nije religija u suvremenom smislu ove riječi, religiju koja se prvenstveno obraća božanskom duhu moga Oca koji živi u ljudskom umu; religiju koja temelji svoj autoritet na plodovima prihvaćanja onog šte se zasigurno treba pojaviti u osobnom iskustvu svih koji istinski i zbiljski postaju vjernici u istine ove više duhovne zajednice.”

Pojedinačno pokazujući na svakog od dvadeset četvorice apostola, Isus reče: “I koji od vas sada želi poći ovim lakšim putem povinovanja utemeljenoj i fosiliziranoj religiji, kako je tumače Farizeji u Jeruzalemu, umjesto što će proći kroz patnje i progone koji prate misiju proglašenja bolje staze ljudskog spasenja istovremeno ostvarujući zadovoljstvo samostalnog otkrića ljepote i stvarnosti živog i osobnog iskustva u vječnim istinama i vrhovnim veličanstvima nebeskog kraljevstva? Jeste li bojažljivi, blagi i naklonjeni lagodnostima? Da li se bojite predati svoju budućnost u ruke Boga istine, čiji ste sinovi? Osjećate li nepovjerenje prema Ocu, čija ste djeca? Namjeravate li se vratiti lagodnoj stazi sigurnosti i intelektualnog utemeljenja koje obilježava religiju tradicionalnog autoriteta, ili se spremate zasukati rukave i poći zamnom u nesigurnu i mukotrpnu budućnost proglašenja novih istina religije duha, nebeskog kraljevstva u ljudskim srcima?

Vi ste se izdvojili od onih svojih bližnjih koji su se odabrali zadovoljiti religijom uma, koji traže sigurnost i konformnost. Odlučili ste odustati od svojih osjećaja autoritativne sigurnosti kako bi prihvatili uvjerenja duha pustolovne i progresivne vjere. Usudili ste se protestirati protiv mukotrpnog ropstva u korist institucionalne religije i odbacili ste autoritet zabilježenih tradicija koje se trenutno smatraju Božjom riječi. Naš je Otac uistinu govorio kroz Mojsija, Elizeja, Izaiju, Amosa i Hošeu, ali on nije prestao upućivati riječi istine svijetu nakon što su ovi stari proroci završili svoja učenja. U mog Oca nema pristranosti prema rasama ili generacijama i on neće podariti istinu jednoj generaciji i uskratiti istinu od drugih generacija. Ne činite grešku tako što ćete zvati božanskim ono što je u cjelosti ljudsko, ili što nećete opaziti riječi istine zato što ne dolaze iz tradicionalnih izvora takozvanog nadahnuća.

Ja sam vas pozvao da se ponovo rodite, da se rodite od duha. Pozvao sam vas da izađete iz tame autoriteta i bolećive snenosti tradicije i da kročite u transcendentno svjetlo mogućnosti ostvarenja najvećeg mogućeg otkrića koje ljudska duša ikad može učiniti – blaženog isksutva koje čovjek doživljava nalazeći Boga u sebi i od sebe, i u vidu činjenice svog osobnog iskustva. I na ovaj način možete preći iz smrti u život, od autoriteta tradicije do iskustva poznavanja Boga; ovako ćete preći od tame do svjetla, od baštinjene vjere svoje rasne grupe do osobne vjere; i ovako ćete uznapredovati od teologije uma koju su vam ostavili naši preci, do istinske religije duha koju gradite u svojim dušama kao vječno obdarenje.

Vaša će religija doživjeti preobražaj od čisto intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet, do stvarnog iskustva žive vjere koja ima sposobnost spoznaje stvarnosti Boga i svega što se tiče Očevog božanskog duha. Religija uma vas veže beznadno u prošlost; religija duha u sebi nosi progresivno otkrivenje koje vas zauvijek navodi u smjeru viših i svetijih postignuća u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Dok vam religija autoriteta trenutno može pružiti osjećaj utemeljene sigurnosti, ovo vas prolazno zadovoljstvo košta vaše duhove slobode i religiozne nezavisnosti. Moj Otac ne traži kao cijenu ulaska u nebesko kraljevstvo da čovjek prihvati vjerovanje u stvari koje smatra duhovno neprihvatljivim, nesvetim i neistinitim. Vi ne morate uznemiriti vlastite osjećaje milosti, pravde i istine kako bi se podvrgli jednom zastarjelom sustavu religioznih obličja i ceremonija. Religija duha zauvijek čovjeku pruža slobodu praćenja istine, gdje god vas upravi usmjerenje vašeg duha. I sami možete suditi – možda ovaj duh podaje ovoj generaciji nešto što druge generacije nisu htjele čuti?

Neki od ovih lažnih religioznih učitelja nastoje odvući gladne ljudske duše u tamnu i udaljenu prošlost i tamo ih ostaviti! I tako je ovim nesrećnim osobama suđeno da budu prestravljene svakim novim otkrićem, dok ih istovremeno poražava svako novo otkrivenje istine. Kad prorok reče: “ On će biti u savršenom miru čiji je um ostao uz Boga“ on nije ispoljavao čisto intelektualno vjerovanje u autoritativnu teologiju. Ovaj je čovjek sa znanjem istine pronašao Boga; on nije jednostavno govorio o Bogu.

Upozoravam vas da prestanete stalno citirati stare proroke i slaviti heroje Izraela, već da umjesto toga nastojite postati živi proroci Svevišnjega i duhovni heroji dolazećeg kraljevstva. Ne mora biti pogrešno ukazati poštovanje vođama koje su u prošlosti poznavale Boga, ali zašto bi na ovaj način žrtvovali vrhovno iskustvo ljudskog iskustva: pronalaženje Boga za sebe i poznavanje Boga u svojim dušama?

Svaka ljudska rasa ima jedinstveno gledište ljudske egzistencije; Stoga religija uma uvijek mora biti vjerna ovim različitim rasnim gledištima. Religije autoriteta nikad ne mogu ostvariti podudaranje gledišta. Ljudsko jedinstvo i bratstvo jedino može nastati kao rezultat vrhovnog obdarenja religije duha. Dok rasni umovi mogu biti međusobno različiti, u cijelom ljudskom rodu živi isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena nakon što sve religije uma i autoriteta postanu nadahnute i nadkriljene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Dok religije autoriteta mogu podijeliti ljude i savjesno ih staviti na protivne strane, religija duha iz dana u dan sve više privlači ljude jedne drugima navodeći ih da pokažu suosjećajno uzajamno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju suglasnost vjerovanja, što je nemoguće ostvariti s obzirom na suvremene svjetske okolnosti. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – suglasnost sudbine – u cjelosti dopuštajući različitost mišljenja. Religija duha zahtijeva jedino suglasnost uvida, a ne suglasnost gledišta i stanovišta. Religija duha ne zahtijeva jednolikost intelektualnih gledišta, već jedino jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta s vremenom postaju kristalizirane u beživotna kreda; religija duha prerasta u rastuću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne i milostive službe.

Ali pazite, ni jedan od vas ne smije pokazati prezir prema djeci Abrahama zato što su postala žrtvama ovog zlog razdoblja tradicionalne neplodnosti. Naši su se očevi posvetili neumornoj i strastvenoj potrazi za Bogom, i pronašli su ga onako kako ga nije pronašla ni jedna ljudska rasa od doba Adama, koji je bio upoznat s ovim pitanjima kako je bio Božji Sin. Moj Otac poznaje i priznaje dugu i neumornu borbu Izraela, sve od Mojsijevog doba, u cilju potrage i poznavanja Boga. Kroz mnoge napaćene generacije, Židovi nisu prestali s radom, naporom, crnčenjem i podnošenjem patnji i bolnih iskustava neshvaćenog i preziranog naroda, kako bi mogli prići bliže otkriću istine o Bogu. I unatoč svim Izraelovim porazima i spoticajima, naši su očevi korak po korak, od Mojsija do Amosa i Hošea, cijelom svijetu postupno otkrili jasniju i istinitiju sliku vječnog Boga. I tako je pripravljen put još većem otkrivenju Oca koje ste vi pozvani posvjedočiti.

Ne zaboravite da postoji samo jedna pustolovina koja donosi veće uzbuđenje i zadovoljstvo od čovjekovog nastojanja da otkrije volju živog Boga, a to je vrhovno iskustvo iskrenog nastojanja da učini istu ovu božansku volju. I ne zaboraavite da Božja volja može biti izvršena u okviru svih zemaljskih profesija. Nije istina da su neka zvanja svjetovna, a druga sveta. Sve je sveto u životima onih koji slijede upravu duha; što znači da se pokoravaju istini, da ih oplemenjuje ljubav, da ih vodi milost i da im upravlja poštenje – pravednost. Duh koji će doći od mene i mog Oca nije jedino Duh Istine, već je i duh idealističke ljepote.

Morate prestati tražiti Božju riječ jedino na stranicama starih zapisa teološkog autoriteta. Oni koji su rođeni od duha moraju biti u stanju opaziti Božju riječ nezavisno od njezinog porijekla. Ne trebate odbaciti božansku istinu zbog toga što naočigled dolazi iz ljudskog izvora. Mnoga vaša braća u svojim umovima prihvaćaju teoriju o Bogu, dok duhovno nisu u stanju prepoznati prisutnost Boga. I upravo iz ovog razloga često naglašavam da čovjek najlakše dostiže nebesko kraljevstvo ako se povrati i poprimi duhovni stav malog djeteta. Ovim ne preporučujem da ljudi poprime djetinju mentalnu nezrelost, već prije duhovnu jednostavnost ovakvog lakovjernog djeteta koje je puno povjerenja. Nije tako bitno što ćete poznavati činjenicu Boga, koliko je bitno što ćete unaprijediti svoju sposobnost da osjetite Božju prisutnost.

Nakon što počnete pronalaziti Boga u svojoj duši, s vremenom ćete ga početi opažati i u dušama drugih ljudi, te na koncu u svim stvorenjima i cijeloj tvorevini svemoćnog svemira. Ali kako se Otac može pojaviti kao Bog vrhovnih odanosti i Božanskih ideala u dušama ljudi koji posvećuju tako malo ili ni malo vrmena pažljivoj kontemplaciji ovakvim vječnih stvarnosti? Dok um ne predstavlja sjedište duhovne prirode, on zasigurno predstavlja vrata koja k njoj vode.

Ali bilo bi pogrešno pokušati dokazati drugim ljudima da ste našli Boga; dok ne možete svjesno proizvesti valjanog dokaza ovoj činjenici, postoje dva čvrsta i moćna dokaza činjenici vašeg poznavanja Boga, a to su:

1.Plodovi Božjeg duha koji se ispoljavaju u vašem svakodnevnom životu.

2.Činjenica da cijeli vaš životni plan pruža čvrsti dokaz tome da ste bezrezervno riskirali sve što jeste i sve što imate, u pustolovini preživljavanja smrti nadajući se da ćete naći Boga vječnosti čiju prisutnost imate priliku osjetiti za života u vremenu.

Ne zaboravite, moj Otac reagira i na najslabiji treptaj vjere. On bilježi i fizičke i sujevjerne emocije primitivnog čovjeka. I u slučaju onih časnih ali bojažljivih duša čija vjera ne predstavlja ništa više od intelektualne suglasnosti pasivnom stavu suglasnosti s autoritativnim religijama, Otac uvijek pažljivo štuje i podržava čak i sva ova čovjekova slabašna nastojanja da posegne za njim. Ali od vas koji ste primili poziv da napustite tamu i da uđete u svjetlo, očekujem da vjerujete cijelim svojim srcem; vaša će vjera dominirati nad spojenim stavovima vašeg tijela, uma i duha.

Vi ste moji apostoli i u vašem slučaju religija ne smije postati teološki zaklon kojem možete pribjeći kad se nađete suočeni s okrutnim stvarnostima duhovnog napretka i idealističke pustolovine; vaša religija prije treba postati činjenica stvarnog iskustva koja dokazuje da vas je Bog pronašao, idealizirao, oplemenio i produhovio i da dobrovoljno pristupate vječnoj pustolovini pronalaženja Boga koji vas je ovako pronašao i učinio svojim sinom.

Oznake: religija10

- 22:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2016.

MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU

Image and video hosting by TinyPic
(Melkizedek spomenut u Bibliji knjiga postanka, 14,17,18)

Rani učitelji salemske religije prodrli su do najudaljenijih plemena Afrike i Euroazije, uvijek propovijedajući Melkizedekovo evanđelje o čovjekovoj vjeri i uzdanju u jednog univerzalnog Boga kao jedinoj cijeni za dobivanje božanske naklonosti. Melkizedekov je zavjet s Abrahamom bio uzorak prema kojem su oblikovani svi programi rane propagande koja je otišla iz Salema (današnjeg Jeruzalema) i drugih centara. Zemlja nikada nije imala nadahnutijih i energičnijih misionara bilo koje religije od tih plemenitih muškaraca i žena koji su raznijeli Melkizedekova učenja preko cijele Istočne hemisfere. Ovi misionari su regrutirani iz brojnih naroda i rasa i oni su u velikoj mjeri proširili ova učenja kroz medij domaćih obraćenika. Oni su osnovali centre za obuku u različitim dijelovima svijeta gdje su učili domoroce ovoj salemskoj religiji, kao i načinu na koji će funkcionirati kao učitelji među svojim narodom.

SALEMSKA UČENJA U VEDSKOJ INDIJI

U Melkizedekovim danima, Indija je bila kozmopolitska zemlja koja je nedavno došla pod političku i religioznu dominaciju arijsko-anditskih osvajača sa sjevera i zapada. U ovom razdoblju samo su sjeverni i zapadni dijelovi poluotoka bili intezivno prožeti arijcima. Ti vedski došljaci su sa sobom donijeli svoja mnogobrojna plemenska božanstva. Njihovi religiozni oblici obožavanja slijede ceremonijalne prakse njihovih ranijih anditskih predaka, kako je otac još uvijek funkcionirao kao svećenik, majka kao svećenica, dok je obiteljsko ognjište korišteno kao oltar.

Vedski kult je tada bio u procesu rasta i metamorfoze pod vodstvom brahmanske kaste učitelja-svećenika, koji su postupno preuzimali kontrolu nad širećim ritualom obožavanja. Stapanje nekadašnja trideset tri arijska božanstva je bilo u punom jeku kad su salemski misionari prodrli na sjever Indije.

Mnogoboštvo tih arijevaca predstavlja degeneraciju njihovog ranijeg monoteizma uzrokovanu njihovim razbijanjem u plemenske jedinice, gdje svako pleme ukazuje štovanje svojem Bogu. Ova deevolucija izvornog monoteizma i trinitarizma andita iz Mezopotamije je bila u procesu ponovne sinteze u ranim stoljećima drugog tisućljeća prije Krista. Mnogi bogovi su bili organizirani u panteon pod trojedinim vodstvom Dyausa pitara – gospodara neba, Indre – nestašnog gospodara atmosfere i Agni – troglavog boga vatre, gospodara zemlje i zakržljalog simbola ranijeg koncepta Trojstva.

Određena henotheistička kretanja su utirala put za razvoj monoteizma. Agni, najstarije božanstvo, je često uzvišen kao otac, glava cijelog panteona. Koncept Božanstva kao oca, koji je nekom prilikom nosio ime Prajapati, a drugom Brahma, potopljen je prilikom teološke kampanje koju brahmanski svećenici kasnije vode protiv salemskih učitelja. Brahman je zamišljen kao princip energije-božanstva koji aktivira cijeli vedski panteon.

Salemski misionari su propovijedali ideju o Melkizedekovom jednom Bogu, Svevišnjem neba. Ovaj prikaz nije bio posve neusklađen sa javljajućim konceptom Oca-Brahme kao izvorom svih bogova, ali je salemska doktrina bila neritualistička, čime se izravno suprotstavila dogmama, tradicijama i učenjima brahmanskog svećeništva. Nikada ne bi brahmanski svećenici prihvatili salemsko učenje o spasenju putem vjere, ideju da čovjek može primiti Božju naklonost na bilo koji drugi način osim ritualnih obreda i ceremonija prinošenja žrtvi.

Odbacivanje Melkizedekova evanđelja o uzdanju u Boga i spasenju putem vjere obilježilo je vitalnu prekretnicu za Indiju. Salemski misionari su pridonijeli velikom gubitku vjere u sve drevne vedske bogove, dok su njihove vođe, vedski svećenici, odbili prihvatiti Melkizedekovo učenje o jednom Bogu i jednoj jednostavnoj vjeri.

Brahmani su uništavali svete spise te dobi u nastojanju da poraze salemske učitelje i ta zbirka koja je kasnije revidirana, je opstala sve do modernih vremena kao Rig Veda, jedna od najstarijih svetih knjiga. Nakon nje slijede druga, treća i četvrta Veda kojima su brahmani nastojali kristalizirati, formalizirati i fiksirati svoje rituale obožavanja i prinošenja žrtvi na ondašnje narode. Gledani u najboljem svjetlu, ti spisi se ne razlikuju od bilo kojeg drugog djela slične naravi u ljepoti koncepta i istini razlučivanja. No, kad je ta vrhunska religija postala kontaminirana tisućama i tisućama praznovjerja, kultova i obreda južne Indije, ona je postupno preobražena u najraznobojniji sustav teologije koji je smrtni čovjek ikada razvio. Proučavanje Veda će otkriti neke od najviših kao i neke od najnižih smišljenih koncepcija Božanstva.

BRAHMANIZAM

Kako su salemski misionari prodirali prema jugu u Dravidsku visoravan, zatekli su rastući kastinski sustav, arijevsku shemu za spriječavanje gubitka rasnog identiteta pred dolazećom plimom drugorazrednih sangiških naroda. Budući da je kasta brahmanskog svećeništva bila u samoj podlozi ovog sustava, ovaj društveni poredak uveliko je usporio napredak salemskih učitelja. Ovaj sustav kasta nije uspio spasiti arijsku rasu, ali je uspio osigurati vječni opstanak Brahmana, koji su pak očuvali svoju vjersku hegemoniju u Indiji sve do danas.

I sada, uz slabljenje vedizma koje je bilo posljedica odbacivanja naprednije istine, arijevski kult je postao predmetom povećanog miješanja sa kultovima Dekana. U očajničkom nastojanju da se zaustavi plima rasnog i religioznog izumiranja i uništenja, brahmanska kasta je nastojala uzvisiti samu sebe iznad svega ostalog. Oni su učili da je prinošenje žrtava božanstvu samo po sebi bilo sveučinkovito i neodoljivo u snazi. Proglasili su da je od dva bitna božanska principa u svemiru jedan bio Brahman kao božanstvo, a drugi brahmansko svećeništvo. Međutim ni u jednom drugom narodu Zemlje svećenici se nisu drznuli sebe uzvisiti iznad čak i svojih bogova, progurati sebi čašti veće od onih koje su ukazivali bogovima. No, otišli su tako daleko s tim apsurdnim i drskim tvrdnjama da se cijeli ovaj klimavi sustav urušio pod težinom degradirajućih kultova iz okolnih i manje naprednih civilizacija. Veliko vedsko svećenstvo je samo od sebe palo i potonulo pred crnim poplavama inercije i pesimizma koje je njihova vlastita sebična i bezumna drskost navukla na cijelu Indiju.
Nesrazmjerna koncentracija na svoje “ja” neminovno je vodila strahu od neevolutivnog održavanju sebstva u beskrajnim krugovima uzastopnih inkarnacija u vidu čovjeka, životinje ili biljke. I od svih kontaminirajućih vjerovanja koja su mogla postati fiksirana u ideje koje su mogle postati monoteizam, niti jedno nije bilo toliko zaglupljujuće kao to vjerovanje u transmigraciju – doktrinu reinkarnacije duša – koja je došla iz Dravidske visoravni. To vjerovanje u sumorno i monotono kružno ponavljanje transmigracije oduzelo je napaćenim smrtnicima njihovu dugostoljećnu nadu da čovjek nalazi oslobođenje i duhovni napredak u smrti, koja je bila dio ranije vedske vjere.

Za ovim filozofski debilitirajućim učenjima ubrzo je uslijedio izum nauka o vječnom bijegu od sebe u potapanju u univerzalni odmor i mir apsolutnog jedinstva s Brahmanom, naddušom cijele tvorevine. Smrtnikove težnje i ljudske ambicije su učinkovito masakrirane i doslovce uništene. Za više od dvije tisuće godina napredni umovi Indije su tražili bijeg od svake težnje, čime su široko otvorena vrata za ulazak tih kasnijih kultova i učenja koja su doslovce okovala duše mnogih hinduističkih naroda lancima duhovnog beznađa. Od svih civilizacija, vedsko-arijska je platila najgoru cijenu za svoje odbijanje salemskog evanđelja.

Kaste ne bi mogle ovjekovječiti arijevski religijsko-kulturni sustav i kako su inferiorne religije prožimale Dekan na sjeveru, nastupila je dob očaja i beznađa. Bilo je to tijekom ovih tamnih dana da se pojavio kult koji zabranjuje uzimanje života, koji je od tada ustrajao. Mnogi od novih kultova su bili zapravo ateistički, tvrdeći da je eventualno spasenje čovjeka bilo dostižno bez pomoći sa strane i vlastitim naporima. No, tijekom razvoja velikog dijela te cijele nesretne filozofije, mogu se naći iskrivljeni ostaci učenja Melkizedeka, pa čak i Adama.

To su vremena prikupljanja učenja koja su ušla u kasnije zbirke zapisa Hindu vjere, Brahmanu i Upanišadu. Nakon što je brahmansko svećenstvo odbacilo učenja o osobnoj religiji kroz osobni doživljaj vjere sa jednim Bogom i što je postalo kontaminirano poplavom degradirajućih i debilnih kultova i vjerovanja iz Dekana, sa njihovim idejama antropomorfizma i reinkarnacije, ono doživljava nasilnu reakciju protiv tih korumpiranih vjerovanja; tu dolazi do pojave definitivnog napora u traženju i pronalasku istinske stvarnosti. Brahmani su krenuli ukloniti antropomorfizam iz indijskog koncepta božanstva, ali na taj način su učinili veliku pogrešku u tome što su depersonalizirali koncept Boga, i kao rezultat toga nije se javio uzvišeni i duhovni ideal Rajskog Oca, nego udaljena i metafizička ideja sveobuhvatnog Apsoluta.

U svojim naporima za samoodržanjem Brahmani su odbili Melkizedekovog jednog Boga, a sada su se našli suočeni s hipotezom Brahmana, neodređenog i iluzornog filozofskog jastva, neosobnog i nemoćnog tog, što je ostavilo duhovni život Indije u bespomoćnom i jadnom stanju od tog nesretnog dana sve do dvadesetprvog stoljeća.

U vrijeme pisanja Upanišade pojavio se Budizam u Indiji. No, unatoč svojim uspjesima koji su trajali tisuću godina, nije se mogao natjecati s kasnijim hinduizmom; unatoč višoj moralnosti, njegov rani portret Boga je bio još slabije definiran nego hinduistički, koji je imao manja i osobna božanstava. Budizam se konačno povukao u sjevernoj Indiji pred napadom militantnog Islama s jasno definiranim konceptom Alaha kao vrhovnog Boga svemira.

BRAHMANSKA FILOZOFIJA

Dok se najviša faza Brahmanizma teško može nazvati religijom, to je doista jedan od najplemenitijih primjera posezanja smrtnog uma u domene filozofije i metafizike. Nakon što su počeli raditi na otkrivanju konačne stvarnosti, indijski umovi nisu stali sve dok nisu imali spekulaciju o gotovo svakoj fazi teologije osim dualnog koncepta religije: postojanja Oca Svih svakog svemirskog stvorenja i činjenice da ista ova bića prolaze iskustvom uzlaza u svemiru dok teže postići vječnog Oca koji im nalaže da budu savršeni kao što je on savršen.

U konceptu Brahmana, umovi tih dana uistinu su shvatili ideju nekog sveobuhvatnog Apsoluta, a ovaj postulat je bio u jedno te isto vrijeme identificiran kao kreativna energija i kozmička reakcija. Brahman je zamišljen kao nešto što je iznad svih definicija, što se može shvatiti samo višestrukom negacijom svih konačnih kvaliteta. To je definitivno bilo vjerovanje u jedno apsolutno, ako ne i beskonačano biće, ali taj pojam je bio uglavnom bez atributa osobnosti i stoga nije mogao biti doživljen u iskustvu pojedinačnih praktikanata religije.

Brahman-Narayana je zamišljen kao Apsolut, kao beskonačno TO ŠTO JE, praiskonska kreativna potencija potencijalnog svemira, Univerzalno Jastvo koje postoji statično i potencijalno kroz svu vječnost. Da su filozofi tih dana bili u mogućnosti da naprave sljedeći korak napretka u koncepciji božanstva, da su bili u mogućnosti zamisliti Brahmana kao asocijativnog i kreativnog, kao ličnost koja je pristupačna stvorenim i razvijajućim bićima, onda bi takvo učenje postalo najnapredniji portret božanstva na Zemlji, jer bi obuhvatilo prvih pet razina sveukupnog djelovanja božanstva i možda bi eventualno naslutilo preostala dva.

U određenim fazama, koncept Univerzalne Nadduše kao ukupnog zbroja cjelokupne egzistencije stvorenog bića doveo je indijske filozofe vrlo blizu istine Vrhovnog Bića, ali im ta istina nije bila od koristi, jer nisu uspjeli razviti bilo kakav razumni ili racionalni osobni pristup za postizanje svog teoretski monoteističkog cilja, Brahmana-Narayane.

Načelo uzročnog kontinuiteta karme je, opet, vrlo blizu istine reperkusijske sinteze svih vremensko-prostornih djelovanja Vrhovnog u prisutnosti Božanstva; ali taj postulat nikada nije ostavio prostora ideji koordiniranog osobnog postignuća Božanstva u iskustvu pojedinačnog praktikanta religije, nego samo konačnom obuhvaćanju svih ličnosti u Univerzalnoj Nadduši.

Filozofija brahmanizma također je došla vrlo blizu realizacije o prebivanju Misaonih Ispravljača, ali je izopačena kroz pogrešno tumačenje istine. Učenje da je duša prebivalište Brahmana bi utrlo put za naprednu religiju, da ovaj koncept nije potpuno izopačen vjerovanjem da ljudska individualnost ne može postojati na stranu od ovog Univerzalnog koji živi u čovjeku.
U doktrini spajanja jastva-duše s Naddušom, teolozi Indije nisu osigurali opstanak nečeg ljudskog, nečeg novog i jedinstvenog, nečeg što se rađa iz unije volje čovjeka i volje Boga. Učenje o povratku duše Brahmanu je usko paralelno istini o povratku Ispravljača u okrilje Oca Svih, ali tu ima i nešto drugo što se razlikuje od Ispravljača što također opstaje nakon smrti, a to je morontijalni duplikat smrtne ličnosti. I ovaj vitalni koncept je kobno odsutan iz brahmanske filozofije.

Brahmanska filozofija se približila mnogim činjenicama o svemiru i brojnim kozmičkim istinama, ali je previše često bila žrtva pogreške kako nije znala razlikovati nekoliko razina stvarnosti kao što su apsolutna, transcendentalna i konačna. Nije uzela u obzir da ono što može biti konačno-iluzorno na apsolutnoj razini, može biti apsolutno stvarno na konačnoj razini. I dalje nije obratila pažnju na bitnu ličnost Oca Svih, s kojim bića mogu osobno stupiti u kontakt na svim razinama, od ograničenog iskustva s Bogom u životu evolucijskog bića, do neograničenog iskustva Vječnoga Sina sa Rajskim Ocem.

HINDUIZAM

S vremenom, stanovništvo Indije se donekle vratilo drevnim ritualima Veda u verziji koja je bila izmijenjena učenjima Melkizedekovih misionara i kristalizirana djelovanjem kasnijeg brahmanskog svećeništva. Ta, najstarija i najviše kozmopolitska svjetska religija, je doživjela dodatne promjene potaknute budizmom i džainizmom, a kasnije se pojavljuje utjecaj islama i kršćanstva. No, u vrijeme kad su tu stigla Isusova učenja, ona su već bila u tolikoj mjeri obilježena Zapadnjačkim biljegom da su djelovala kao "vjera bijelog čovjeka," koja su stoga bila čudna i strana Hindu umu.

S prolaskom vremena Hindu teologija opisuje četiri silazne razine božanstva i božanstvenosti:

1. Brahman, Apsolut, Beskonačni, TO ŠTO JE.

2. Trimurti, vrhovno trojstvo u hinduizmu. U ovom složenom obliku Brahme, prvi član je zamišljen kao samostvoren od Brahmana – beskonačnost. Da nije bilo bliske identifikacije s panteističkim Beskonačnim, Brahma bi predstavljao temelj za koncept Oca Svih. Brahma je također identificiran sa sudbinom.

Štovanje drugog i trećeg člana, Šive i Višne, nastalo je u prvom tisućljeću poslije Krista. Šiva je gospodar života i smrti, bog plodnosti i gospodar uništenja. Višnu je iznimno popularan zbog vjerovanja da se povremeno utjelovljuje u ljudskom liku. Na taj način, Višnu postaje stvaran i oživljen u mašti i Indijaca. Šiva i Višnu se svaki u određenim krugovima smatraju kao vrhovni nad svim.

3. Vedska i post-vedska božanstva. Mnogi od starih bogova arijaca, kao što su Agni, Indra, Soma, su opstali kao sekundarna božanstva u odnosu na tri primarna člana Trimurtija. Brojni dodatni bogovi su nastali u ranim danima vedske Indije i ovi su također uključeni u hindu panteon.

4. Polubogovi: superljudi, polubogovi, heroji, demoni, utvare, zli duhovi, vilenjaci, čudovišta, goblini i sveci iz kasnijih kultova.

Dok hinduizam dugo nije uspijevao dati živost indijskom narodu, u isto vrijeme obično je bio tolerantna religija. Njegova velika snaga leži u činjenici da se pokazao najadaptivnijom, amorfnom religijom koja se pojavila na Zemlji. Ona je sposobna za gotovo neograničene promjene i ima nesvakidašnji raspon fleksibilne prilagodbe, od visokih i polumonoteističkih spekulacija intelektualnog Brahmana, do zlog fetišizma i primitivnih kultnih praksi niskih i depresivnih klasa neobrazovanih vjernika.

Hinduizam je preživio, jer je to u biti sastavni dio osnovnog društvenog tkiva Indije. On nema veliku hijerarhiju koja može biti poremećena ili uništena; on je utkan u životni uzorak ljudi. On ima veću prilagodljivost promjenjivim uvjetima od svih drugih kultova, a prikazuje tolerantan stav prihvaćanja prema mnogim drugim religijama, Gautama Budi, pa čak i samom Kristu za kojeg se tvrdi da je inkarnacija Višne.

Danas, u Indiji, postoji velika potreba za prikazom evanđelja Isusa – učenja da je Bog čovjekov Otac, čime čovjek postaje sin Boga i brat svih ljudi, što se osobno ostvaruje u čovjekovom brižnom služenju drugim ljudima i cijelom društvu. U Indiji filozofski okvir postoji, kultna struktura je prisutna; sve što je potrebno je oživljujuća iskra dinamične ljubavi prikazane u izvornom evanđelju Sina Čovječjega, bez Zapadnjačkih dogmi i doktrina koje su pretvorile život i darivanje Isusa u vjeru bijelog čovjeka

Oznake: vjera

- 22:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.06.2016.

GRAVITACIJA DUHA

Krug gravitacije duha doslovno privlači ljudske duše prema Raju.

Krug gravitacije duha predstavlja osnovni kanal kroz koji se iskrene molitve vjerničkog ljudskog srca prenose s razine ljudske svijesti do istinske svijesti Božanstva. Kozmički krug gravitacije duha prima onaj dio vaših molbi koji ima istinsku duhovnu vrijednost te ga smjesta i istodobno odašilja svim božanskim ličnostima kojih se ove molitve tiču. Svaka od ovih ličnosti se zanima za ono što se nalazi u njenoj osobnoj domeni. Stoga pri vašem praktičnom religioznom iskustvu, nije bitno da li upućujete molitve Sinu Stvoritelju našeg lokalnog svemira ili Vječnom Sinu u središtu cijele tvorevine.

Djelovanje kruga gravitacije duha koje je tako osjetljivo da je u stanju razabrati stupanj duhovnosti svake molitve, može biti uspoređeno s djelovanjem nervnih krugova materijalnog ljudskog tijela: Podražaji putuju prema unutra senzornim živčanim stazama; neki podražaji su smjesta blokirani i na njih odgovaraju niži automatski centri kralježnice; drugi osjeti stižu do manje automatskih refleksivnih centara nižeg mozga, dok najznačajnije poruke prolaze mimo ovih podređenih centara i izazivaju reakcije u najvišim centrima ljudske svijesti.

No veličanstveni metodi djelovanja duhovnog svijeta su daleko savršeniji od ovog primjera! Ne postoji ni jedna kozmička sila koja može spriječiti da bilo koja izražena misao začeta u vašoj svijesti koja u sebi nosi visoke duhovne vrijednosti, smjesta stigne neposredno Apsolutnoj Ličnosti Duha cijele tvorevine.

Nasuprot tome, ako su vaše molitve čisto materijalne i posve samožive, takve bezvrijedne i nedostojne molitve ne mogu ni kojim slučajem stići do kruga duha Vječnog Sina. Sadržaj bilo koje molitve koji nije "zapisan duhom" ne može ući u univerzalni duhovni krug; takvi posve sebični i materijalni zahtijevi su beživotni; oni se ne mogu uspeti krugovima istinskih vrijednosti duha. Takve riječi su poput "mjedi što ječi i cimbala što zveči."

Čovjekov motiv, duhovni sadržaj određene smrtničke molitve, je to što opravdava njezinu valjanost. Riječi su bezvrijedne.

Oznake: duh

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.05.2016.

NE TJELOVO NEGO USTANOVLJENJE VEČERE SJEĆANJA NA ISUSA


Na posljednjoj večeri sa apostolima kad su Isusu donijeli kalež vina, “kalež blagoslova,” ustao je i blagoslovio vino koje je uzeo u ruke, govoreći: “Neka svaki od vas uzme ovaj kalež i pije iz njega. To će biti kalež sjećanja na mene. To je kalež blagoslova novog davanja milosti i istine. To će biti simbol darivanja i službe božanskog Duha Istine. A neću piti iz ovog kaleža s vama dok ne budem u novom obliku s vama u Očevom vječnom kraljevstvu.”

Apostoli su osjetili da prisustvuju jednom neobičnom događaju dok su pili iz ovog kaleža blagoslova u dubokom poštovanju i savršenoj tišini. Stara Pasha obilježava izlazak njihovih otaca iz zemlje rasnog ropstva u individualnu slobodu; Isus je ovom prilikom ustanovio novu večeru sjećanja kao simbol novog darivanja kojim se potlačena individua oslobađa okova ceremonijalizma i sebičnosti i ulazi u duhovnu radost bratstva i zajedništva oslobođenih sinova vjere živućeg Boga.

Kada su ispili ovaj novi kalež sjećanja, Isus je uzeo kruh, zahvalio se i razdijelio komade apostolima govoreći: “Uzmite ovaj kruh sjećanja i pojedite ga. Rekao sam vam da sam kruh života. A ovaj kruh života je združeni život Oca i Sina u jednom darivanju. Očeva riječ, koja je obznanjena u Sinu, je doista kruh života.” Kad su blagovali kruh sjećanja, simbol živuće riječi istine utjelovljene u obličju smrtnog tijela, sjeli su svaki na svoje mjesto.

Ustanovljujući ovu večeru sjećanja, Isus se prema svom ranijem običaju služio prispodobama i simbolima. Koristio je simbole jer je htio učiti određene velike duhovne istine na takav način da njegovi budući nasljednici teško mogu pridati precizno tumačenje i strogo definirano značenje njegovim riječima. Na taj način Isus je pokušao spriječiti buduće generacije u kristaliziranju njegovih učenja i okivanju njegovih duhovnih poruka mrtvim lancima tradicije i dogme. U osnivanju ove ceremonije ili sakramenta vezanog s njegovom cijelom životnom misijom, Isus je pažljivo nastojao sugerirati značenja umjesto što će dati precizne definicije. Nije želio uništiti individualni koncept božanskog zajedništva utemeljenjem precizne forme; nije želio formalno sputati i na tan način ograničiti duhovnu imaginaciju vjernika. Tražio je načina da oslobodi čovjekovu novorođenu dušu i da joj podari vesela krila nove i živuće duhovne slobode.

Bez obzira na Isusovo nastojanje da utemelji ovaj novi sakrament sjećanja, njegovi sljedbenici su tijekom mnogih stoljeća učinkovito osujetili ovu njegovu izričitu želju kad su sveli jednostavnu duhovnu simboliku ove posljednje večere na precizna tumačenja i gotovo matematičku preciznost krutih formula. Od svih Isusovih učenja, niti jedno nije postalo tako tradicionalizirano i standardizirano.

Simbolika ove večere sjećanja, kada je blaguju oni koji vjeruju u Sina i poznaju Boga, ne mora biti vezana s bilo kakvim čovjekovim djetinjastim i pogrešnim tumačenjima značenja božanske prisutnosti, jer je u svim takvim prilikama Isus doista prisutan. Večera sjećanja je vjernikov simbolični susret s Isuspm. Kada na taj način postanete svjesni duha, Sin je stvarno prisutan i njegov se duh bratimi s fragmentom njegovog Oca koji živi u čovjeku.

Nakon što su se nakratko prepustili meditaciji, Isus je nastavio govoriti: “Kada to činite, sjetite se života koji sam živio na svijetu među vama i radujte se što ću tu s vama i dalje živjeti i služiti kroz vas. Kao individue, ne borite se među sobom tko će biti najveći. Budite kao braća. A kada kraljevstvo naraste i obuhvati velike skupine vjernika, čuvajte se rivalstva oko veličine i ne dajite prednosti ni jednoj grupi.”

Nije bilo ništa sveto u izvedbi ili ceremonijalnom posvećenju bilo večere ili kuće. Večera sjećanja je utemeljena bez institucionalnog odobrenja.

Kada je Isus tako utemeljio večeru sjećanja, rekao je jedanaestorici: “I koliko god često to činili, činite to meni na spomen. A kada se mene sjetite, prvo se osvrnite na moj život u tijelu i sjetite se da sam bio s vama, a onda po vjeri spoznajte da ćete jednom svi objedovati sa mnom u Očevu vječnom kraljevstvu. Ovo je nova Pasha koju vam ostavljam, sjećanje na moj život darivanja, riječ vječne istine; i na moju ljubav prema vama i izlijevanje mojeg Duha Istine na svako tijelo.”

Oznake: posljednja večera

- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se