|
|
srijeda, 06.09.2006.
Put bez dna
Dobar dio kolovoza pristalice DUI-ja, vodeće partije Albanaca u Makedoniji, po nekoliko sati dnevno na raznim mjestima u Skopju blokirale su promet. Bez obzira što je u gradu promet riješen dosta solidno, blokada uskog grla na Bit pazaru koji se nalazi na samoj granici između albanskog i makedonskog dijela grada uvijek izazove potpuni prometni kolaps. Albanci su time poslali upozorenje što su sve u stanju učiniti ako im se hoće. Ljuti su, jer je VMRO prekršio nepisano pravilo po kojem vodeća makedonska stranka za koalicijskog partnera u vladi uvijek izabire najjaču albansku stranku i time onemogučio DUI, inače političko krilo UČK u Makedoniji, pristup izvršnoj vlasti. Kad je već tako, radikalni Albanci nisu časili ni časa da ponovo dovedu u pitanje legitimitet makedonske države. Lider DUI-ja Ali Ahmeti grmio je preko novina: „Pobijedili smo 2001. godine - pobjedit ćemo i sad!“ čime je jasno aludirao na rat Albanaca i Makedonaca iz 2001. godine. To je toliko iziritiralo jednog makedonskog režisera da ga je javno preko novina izazvao na dvoboj i ostavio Ahmetiju da bira oružje. Nije jasno je li Ahmeti već prihvatio megdan, ali znajući koliko je kanun Leka Djukadjinija jak u njegovoj biračkoj bazi - morat će, nema mu druge.
Albanske prijetnje u Makedoniji nisu slučajne. Makedonija, Srbija i Crna Gora su slabe države, svaka opterećena svojim bremenom problema, što Albaniju danas čini kudikamo većim i moćnijim susjedom nego što je bila u vrijeme velike Jugoslavije. Kao izraz narasle moći u odnosu na usitnjeno susjedstvo može se protumačiti provokativna izjava savjetnika albanskog premijera s kraja kolovoza da čak pet balkanskih država u kojima žive Albanci "nisu prirodne tvorevine". Iako je riječ o izjavi jedne, makar visokopozicionirane osobe, a ne o službenom političkom stavu - ovaj signal iz Tirane ne sluti na dobro. Savjetnikov poslodavac Berisha je već nekoliko puta dobio po repu od Europske Unije zbog velikodržavnih stavova koji su nespojivi s vrednotama Europske povelje. Međutim, rijetko se u balkanskim gudurama puno mari za neku tamo povelju. Albanski problem je i dalje dramatično otvoren u Srbiji, nešto blaže u Makedoniji, a Tirana lagano nagovještava da bi mogao biti otvoren i u Crnoj Gori i Grčkoj… Nije ni čudo onda što Ahmeti zvecka oružjem, pogotovo što se dobro zna s kakvim arsenalom barata: NATO-vo skupljanje oružja UČK u Makedoniji bila je čista lakrdija u kojoj je predano nekoliko kubura, buzovana i tandžara.
Istovremeno, već tradicionalno prigodom izbora u Crnoj Gori, traju trvenja oko većinski albanske općine Tuzi na rubu Podgorice u pravcu Skadra, koja je ukinuta 1957. godine. Albanci hoće natrag svoju općinu, a Crnogorci su oprezni, jer se plaše koliko iredente, toliko i mogućih reakcija sa svog prosrpskog boka. Vođa Albanske alternative u Crnoj Gori Nik Đeljošaj ovako slika partnerstvo albanskih i crnogorskih političkih lidera: “To to nikada nije bila ravnopravna ruka partnerstva sa albanskom zajednicom (…), već uvijek i samo ruka vlastodršca koja jednako bezobzirno traži i uzima, kao što bezobzirno krši sopstvena obećanja”. Đeljošaj je još dodao da su Albanci na svim dosadašnjim takozvanim historijskim izborima za Crnu Goru, birali “manje zlo”, što su pokazali i na referendumu “bez obzira na sve nepravde i diskriminaciju koju godinama podnose od vladajućih struktura”. A ovih dana novi incident i u Ulcinju koji je preko 90% albanski: spomenik Njegošu urešen je kapom UČK. Izgleda da se u crnogorsko-albanskom braku iz računa polako naziru napukline.
Na sjeveru u Srbiji, javno mnijenje je iscipelarilo UN pregovarača za pitanje Kosova Ahtisarija zbog još jedne malumne izjave da Srbi kao narod trebaju snositi posljedice Miloševićeve politike i da zbog toga nikakva podjela Kosova ne dolazi u obzir. Radi se naime o nespretnosti i konfuziji u UN pregovaračkom timu koji u nedostatku pravnih rješenja očajnički srlja u instaliranje kolektivne krivice. To je došlo kao kec na desetku posrnulom Koštunici koji je jedva dočekao da međunarodnu zajednicu optuži za zavjeru: "Nije teško zapamtiti njegovu izjavu jer je ona u svojoj brutalnosti više nego jasna i ideološki prepoznatljiva. Ahtisari je rekao da su Srbi krivi kao narod. Kada čujete tu izjavu, sve priče i zamagljivanja o nekom užem ili širem kontekstu su besmislene. Srpski narod je dobro upoznao jedini kontekst tog žiga.” Koštunica je tome dodao jednu u osnovi točnu izjavu da bi onda po tom kriteriju neki narodi trebali snositi teritorijalne posljedice za Prvi svjetski rat u Srbiji, neki za Jasenovac, neki za holokaust itd.
Dežurni mitoman Vuk Drašković je na Ahtisarijevu provalu još jače svršio i pozvao na osnivanje nekakve “međunarodne komisije za ustanovljavanje istorijske odgovornosti za stanje na Kosovu”. Vjerojatno je legendarni Vuk u Ahtisarijevoj nespretnosti ugledao zlatnu prigodu da godinama podbočen o konferencijski stol drvi i gusli o istoriji. Graju oko podjele Kosova su potpomogli i albanski gerilci koji su eksplozivom zasuli srpski kafić u Sjevernoj Mitrovici i pritom pukim čudim ranili samo osam ljudi. Naime, bomba je pala terasu kafića “Dolče vita” u blizini mosta koji dijeli albanski i srpski dio grada, a terasa je u tom času bila prepuna ljudi. Poslovično efikasni Kosovski policijski servis (KPS) ulovio je neko hemofilično dijete i optužio ga za bombaški napad, mada su očevici tvrdili da je bombaš bio srednjih godina.
U međuvremenu radikali su orbi et orbi predstavili obranu Vojislava Šešelja pred Haškim tribunalom u nazočnosti kompletne srbijanske mitomanske elite u njima omiljenom Sava Centru. Papu Ivana Pavla II optužuju za genocid nad Srbima po zapovjednoj odgovornosti, a svijetu poručuju da ne odustaju od granica Virovitica-Karlobag-Senj. Mega-aplauz je odjeknuo kako u dvorani tako i u medijima, pa Crnčević, Čavoški i ekipa najavljuju povratak na “istorijske” granice.
S druge strane mosta “Gazela”, suđenje za Đinđićevo ubojstvo ide po planu. Odstupio je glavni sudac, a jednome od glavnih svjedoka je pred kućom miniran automobil. Neizvjesno je kad će se i kako suđenje nastaviti. Koliko je demokratska Srbija poljuljana dokazuju i prijeteći pucnjevi upućeni Nataši Kandić, direktorici Fonda za humanitarno pravo, nakon njenog sudjelovanja u emisiji “Utisak nedelje” na Televiziji B92. Naime, ona se usudila propitivati srpski nacionalizam i odgovornost srpskog društva za zločine. Nakon incidenta, čak su i komentari čitatelja na siteu B92 varirali od rezignacije situacijom do iznalaženja opravdanja za incident. Srbija očito tone sve dublje.
Malo zapadnije od Srbije, Dodik je prevrnuo ćurak nakon što je preživio pokušaj atentata ovog proljeća te, nadovezujući se na priču iz Sava Centra, vizualizira: “Priča o pripajanju RS Srbiji je ranije upropašćena, ali je neophodno letigimizovati saradnju Beograda i Banjaluke, a ne realizovati propale projekte, poput onog Srbija do Karlovca.“ Realnost je radikalna: "Odvajanje Kosova osnažilo bi razmišljanja ljudi u RS o jednakom pravu i nas na tako nešto. Mi političari pokušavamo i da ublažimo takve stavove u RS, ali sam uveren da bi 99 odsto Srba koji žive u RS, čak bi oni u posteljama našli snage, izašli na referendum i glasali za izlazak RS iz BiH. To je realnost." Evo i procjene o vremenu radnje koje se pomiče u već legendarno balkansko kad-tad: "Nije dobro vreme za referendum zato što realno ni politika Srbije ne može da podrži tu vrstu priče, zbog svojih unutrašnjih problema. Ali, kada iza sebe ostavi Kosovo i neke druge priče, onda može da se gradi priča o tome.” To reče i odjezdi u Guču da skupa s Vojom otvori Sabor trubača.
Dodik sigurno nije glup niti je naročito radikalan. Naprotiv, on ima snažan politički instikt i dobro čita puls vlastite baze. U njegovoj izjavi je zapravo tužna realnost, a to je da je BiH izuzetno nestabilna, da nema legitimitet srpskog naroda (a bogme ni hrvatskog) i da je BiH mirna (kao i Crna Gora uostalom, a dijelom i Hrvatska) zato što je Srbija slaba.
Eh da, "The Economist" u najnovijem broju priča o velikoj poslovnoj suradnji u ex-Yu, zajedničkom tržištu knjiga i narastajućem valu jugonostalgije. Mislim da bi konačno trebali poslati nekog po svog lutajućeg reportera koji očito gladan luta poljem bunike.
|
- 21:40 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
utorak, 05.09.2006.
Uspavanka za Angelu M.
Prije težih tema - glazba za sanjarenje iz našeg studija:
spot by vatrogasci
|
- 12:31 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 04.09.2006.
Nečastivi u zemljišniku i katastru
Jedna lokalna priča koja nameće odgovor na pitanje o tome na koji bi način trebalo reformirati javnu upravu u Hrvatskoj.
Došao sam, dakle, danas u lokalni Zemljišni ured pribaviti vlasnički list za svoju kuću i okolno zemljište. Donio sam preris stanja iz katastra na kojem su nacrtane i po redu nabrojane sve predmetne čestice. Gospođa otvori „ažurne“ knjižurine koje je ispisivao još moj pradjed (koji je, nota bene, poginuo u 1. svjetskom ratu), gleda, gleda, pa nešto zapisuje i na kraju izjavi da su vlasnici neke tri porodice koje tu nikad nisu živjele. Ja na to kažem da je to nemoguće. Ona slegne ramenima, kaže „tako piše“ i zaklopi prašnjavu knjižurinu.
Na to ja pitam jesu li u zemljišniku ažurirani brojevi parcela koji su nakon opće izmjere 1998. godine promijenjeni:
–Aaaaaah, kaže ona. – Ali mi te brojeve nemamo. Idite u katastar da Vam daju točne stare brojeve.
Na moje insistiranje da sad upravo stižem iz katastra i da bi zemljišnik, ako nitko drugi, valjda trebao imati podatke o novoj izmjeri, ukaže se šefica:
– Aaaaah, jeste li vi taj i taj?
- Da, ja sam taj.
- To je u postupku. Osim toga nedostaje Vam građevinska dozovola.
Zatim ona otvori neku drugu knjižurinu i počne kopati dok nije našla predmetne čestice i pokaže mi da su na njima još uvijek upisana imena mojih pradjedova. Tu već lagano počinjem gubiti živce i kažem da je zadnji postupak ostavina proveden i okončan 2003. u prosincu i da je zemljišnik još 2004. u siječnju dobio nalog suda za uknjižbu i da tu nikako ne bi trebalo stajati ime mog pradjeda.
- Strpite se ako želite da Vam pomognemo.
Rekoh: - Ja sam građanin u uredu javne uprave i tražim uslugu na koju imam pravo. Ne tražim nikakvu pomoć.
- U redu- kaže ona- ali Vam nedostaje građevinska dozvola.
- Gospođo, ova kuća je najmanje 300 godina stara u ovom obliku, a inače je vjerojatno i starija i vi to znate. Postoji ucrtana na svim gradskim izmjerama od kada se knjige uopće vode. U tom smislu kuća je starija od grada. Završena je jako davno i sada je spomenik pod zaštitom. Što će meni građevinska dozvola?
- To je propis.
- A što će mi?
- Ako Vam bude trebao kredit.
- Tu kuću ne namjeravam nikad založiti.
- Svejedno. Zovite onda sudskog vještaka da Vam utvrdi da je kuća starija od 1968. godine.
- Sudskog vještaka??? 1968. godine??? Pa kuća postoji u svim Vašim dokumentima od kada se knjige vode. Postoji na grafikama turskih opsada. Što će mi sudski vještak da utvrdimo nešto što nije sporno?. Gospođo, to je apsurdno, naplaćali smo se kojekakvih krvarina u posljednje vrijeme i ne namjeravam zvati nikakvog sudskog vještaka.
- U redu, ne morate ako nećete.
- U redu, sad Vas molim da mi izdate vlasnički list.
- Ne mogu jer nemate točne brojeve čestica. – kaže mi držeći moj spis za prijedlog upisa kojeg joj je u međuvremena „iskopala“ asistentica.
- Pa imate moj spis u ruci. Tu sve piše.
- Ne mogu Vam dati, jer tražite pravo, a ne pomoć. Kad već tražite pravo, donesite mi onda točne brojeve čestica pa ćemo vidjeti.
Bezorazluk na kub, dakle – nečuveno. Odem u natrag u katastar gdje mi kažu da zemljišnik, u stvari, ima sve izmjere i stare i nove, ali da se to njima neda ažurirati. Mogu misliti zašto: ovako bolje love u mutnom.
A onda opet – predstava. U katastru mi napišu brojeve čestica i, kao usput, napomenu mi da su "pri upisu nove izmjere pobrkali neke brojeve čestica“, ali da će to ispraviti.
- Vi ste pobrkali brojeve mojih čestica?
- Da, na žalost, događa se.
- Pa zašto to niste ispravili kad znate da se to dogodilo??? Kad će te to ispraviti?
- Paaa eeeeevo, danas popodne ili sutra ujutro.
- Dakle, sve ove godine idu sudske rasprave, ostavine, kupoprodaje među nasljednicima i to s pobrkanim brojevima čestica. Jeste li vi normalni?
- Pa...da, ali mi to znamo. Sad ćemo mi to.
- Pa meni je važno da sve štima, ako Vama nije. Ispravite to odmah.
- Paaaa... Hoćemo. Oprostite.
Kad već nisam Kafka, onda više nemam što dodati. E, jadna državo...
|
- 20:48 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
subota, 02.09.2006.
Put za Kathmandu
Nedavni članak u The Economistu „More media, less news“ potiče na razmišljanje o medijima i današnjem kolektivnom stanju svijesti (ako postoji takvo što). Naime mnogi, a osobito pisani, mediji nalaze se u krizi izazvanoj ekspanzijom interneta i televizije, te s njima uzročno-posljedično povezanim relativističkim duhom postmoderne. Stvorile su se paradoksalne situacije (nabrojit ćemo samo neke relevantne za temu) koje prizivaju duhove Hegela i Marksa i njihovog učenja o dijalektici. Da ponovimo gradivo, društvo se svodi na skup parodoksa - društvenih proturječja koja pokreću kotač povijesti. Kad se ta nagomilaju i kulminiraju dolazi do burnih društvenih promjena, čitaj: nasilja i sloma, a na preostalom pepelu niče nešto novo i, nadajmo se, naprednije. U današnje vrijeme medijski paradoksi su sljedeći:
Paradoks #1
Nikada nije bilo lakše izdavati i kupovati novine, a one se sve manje čitaju. Urednici muku muče s nakladama, a čitatelji su sve nezadovoljniji. Internet izdanja ne donose dovoljno novca, a papirna se sve manje kupuju. To generira petparačko novinarstvo, poplavu trivijalnosti i teror reklama.
Paradoks #2
Nikad nije bilo više formalno pismenih i obrazovanih ljudi, ali zato nivo pismenosti i pravilnog govora u službenoj i javnoj komunikaciji, a osobito u medijima, drastično pada. „Naglaasci“ na HR radiju i televiziji, te masovna uporaba anglo-barbarizama te hibridnih monstruma tipa „vjerovatno“ su tužno svjedočanstvo o tome.
Paradoks #3
Iako nivo formalne obrazovanosti nikad nije bio viši, ljudi su u sve većem broju zainteresirani isključivo za sljedeće informacije: lokalne vijesti, sport, zabava, vrijeme i stanje u prometu. To je pokazatelj osjećaja društvene nemoći i apatije, potrošačkog mentaliteta, površnosti u obrazovanju te poplave formalizma koja jedinkama onemogućuje stvaranje cjelovite društvene slike i navodi na makijavelizam odnosno socijalni darvinizam kako u percepciji svijeta, tako i u ponašanju.
Paradoks # 4
Svijet nikad nije bio globaliziraniji, ali interes za teme iz međunarodnih odnosa (i druge ozbiljne teme) nikada nije bio slabiji bez obzira što, zahvaljući tehnologiji, svjetska arena nikad nije bila uvezanija i opasnija. Ljudi danas većinom žele samo da im netko kaže kako zaraditi više novca i kamo poći večeras. Znači, ovakva globalizacija je ponajviše u službi zadovoljenja primitivnih nagona jedinki, a slabo teži izgradnji humanističkih vrednota i svijesti o zajedništvu.
Hm.... Očito da su ove proturječnosti u medijima povezane s ozbiljnim društvenim anomalijama čiji su korijeni jako duboki. Ako mediji odražavaju kolektivno stanje duha, iz tog zrcala kezi se naše ne baš lijepo lice.
Ljudi postaju uplašeni, šahirani egzistencijom, zasljepljeni perverznim mitovima o instant zadovoljstvu i „uspjehu“ koji se agresivno propagiraju najčešće kroz prizeman „lifestyle“ marketing korporacija i usta psihotičnih zvijezda tzv. pop-kulture. Ljudske jedinke koje korporacije, mediji i političari cinično svode na monofunkcionalne modele „potrošača“ ili „glasača“ lak su plijen kojekakvih manipulacija. I eto zajedničkog interesa za ljubavni trokut politike, korporacija i medija!
Možda onda i nije loše da ovakvi masovni mediji dožive smak. Ali kako bez njih kreirati javni prostor?
S jedne strane, možda je izlaz u globalnim medijima koji će komunicirati o raznim specifičnim temama s globalnom publikom čime bi se postigla dostatna materijalna baza i kritična masa znanja te kroz njih promovirala struka, dijalog kultura i svijest o zajedništvu. S druge strane, blogosfera je donijela revoluciju u sferi javnog istupanja. I globalni mediji i blogosfera nezamislivi su bez interneta.
Internet je najbrže sredstvo komuniciranja, upoznavanja, zbližavanja i udruživanja. Teško je ne biti impresioniran količinom kreativne energije koja kulja iz mnogih blogova i duhovnim bogatstvom ljudi koji ih pišu. S druge strane, mnogi od njih su marginalci u sustavu koji štiti one koji protiv njega najneumornije rade (raznorazne tajkune, otpadnike od zakona, tzv. obavještajce, odvjetnike, šarlatane svih vrsta, osobito političare – u dvije fraze – društvene šakale i bijedan polusvijet). Radi se, znači, o tome da se ta kreativna energija kanalizira i upotrijebi kao katalizator pozitivne društvene promjene prije nego polusvijet, žderući društvenu supstancu, ne poždere i nas. Ali avaj, internet je ujedno i klopka za otuđenje, katalizator društvene atomizacije i autizma, odlagalište svakakvog otpada i efikasan stožer kojekakvih luđaka. Ali to je tako, dijalektički princip uvijek je na djelu (hvala Marxu i Hegelu): tamo gdje ti je snaga, tamo ti leži i slabost.
Svijet je proturječan; u tome je njegova ljepota i misterij, ali i tragedija. Tamo mu je bio početak, tamo će mu biti i kraj.
Kao i uvijek, nema lakih putova, ni lakih odgovora . Promjene će biti bolne, spore i postepene: u idealnom svijetu prvo dolazi tehnološka promjena, zatim ekonomska, onda kulturološka i tek na kraju, ako sve dobro prođe, promjena svijesti. U manje idealnom svijetu itekako je moguće kretanje unatrag.
Dakle? Hoćemo li uspjeti? Želimo li to dovoljno? Koliko će nas borba i eventualni uspjeh promijeniti? Hoćemo li uspjeti odgoditi neizbježan kraj? Prokleta mogućnost izbora mora da postoji...
|
- 16:38 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
