opet_kaya
TAJNE HAREMA (1)
Sutra letim za Istanbul. Ljetos sam već posjetila taj, uistinu čaroban grad, i sada se radujem ponovnom susretu. Kako će ovaj put sa mnom ići i moj dečko, koji do sada nikada nije išao u Istanbul, obići ću i sva ona mjesta koja sam već vidjela. Među njima Topkap palace. Mada riječ "vidjela" ovdje i ne odgovara. To je toliko golemo zdanje, da mi ni dva sata hodanja nije bilo dovoljno za obići ni polovinu prostora.
Riječ je o najslavnijoj palači u Istanbulu, a ono što je meni posebno bilo zanimljivo vidjeti i o tome nešto više čuti, su negdašnji haremi.
Harem doslovno znači "ženska nastamba u muslimanskom domaćinstvu" u skladu s muslimanskim uvjerenjem da ženu ne smiju gledati muškarci koji nisu s njom u srodstvu, bogatiji muškarci u otomanskom carstvu, pravili su posebne nastambe u gazdinstvu za svoje žene, djecu i ropkinje.
Otomanske rezidencije također su imale posebne sobe "Selamlike" u kojima su muškarci primali goste. Selamlik i Haremlik bili su odvojeni vratima i tankim zidom.
Spomenuta Topkap palača zvala se i Kuća radosti. Bila je prepuna žena, prellijepih žena, iz svih krajeva svijeta.
Broj žena u Sultanovom haremu nije bio nikada manji od 300, a u 19. stoljeću Harem je brojio oko 900 ljepotica.
Sada ću vam približiti malo i hijerarhiju žena u Haremu:
Valide Sultan- Sultanova majka- bila je vladarica Harema i njezina je riječ bila odmah iza riječi Sultana. Budući da su sultani nekada na vlast dolazili i vrlo mladi, majka bi bila vladarica ne samo Harema, nego i cijelog Carstva.
Bas kadin efendi- majka Sultanovog prvog sina i „zjenica sultanovog oka“
Ikballer- to su bile žene koje su rodile sultanu djecu nakon što je on već dobio prvo dijete. One su smatrane sultanovim ženama. Sultan ih je imao najmanje 4, a najviše 7.
Gedikli kadinlar- iskusne ropkinje koje su sultanu pružale naintimnije usluge. Kupati sultana je bila jedna od njihovih dužnosti.
Odaliklar- mlade ropkinje s kojima je sultan dijelio svoje noći bile su buduće majke njegove djece
Gozde - prelijepe mlade ropkinje koje su uspijevale privući pozornost sultana i s njim podijeliti njegov krevet.
Cariyler- sluškinje u haremu. Ako bi imale sreće i bile dovoljno kvalificirane ( čitaj: lijepe i zavodljive), uspijevale bi napredovati do reda Gozde.
Crni eunusi- bili su to oteti dječaci iz Etiopije i Sudana, koji su bili kastrirani specijalnim metodama, da bi bili čuvari Harema. Oni su bili zaduženi za komunikaciju Harema s vanjskim svijetom. Kizlaragasi -kapetan djevojaka- bio je kapetan crnih eunuha. On bi dogovarao promociju žena i selektirao nove ropkinje, što je bila vrlo važna dužnost, zato što su ropkinje morale imati prekrasnu figuru da bi uopće postale članicama harema. Nakon što bi ih kapetan crnih enunuha probrao, mlade ropkinje bi bile također podvrgnute procjeni sultanove majke i bile obučavane od strane iskusnih ropkinja. Ta obuka bi uključivala poznavanje glazbe, literature i razna društvena polja. Ovu obuku bi morale završiti uspješno jer to je bio jedini način da dođu do sultanovog kreveta.
Nova članica harema je imala samo jednu želju- da privuče Sultana i sve bi činila da u tome uspije. Tako bi imala šansu da postane žena najmoćnijeg čovjeka u Carstvu. Sultan nikada ne bi izravno pokazao da mu se neka nova ropkinja sviđa, nego bi eunusi, prema sultanovom pogledu shvatili koja se djevojka sultanu sviđa. Odmah bi poslali poruku kapetanu eunuha koji bi pripremio odabranu djevojku za vatrenu noć sa sultanom. Sretnica bi bila poslana u tursku kupelj- hamam. Dlake s tijela bi joj uklonili voskom, okupali je i namirisali te odveli u sultanovu spavaću sobu. Djevojka bi u sobu ušla sama i zavodljivo puzala prema sultanovom krevetu i ušla u krevet od strane gdje su bila sultanova stopala. Njezina prva noć sa sultanom mogao je biti i početak njezine slave ukoliko zatrudni i rodi mu sina i postane zakonita žena ili ukoliko ga začara svojim šarmom i seksualnim umijećem te postane njegova stalna ljubavnica.
nastavit će se...
zlatna žlica
teško je povjerovati da i danas, kada sebe doživljavamo toliko naprednima, još dopuštamo postojanje monarhija i sličnih govana. pa gledam one kretene, nekavog alberta pa williama pa one španjolske i nordijske princeze i prinčeve, sve te metilje i nametnike koje naše društvo hrani i još im spremno odaje čast. ali da se to barem zaustavi na toj šačici sretnih idiota, nego u svakoj državi, u svakom gradu, u svakom selu postoji jedan ćelavi, retardirani albert kojem je tatica ugurao zlatnu žlicu pozadi i sprijeda, a društvo, kretensko kakvo već jeste, ništa nije poduzelo da mu to zlato iščupa iz guzice i natjera ga da povrati.
nego jok... divimo se njihovoj spremnosti na rad. plješćemo djevojčici zvanoj luka nižetić i njegovom glavatom prijatelju lanu jurčeviću, kao u bogove gledamo nicholasa cagea, angelinu jolie, lennya kravitza i ostalu vječitu dječicu s beverly hillsa. a to su samo oni za koje svi znamo. a što je s onim anonimnim uspješnim poduzetnicima, velikim poslovnim ljudima koji su uspjeli s 20 godina, koji su za godinu dana napravili karijeru kakvu čovjek bez ugurane zlatne žice ne može ostvariti ni nakon 20 godina mučnog rada?
sjećam se kad sam točno prestala čitati famozni cosmopolitan. objavili su prilog o ljudima koji su uspjeli prije 25. svakog od spomenutih pojedinaca obasuli su epitetima, tek usputno dodavši kako im je otac to i to, majka to i to, ne spominjući kako sve što imaju i što jesu zaslužuju zlatnoj žilici. gonite se, rekoh.
frustrira me to. ali nemojte me pogrešno shvatiti. ne frustrira me što ja nemam zlatnu žlicu, ne frustrira me ni što neki drugi je imaju, frustrira me društvo koje ništa ne poduzima.
jedan veliki američki biznismen i milijarder govori da treba uvesti u sad-u porez na naslijedstvo. svijet je ismijao tu ideju. a ja kažem ili porez na naslijedstvo (ali ekstremno veliki, koji ti ne ostavlja praktički ništa) ili revolucija. pa ubijajmo se i koljimo. jer bolje i mržnja, nego zatupljenost.
... dok plješćemo plesnim parovima, muškarcu bez aparata i ženi bez estrogena, samo zato što su im roditelji ugurali zlatnu žlicu. sprijeda i pozada.
Svakodnevica Lijepe moje...
Kažu da je lakše popeti se na vrh, nego na vrhu ostati.Valjda se tako kaže jer je to jedino logično. Ali u košmaru nema mjesta logici. Tamo nestaju sva pravila. Bijelo postaje crno, uspjeh se pretvara u neuspjeh, dobro je zlo. U košmaru nemaš šanse. U startu. Inače ne bi bio košmar. Bila bi stvarnost. A što kad je košmar jedina stvarnost koju imaš? Kada se dogodi neka pogreška? Kobna po tebe. I više se ne možeš probuditi. Trzaš se, vičeš, beznadežno se budiš iz vlastitog košmara. Jedini miris koji osjetiš je miris tvog znoja, jedino svjetlo koje vidiš je ono kojemu se nadaš. Sve dok se i nada ne ugasi. I onda... prestaneš se bojati. Ne očajavaš. Ne misliš. Prepustiš se tami koja te nosi do druge tame. Tamo ćeš ostati vječno- mada o vječnosti pojma nemaš.
I nikad se ne ćeš popeti na vrh, a kamoli na njemu ostati. Gledaš, vegetiraš. Tamo neki zapovijeda. Oko njega ljudi bez košmara. Oni čak nisu sposobni ni zapasti u stanje noćne more. To je odviše komplicirana radnja. Ali znaju kimati glavom, znaju razvući svoje suhe usne, znaju čak i govoriti. Da, direktore. Tako je, direktore. Imate pravo, direktore... a onaj što je nekom pogreškom, društvenom ili prirodnom, osvojio vrh, tamo i ostaje. Okružen lutkama koje mu hrane direktorski ego.
ona treća iz safikamine četvorke
budući da nam je safikama propala, idem dalje sama. mada se nikad ne zna. možda i safikama opet oživi. :)
26.12.2007. u 15:24 | 0 Komentara | Print | # | ^
