pas de deux

Zamišljam Plavetnilo,listiće sunca na morskoj površini,zvuk brodica koje u zoru idu na parangale i zvuk noža na ribljoj koži...

Tamo je moj Morski Čovjek...eteričan,nestvaran,stvaran...

Oči su mu uprte na pučinu,ne razaznaje se da li žudi da isplovi ili se ne želi otisnuti sa kopna u strahu da se neće brzo vratiti...

Otac mu radi u starom ribarskom muzeju...čudan je,tvrd,zadrt...majka mu je slaba vida,sirotica...u rano jutro vješa bijelu košulju njegovog oca na mlado sunce i to radi vrlo pomno,kao da ne želi poremetiti njenu bjelinu...

U kuhinjici u podrumu čuvaju se ptice u kavezima iz meni nepoznatih razloga i čekaju slobodu...

Svog Čovjeka srećem sasvim slučajno,zarobljuje moje srce i postaje moje sve...

Duge zimske kišne noći u njegovoj sobici na katu...

Izjavljuje mi vječnu ljubav,onakav razigran kao što jest,i ja mu povjerujem...


Ali uskoro ipak odlazi na dalek put...odlazi na put oko svijeta i ne vodi me sa sobom...
Prokleto vruće ljeto bez njega,pun Škver poznatih lica,niti jedno da me utješi...
A njegova majka brine se za bijele košulje...

Poslala sam pismo,prekasno je stiglo...
...on je odavno partio u svijet,sad čekam svog svjetskog putnika...
...i osjećam...

Njegov povratak nenadan...

...Naša ljubav ista kao prije,mislila sam...

Ali više nije eteričan...postao je tvrd i zadrt baš kao i njegov otac...
Slomio mi srce kao gajetu bura u neveri...

Učinio me Halugicom...
...a morsku pjenu zbog njega zavoljela sam više nego što ju je on ikada volio...





A ptice u kuhinjici uginule su,ne dočekavši slobodu...