only

Sinoć mi je bilo zaista lijepo u gradu. Posle duže vremena, što iz objektivnih što iz ne toliko objektivnih razloga, okupilo se staro društvo. Bio je to pravi muški izlazak, uglavnom smo zezali ili bolje reći zajebavali jedan drugog oko raznih stvari, koga cura najčvršće drži u šaci, koga gledaju najbolje ribe (ako uopšte koga od nas gledaju), ko je imao najbolje fore kad je muvanje cura u pitanju itd. i tome slično...

Kao i uvjek u takvim prilikama popili smo sigurno jedno 6-7 tura, a pošto nko od nas u zadnje vrijeme nije baš trenirao, brzo je počelo da djeluje na nas, što se ubrzo vidjelo po našim umornim i pospanim facama.

Komada je bilo sinoć u gradu, ali se izgleda još nije ustalila prosječno količina lijepih cura koje obavezno izađu subotom veče u grad, jer je valjda propustiti subotu veče za njih nešto najgore.

Zbilja i ja imam nekoliko drugarica kojima je subota veče najvažniji dio sedmice. Nikad to nisam razumio do kraja, jer meni zaista nije važan kvantitet već kvalitet izašlog naroda, i potpuno mi je svejedno, tj. bolje da kažem mnogo mi je draže izaći utorkom ili četvrtkom, kad je manja gužva i kad je mnogo lakše uspostaviti normalni ljudski kontakt, mislim konverzaciju...

Najjača priča sinoć je svakako bila o najboljoj skrivenoj kameri koju nisam odgledao, ali je samo njeno prepričavanje bilo vrh!

Kao snimala kosovska televizija skrivenu kameru u Prištini, i došli oni na ideju da u jedan kafić u Prištini pošalju tipa obučenog u uniformu srpskog specijalca. I ulazi on u kafić pun ljudi, svi ga gledaju sa čuđenjem a on njima na srpskom kaže – Dobro veče! Pola kafića zbunjeno odgovara dobro veče, a pola nemože da vjeruje svojim očima. A specijalac hladno ljudima vikne – Ovo je racija, vadite lične karte! I krene on tako da legitimiše narod po kafiću, i tako sigurno 2 minuta gleda lične karte, i kad je već bila frka – kaže specijalac i dalje zbunjenom narodu – Pa ljudi ovo je skrivena kamera!!

Jutros sam se probudio negdje oko 10:30 i baš sam se obradovao kad sam upalio TV i vidio da je 9:30. Uvjek sam volio ovo zimsko vraćanje sata unazad. I kad god se sat vraća unazad i pomjera unaprijed sjetim svog pitanja kojeg sam postavljao tati i mami kad sam imao 3-4 godine. Pošto su uvjek na TV-u govorili kako se sat vraća u 3h ujutro, ja sam svaki put pitao – Jeli tata, a da li to moramo da se budimo u 3h ujutro da pomjeramo sat? To nemože ujutro da se uradi?

Zar nije vrh pitanje!?

Kao što vam i napisah u naslovu, noćas idem u grad!. Nadam se da ću se fino provesti, da ću ostati do rano ujutro i da ću se nasmijan vratiti kući. A onda ako sjutra budem u stanju ili u dobrom raspoloženju napisaću vam i detaljan ili manje detaljan izvještaj o tome što će se noćas dogoditi. Svima vam koji takođe noćas idete u provod, isti želim da bude vatren, lud i nabijen energijom....

E tako vam je to. Napišem u ponedeljak da mi je dan na poslu bio dosadan, bez mnogo obaveza i napora, a onda me u naredna 4 dana dočeka gomila još dosadnijih obaveza, masu nekih glupih problema, nervoza, svađe itd. i tome slično....

Ko mi je kriv kad sam se žalio na jedan sasvim običan , miran i pospan dan!

No napokon je došao, meni najomiljeni dan, ili bolje možda reći najomiljenije popodne u nedelji. Ako i nije sve kako treba, barem znaš da možeš noćas izaći, dobro se provesti ili jednostavno se napiti, ili možda kontra toga ostati kući, odgledati neki fini film i dobro se naspavati....

Ne znam zašto, ali mi dobar san uvjek donese neko olakšanje, smirenje. Nije da volim da spavam, ali često kad sam loše raspoložen, spas potražim u dobrom mirnom snu! Nekako je lakše kad se mnoge stvari prespavaju.

Vikend koji je pred nama, provesću nadam se u nekoj finoj šetnji sa svojom najdražom, možda ću malo da učim, sređujem stan, napravim neki specijalitet kuće, a možda ću da napravim nešto otkačeno. Nikad se ne zna šta novi dan ili vikend mogu da donesu, a šta mogu da odnesu.

Idem sada da računam kako da zaradim gomilu para, a kad se umorim od brojanja još ne zarađenih novaca, mislim da ću se prepustiti čarima sedme umjetnosti i dobrom, dugom, mirnom i laganom snu...

Danas sam na poslu radio skoro osam sati, a sada da me pitate šta sam uradio za tih 8h, ne bih vam znao reći. Mislim znao bih vam reći, ali mi je baš glup osjećaj kad mi radni dan prođe u izvršavanju na stotine sitnih stvari, u rješavanju na desetine problema koji su samo tehničke prirode i u otaljavanju malih obaveza...

Jednostavno volim dinamičan radni dan, volim kad mi se dešavaju novi problemi, volim da rješavam nove situacije. Volim kad mogu sam sebi da se pohvalim kako sam bio vrijedan, pametan, produktivan, volim kad mogu da kažem da sam nešto uradio sam i volim kad vidim plod mog rada...

Vjerovatno su za to krivi moji roditelji i njihovo super vaspitanje koje su mi pružili, jer u mojoj familiji jedno se znalo uvjek, a to je – Da je rad stvorio čovjeka, a što bi Zadrani rekli – Zadar košarku!

Jedna od milion stvari zbog kojih sam mojim roditeljima izuzetno zahvalan, (naravno da ima i onih zbog kojih i nisam toliko zahvalan), je upravo to što su meni i bratu od malena usadili taj veoma važan pozitivan odnos prema radu. Sve su u životu stvorili radom i kad čovjek odraste u takvoj familiji shvati da je rad jedini put do ostvarenja njegovih želja. Možda ne jedini, ali najprihvatljiviji i najsigurniji.

I tako radio sam, a imam osjećaj kao da nisam, jedina je sreća što se nisam umorio, pa ću nedostatak akcije na poslu, zamjeniti učenjem! Knjiga će noćas biti moj jedini drug.

Sinoć sam se konačno, na samom kraju vikenda vidio sa svojom dragom.Posle svih drugarica, drugova došao je red i na mene. I bilo mi je super, jeste da smo se vidjeli samo na 3h, i jeste da joj priča nije bila jača strana sinoć, ali mi je bila super slatka i nježna, a i ja sam bio u super raspoloženju... I opet sam super uticao na nju. Taj osjećaj mi je posebno bitan i lijep!

Nisam od onih kojima vremenske prilike ili neprilike značajno utiču na nivo raspoloženja. Čak mi se čini veoma glupo raspravljati o nečemu, na što nikako ne možemo uticati i što je priroda tako savršeno uredila.

Ali kad osvane ovako lijep nedeljni dan, čovjek stvarno ne može ostati ravnodušan prema šetnji, prirodi, vazduhu….

Sad bih baš volio da mogu da se spustim na more, bar na jedan dan, da uživam gledajući more, da šetam duž neke fine obale i da sjednem na neko mulo i malo skvasim noge…

Rođen sam u primorskom gradu, živio sam pored mora 18 godina, ali tek sad kad sam već 5 godina u unutrašnjosti, tek mi sada nedostaju one duge šetnje duž morske obale i po suncu i po kiši, onaj miris mora, nedostaje mi pogled na velike talase, na olujno more…

I uvjek mi se činilo da je more mnogo ljepše zimi nego ljeti, barem za mene ono nikad ljeti nema tako lijepu plavo-zelenu boju kao lijepog februarskog dana….

Danas ću opet da uzmem nešto da učim. Ovaj moj apsolventski staž se produžio već za pola godine, tako da mi preostali ispiti predstavljaju sve veće opterećenje, a i otvaraju mi se neke nove šanse za posao, tako da sam postavio februar kao rok kada bih morao dobiti diplomu koja će obradovati mene ali i moje roditelje.

Obradovao sam se jutros kad sam vidio prve komentare na moj blog. Lijep je osjećaj kad vidiš da neko čita tvoje manje ili veće gluposti, prekinute sa po jednom pametnom rečenicom…

Pošto je lijepo vrijeme, stvarno je još veća glupost ne otići u šetnju i na miru negdje sa odabranim društvom popiti kafu, raspraviti spoljno-političke probleme, američke izbore za predsjednika, možda neke nove ideje za business, sinoćnju utakmicu Real-Valencia itd. i tome slično…

Posle više od dva mjeseca, konačno je došla subota bez obaveza. Dva mjeseca sam subotama a i nedeljam uglavnom učio i spremao ispite. Malo uspješno, malo i ne, ali sam nikad bliži kraju faxa. Službeno još samo tri ispita do diplome.

Čak me i cura «oslobodila» zadovoljstva da subota veče bude naša. Drugarice su uskočile na moje mjesto. Sad je nedelja veče naša. Kao na pokretnoj traci, dobijam premještaje za dane kao u bivšoj armiji oficiri, prekomande. Tako da mi je ostalo da budem kreativan, ako se naravno kreativnišću može nazvati biranje između TV, knjige, interneta, možda čitanja blogova....

Kad sam prvi put čuo za blog mislio sam da je to za ove besposlene, ali onda kad sam uhvatio sebe da iz cuga čitam po sat, dva shvatio sam da ima nešto. Možda ne toliko znatiželja da znaš šta se radi drugdje, gdje se izlazi, šta se kupuje, gdje izlaze najbolje cure itd. i tome slično, već shvatiš da neki ljudi misle slično tebi, da ih muče iste stvari i da pišu o mnogima stvarima onako kako to osjećaju i kako o njima misle i da su dovoljno free da ih pišu i objave možda u najčitanijim besplatnim novinama...

I onda sam došao na ideju, pošto mi se po glavi vrzma milion ideja, misli, problema, možda je lakše da ih napišeš, postaviš na blog i ostaviš...

Ako ih i niko ne bude čitao, barem ću ih ja sam moći jednog dana čitati, pa makar se tada i smijao, plakao ili razmišljao na sasvim stoti način.

Svaki dan, mjesec, godina ima svoje misli, svoja razmišljanja, svoja zadovoljstva, probleme, gluposti i pametna rešenja....

A sad idem da spremam ručak. Uživam da kuvam, možda čak koliko i da jedem.

Da nisam bio super đak kroz osnovnu školu mislim da bih sigurno postao kuvar. Ovako mi ostaje da uživam u berzama, obveznicama, kreditima odnosno pravljenju para.

A tek kad se sjetim, kako sam roditeljima kad sam imao četiri, pet godina na pitanje šta ću biti kad porastem, kao iz topa odgovarao vatrogasac... To mi je tad bilo baš cool zanimanje! Što ću, volio sam da se igram sa vodom, da se polivam, zalivam, kupam... To mi je valjda na tatu!

I tako sam preko vatrogasca, kuvara, građevinskog inžinjera, dogurao do nekoga kome ja glavno zanimanje pravljenje para. I ako sam tek na početku karijere, već sam imao priliku doživjeti kako je super osjećaj kad zaradiš pare na berzi. Srećom je ta dva puta do sada bilo uspješno. I velika mi je želja da nastavim, i ako znam da ponekad možeš od malo napraviti mnogo, ponekad ako ne i češće od mnogo ništa.

Nema veze, vrijedi rizikovati, osjećaj je vrh!

Petak. 15:38h. Na poslu sam još uvjek. Čekam da mi donesu picu, da prvi put danas nešto pojedem. E sad, i ako je vikend zvanično počeo ja još ne znam čime ću ga ispuniti. Mislio sam da ću se vidjeti noćas sa curom, ali me oko 14:30 zvala i rekla da mora noćas nešto pisati za postdiplomske studije, tako da mi je uskratila super zadovoljstvo da je noćas vidim i uživam u vremenu provedenom sa njom... Ali je zato subota veče samo naša!!

Mislim da ću oko 16h kući, da ću se malo odspavati, a onda bih mogao u potragu za kakvom garderobom, tj. farmericama i duksevima. Muka mi je od šetanja po buticima, posebno jer je izbor svake godine sve gori i gori, a novaca za garderobu sve manje i manje. Ali kad god kupim nešto malo skuplje, ili potrošim malo više novaca nego što sam planirao, uvjek imam već pripremjenu odbranu sadržanu u jednoj rečenici koja glasi – Bolje i to nego da idem go!

A za vikend bih se mogao posvetiti spremanju ispita, stana, kuvanju, pranju... J.... i to je dio momačkog života.

Toliko za ovaj put, stigla je pica, pa što se mora mora se...

E sad što napisati na svom prvom postu. Vjerovatno ne treba previše mudrovati, već biti opušten i naravno kratak.

Konačno sam se i ja odlučio napraviti svoj blog, ali vidim da će kao i svemu ostalom i njemu trebati vremena da poraste i da od blogića postane BLOGČINA...

No daću sve od sebe, naravno kad budem imao vremena.

E sad ne znam koliko to koga zanima, al bio bi red da se prestavim.

Hmmmm, ovo je još teže. Dovoljno je ako napišem da imam 24 godine, da sam student ekonomije (nadam se još samo koji mjesec), da radim u jednoj zanimljivoj maloj firmi, i da naravno pokušavam ispuniti barem dio mojih ne tako malih želja…

Već duže vrijeme čitam neke blogove ovdje, tako da ću ih od sada i aktivno komentarisati, što isto očekujem i od Vas…

E sad već moram da napustim svijet blogova, ali nadam se samo na kratko, tj. do sjutra. Što ću moram da čitam neku dosadnu knjigu, za jedan još dosadniji ispit. A bilo bi dobro da se i malo naspavam s obzirom da sam sinoć zaspao u 02:30, a da sam danas od 07:30 u konstatnom pogonu.

No nadam se da ću već sjutra na poslu naći vremena da nešto naškrabam....