oceanus

Dida...

Ponedjeljak...početak radnog tjedna.Prije posla morao sam nešto obaviti na drugoj lokaciji.Žurim se ,jedva nađem parking,jer parkirališta nema pa se svi snalaze kako znaju i umiju.Ulazim u krug bolnice i prolazim
pored jedne djelatnosti.Bezbroj ljudi već od ranog jutra čekaju početak svoga liječenja..Treba puno toga obaviti prije nego se legne u krevet i započne mučna terapija...No u jednom trenu u prolazu vidjeh starog didu,kako šćućuren na klupi vani sjedi i puši.Priđem ja njemu i kažem mu..."Joj dida,pa tako je zima tu vani,
prehladit ćete se,a i znate da nebiste smjeli tu pušiti,zabranjeno je pušenje u ustanovi i u njenom krugu...
te vražje inspekcije stalno obilaze,pa da vam ne naplate skupu kaznu,bilo bi dobro da odete van kruga..tu malo iza ograde".Pogleda on mene svojim umornim pogledom i kaže on meni:"Dite moje ..ma znan ja sve to..ali meni su ti korki do iza ograde jako dugi..a volin zafumati tu vanka,jer posli dugo ne morem.."
Ne mogu vam opisati kako me je u srce dirnuo dida...nisam pušač,ali mi ne smetaju ni dim ni pušači..a nisam ni za tako rigorozne zabrane.Pa zar zrak koji svi udišemo nije isti u krugu ili van kruga..Sjetio sam se svoga dide kojemu je kutija cigareta bila najdraži dar..kao djetetu lizalica
Cijeli dan mi je bila slika tog dide izmučenog bolešću sa cigaretom u drhtavoj ruci pred očima...