. . . . . . . . . . . .

Još malo groningenskih slika

Prvo neke posvema nevažne obavijesti.

Počeo sam dodavati tipkane riječi. Glavni razlog je što sam potrošio one lijepe serije s kakvima sam ovdje počeo, tako da slike same često ne čine potpune cjeline, tako da moram dodavati komentare. Drugi je to što me povremeno uhvati skribomanija ili graforeja.

Sličice sad uglavnom više nisu izrezotine, već kompletne, samo umanjene.

U idućih par mjeseci bit će barem devet novih serija, sve odreda vezanih za moje novo stanište. U novom okruženju ima se dosta toga za poslikati.

A sad nazad minimalizmu.




NIskozemci ozbiljno računaju s novim potopom.




Drveće se ne miče s puta čak ni putu.




Negdje u toj zgradi radim tj. tratim vrijeme u nadi da ću si nekako zaraditi ostanak u znanosti.













Vozim ženski bicikl. Ne muče me kompleksi. A i nije da postoji neka razlika, osim te šipke koja, realno, predstavlja veći rizik za testise, negoli za nedostatak istih.




Prvo sam se veselio trešnjama, a onda je procvjetalo nešto deseto.




Djelovalo je opasnije uživo. Kiša u Groningenu rijetko kad prijeti, obično samo padne bez upozorenja.




Nizozemaca je puno, a zemlje malo. Štedi se svaki pedalj prostora, a tko padne, padne.




U nekom od tih spojenih kućeraca životarim kad nisam na poslu.




Nisam dokučio čemu to služi.


















Neboderi su dosta rijetka bića u Groningenu.




Smeće u kanalima zato nije. Ako vam se ono sivo čini kao plutajući kamen, niste prvi s tim utiskom.







Jedno ga vrijeme nije bilo, pa sam se pobojao da je otišao u vječna ganjališta poštara.