Mile Prpa: Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – počeo u listopadu 1916.

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o oko 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski Kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: "To su Hrvati, pa ne morate znati". Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova - Grozote u Odesi

Tada mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajednićčku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.

(Miroslav Krleža)

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916 do 1995,g) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916 i 1917. g.

Brutalno ugnjetavanje, teror i krvava represija. Od prvog do zadnjeg dana te nesretne Kraljevine. Spomenut ćemo samo neke događaje:

- prosinac 1918. – Prosinačke žrtve, pokolj nad Hrvatima usred Zagreba
- veljača 1925. – Stajničke žrtve
- lipanje 1928. – atentat na pet hrvatskih zastupnika u Beogradu
- veljača 1931. – atentat na Milana Šufflaya
- veljača 1935. – Sibinjske žrtve
- listopad 1935.- Žitničke žrtve
- svibanj 1937. – Senjske žrtve
- 8. – 10. travnja 1941., srpska vojska radi pokolj nad Hrvatima u selima oko Bjelovara. U travnju te godine, na istom području, Srbi ubijaju oko 300 Hrvata, prije ijedne srpske žrtve u NDH!

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

U povodu 80. obljetnice: Velebitski ustanak - zločin ili ponos?
Četvrtak, 06 Rujan 2012 18:30


Prvi organizirani oružani otpor hrvatskog naroda protiv srpskog vojno-policijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodio se 7. rujna 1932. u Lici, u Brušanima. Taj događaj poznat je kao Velebitski ustanak a trebao bi svake obljetnice imati prvorazrednu povijesnu, političku i medijsku pozornost. Zašto se još i danas ustručavamo rasvjetliti sve okolnosti hrvatske prošlosti i značajne događaje za hrvatsku budućnost i slobodu? Zašto se izbjegava sjećanje na 80. obljetnicu Velebitskog ustanka? To su razlozi zašto smo posjetili Brušane i Jadovno.(D.Borovčak, Lj.Škrinjar)

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Senjske žrtve – stravični srpski zločin nad Hrvatima

Objava: 10.05.2014 | 07:07 Na današnji dan



Senjske žrtve događaj je koji se zbio 9. svibnja 1937. u Senju, kada su srpski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih Gospićana koji su s hrvatskom zastavom došli u Senj. Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka, a još preko 50 ranili.

U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i (tada već pokojnoj) braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6,000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima. Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila:

Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača

Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:

Jakov Milković
Pere Frković

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!

Zanimljivo je, međutim, primijetiti i da se ovom prilikom spominju Ustaše kao kolokvijalni pogrdni naziv za tobožnje “hrvatske ekstremiste”, iako će tek 4 godine kasnije isti postati poznati u javnosti. Ta činjenica pokazuje svu zatupljenost i slijepu, besmislenu i praznu nomenklaturu projugoslavenskih i velikosrpskih medija u posljednjih sedam do osam desetljeća, kojima su svi Hrvati “ekstremisti i ubojice”, i koji su pomogli stvoriti velikosrpsku ideju, istu onu koja je obilježila naše krajeve neizbrisivim krvavim tragom zločina nad Hrvatskim narodom…

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: vrilo-mudrosti.hr
Pokolj nad seljacima

U utorak, 19. veljače ponovo je u Starom Slatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju, došlo do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.

Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, a i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri da pozovu stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okolnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja da presretnu seljake.

Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na njih. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka se razbježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši da se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.

Neki su sjedili pred kućom Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Poginuli su:

Petar Topalović, Jakačina Mala (r. 1901.), otac troje djece
Antun Ercegović, Jakačina Mala (r. 1916. ), neoženjen
Đuka Štimac, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac jednog djeteta
Ivan Katalinić, Jakačina Mala (r. 1905. ), otac jednog djeteta
Stjepan Gunčević, Grižići, (r. 1897. ), otac petero djece
Antun Perković, Andrijevci, (r. 1904. ), neoženjen
Mato Pejić, Jakačina Mala (r. 1909. ),otac troje djece
Ivan Janković, Jakačina Mala (r. 1897. ), otac četvero djece

oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

Vrbske žrtve

Vrbske žrtve je događaj u Brodu (danas Slavonskom Brodu) koji se dogodio 20. veljače 1935. kada su hrvatski seljaci iz Gornje Vrbe i Ruščice protestirajući protiv velikosrpskog terora dočekani ispred Gradskog groblja od srpske žandarmerije, te tamo prebijeni i mučki ubijeni.
Buna seljaka brodskog Posavlja

Ogorčenost seljaka bila je reakcija na osam ubijenih seljaka u Sibinju 19. veljače 1935. (Sibinjske žrtve) iz obližnjih okolnih sela i Donjih Andrijevaca u događajima poznatijim u povijesti kao Buna seljaka brodskog Posavlja.

Dana 20. veljače 1935. na Gradskom groblju u Brodu ubijeno je šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe koji su, kao i sibinjski seljaci, prosvjedovali protiv velikosrpskog terora.

Na slavonskobrodskom Gradskom groblju ubijeni su:

Mirko Milec (iz Ruščice),
Ivan Martić (iz Ruščice),
Stipo Mirković (iz Ruščice),
Tomo Vargić (iz Gornje Vrbe),
Ivan Borevković (iz Gornje Vrbe),
Franjo Borevković (iz Gornje Vrbe).

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje - ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«[1]

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935., ali i ranijih godina.

Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost Hrvatskoj seljačkoj stranci i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.