I

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima,
ja pjan i besan, sasvim nedostojan,
ko trska lak, ko dijete nepostojan,
u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;
a teško onom ko je, nespokojan,
u jadu sretan, a u sreći zdvojan
lutao noćnim, sâm, pejzažima.

- I nigdje nije našo obećane
ljubavi, nigdje grijehu oproštenja,
i nigdje nije našo rosne mane,

i nigdje čistog srebra Pozdravljenja,
i nigdje nije našo Vivijane,
i nigdje krvi svetog Otkupljenja.

II

Blažena Gospe moje sijede majke,
Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja,
s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja,
ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:
ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja,
i znam da srodne duše srećom spaja,
izlaže astar povrh gnjevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot
i tugu cvijeta bereš očima,
znat ćeš i zašto evo postah Got.

Znat ćeš i zašto mene obli pot
i zašto moja tužba počima
za svetu ženu Doru Remebot.


Tin Ujević