Prosli post je bio kratak. Jako kratak.
Dvije rijeci. Rijeci koje su, moglo bi se reci, dotukle osmase. Svakoga kome je imalo stalo, barem do jedne osobe u skoli. Do prijatelja i prijateljice do.. Nije vazno. Nekako znam da te dvije rijeci sve kazu. Sve su rekle kako se osjecam i..

Neznam sto mi je. U ovim trenutcima pisanja.. Nekako neznam sto bih i.. Kao da me nista ne muci. Kao da je sve u redu. A znam da nije. Sve me muci. Sve me gnjavi i iritira. Polako i ubija. Znam da nikamo tako necu stici, ali nemogu si pomoci.

Prestajem. Odustajem. Pa mozda se cak i predajem.

Nakon "stanke" ovaj sam blog opet pocela pisati zato sto se nesto dogodilo. Nesto se prelomilo u meni. Ma nesto tako malo, ali bilo mi je vazno. Haha, sada je to toliko.. Sve ovo sta pisem, toliko je besmisleno da mi je i smijesno.

Iako.. Ma nije vazno :)