Prosli post je bio kratak. Jako kratak.
Dvije rijeci. Rijeci koje su, moglo bi se reci, dotukle osmase. Svakoga kome je imalo stalo, barem do jedne osobe u skoli. Do prijatelja i prijateljice do.. Nije vazno. Nekako znam da te dvije rijeci sve kazu. Sve su rekle kako se osjecam i..

Neznam sto mi je. U ovim trenutcima pisanja.. Nekako neznam sto bih i.. Kao da me nista ne muci. Kao da je sve u redu. A znam da nije. Sve me muci. Sve me gnjavi i iritira. Polako i ubija. Znam da nikamo tako necu stici, ali nemogu si pomoci.

Prestajem. Odustajem. Pa mozda se cak i predajem.

Nakon "stanke" ovaj sam blog opet pocela pisati zato sto se nesto dogodilo. Nesto se prelomilo u meni. Ma nesto tako malo, ali bilo mi je vazno. Haha, sada je to toliko.. Sve ovo sta pisem, toliko je besmisleno da mi je i smijesno.

Iako.. Ma nije vazno :)

Gotovo je.

Sve se opet srusilo.
Zapravo i nije tocno ovog trenutka nego 6.6. ali sam ja to tek sada shvatila..
Kraj skolske godine..
(Ne) odlazak na more..
Sve je na grozan nacin zavrsilo.

Skola. Mjesto koje mrzim zbog prevelikog pritiska kako bih nesto naucila. Zbog vecine ljudi koji su tu skolu pohadjali. Mi, buduci (vec na jesen) srednjoskolci, vise nismo dio toga. Osnovnjak smo prerasli, psihicki i fizicki osnazili i spremni smo ici dalje (vecina).. Kazu da smo spremni se s drugim profesorima svadjati i prepirati, drugim profesorima ici na zivce, s drugim se curama i deckima tuci po hodinku (ili trcati za njima).. Vecina nas je svjesna da je zapravo ovo katastrofa. Nitko nam ne garantira da cemo se SVI ponovno okupiti. Da cemo se svi smijati Davidovim biserima, da cemo se svi zabavljati Đazminom, da cemo se svi opet poljevati vodom po hodniku (to ja garant vise necu, al svejedno..).
Danas je vec kraj.
Samo ce sutra ljudi tek toga postati svjesni i sve ce biti formalnije.
Sluzbeno ce biti kraj.

U sedmom sam razredu jedva cekala da odem u srednju, nista mi nije pasalo u tom mucenistvu i.. Jednostavno sam imala takvo misljenje. O ponovnom pocetku. Tada se nekako nisam bas slagala s deckima, a bas ni s curama. Zapravo u obzir su dolazili samo odredjeni ljudi. A sada. Sada su (nasi) decki najbolji. Nema im ravnima. A tek curke. Svaka izrasla u pravog komada. Savrsen razred. Moglo bi se cak i reci da smo postali slozni. Jedino sto mi nece nedostajati je ona ucionica iz fizike i kemije. I nadam se da ce mi jedino ta odvojednost od moje generacije pomoci zaboraviti na neke ljude. Neke ljude koje zelim zaboraviti. Zelim ih zaboraviti, ali i sresti ih kad- kad na ulici. Ne ostati potpuni stranac. I don't want this to end.

Gotovo je.

Svasta je danas bilo.
Od srece do osjecaja samoce.
Od odlaska na Rebro do odlaska u skolu.

Ponovno kampiranje u cekaonici na Rebru.
Nist. Sve sam rekla. Ponovno rano budjenje i odlazak na kontrolni pregled. Najgore sto se moglo dogoditi je da mi doktor kaze da moram ostaviti jos tu longetu (gips- sta god) na nozi, a najbolje sto se moglo dogoditi da mi skinu i posalju na vjezbe. Upravo se to dogodilo. Ovo dobro. Skinuli su mi longetu i stavili ortozu (steznik). S Rebrom sam gotova. Za sada. Sada mi ostaju vjezbe i polako rjesavanje staka.

Neznam sto ce sada biti dalje..
Boli me.. I koljeno i sve.
Nestalo jos nisam nasla.

Jako me smeta.
To kada netko okrece sve samo kako njemu pase.
Kada okrene pricu na temu samo kada to njemu odgovara.
Kada zaboravi da ja nisam o nikome ovisna.
Da ja sama razmisljam i da imam svoje principe.
I kada su vazne samo moje pogreske, a pogreske te osobe se neukljucuju u danasnju temu.
Kada netko misli da je samo vazno sto on zeli..

Bit ce bolje?
Ma naravno da nece. Samo se tjesim.
Pisem to jer znam da opet srljam u prazno, a znam da mi to dobro ide.
Pa mozda i zato tu i trosim snagu na tipkanje slova i bez prevelike veze ispunjavam stranicu.

Moze se to i drugacije reci.
Ana je to drugacije rekla.
Ona je napisala: "Svaka suza slabi, a svaki osmijeh jaca."

Ne bi se slozila.

Svaka suza jaca.
Kada trazis nesto. Neki komadic. Tracak necega sto mislis da ti fali. U sto vjerujes da je samo to razlog tvojoj nasreci i nesretnosti u zivotu. Ima u zivotu puno prepreka. Dok ces traziti izgubljeno, lit ce ti se suze niz obraze. Osjecati ces bol koja ce ti prozimati cijelo tijelo. Ako places iz srca. Ako bol dolazi iz boli srca.
Nakon sto shvatis da su to tvoje suze koje su te slomile, kada shvatis da su te suze bile uzaludne. Uzaludne, da ti nisu pomogle prijeci prepreke nego su ti pomogle da ti dodje do mozga da se ti uzalud oko toga trudis. Uzalud se trudis naci dio sebe. Jer, pa, ti mozes i bez njega! I sta, to ce te drzati nekoliko dana. Napisat ces post na temu Novog Poglavlja i zivis dalje kao da nisi nista ni trazio. Sve 5.

Svaki osmijeh slabi.
Zivis dalje. Ignoriras problem koji ti raste unutar tvojega tijela. Mislis da ce proci. Da ce osjecaji, koji te guraju prema trazenju nestalog, nestati. Ali bolje ti je nego prije.
Dok jednoga dana, neznajuci, sretnes "nestalo". A ono ti se nasmijesi kao da nezna da je trazeno. Tada jos ne shvacas. Odbijas shvatiti. Sve dok "nestalo" opet ne nestane. Onda krenu pitanja. Osmijeh te oslabio.
I mozes opet. Sve odpocetka. Htjeo ti to ili ne.

A nestalo i dalje, potajno zelis naci.
Jos te nakon ovoga svi krivo shvate, a ti samo pises o inspiraciji..

Once upon a time…words never hurt me.
Change never killed me. Love never broke me.
Fear never shook me. My hopes never faded away.
I never broke down. I was always happy.
And I never lied.
Yeah….
Once Upon A Time.

"Dancin' when the stars go blue.."
"..Where do you go when you're lonely?"
"..Where do you go when the stars go blue?"

Neznam.
Neznam kamo idem..
Neznam kamo idem kada sam usamljena.
Neznam kamo idem kada zvijezde poplave..
Zbog toga mi je uzasno zao.
Nemam mjesto na koje sam ponosna. Mjesto koje me ne podsjeca na proslost za kojom zalim. Mjesto koje me ne podsjeca na moje propuste. Na moje pogreske. Kako da tamo idem kada sam usamljena? Onda me tek nesto zazabe oko srca. Opet onaj feeling da mi nesto fali.. Dio mene. Dio mojih misli. Moje misli uvijek odu na to mjesto. Na taj prolaz izmedju srece i tuge. Nezelim prolaziti sama kroz taj prolaz. Nezelim da moje misli prolaze kroz njega. Nezelim da me itko gura da prodjem kroz njega. Dosta sam se namucila da zaboravim.




Danas sam jako razocarana. Sa strane ljudi koji su me uvjerili u njihova razmisljanja koja su suprotna mojima. Ponasaju se prema meni kao da nista necu shvatiti. Kao da sam se taj petak dok sam trcala, kao da sam se udarila u glavu pa sam glupa i blesava. A ne kao da mi je samo patela iskocila.. Fakat, me to uzasno smeta. Smeta me kada se prema meni sada ponasa kao da sam od kristala i da nesmijem uopce ni stajati ni hodati, da mi ne bi bilo opet sta.. Ali ni ono da mi nista ni nije. Da me se tjera da trcim. A u posljednje vrijeme stalno trcim. U snovima. Svaku drugu vecer ja sanjam kako trcim po hodnicima skole i kako.. Kako mi se kraj ove skolske godine raspao pred ocima.. Ljeto.. A meni samo fali..




Ponekad zelim uciniti nesto. Nesto sto nije nalik meni. Mojim granicama. Mojim principima. Mojim vjerovanjima. Uciniti nesto da te razocaram. Nesto sto ce te kod mene smetati. Nesto na sto ces me morati nagovarati i uvjeravati da prekinem. Da ucinim nesto malo zbog cega ces me, samo zbog toga mrziti. Da me mozes zbog toga ucijeniti. Nesto..

U posljednje vrijeme puno pisem.
Mozda je to zato sto i imam vremena (mislim u cijelom planu cjelodnevnog lezanja i mirovanja- nekako sam nasla vremena i za to).. Ali mislim da tu ima i necega vise. Inspiracije?

Izmedju blejenja u strop i pisanja postova, jako cesto i jako puno razmisljam. O svemu. O prijateljima, prijateljicama, osjecajima (mojim i opcenito), o svemu.. Jucer dok sam cekala da pocne prijenos tekme na radiju jer mi se nije dalo ici u boravak pred tv, slusala sam Daleku Obalu.. Sjetila se nesretne sudbine, nesretnog zivota tog nesretnog pjevaca..
U knjizi koju sam dobila od svoje drage Majte procitala sam da zapravo ne postoje zli ljudi, nego samo oni nesretni..

"Na kraju moram ti reci, da vec dobro vidi kraj, da su valovi sve veci i da mi ovo ne lici na raj.."

Razmisljala sam o tome kako sam se znala izgubiti. Jednostavno. Izgubiti u zivotu. Mislila sam da su drugi ljudi zapravo ti koji su krivi. Da se oni moraju promjeniti. A ne ja.. Tu sam pogrjesila.. Mene ocito nije zahvatio taj vjetar promjena, pa sam se izgubila..
Sjetila sam se proslosti. Znam. Obecala sam si da necu o tome. Ali nasla sam jednu sliku. Slika nije nikakvog prevelikog sadrzaja ni znacenja. Ali meni uzasno puno znaci. Ta slika me podsjetila na sve sto se dogodilo toga vikenda. Na sve komentare, na sve gluposti koje smo radili taj vikend.. Poljevanja vodom, suljanja usred noci po hodniku, usuljavanja u tudje sobe, kradje tudje hrane (nisam ja), igranja bele u sobi deckiju, pikanje nase drage Vlatke da prestane pusiti, Geino uzbudjenje sto je po prvi puta u zivotu vidjela dupine, zamatanje onim silnim zavojima, nagovaranje profesora da pusti decke u kladionicu, kupovina Ivi "the doga" za rodjendan na prvoj benzinskoj.. Kako smo se nanaspavani vratili u stalno radni Zagreb.. Svasta je bilo. Svega sam se sjetila..

Ali ovaj zalazak sunca..
Kada se sjetim kako sam se tada osjecala. Nekako ispunjeno. Mirno. Sigurno. Dok sam sjedila na kamenu na plazi i gledala. Gledala samo u to sunce koje mi je gorjelo pred ocima. Znala sam da.. Ma nije vazno. Uostalom ako me poznajes znas i sam..

A meni preostaje samo da se promjenim..

Nezanima me sto ces mi opet reci da mi je post depresivan, ali u ovom trenutku, pisanja, to me zbilja ne zanima. Imam valjda pravo biti jos malo u komi. Ali naravno, nisam zaboravila na podrsku koju dobilam iz skole. Moje cure. Valentina, Dea, Anja, Iva, Ana, moja mala najbolja Ivana.. Ima vas puno. Sta bi ja bez vas? Profesora koji su mi kolko-tolko izasli u susret.. Nadam se da mi tu spadaju i moje cure (i Andro) s zbora.. Pa cak i ti koji mi citas svaki post, a neda ti se komentirati. Ili jednostavno nezelis da znam da me citas.. Nemas beda, sve ok. Sam ti citaj. Mozda nesto naucis.

"Zasto si dosla u skolu?"- pitanje koje sam jucer cula kada sam dosla u 8.45h u skolu. Kako su ljudi blesavi. Velika vecina. Tako ne shvacaju sto imaju. Trenutno ne mislim na osobu koju vole, pa onda.. Nego mislim na to sto im je Bog dao. Pametnu glavu (kako kome), udove i sposobnost tijela. A ovako, kako sam ja sada, ode samo mali komadic (nista) toga u svemu tome sto imas i sve ti se srusi. Kada dodjes doma. Nakon nastave. Nakon tvojih duznosti.. Nikada ti nece biti toliko tesko i nikada neces imati toliko puno problema da ce se moci mjeriti s covjekom koji si sam nemoze nista napraviti. Dorucak, sloziti knjige za skolu, odmah se javiti na prvi "ring" zvona telefona.. Nikada nije tako tesko. A ovako.. Uzasan je osjecaj. Ali danas u skoli. Jednostavno to zaboravis. Falio mi je taj smijeh koji mi se vratio jucer u skoli. Uzitak smijati se drugima na njihove glupe bisere, sada mi uzasno fali.. I onda me pitaju, pa zasto sam dosla u skolu.. Ma, koliko god bilo naporno u skoli, neshvacas da su tamo prijatelji. Oni koji ce ti nakon, evo 8. godina svakodnevnog svadjanja, grljenja, prepiranja, malih ljubavi, biti uz tebe. Mozda ne svi. Moje cure ce biti. Barem su me uvjerile u to. A sada cemo vidjeti kako ce to proci. E to je ta sumnja.

Nikada neznas sto ces dozivjeti. Kada ce se taj tvoj standardni zivot prekinuti. Nisam ni znala da ce 6.6 u 7.55h biti zadnji puta u zivotu da cu s Valentinom ici u (svoju jos uvijek sluzbeno) osnovnu skolu. Kada jednostavno ne shvacas da je to mozda zadnji puta da ces to uciniti. Na takav nacin..

A sada. Cim sam se probudila ovo nikakvo jutro, bez sunca, cim sam ustala i dosla u drugu sobu pomocu staka vec sam osjetila umor. Mogla sam se vratiti nazad u krevet.. Sada sam opet (mozda i dalje) nezadovoljna. Neznam sto vise napisati..




-> 29.6.2006.godine, u Crkvi SV. Obitelji, u 11.30h ce zbor Bijeli San uz pratnju Filipa Faka i dirigentsku palicu Marte Bergovec odrzati koncertnu-misu povodom zadnje mise za mlade ove akademske godine.. Svi ste pozvani (:

9. 6. 2008. godine.
Jucer.
Bila sam na Rebru jucer. Najteze mi je palo
budjenje u 6.30 ujutro. Ali dobro, ajde.
Nista nije bilo. Zapravo bilo je, ali se
tjesim da nisam nista pametno cula.
Sestra mi je po sredini zrezala zavoje i skinula mi gips.
Noga mi je izgledala stravicno. Necu sada u detalje
da ne bi bilo.. Doktor je bio ljubazan,
kolko sam ga cekala sat i pol da zapravo i dodje na
radno mjesto. Srednjih godina, vec lagano posjedjele
kose, a nije bio ni debeli ni mrsavi. Ali i naravno
da je bio u svojoj bijeloj kuti. Dodje do mene
(ja lezim na stolu) i ma nije mi koljeno ni dotaknuo,
a ja se pocela tresti. Bilo mi je uzasno zima. Klima je
radila samo u njegovoj ordinaciji dok je u cekaonici
bilo neugodno zagusljivo. No dobro, pregledao mi on
koljeno, sestra vratila gips i ponovo mi nametala
zavoja.. Rekao mi je da sam do 18.6. opet s tim
(sranjem) na nozi, i da cemo se tu srijedu ponovo
vidjeti.. Necu pisati sto mi je jos rekao jer je to
osobna stvar i nije sigurno da ce se to izvrstiti.

Sada.
Dok sam u ovakoj komi, dosta stignem razmisljati.
Shvatim kakvi su ljudi zapravo. Kakva sam ja.
Nikada nisam mislila da sam toliko strpljiva.
Ovo je cisti dokaz. Iako zelim odustati od svega.
Ne u tom smislu da skocim kroz prozor..
Nego da jednostavno skinem tu svoju masku
kojom prekrivam pravo lice. Da prestanem
sutjeti i kazem sto me muci. Ali znam da cu
tada mnogo toga izgubiti. Mnogo ljudi ce otici.
Iako ce to na praviti ili prije ili poslije..
Osoba koja mi je pomogla da se sprimirim
je bio samo mamac. Nista drugo. Ta me
osoba samo lagano pogurnula. Prijatelj. Osoba za
kojom sam trcala. Ma ne krivim ju. Nikako.
Nije ona nista kriva. Nije me ona tjerala
da ja trcim. Samo sam ja kriva. To sto sam si
dopustila. U prijasnjim postovima sam
pisala kako je u zivotu sve savrseno i
onda zna doci covjek koji ce to sve
unistiti. Nije to istina. Bila sam u krivu.
Meni je bilo sve savrseno, konacno sam
imala osjecaj da mi se sve poklopilo.
Ali ja sam sama stala na tome kraj. Sama sam
si sve srusila. Mozda ce djelovati
sebicno, ali sama sam dvije i pol godine gradila tu
kulu, a samo me jedna nepaznja.
Jedan trenutak kada sam zaboravila svoje
principe. Svoje granice mogucnosti. Granice koje
sam si sama zacrtala.. Zaboravila sam na to.
Ti, koji citas moje gluposti, nemoj
dopustiti da se i tebi to dogodi. Probaj nesto nauciti
od ovih mojih slova. Ali i ja od
tebe ne trazim sazaljenje, samo potporu.
Nemoj misliti kako je tebi najteze.
Kako tebe muce najveci i nerjesivi problemi.
Ti nisi taj.

Probaj me shvatiti ozbiljno.

Ne pitaj nista, samo procitaj i komentiraj..

27.10.2005. godine.
Bila sam 6 razred. Od tada je proslo oko 2 i pol godine. Zadnji sat u skoli, toga dana, tadasnji, 6b imao je tjelesni. Uz naporne zadatke drage zamjene profesorice; dala curama je da igramo granicara kao nagradu, a deckima da idu na igraliste igrati nogomet. Tada, uvijek naporne sestasice i uvijek spremne na tu (sada meni uzasno iritantnu) igru. Tu sam pogrijesila. 5 minuta prije zvona koji je trebao oznaciti kraj sata, meni nije. Meni je oznacio pocetak promjene mojega zivota. U naglom okretu (izbjegavanju bacene lopte u mene) za 360 stupnjeva, osjetila sam jaku bol u lijevom koljenu. Koljeno mi je iskocilo. Koljeno mi je bilo totalno deformirano i bilo je prilicno neugodno gledati u moje koljeno. Ja sam naravno pala na pod i pocela vristati, koliko sam god bila. Iako me jako boljelo, bila sam i u soku. Bome sam tako glasno vristala i zvala u pomoc da je to bilo dosta bolno za usi. Nitko mi nije znao pomoci. Iako su svi mislili da glumim i da ih zezam. Kada su vidjeli koljeno, predomislili su se. Nedugo nakon toga pozvana je razrednica, tajnica i ravnatelj, a tek zatim i hitna. Hitna je dosla za kojih 15 minuta. Koljeno su mi na licu mjesta imobilizirali. Tada sam mislila kako to neoprezno rade jer me uzasno boljeno. No uz sadasnje znanje prve pomoci, decki su to odlicno napravili. Necu pisati kako su se tadasnje osmasice (koje su imale tjelesni nakon nas) okupile oko mene i samo stajale i blejile u mene. I naravno nagovaranje nekoliko cura iz razreda da idu samnom u kola hitne pomoci (da nebi morale ostati na engleskom)... Sjecam se kako su me na kolicima vozili kroz skolu na glavni ulaz i kako su se sva djeca okupila kako bih vidjela sto je bilo. Svi su stajali uza zid i samo gledali; i saptali, ali tako da sam i u tome strahu, uspjela raspoznati mnogobrojna pitanja; "Sta je ovoj curici bilo?", "Ajme jadna, sta ce sada biti s njom?".. Najgora mi je bila voznja u kolima. Uz jaku bol u koljenu i nespretnog vozaca koji nije izbjegavao rupe u cesti.. Dolaskom u Klajcevu, vidjela sam svojeg tatu koji je bio vidno zabrinuti za mene. Dva doktora primila su me za koljeno i u jednoj sekundi je deformacija nestala, ali zato je boljelo, jos vise nego kada je i nastala. Poslali su me na slikanje i zatim kuci.. Rekli su mi da se vratim za 2 dana na pregled. Isto tako, rekli su da sam imala luksaciju patele. Sto znaci da mi je iskocilo koljeno. Tocnije iskocila mi je patela ili iver (ravna plocica u koljenu).. Iskocila je iz svoje casice, svojeg prirodnog polozaja.

29.10.2005.godine.
Naravno da sam se vratila opet u tu ustanovu strave i tamo isti taj dan i ostala. Nesjecam se tocno da li mi je isti dan obavljen taj zahvat kojim su mi iglama izvukli krv iz koljena koja se razlijevala nakon puknuca ligamenta, tocnije kapilara.. Sjecam se samo onog odvratnog mirisa jagode koji su mi dali za anesteziju i zadatka brojanje do 100. Sjecam se i posjeta moje mame koja mi je donjela knjigu iz zemljopisa da ucim i da ne gledam cijelo vrijeme u TV u bolnickoj sobi (to je bilo tocno u ono vrijeme kada je i Big Brother trajao). Naravno da mi je knjiga stajala smo ispod jastuka. Upoznala sam i Saru. Curu koja je tada bila osmasica i njezine nesrece. Ostale smo jos uvijek u kontaktu i dobre smo prijateljice. Nakon toga svega, hodala sam na stakama i odlazila svaki dan na fizioterapiju (vjezbe) u Bozidarevicevu.. Sjecam se isto tako boja mojih opravdanih sati u skoli.. Broj je prelazio preko 160..

To je povijest.

6.6. 2008. godine.
Jucer.
Dan je bio presavrsen. Pisali smo test iz geografije (zemljopisa) iz kojeg sam po prvi puta dobila 100% tocno rijeseni.. Kemija, za koju sam nagovorila profesoricu da mi dopusti da pisem i odgovaram anorgansku kemiju sljedeci sat.. Nakon toga, cekali smo da dodje profesor iz biologije jer smo trebali imati prvu pomoc. Bila je tamo i cijela ekipa. Iz zezancije i dosadne poceli smo se i spricati vodom i trcati, ko mala djeca :) , po hodnicima.. Pod je bio mokar i sklizak. Ja sam to znala, ali jednostavno sam to valjda u tom trenutku ne paznje, zaboravila. Osjetila sam opet onu istu naglu bol u lijevom koljenu. Bol je naglo nastala, na desetinku sekunde nestala i ponovno nastala, ali jos veca nego ona prije.. Znala sam da je opet prica o iskocenom koljenu, ali sam i znala da mi se vratlo. Uz pomoc ruku ja sam koljeno mogla savinuti, ali opet je to boljelo. Znala sam da to nije dobro. Domagoj koji me je prvi vidio na podu odmah je pitao: "Jesi li dobro?" Neznam koliko je proslo dok Dea, Iva i Anja nisu dosle i nasle mejos uvijek na podu kako se drzim za koljeno. Odmah je pitanje bilo "Jel to isto koljeno?".. One su mi najvise pomogle. Dea i Iva uspjele su mi pomoci da se doslepam u razred, pa je Dominik spojio klupe da se sjednem na klupu. Kako je to zapravo bila i ekipa prve pomoci, nitko mi nije mogao nista pomoci osim psihicke podrske. To sam dobila od mojih cura i profesora i profesorice Mase koja se tamo zatekla. Nakon mojeg razgovora s roditeljima i fizioterapeutkinjom koja mi je pomogla i prije 2 i pol godine, zvali smo hitnu. Tocnije ja sam zvala. Sve sam lijepo rekla, kako su nas i ucili da moramo. Naravno, zena je bila toliko zbunjena da sam nakraju mobitel dala profesoru jer sam totalno poludila na tu glupu zenu. Dosla mi je mama u skolu. Pricekali smo hitnu. Dosla je za kojih pola zata ili 45 minuta.. Nisam plakala. Bol sam nekako uspjela kontorlirati. Ali boljelo me to sto sam dopustila si opet istu glupost, ponovno testiranje moje strpljivosti i nade.. Ne sramim se reci; plakala sam za unistenim ljetom i krajem skolske godine.. Hitna me odvezla na Rebro. Nisu me mogli odvesti opet u Klajcevu jer sam starija od 12, a i po mjestu stanovanja spadam pod Rebro. Slikali su mi koljeno. Pa se ispostavilo kako me zgodan doktor preimenovao u Majtu. A inace mi uvijek fulaju s prezimenom.. Onda sam opet morala na to isto slikanje. Na tom slikanju smjesak na lice mi je vratilo pitanje tog zgodnog doktora- da li sam trudna. U gipsaoni; dok su mi stavljali gips na nogu (koji mi je skroz od bedra do skocnog zgloba) drugi mi je doktor rekao da izgledam kao da imam 18. godina.. Najvise su se doktori zabavljali s mojom majcom dinama (dar dragog prijatelja).. Vratila sam se doma u 20.30, uzasno iscrpljena, cmoljiva i jos sa stakama.. Misici ruke su mi jos uvijek slabi, ali tehnika nije nikada zaboravljena.

Ponovila se povijest..