9. 6. 2008. godine.
Jucer.
Bila sam na Rebru jucer. Najteze mi je palo
budjenje u 6.30 ujutro. Ali dobro, ajde.
Nista nije bilo. Zapravo bilo je, ali se
tjesim da nisam nista pametno cula.
Sestra mi je po sredini zrezala zavoje i skinula mi gips.
Noga mi je izgledala stravicno. Necu sada u detalje
da ne bi bilo.. Doktor je bio ljubazan,
kolko sam ga cekala sat i pol da zapravo i dodje na
radno mjesto. Srednjih godina, vec lagano posjedjele
kose, a nije bio ni debeli ni mrsavi. Ali i naravno
da je bio u svojoj bijeloj kuti. Dodje do mene
(ja lezim na stolu) i ma nije mi koljeno ni dotaknuo,
a ja se pocela tresti. Bilo mi je uzasno zima. Klima je
radila samo u njegovoj ordinaciji dok je u cekaonici
bilo neugodno zagusljivo. No dobro, pregledao mi on
koljeno, sestra vratila gips i ponovo mi nametala
zavoja.. Rekao mi je da sam do 18.6. opet s tim
(sranjem) na nozi, i da cemo se tu srijedu ponovo
vidjeti.. Necu pisati sto mi je jos rekao jer je to
osobna stvar i nije sigurno da ce se to izvrstiti.

Sada.
Dok sam u ovakoj komi, dosta stignem razmisljati.
Shvatim kakvi su ljudi zapravo. Kakva sam ja.
Nikada nisam mislila da sam toliko strpljiva.
Ovo je cisti dokaz. Iako zelim odustati od svega.
Ne u tom smislu da skocim kroz prozor..
Nego da jednostavno skinem tu svoju masku
kojom prekrivam pravo lice. Da prestanem
sutjeti i kazem sto me muci. Ali znam da cu
tada mnogo toga izgubiti. Mnogo ljudi ce otici.
Iako ce to na praviti ili prije ili poslije..
Osoba koja mi je pomogla da se sprimirim
je bio samo mamac. Nista drugo. Ta me
osoba samo lagano pogurnula. Prijatelj. Osoba za
kojom sam trcala. Ma ne krivim ju. Nikako.
Nije ona nista kriva. Nije me ona tjerala
da ja trcim. Samo sam ja kriva. To sto sam si
dopustila. U prijasnjim postovima sam
pisala kako je u zivotu sve savrseno i
onda zna doci covjek koji ce to sve
unistiti. Nije to istina. Bila sam u krivu.
Meni je bilo sve savrseno, konacno sam
imala osjecaj da mi se sve poklopilo.
Ali ja sam sama stala na tome kraj. Sama sam
si sve srusila. Mozda ce djelovati
sebicno, ali sama sam dvije i pol godine gradila tu
kulu, a samo me jedna nepaznja.
Jedan trenutak kada sam zaboravila svoje
principe. Svoje granice mogucnosti. Granice koje
sam si sama zacrtala.. Zaboravila sam na to.
Ti, koji citas moje gluposti, nemoj
dopustiti da se i tebi to dogodi. Probaj nesto nauciti
od ovih mojih slova. Ali i ja od
tebe ne trazim sazaljenje, samo potporu.
Nemoj misliti kako je tebi najteze.
Kako tebe muce najveci i nerjesivi problemi.
Ti nisi taj.

Probaj me shvatiti ozbiljno.