Netko iz prošlosti

02.07.2015.

Dobar dan.

Okej, moram priznati da nije jednostavno napisati par riječi ovako iz vedra neba.
Možda je dobro da započnem s tim da kažem tko sam i što sam obzirom da je prošlo neko vrijeme od posljednjeg posta, a osam godina od prvog.

Još uvijek sam bez nadimka, ali više nisam u Kušlanovoj.
Sada sam uzdignute glave i punih pluća u Nazorovoj- između napuštenih, gluhih i slijepih.
Studiram ono u čemu se pronalazim, ono što mi predstavlja neki novi smisao života.

Mislim da mogu reći da polako izlazim iz puberteta pa tako počinjem tumačiti sve svoje osjećaje i ponašanja. Jako je puno faktora utjecalo na mene u tim danima i još uvijek ne razumijem neke stvari. Još uvijek se borim s tim demonima ili posljedicama istih. Teško je prihvatiti da nisam imala niti jednu osobu s kojom sam mogla otvoreno o svemu razgovarati. Nije bilo podrške. Nije bilo osobe koja mi je mogla pružiti zaštitu svaki puta kada sam ju trebala. Onda kada sam bila tužna, nisam dobila zagrljaj ni riječi utjehe. Jedino pravo iskazivanje emocija je proizlazilo kroz svađe s roditeljima. Ostatak je na ovom blogu. Sve što se događalo i sve što sam čuvala u sebi, rezultiralo je mojim buntom. I sada to nije ništa čudno. Svi će uvijek naći razumijevanja za to životno razdoblje, ali nikada ga neće naći za nekog tko mu je blizak. Još uvijek neće razumjeti što se događalo pa makar i te godine prošle. Uvijek će se pamtiti ljuto lice, a neće se pojaviti pitanje je li učinjeno sve što se moglo. Vjerojatno nije jer nije znalo kako. Ključ je u popravljanju stvari koje ostanu kada mladi čovjek ulazi u drugo razdoblje. Razdoblje kada je u potrazi za drugim životnim stvarima. Novi dani sa sobom nose novu ljubav i nova prijateljstva.

Ali da, sve u svemu teško je biti optimist. Zaista je teško zatvoriti ušiti kada slušaš pesimizam ili zatvoriti usta kada navre bujica riječi da podijeliš isti. Teško je sjetiti se da si obećao raditi na samome sebi i pokušati biti ono veselo dijete koje si nekada bio. Nekada prije puberteta. Ali da, sve u svemu teško je jer te to životno razdoblje oblikovalo. Oblikovalo te u opreznu ženu koja nikome ne vjeruje. Oblikovalo te da ne vjeruješ ljudima koji te vole jer samo čekaš kada će te okovati lažima za koje ti više nemaš živaca, jer, umoran si. Teško je vjerovati za osobu u dvadesetima da je umorna. Ali da, sve u svemu jako je umorna. Izmorena je od prošlih dana i od nekoga iz prošlosti tko je iscrpio sve pozitivno iz nje.
Ali da, dobro je jer razmišlja o budućnosti. Optimizam, jelda? :)

Every saint has it's past. Every sinner has it's future.

30.10.2011.

Teško je ikako započeti nakon dugo vremena.

Promijenila sam se puno. Na bolje s porocima.
Za malo čime žalim, nisam takva. Kažu da si nabijam bespotrebnu odgovornost. Pazim na druge, a osjećaj je kao da nitko ne pazi na mene.
Ali usuđujem se reći da sam sretna, uz osobu koju volim. Ipak se osjećam da imam još jako malo vremena. Vrijeme mi kao pjesak iz pješčanog sata prolazi kroz prste. Neodoljivo se lijepo sjaji pod pogledom tuđeg smijeha. I tu se javlja onaj dobar, stari inat u meni. U inat prema cijelom svijetu.

"Ne, sama ću."

rezervirano

12.02.2011.

Nakupilo se sve.
Od 8. siječnja ove godine mijenjam stvari oko sebe.
Od prošloga ljeta sam polako i sebe počela mijenjati.
Svašta se dogodilo.

Crveni ružin divlji grm sada je samo "Add as a friend" i stare poruke koje nemogu pročitati. Sve latice su u kutiji na najvišoj polici u mojoj sobi. Vidiš, ipak sam ostala ona stara koja čuva sve što ju je nekada nasmijavalo ili tjeralo u plač. Teško da razumiješ da si zapravo ti taj koji je postao predvidljiv i sve što si mi nekada prebacivao... A sada je sve samo posljednje potmulo tinjanje vatre koje nikako da ugasne iako je plamen već mrtav.

Netko je to morao učiniti.
Razlozi su u mojoj glavi. Tamo će i ostati.

Da samo znaš što su ljudi samo rekli... Da samo čuješ što sam i ja čula...

Ovako je dobro.
Ne ovisim o uvelim laticama i odrezanim trnjem. Ne čekam i ne očekujem. I tako mi je dobro.

Ali nikada više kao tada.
Obečajem ti, a ti se pobrini da nam sudbina ostane vjerna.

Dancers are the athlets of Music.

24.08.2010.

Po prvi puta...
Nakon duljeg vremena...
Ona nezna kako se osjeća. Kako je ispravno da se osjeća.
Koliko je sve to ozbiljno. Nezna što da učini.
Traži...

Kao muzika.
Voliš ju. Znaš da ju voliš cijelim srcem. Voliš ju čitavim tijelom, ali...
Koliko puta moraš poslušati jednu pjesmu, a da ti dosadi? Svjestan si da će ti dosaditi. Ali je i dalje slušaš. Opsesija. Zaljubljenost. Ljubav. Kada će ti to dojaditi? Uglazbljene riječi postaju- pogrešno napisane. Više se ne pronalaziš u njima. Ne vidiš zajedničku budućnost s njima. A ti se i dalje pitaš koliko ćeš još moći čekati da postanu onakvima kakve si ih oduvijek želio.

Kao ples.
Otkrivaš nešto novo. Prati te glazba. Osjećaš te pogrešne riječi u dubini sebe. Pogađaju te više nego što si mislio. Zaboravljaš da vašem razgovoru fale pokreti. Ali to je ples. Svi znakovi se poklapaju. Sve ti je puno bliže. Putevi su jasni. Bezopasni. Trenutno. Možda kada bih prošlo još vremena, da shvatiš... Da se vratiš ili da odeš zauvijek.

Svejedno.







Silent poetry

18.06.2010.

Još jedna školska godina je prošla.
Znam da sam se dosta promijenila.

Nije mi važno hoću li ili neću proći s odličnim. Važno mi je što znam da sam uz sve prošla s onim kako sam najbolje mogla. Ostala sam vjerna muzici. Svjesna svih njezinih mana. Više mi se ne da paziti na pravopis. Na zakone, ideale, ne propisana pravila.

Nisam u valu buntovništva. Čvrsto stojim na tlu. Nokte ponekad zabijem što dublje u vlastitu kožu da ne pregrizem jezik. Možda me tako manje boli. Nisam tip osobe koji važe. Ja nisam vaga. Odavna sam srljala pa makar i u prazno. Uvijek ono što mi padne na pamet - moje je. A sada... Uspoređujem stvarni svijet po knjigama u kojima ljudi umiru zbog ljubavi. Po dramama u kojima žene napuštaju svoje muževe zbog drugog muškarca.

Važem. To nisam ja.

Onda se sjetim što sam prije pisala. Stvari koje mi nisu dale mira. A sada ...
Neka privremena emocionalna hladnoća?

Kada namjerno lažem zbog dosadne. Kada provociram, a znam da ću nastradati.
Kiša koja je jučer neumorno padala i pokvarila mi večernje planove - sve se događa s razlogom.

Dolazi ljeto. Otići će. Možda ću i ja s njime.





Boravak izvan grada i svakodnevnih obaveza dobro mu je dosao.
On mozda niti nezna, a ucinio je glupost.

Pod rukom alkohola rekao je mnoge stvari. Pokazao je previse osjecaja. Nesto poput sloma, a samo je skinuo masku. Neodredjeno. Bol mu se vidjela u ocima, a tuga u tijeku- koje se grcilo od tereta u glavi.
Zauvijek cu to pamtiti. Prizor koji se ne dogadja svaki dan. Ne vidi ga svatko jer je pitanje odabranih. Nakon sko se uspio malo smiriti, vidjela sam ga kako sjedi uz setnicu, na klupi. Cekao je, ili je barem tako izgledao. Kao da je bio umoran od svega, a sada je cekao cudo.

Ona je nervozno hodala ispred njega, vidno potresena njegovim rijecima. Boljele su ju kao srijele, kao ubodi pcela. Mozda joj je srusio cijeli svijet, kao sto je ona njegov. Mozda je samo znala istinu, ali si je nije htjela priznati. Svjesno je zmirila pred njim. A sada...

Dok se vracaju u bucan grad; ona gleda u prazno, a on spava umoran od nje.
...A samo joj je rekao da je voli.

Prvo svjetlo

14.03.2010.

Nisam se vec dugo ovako osjecala.
Neznam kako bih trebala reagirati.
Bio mi je prijatelj.

Razgovarati smo mogli o bilocemu bez srama. O plavom nebu iznad ili o crnom tlu ispod. Tragove djecjeg srca on ne sakriva i lijepo ga je vidjeti takvog.
Otkada se znamo, sada će godina i pol, ti meni ne vjerujes. Svaki dan mi se vidimo. Svaki odmor mi znamo razgovarati. Smijati se.

Naucila sam davno, cjeniti ono sto imam. Sto god sam ti ikada poklonila- potrgao si ili izgubio. Vijest o tome presutio bi ili rekao bez zalosti. Svakakve si mi imenice prisivao na ime. Bilo ti je smjesno. Ma, i meni je bilo sve kao sala... ali, nakon stotog puta to boli. Rijeci postaju jace. Jos vise sto dopiru iz tvojih usta. Mislila sam da mogu racunati na tebe jer si i ti mogao na mene. Znao si moj polozaj.

Jedna svadja. Druga. Treca.
Znas, polako odustajem. Hladim se, a tvoju svjetiljku tame sve cesce vidim.
A toliko sam ti jos toga htjela reci. Dusi si olaksati, mislima sam da si... Prijatelj. Tvoju stranu, ja ne cujem. Ne zato sto je nema nego zato sto ti sutis. Tebi se neda vise.

Tvoje slike na zidu svoje sobe- nemam. Jesi li ti imao nasu? Da. Poklonila sam ti je. Jasi li ti imao crtez naljepljen iznad radnoga stola u svojoj maloj sobici? Da. Nacrtala sam ti ga.
Male stvari... zar ti ne vidis?
Vise necemo razgovarati jer, durimo se. Jedan smo drugome okrenuli ledja. Jedan zbog povrijedjenosti, drugi zbog boli. Necu ti prva opet prici, u svakoj svadji osjecam tu potrebu. Sada imam kontrolu- barem u tome. Dodji- kada ces me trebati. Nemoj doci kada ces procitati ovo i shvatiti da sam ti uvijek zeljela i zelim dobro. Stvarno, dodji kada neces nikoga imati. Kada neces moci nikoga pitati. Kada neces moci na nikoga racunati.
A ja cu razmisliti je li sinocnja usluga bila moja posljednja. Vrlo vjerojatno ne. Znam da znas kakva sam, ali ne racunaj vise s time.

Cekat cu te.
Cekam te da zaboravis pogledati, na kalendaru, koji je dan u tjednu.
Mozda ces mi i oprostiti na utorak, a neces niti znati.

Zauvijek ces mi biti vise od latinske poslovice.


... postoje neke stvari koje nikada necu shvatiti.

Ovoga puta nije matematika u pitanju, nego...
Ma mozda ih upravo zato i znam da ih ne shvatim. Ili zapravo ja to sve nesvjesno ni ne zelim prihvatiti? Sto ako nije u meni problem?

A sto je s onim stvarima za koje znam i koje shvacam- ali neznam da li sam ih ja uopce i trebala znati? Mislim osjecam se i znam da ih trebam znati, jer ipak... Ali mozda sam ipak presla tu neku granicu privatnosti. Cula previse. Trazila da cujem previse. Da sam cekala i pripremala se da cujem kada bude namjenjeno meni i mojim usima. Mojem umu. Bi li ikada to dozivjela? Ili je ipak tu ona privatnost sto sam je vec bila napisala. Jesam li je trebala postivati bez obzira na sve?
Ma dobro. A sta sada? Kaj, sada da se upustim u glumu- kao da nista neznam ili da priznam ono sto znam? Ono sto mi je receno? Razlicito me savjetuju. Jedni me preklinju da ne kazem sto znam, dok mi drugi govore "ako sam glupa, sutjet cu". A ja.... Hm, da. Glupa sam.

Iskreno, krivim se za to. Da. Mislim da je u meni problem i da sam ja ta koja je pogrijesila. Doduse, mogla sam izbjeci to- imala sam prilike i mogla sam odustati kada je bilo vrijeme. Mozda jos uvijek mogu, ali nije to vise isto i suvise bi boljelo.

A ja se samo bojim i ne zelim izgubiti jos jednu osobu u svojem zivotu.

28.10.2008. godine

Tko zna kako bi bilo to sve da smo se sada upoznali? Da li bi opet ovako? Ili bi ti imao neku ili bi ja i dalje trcala za nekim... Bili nam bilo sudjeno da se upoznamo na isti nacin kako smo se i upoznali? Onako, slucajno... Potpuno iskreno, kroz ogledalni smijeh i dim tvoje cigarete. Kao da je jos uvijek nisi ugasio... Ni nemoj, samo kazem... Bili nam proslo godinu dana?
Tko zna kako bi bilo da smo se do sada razišli?
Tko zna kako bi bilo da sada namjerno idemo opet sve ispocetka? Kao reci cemo ako nas pitaju, da smo se tek sada upoznali i da nista jedno o drugome neznamo...
Ma tko zna?

Ponekad se sjetim... Trazim uspomene. Slike. Melodije toga vremena. Slika mi je ostalo malo. Nagovorila sam se da ih izbrisem s mobitela. I mozda ih nikada vise ni ne vratim. Ali onda opet znam da postoji ono nesto sto me i dalje vuce. Pa kao i za ovo pisanje. Nekako uvijek stanem, ali i vratim mu se.
Ponekad, kao da svi odlaze.
Kao da je sve teze. I teze.

A ja nakon svega, i dalje... samo njega volim.
Image Hosted by ImageShack.us

.Dio preDstave.

16.08.2009.


„Cirkus je u gradu, pridruži se, budi dio predstave.“


Trenutak samoce, trenutak poneke izgubljenosti, samo trenutak...
Jesu li to posljedice sto su produktom slucajnosti? Ili je ipak u pitanju nesto drugo... Alkohol kao sredstvo. Alkohol kao anestezija. Mozda i ne ostane preteskih posljedica. Djelo je malo. Nije bilo ljubavi.
Mozda ipak vrijedno oprosta...

Igra osjetila. Igra zelja. Zelja za izgubljenom kontrolom.
Zelja za vrijednosti. Vrijednost na kocki.

Sto ako to nije ljubav? Sto ako to nije bio samo poljubac? Sto kada se shvati da je sve to bivalo velikom pogreskom zivota dvoje ljudi. Hoce li se reci da je zaludjenost ili strast... Nekakva opsesija ili samo zaljubljenost... Hoce li se ikada o tome razgovarati?

Kako znati ...
Je li to bila ljubav?
Je li to bila pogreska?
Je li to bila posljedica?

Jeli ista nakon toga i ostalo?
Jeli barem ostala ona zelja?
Ma je li to doista bilo vrijedno??


Image Hosted by ImageShack.us

korist tuđeg sna

04.08.2009.

Ne namjeran post posvecen drugima.
Uvijek su takvi, ali ovog puta namjerno drugaciji.
Ne nadaj se da ces shvatiti sto ti ponovno na isti nacin- zelim reci.

Korist ovoga je upravo ta. Da ja znam sto pisem. Da razumijem kako se osjecam. Da se istresem nad ovime. Sve svoje da prenesem u rijeci koje ce malo tko razumjeti. Sve svoje da izgubim. Sve lose. Mogu biti vjerna. Ovome ili njemu. Oboje sam dokazala. Kontrola prisutna iako je ponuda primaljiva. Avantura ljeta. Ali idalje ne realno i prozirno. Nisam takva. Nezelim to. Kontrola...

Dok imam to. Dok znam da imam i ovo... Imam vazan dio sebe. Vise kao neko razvijanje. Mozda vjestina. Mozda sebe. Ponekad doista se pitam da li se nadje koja osoba da joj se da ovo citati... Ali to zapravo nije niti vazno. Puno toga zelim reci- nesigurno mislim da ne usojevam.

Slucaj kada citajuci zelis izvuci korist iz ovoga... Nije ostala vjerna. Odustala je nakon 3 pisanja o svome naocigled dosadnom zivotu. Vjerojatno zato sto ga sama tako prezentira. Vjerojatno zato sto nezna pisati. Vjerojatno je u meni problem. Mozda cak i ceka da postane netko drugi... Nacekat ce se.

Steta, mogla je biti super osoba.

Image Hosted by ImageShack.us

°ostaNi dio meNe

31.07.2009.

Koliko god pokusavala sakriti to.
Koliko god mi to ne bilo jasno.
Zasto bas ja...
Zasto bas meni...
99 pitanja slijedi me.

Puno toga zajedno smo prosli.
Puno toga si mi ispricao, nikada previse toga rekao.
Bio si uz mene dok sam odrastala. Nosio si me. Ucio me.
Tvoj crveni yugac zauvijek cu pamtiti.
Tvoje poteze saha nikada necu zaboraviti.
Tvoj smijeh... Tvoj hod...

Nikada nisam pisala o tebi.
Bio si mi dio svakodnevnice.
Misla sam da nikada neces otici.
Misla sam da ti nije bilo sudjeno da odes.
Neki lik tebe u besmrtnosti...
Jos uvijek, vidim te...
Vidim te kako stojis na balkonu i uvlacis u sebe zadnji dim svojega ubojice.
Kao sto si ti mene ucio, tako sam te i ja upozoravala.
Ali kako sam prestala...
Tako je i pocelo. Znali smo da su ti dani odbrojeni.
Zadnje ljetovanje s tobom...
I tamo si nas cekao na balkonu.
Nikada necu zaboraviti to.
Kako si se smijao na moje gluposti...

Od tvojeg pogreba,
iako je proslo nesto malo vise od dva mjeseca...
Nisam plakala. Neznam sto mi je sada.

Kako mi vise nisi pred ocima, tako mi je on...
Nisam dobila nista novo, samo sam shvatila sto imam.

Ostani dio mene.
Voli te tvoja...

Image Hosted by ImageShack.us

mind is ON

18.06.2009.

Budim se.
Vrucina jos mi se nije zavukla pod kozu.
Nije jos prozvana krivcem za sve.
Plan dana vrti mi se po glavi.
Znam sto trebam.
Znam sto mi treba.

Odjeca na meni. Slusalice vec rade svoj posao. Izlazim na ulicu.
Misli mi rade. Vec su i one deset koraka ispred. Vidim ih.

Bez osmjeha iskrenosti na licu.
Oci ispod naocala ne vide se vise.

Previse toga saznajem. Previse toga zelim reci.
Puno stvari vaznije je. Puno vremena ostaje iskoristeno.
Premalo u moju korist. Premalo je koristi.

Dok je ne prozovem krivcem- nestaje.

Dolazak doma. Razgovora vise nema.
Iako je takav cijeli dan. Ispunjen zeljama.
Ali i ostaje prazan.
Nesto fali.

Tvoja poruka ispunjuje mi misli.
Ipak je to to. (:

Ovo je za osam mjeseci.
°you turned this on°


Image Hosted by ImageShack.us

x.pAuZa.x

09.06.2009.

Kazu da je gotovo.
Kazu da ce nas sada pustiti
na kolko-tolko zasluzeni odmor.
Do tada cemo svi pricati
"jooj, jos samo to da rijesim- pa sam gotov".

Razmisljali smo o pocetku ove godine..
Svasta se vec sada promijenilo.
Neki ljudi... Neki profesori... Mozda i mi sami.
Pogledi na sve.
Shvatis da svatko ima svoju pricu.
Pricu kojom se (mozda) ne ponosi.
Ali podrska- da se sve to zaboravi,
prisutna je sa svih strana.
Svasta se saznalo. Mozda cak vec i svi sve znaju.
Tko s kim, kako, kada, zasto?
Mozda samo zato da se vlastiti problemi zaborave.

Moze se cak i u tome uspjeti.
I kada sama idem iz skole doma, dok cujem tonove kako mi tjeraju misli...
I dalje razmisljam o svemu tome... Opet.

III Znam da je ubrzo 6.6.
III Znam sto je prije godinu dana bilo.
III Znam da i oni koji me poznaju- znaju sto mi je bilo.

Mrzim to sto se svega toga sjecam. Jos uvijek...

Sjetila sam se svojih razmisljanja prije godinu dana...
Kako sam si obecala da cu puno uciti i ostati tome dosljedna- pa makar zato i ne imala puno vremena za prijatelje. Nisam se kod toga bas zadrzala.
Zapravo, mozda cak to i nije bilo moje razmisljanje.
Nego neko nametnuto.
Kada sam shvatila da se za neke stvari vrijedi truditi-
a za neke ne...
Nije mi jos bilo kasno. Ostao mi je osmijeh na licu. Mozda se zato i curke
iz razreda toliko smiju... (: wolim was.

Od pocetka skolske godine, vec su se ljudi stigli promijeniti...
Neki boju kose, neki decka, neki ocjene,
neki ce mozda i skolu.
Neki su cak i sebe promijenili.
Podredili se standardima drustva i zaboravili.

Ljubav... Najveca podrska. <3

Ajde, jos malo pa cemo vidjeti tko je ostao isti.

Image Hosted by ImageShack.us

Povratak u budućnost°

31.03.2009.

Nisam dugo pisala.
Necu nastaviti gdje sam stala.
Obecajem.

Ali ja nisam vise toliko „realna“.
Mislim da me sve to proslo.

Rekao mi je da ne gledam u proslost. Znala sam ja to vec i otprije, ali bilo je tesko.
Nisam imala takav tip potpore.
Potporu koja bi me samom pojavom nasmijala. Potpora uz koju bi zaboravila sve sto me muci. …Sve sto mi mira neda…Potporu imam vec pet mjeseci. Sve vise mi znaci. Sve vise shvacam- da mi to i je.

Sve manje pisem.
Ali pisem. Za svoju privatnu arhivu (:
Pisem o stvarima koje bih zeljela da se dogode. Moja mastanja, sanjanja, utjehe.. Ne znam da li pomaze. Da li bi uopce trebalo pomoci. Trebam mi pomoc? Hmm, trenutno samo trebam krevet, dekicu i jastuk, ali to je manje vazno. Svasta se vec izdogadjalo u ova tri mjeseca... Puno sam stvari uspjela napraviti.
Ali sam imala i puno pomutnji.

Trenutno imam strah u sebi.
Trenutno.
Ali samo je jedan.
Mozda ce ispasti glup i bezazlen, ali u meni je tip straha... Tip problema...
Ona potpora... Ne zelim ju izgubiti..

Image Hosted by ImageShack.us


Edit of a life.

08.12.2008.

Nabrijana sam i biti ce ovo ubitacan post.
Tko nezeli upoznati i tu stranu mene, neka priceka sljedeci post.

Sto se dogadja?
Sve se otkriva. Nema vise tajni. Sve karte su okrenute. Ljudi su okrenuti. Okrenuli su svoje puteve zivota u drugu stranu. Osjecaj promjene vremena jos uvijek se jako osjeti. Ljudi su okrutni. Bez dlake na jeziku. Zivo im se fucka hoce li te povrijediti. Ma zivo se meni fucka hoce li me povrijediti. Stvari su se promijenile. Okrenule. Sve ide u drugu stranu. Krivu stranu?

Toliko je svega svedeno na ovu godinu.
Najgoru godinu do sada u mojem zivotu.
Lazem li sada? Preuvelicavam li stvar? Neznam.
Zar je dobro to sto se ponovila povijest? To sto se toga u posljednje vrijeme sve vise prisjecam? To sto se osjecam zrtvom vlastitih sposobnosti? To sto se stavlja na kusnju moj pogled na vec ugrozeno zdravlje? To sto sam prisiljena zaboraviti na strah da bi ucinila ono sto se od mene ocekuje? I to sve samo zato sto nezelim da se povijest ponovi i treci puta??! Vise me se ne pita nista. Sada samo cujem: "nije dobro", "izvolis to napraviti", "opet nista ne radis", "mozes ti puno bolje", "nisi nista zasluzila"... Stvarno je to tako? Zar stvarno nista ne radim? Ove ocjene koje mi ponosno stoje u imeniku i iza kojih ja stojim- ispadaju poklonjene? Ispada li da sam se cijelo ovo polugodiste igrala skolice? Ispada li da mi je bilo vaznije da se uklopim u drustvo nego da imam odlican prosjek? Zar sam zaboravila na ono sto sam si obecala na pocetku novog poglavlja?

Zar sam nastavila dalje?

Jesam li ja to vec lupila glavom u zid?
Hocu li se opametiti? Ikada? Kada?? Kako??

Sve je s razlogom. Ok.
Dakle- trebalo je tako biti da upisem III. gimnaziju. Ne zalim. Nikako. Upoznala sam divne ljude. Pogrjesila u vezi jedne sto nisam slusala druge. Malo ljudi je ispalo drugacijima nego sto sam ih upoznala. Upoznala Njega <3. Covjeka koji mi je uljepsao kraj ove godine inace... Dalje: nezelim se vratiti u osnovnu. Otvoreno priznajem. Previse toga bi izgubila, a dobila bi samo bolje ocjene.
Evo vec sam previse rekla. A ja ponovno pisem.


Together forever, never apart,
maybe in distance, never in heart.

-Mala istina za razmisljanje-

27.11.2008.

Gdje sam stala?

Naslov je namjerno napisani kao i onaj iz eseja iz etike.
Mozda ga nisam smjela procitati pred razredom, ali ako da ga nisam procitala- sada bi zalila. Sve sto pisem, postoji i napisano je upravo s razlogom da se procita i da cujem kritiku. Volim kritike, ali one objektivne i na racun upravo mojih rijeci, a ne mene same. Kritiziraj moja slova (tu napisana), a ne mene.
Mozda sam napisala previse.
Mozda sam time potaknula da ljudi promjene misljenje o meni.
Mozda sam previse toga dala razredu u tih nekoliko minuta, koliko se cuo samo moj glas. Glas mojih rijeci. Riskirala sam. Zao mi je sto sam ja riskirala, ali znam da se sada vise ne sjecaju mojeg glasa. Kao da nista nisu culi.
- Rekli su mi "da znaju da mi se nesto dogodilo i da ce oni saznati sta je bilo". Mislis li da cu kad-tad napisati jednu progresnu ili jednu rijec previse pa da ces shvatiti cijeli moj zivot prije srednje?? Koliko dugo vec pisem- mislim da se ipak znam kontrolirati. Necu si dopustiti takvu pogresku- bez brige.
- Rekli su mi da me ne poznaju dovoljno da bi znali zasto sve ovo pisem.
Neznaju da ni oni koji me "poznaju" neznaju zasto sve ovo pisem.
- Rekli su da ce me tada shvatiti.
Samo su rekli...

Nadalje...
Vise se ne bojim svoje odluke nazivati pogreskom. Cula sam da je to napredak.
Vise ne ponavljam iste postove. Odlucila sam ici dalje i nastaviti s pisanjem.

Kako i pisanje, tako i ljubav- vec mjesec dana na mojem zidu nacrtane su ruze.
Oko ovog' sam optimisticna. Tesko je za vjerovati, jelda? :)

Posljedice.

19.09.2008.

Kako si? -Pa dobro. Odgovorim samo da ne bude tisina.
Kaj ima novoga? -Pa nista. Odgovorim samo da ne bude tisina.

Zasto bi ti morala iskreno odgovoriti na ta pitanja?
Zasto bi ti morala reci sve sto me muci?
Zasto bi te morala smatrati prijateljem i imati povjerenja u tebe?

Jesi li ista ikada ucinio da si dokazao svoje prijateljstvo?
A da me nisi ucijenio..
Jesi li ikada mi priznao nesto?
A da me nisi povrijedio..
Jesi li ikada ista rekao nekome?
A da me nisi ponizio..

Nisam tip covjeka koji ce ti reci sve sto ga muci. Nikada neces znati jesam li ti sve rekla. Jesam li ti istinu rekla? Nikada neces biti siguran jeli u mojoj glavi sve sareno.
Da li me ista smeta kod tebe- necu ti reci. Da li znam da mi lazes- necu ti reci.
Da li znam sto mislis o meni- necu ti reci. Da li znam da si me prevario- necu ti reci.
Probleme za koje znam da te se ne ticu, ni u kojem smislu- opet ti necu reci.
Zasto bi ti raspolozenje kvarila? Kakve to veze ima s tobom?

Nikada nisi siguran samnom.

U slicnome kontekstu, pocela je skola...
Zapravo traje vec tri tjedna (sada ce cetiri) i odlicno mi je..
Nova skola, novi ljudi...
Jako sam zadovoljna ekipom iz razreda (nda. hehe.)
Dobila sam sto sam htjela i zbog toga sam jako zahvalna.

Pufa najboljem razredu u Zagrebu, 1.e <3

Image Hosted by ImageShack.us

The end.

27.06.2008.

Prosli post je bio kratak. Jako kratak.
Dvije rijeci. Rijeci koje su, moglo bi se reci, dotukle osmase. Svakoga kome je imalo stalo, barem do jedne osobe u skoli. Do prijatelja i prijateljice do.. Nije vazno. Nekako znam da te dvije rijeci sve kazu. Sve su rekle kako se osjecam i..

Neznam sto mi je. U ovim trenutcima pisanja.. Nekako neznam sto bih i.. Kao da me nista ne muci. Kao da je sve u redu. A znam da nije. Sve me muci. Sve me gnjavi i iritira. Polako i ubija. Znam da nikamo tako necu stici, ali nemogu si pomoci.

Prestajem. Odustajem. Pa mozda se cak i predajem.

Nakon "stanke" ovaj sam blog opet pocela pisati zato sto se nesto dogodilo. Nesto se prelomilo u meni. Ma nesto tako malo, ali bilo mi je vazno. Haha, sada je to toliko.. Sve ovo sta pisem, toliko je besmisleno da mi je i smijesno.

Iako.. Ma nije vazno :)

Image Hosted by ImageShack.us

Gotovo je.

19. lipanj 2008.godine.

19.06.2008.

Sve se opet srusilo.
Zapravo i nije tocno ovog trenutka nego 6.6. ali sam ja to tek sada shvatila..
Kraj skolske godine..
(Ne) odlazak na more..
Sve je na grozan nacin zavrsilo.

Skola. Mjesto koje mrzim zbog prevelikog pritiska kako bih nesto naucila. Zbog vecine ljudi koji su tu skolu pohadjali. Mi, buduci (vec na jesen) srednjoskolci, vise nismo dio toga. Osnovnjak smo prerasli, psihicki i fizicki osnazili i spremni smo ici dalje (vecina).. Kazu da smo spremni se s drugim profesorima svadjati i prepirati, drugim profesorima ici na zivce, s drugim se curama i deckima tuci po hodinku (ili trcati za njima).. Vecina nas je svjesna da je zapravo ovo katastrofa. Nitko nam ne garantira da cemo se SVI ponovno okupiti. Da cemo se svi smijati Davidovim biserima, da cemo se svi zabavljati Đazminom, da cemo se svi opet poljevati vodom po hodniku (to ja garant vise necu, al svejedno..).
Danas je vec kraj.
Samo ce sutra ljudi tek toga postati svjesni i sve ce biti formalnije.
Sluzbeno ce biti kraj.

U sedmom sam razredu jedva cekala da odem u srednju, nista mi nije pasalo u tom mucenistvu i.. Jednostavno sam imala takvo misljenje. O ponovnom pocetku. Tada se nekako nisam bas slagala s deckima, a bas ni s curama. Zapravo u obzir su dolazili samo odredjeni ljudi. A sada. Sada su (nasi) decki najbolji. Nema im ravnima. A tek curke. Svaka izrasla u pravog komada. Savrsen razred. Moglo bi se cak i reci da smo postali slozni. Jedino sto mi nece nedostajati je ona ucionica iz fizike i kemije. I nadam se da ce mi jedino ta odvojednost od moje generacije pomoci zaboraviti na neke ljude. Neke ljude koje zelim zaboraviti. Zelim ih zaboraviti, ali i sresti ih kad- kad na ulici. Ne ostati potpuni stranac. I don't want this to end.

Gotovo je.

Image and video hosting by TinyPic

Srljanje u prazno.

18.06.2008.

Svasta je danas bilo.
Od srece do osjecaja samoce.
Od odlaska na Rebro do odlaska u skolu.

Ponovno kampiranje u cekaonici na Rebru.
Nist. Sve sam rekla. Ponovno rano budjenje i odlazak na kontrolni pregled. Najgore sto se moglo dogoditi je da mi doktor kaze da moram ostaviti jos tu longetu (gips- sta god) na nozi, a najbolje sto se moglo dogoditi da mi skinu i posalju na vjezbe. Upravo se to dogodilo. Ovo dobro. Skinuli su mi longetu i stavili ortozu (steznik). S Rebrom sam gotova. Za sada. Sada mi ostaju vjezbe i polako rjesavanje staka.

Neznam sto ce sada biti dalje..
Boli me.. I koljeno i sve.
Nestalo jos nisam nasla.

Jako me smeta.
To kada netko okrece sve samo kako njemu pase.
Kada okrene pricu na temu samo kada to njemu odgovara.
Kada zaboravi da ja nisam o nikome ovisna.
Da ja sama razmisljam i da imam svoje principe.
I kada su vazne samo moje pogreske, a pogreske te osobe se neukljucuju u danasnju temu.
Kada netko misli da je samo vazno sto on zeli..

Bit ce bolje?
Ma naravno da nece. Samo se tjesim.
Pisem to jer znam da opet srljam u prazno, a znam da mi to dobro ide.
Pa mozda i zato tu i trosim snagu na tipkanje slova i bez prevelike veze ispunjavam stranicu.

Image Hosted by ImageShack.us

Svaka suza jaca. Svaki osmijeh slabi.

16.06.2008.

Moze se to i drugacije reci.
Ana je to drugacije rekla.
Ona je napisala: "Svaka suza slabi, a svaki osmijeh jaca."

Ne bi se slozila.

Svaka suza jaca.
Kada trazis nesto. Neki komadic. Tracak necega sto mislis da ti fali. U sto vjerujes da je samo to razlog tvojoj nasreci i nesretnosti u zivotu. Ima u zivotu puno prepreka. Dok ces traziti izgubljeno, lit ce ti se suze niz obraze. Osjecati ces bol koja ce ti prozimati cijelo tijelo. Ako places iz srca. Ako bol dolazi iz boli srca.
Nakon sto shvatis da su to tvoje suze koje su te slomile, kada shvatis da su te suze bile uzaludne. Uzaludne, da ti nisu pomogle prijeci prepreke nego su ti pomogle da ti dodje do mozga da se ti uzalud oko toga trudis. Uzalud se trudis naci dio sebe. Jer, pa, ti mozes i bez njega! I sta, to ce te drzati nekoliko dana. Napisat ces post na temu Novog Poglavlja i zivis dalje kao da nisi nista ni trazio. Sve 5.

Svaki osmijeh slabi.
Zivis dalje. Ignoriras problem koji ti raste unutar tvojega tijela. Mislis da ce proci. Da ce osjecaji, koji te guraju prema trazenju nestalog, nestati. Ali bolje ti je nego prije.
Dok jednoga dana, neznajuci, sretnes "nestalo". A ono ti se nasmijesi kao da nezna da je trazeno. Tada jos ne shvacas. Odbijas shvatiti. Sve dok "nestalo" opet ne nestane. Onda krenu pitanja. Osmijeh te oslabio.
I mozes opet. Sve odpocetka. Htjeo ti to ili ne.

A nestalo i dalje, potajno zelis naci.
Jos te nakon ovoga svi krivo shvate, a ti samo pises o inspiraciji..

Once upon a time…words never hurt me.
Change never killed me. Love never broke me.
Fear never shook me. My hopes never faded away.
I never broke down. I was always happy.
And I never lied.
Yeah….
Once Upon A Time.

Muzika zivota.

14.06.2008.

"Dancin' when the stars go blue.."
"..Where do you go when you're lonely?"
"..Where do you go when the stars go blue?"

Neznam.
Neznam kamo idem..
Neznam kamo idem kada sam usamljena.
Neznam kamo idem kada zvijezde poplave..
Zbog toga mi je uzasno zao.
Nemam mjesto na koje sam ponosna. Mjesto koje me ne podsjeca na proslost za kojom zalim. Mjesto koje me ne podsjeca na moje propuste. Na moje pogreske. Kako da tamo idem kada sam usamljena? Onda me tek nesto zazabe oko srca. Opet onaj feeling da mi nesto fali.. Dio mene. Dio mojih misli. Moje misli uvijek odu na to mjesto. Na taj prolaz izmedju srece i tuge. Nezelim prolaziti sama kroz taj prolaz. Nezelim da moje misli prolaze kroz njega. Nezelim da me itko gura da prodjem kroz njega. Dosta sam se namucila da zaboravim.

Image Hosted by ImageShack.us


Danas sam jako razocarana. Sa strane ljudi koji su me uvjerili u njihova razmisljanja koja su suprotna mojima. Ponasaju se prema meni kao da nista necu shvatiti. Kao da sam se taj petak dok sam trcala, kao da sam se udarila u glavu pa sam glupa i blesava. A ne kao da mi je samo patela iskocila.. Fakat, me to uzasno smeta. Smeta me kada se prema meni sada ponasa kao da sam od kristala i da nesmijem uopce ni stajati ni hodati, da mi ne bi bilo opet sta.. Ali ni ono da mi nista ni nije. Da me se tjera da trcim. A u posljednje vrijeme stalno trcim. U snovima. Svaku drugu vecer ja sanjam kako trcim po hodnicima skole i kako.. Kako mi se kraj ove skolske godine raspao pred ocima.. Ljeto.. A meni samo fali..

Image Hosted by ImageShack.us


Ponekad zelim uciniti nesto. Nesto sto nije nalik meni. Mojim granicama. Mojim principima. Mojim vjerovanjima. Uciniti nesto da te razocaram. Nesto sto ce te kod mene smetati. Nesto na sto ces me morati nagovarati i uvjeravati da prekinem. Da ucinim nesto malo zbog cega ces me, samo zbog toga mrziti. Da me mozes zbog toga ucijeniti. Nesto..

Image and video hosting by TinyPic

The wind of change.

13.06.2008.

U posljednje vrijeme puno pisem.
Mozda je to zato sto i imam vremena (mislim u cijelom planu cjelodnevnog lezanja i mirovanja- nekako sam nasla vremena i za to).. Ali mislim da tu ima i necega vise. Inspiracije?

Izmedju blejenja u strop i pisanja postova, jako cesto i jako puno razmisljam. O svemu. O prijateljima, prijateljicama, osjecajima (mojim i opcenito), o svemu.. Jucer dok sam cekala da pocne prijenos tekme na radiju jer mi se nije dalo ici u boravak pred tv, slusala sam Daleku Obalu.. Sjetila se nesretne sudbine, nesretnog zivota tog nesretnog pjevaca..
U knjizi koju sam dobila od svoje drage Majte procitala sam da zapravo ne postoje zli ljudi, nego samo oni nesretni..

"Na kraju moram ti reci, da vec dobro vidi kraj, da su valovi sve veci i da mi ovo ne lici na raj.."

Razmisljala sam o tome kako sam se znala izgubiti. Jednostavno. Izgubiti u zivotu. Mislila sam da su drugi ljudi zapravo ti koji su krivi. Da se oni moraju promjeniti. A ne ja.. Tu sam pogrjesila.. Mene ocito nije zahvatio taj vjetar promjena, pa sam se izgubila..
Sjetila sam se proslosti. Znam. Obecala sam si da necu o tome. Ali nasla sam jednu sliku. Slika nije nikakvog prevelikog sadrzaja ni znacenja. Ali meni uzasno puno znaci. Ta slika me podsjetila na sve sto se dogodilo toga vikenda. Na sve komentare, na sve gluposti koje smo radili taj vikend.. Poljevanja vodom, suljanja usred noci po hodniku, usuljavanja u tudje sobe, kradje tudje hrane (nisam ja), igranja bele u sobi deckiju, pikanje nase drage Vlatke da prestane pusiti, Geino uzbudjenje sto je po prvi puta u zivotu vidjela dupine, zamatanje onim silnim zavojima, nagovaranje profesora da pusti decke u kladionicu, kupovina Ivi "the doga" za rodjendan na prvoj benzinskoj.. Kako smo se nanaspavani vratili u stalno radni Zagreb.. Svasta je bilo. Svega sam se sjetila..

Ali ovaj zalazak sunca..
Kada se sjetim kako sam se tada osjecala. Nekako ispunjeno. Mirno. Sigurno. Dok sam sjedila na kamenu na plazi i gledala. Gledala samo u to sunce koje mi je gorjelo pred ocima. Znala sam da.. Ma nije vazno. Uostalom ako me poznajes znas i sam..

A meni preostaje samo da se promjenim..

Image Hosted by ImageShack.us

Tonovi istine.

11.06.2008.

Nezanima me sto ces mi opet reci da mi je post depresivan, ali u ovom trenutku, pisanja, to me zbilja ne zanima. Imam valjda pravo biti jos malo u komi. Ali naravno, nisam zaboravila na podrsku koju dobilam iz skole. Moje cure. Valentina, Dea, Anja, Iva, Ana, moja mala najbolja Ivana.. Ima vas puno. Sta bi ja bez vas? Profesora koji su mi kolko-tolko izasli u susret.. Nadam se da mi tu spadaju i moje cure (i Andro) s zbora.. Pa cak i ti koji mi citas svaki post, a neda ti se komentirati. Ili jednostavno nezelis da znam da me citas.. Nemas beda, sve ok. Sam ti citaj. Mozda nesto naucis.

"Zasto si dosla u skolu?"- pitanje koje sam jucer cula kada sam dosla u 8.45h u skolu. Kako su ljudi blesavi. Velika vecina. Tako ne shvacaju sto imaju. Trenutno ne mislim na osobu koju vole, pa onda.. Nego mislim na to sto im je Bog dao. Pametnu glavu (kako kome), udove i sposobnost tijela. A ovako, kako sam ja sada, ode samo mali komadic (nista) toga u svemu tome sto imas i sve ti se srusi. Kada dodjes doma. Nakon nastave. Nakon tvojih duznosti.. Nikada ti nece biti toliko tesko i nikada neces imati toliko puno problema da ce se moci mjeriti s covjekom koji si sam nemoze nista napraviti. Dorucak, sloziti knjige za skolu, odmah se javiti na prvi "ring" zvona telefona.. Nikada nije tako tesko. A ovako.. Uzasan je osjecaj. Ali danas u skoli. Jednostavno to zaboravis. Falio mi je taj smijeh koji mi se vratio jucer u skoli. Uzitak smijati se drugima na njihove glupe bisere, sada mi uzasno fali.. I onda me pitaju, pa zasto sam dosla u skolu.. Ma, koliko god bilo naporno u skoli, neshvacas da su tamo prijatelji. Oni koji ce ti nakon, evo 8. godina svakodnevnog svadjanja, grljenja, prepiranja, malih ljubavi, biti uz tebe. Mozda ne svi. Moje cure ce biti. Barem su me uvjerile u to. A sada cemo vidjeti kako ce to proci. E to je ta sumnja.

Nikada neznas sto ces dozivjeti. Kada ce se taj tvoj standardni zivot prekinuti. Nisam ni znala da ce 6.6 u 7.55h biti zadnji puta u zivotu da cu s Valentinom ici u (svoju jos uvijek sluzbeno) osnovnu skolu. Kada jednostavno ne shvacas da je to mozda zadnji puta da ces to uciniti. Na takav nacin..

A sada. Cim sam se probudila ovo nikakvo jutro, bez sunca, cim sam ustala i dosla u drugu sobu pomocu staka vec sam osjetila umor. Mogla sam se vratiti nazad u krevet.. Sada sam opet (mozda i dalje) nezadovoljna. Neznam sto vise napisati..

Image Hosted by ImageShack.us


-> 29.6.2006.godine, u Crkvi SV. Obitelji, u 11.30h ce zbor Bijeli San uz pratnju Filipa Faka i dirigentsku palicu Marte Bergovec odrzati koncertnu-misu povodom zadnje mise za mlade ove akademske godine.. Svi ste pozvani (:


Image Hosted by ImageShack.us

Review

10.06.2008.

9. 6. 2008. godine.
Jucer.
Bila sam na Rebru jucer. Najteze mi je palo
budjenje u 6.30 ujutro. Ali dobro, ajde.
Nista nije bilo. Zapravo bilo je, ali se
tjesim da nisam nista pametno cula.
Sestra mi je po sredini zrezala zavoje i skinula mi gips.
Noga mi je izgledala stravicno. Necu sada u detalje
da ne bi bilo.. Doktor je bio ljubazan,
kolko sam ga cekala sat i pol da zapravo i dodje na
radno mjesto. Srednjih godina, vec lagano posjedjele
kose, a nije bio ni debeli ni mrsavi. Ali i naravno
da je bio u svojoj bijeloj kuti. Dodje do mene
(ja lezim na stolu) i ma nije mi koljeno ni dotaknuo,
a ja se pocela tresti. Bilo mi je uzasno zima. Klima je
radila samo u njegovoj ordinaciji dok je u cekaonici
bilo neugodno zagusljivo. No dobro, pregledao mi on
koljeno, sestra vratila gips i ponovo mi nametala
zavoja.. Rekao mi je da sam do 18.6. opet s tim
(sranjem) na nozi, i da cemo se tu srijedu ponovo
vidjeti.. Necu pisati sto mi je jos rekao jer je to
osobna stvar i nije sigurno da ce se to izvrstiti.

Sada.
Dok sam u ovakoj komi, dosta stignem razmisljati.
Shvatim kakvi su ljudi zapravo. Kakva sam ja.
Nikada nisam mislila da sam toliko strpljiva.
Ovo je cisti dokaz. Iako zelim odustati od svega.
Ne u tom smislu da skocim kroz prozor..
Nego da jednostavno skinem tu svoju masku
kojom prekrivam pravo lice. Da prestanem
sutjeti i kazem sto me muci. Ali znam da cu
tada mnogo toga izgubiti. Mnogo ljudi ce otici.
Iako ce to na praviti ili prije ili poslije..
Osoba koja mi je pomogla da se sprimirim
je bio samo mamac. Nista drugo. Ta me
osoba samo lagano pogurnula. Prijatelj. Osoba za
kojom sam trcala. Ma ne krivim ju. Nikako.
Nije ona nista kriva. Nije me ona tjerala
da ja trcim. Samo sam ja kriva. To sto sam si
dopustila. U prijasnjim postovima sam
pisala kako je u zivotu sve savrseno i
onda zna doci covjek koji ce to sve
unistiti. Nije to istina. Bila sam u krivu.
Meni je bilo sve savrseno, konacno sam
imala osjecaj da mi se sve poklopilo.
Ali ja sam sama stala na tome kraj. Sama sam
si sve srusila. Mozda ce djelovati
sebicno, ali sama sam dvije i pol godine gradila tu
kulu, a samo me jedna nepaznja.
Jedan trenutak kada sam zaboravila svoje
principe. Svoje granice mogucnosti. Granice koje
sam si sama zacrtala.. Zaboravila sam na to.
Ti, koji citas moje gluposti, nemoj
dopustiti da se i tebi to dogodi. Probaj nesto nauciti
od ovih mojih slova. Ali i ja od
tebe ne trazim sazaljenje, samo potporu.
Nemoj misliti kako je tebi najteze.
Kako tebe muce najveci i nerjesivi problemi.
Ti nisi taj.

Probaj me shvatiti ozbiljno.


Image Hosted by ImageShack.us

Ponovljena povijest

07.06.2008.

Ne pitaj nista, samo procitaj i komentiraj..

27.10.2005. godine.
Bila sam 6 razred. Od tada je proslo oko 2 i pol godine. Zadnji sat u skoli, toga dana, tadasnji, 6b imao je tjelesni. Uz naporne zadatke drage zamjene profesorice; dala curama je da igramo granicara kao nagradu, a deckima da idu na igraliste igrati nogomet. Tada, uvijek naporne sestasice i uvijek spremne na tu (sada meni uzasno iritantnu) igru. Tu sam pogrijesila. 5 minuta prije zvona koji je trebao oznaciti kraj sata, meni nije. Meni je oznacio pocetak promjene mojega zivota. U naglom okretu (izbjegavanju bacene lopte u mene) za 360 stupnjeva, osjetila sam jaku bol u lijevom koljenu. Koljeno mi je iskocilo. Koljeno mi je bilo totalno deformirano i bilo je prilicno neugodno gledati u moje koljeno. Ja sam naravno pala na pod i pocela vristati, koliko sam god bila. Iako me jako boljelo, bila sam i u soku. Bome sam tako glasno vristala i zvala u pomoc da je to bilo dosta bolno za usi. Nitko mi nije znao pomoci. Iako su svi mislili da glumim i da ih zezam. Kada su vidjeli koljeno, predomislili su se. Nedugo nakon toga pozvana je razrednica, tajnica i ravnatelj, a tek zatim i hitna. Hitna je dosla za kojih 15 minuta. Koljeno su mi na licu mjesta imobilizirali. Tada sam mislila kako to neoprezno rade jer me uzasno boljeno. No uz sadasnje znanje prve pomoci, decki su to odlicno napravili. Necu pisati kako su se tadasnje osmasice (koje su imale tjelesni nakon nas) okupile oko mene i samo stajale i blejile u mene. I naravno nagovaranje nekoliko cura iz razreda da idu samnom u kola hitne pomoci (da nebi morale ostati na engleskom)... Sjecam se kako su me na kolicima vozili kroz skolu na glavni ulaz i kako su se sva djeca okupila kako bih vidjela sto je bilo. Svi su stajali uza zid i samo gledali; i saptali, ali tako da sam i u tome strahu, uspjela raspoznati mnogobrojna pitanja; "Sta je ovoj curici bilo?", "Ajme jadna, sta ce sada biti s njom?".. Najgora mi je bila voznja u kolima. Uz jaku bol u koljenu i nespretnog vozaca koji nije izbjegavao rupe u cesti.. Dolaskom u Klajcevu, vidjela sam svojeg tatu koji je bio vidno zabrinuti za mene. Dva doktora primila su me za koljeno i u jednoj sekundi je deformacija nestala, ali zato je boljelo, jos vise nego kada je i nastala. Poslali su me na slikanje i zatim kuci.. Rekli su mi da se vratim za 2 dana na pregled. Isto tako, rekli su da sam imala luksaciju patele. Sto znaci da mi je iskocilo koljeno. Tocnije iskocila mi je patela ili iver (ravna plocica u koljenu).. Iskocila je iz svoje casice, svojeg prirodnog polozaja.

29.10.2005.godine.
Naravno da sam se vratila opet u tu ustanovu strave i tamo isti taj dan i ostala. Nesjecam se tocno da li mi je isti dan obavljen taj zahvat kojim su mi iglama izvukli krv iz koljena koja se razlijevala nakon puknuca ligamenta, tocnije kapilara.. Sjecam se samo onog odvratnog mirisa jagode koji su mi dali za anesteziju i zadatka brojanje do 100. Sjecam se i posjeta moje mame koja mi je donjela knjigu iz zemljopisa da ucim i da ne gledam cijelo vrijeme u TV u bolnickoj sobi (to je bilo tocno u ono vrijeme kada je i Big Brother trajao). Naravno da mi je knjiga stajala smo ispod jastuka. Upoznala sam i Saru. Curu koja je tada bila osmasica i njezine nesrece. Ostale smo jos uvijek u kontaktu i dobre smo prijateljice. Nakon toga svega, hodala sam na stakama i odlazila svaki dan na fizioterapiju (vjezbe) u Bozidarevicevu.. Sjecam se isto tako boja mojih opravdanih sati u skoli.. Broj je prelazio preko 160..

To je povijest.

6.6. 2008. godine.
Jucer.
Dan je bio presavrsen. Pisali smo test iz geografije (zemljopisa) iz kojeg sam po prvi puta dobila 100% tocno rijeseni.. Kemija, za koju sam nagovorila profesoricu da mi dopusti da pisem i odgovaram anorgansku kemiju sljedeci sat.. Nakon toga, cekali smo da dodje profesor iz biologije jer smo trebali imati prvu pomoc. Bila je tamo i cijela ekipa. Iz zezancije i dosadne poceli smo se i spricati vodom i trcati, ko mala djeca :) , po hodnicima.. Pod je bio mokar i sklizak. Ja sam to znala, ali jednostavno sam to valjda u tom trenutku ne paznje, zaboravila. Osjetila sam opet onu istu naglu bol u lijevom koljenu. Bol je naglo nastala, na desetinku sekunde nestala i ponovno nastala, ali jos veca nego ona prije.. Znala sam da je opet prica o iskocenom koljenu, ali sam i znala da mi se vratlo. Uz pomoc ruku ja sam koljeno mogla savinuti, ali opet je to boljelo. Znala sam da to nije dobro. Domagoj koji me je prvi vidio na podu odmah je pitao: "Jesi li dobro?" Neznam koliko je proslo dok Dea, Iva i Anja nisu dosle i nasle mejos uvijek na podu kako se drzim za koljeno. Odmah je pitanje bilo "Jel to isto koljeno?".. One su mi najvise pomogle. Dea i Iva uspjele su mi pomoci da se doslepam u razred, pa je Dominik spojio klupe da se sjednem na klupu. Kako je to zapravo bila i ekipa prve pomoci, nitko mi nije mogao nista pomoci osim psihicke podrske. To sam dobila od mojih cura i profesora i profesorice Mase koja se tamo zatekla. Nakon mojeg razgovora s roditeljima i fizioterapeutkinjom koja mi je pomogla i prije 2 i pol godine, zvali smo hitnu. Tocnije ja sam zvala. Sve sam lijepo rekla, kako su nas i ucili da moramo. Naravno, zena je bila toliko zbunjena da sam nakraju mobitel dala profesoru jer sam totalno poludila na tu glupu zenu. Dosla mi je mama u skolu. Pricekali smo hitnu. Dosla je za kojih pola zata ili 45 minuta.. Nisam plakala. Bol sam nekako uspjela kontorlirati. Ali boljelo me to sto sam dopustila si opet istu glupost, ponovno testiranje moje strpljivosti i nade.. Ne sramim se reci; plakala sam za unistenim ljetom i krajem skolske godine.. Hitna me odvezla na Rebro. Nisu me mogli odvesti opet u Klajcevu jer sam starija od 12, a i po mjestu stanovanja spadam pod Rebro. Slikali su mi koljeno. Pa se ispostavilo kako me zgodan doktor preimenovao u Majtu. A inace mi uvijek fulaju s prezimenom.. Onda sam opet morala na to isto slikanje. Na tom slikanju smjesak na lice mi je vratilo pitanje tog zgodnog doktora- da li sam trudna. U gipsaoni; dok su mi stavljali gips na nogu (koji mi je skroz od bedra do skocnog zgloba) drugi mi je doktor rekao da izgledam kao da imam 18. godina.. Najvise su se doktori zabavljali s mojom majcom dinama (dar dragog prijatelja).. Vratila sam se doma u 20.30, uzasno iscrpljena, cmoljiva i jos sa stakama.. Misici ruke su mi jos uvijek slabi, ali tehnika nije nikada zaboravljena.

Ponovila se povijest..


Image Hosted by ImageShack.us

Nema razloga.

30.05.2008.

Nema razloga stati.
Stati s pisanjem.
Jednostavno ne najavljeno odustati.

Inace, postove pisem s nekakvom dozom inspiracije. Ponekad je to neka svadja, nesto sto mi se cini nepravedno, nesto sto bi moje osjecaje znalo promijeniti. Toga je bilo i do sada, samo mozda u manjoj kolicini. Svasta se saznalo. Svasta je receno, te su time neki izgubili bitku. Jednostavno, ponekad nam sve moze biti izgubljeno. Ma i nemora, ali se mi mozemo tako osjecati.

Pisem ovo jer mi je jedan citatelj rekao i zatrazio; da kada ce novi post.. Bila sam prisiljena naci nesto. Nesto sto me smeta.

Jedino sto me smeta jesam ja. Cesto radim ono sto nezelim. Mozda i ne u pravom smislu "nezelim" nego jednostavno zbog sebe to ne bih htjela uciniti. Ne mislim na svakodnevne obaveze tipa skole i skolskih duznosti nego na stvari koje su vezane uz moju slobodnu volju. Iako to vise niti nije moja volja. Osobna volja. Nego zamolba drugog covjeka. Kako onda odbiti? Zelis mu pomoci i pomognes mu na kraju, ali.. Tvoja pomoc je i tebi odmogla. Necu pretjerivati. Iako mi se to ovaj mjesec jako puno dogadja. Nista od ovoga nije vezano samo za jedno ljudsko bice. Sve se odnosi na sve..

Zasto? Zasto je svijet pun pitanja? Pitanja na koja drugima uvijek pokusavamo odgovoriti, ali kada treba malo vremena nemas ga. Nemas vremena razmisliti i potraziti odgovor na svoja pitanja. Nemas vremena sebi pomoci jer vec drugima pomazes. Ili jednostavno nisi niti svjestan da i imas ta pitanja koja cekaju tvoje odgovore.

Ljubav. Sve. Kemija. Izmedju glazbe i muzike. Izmedju covjeka i nota. Izmedju tonova i covjeka. Muzika. Ritam. Hip-hop ritam. Kakav god da on bio. Nesto te veze uza njega. Dio tebe uvijek zatitra jer te ritam, tonovi podsjete na nesto. Nesto sto te uz nekoga veze. Uz neku osobu. Uz neki dogadjaj. Uz neko odredjeno vrijeme tvojega zivota.
Negdje sam cula da je tek ona prava ljubav, ona koja ne trazi i ne zudi za uzvracenom ljubavi. Jednostavno da ti je dovoljno, da je tebi dovoljno, to sto nekoga volis. To sto na nekoga mislis. Sto na nekoga pomoslis cim otvoris oci u rano jutro. To sto bi mogao i usred noci otvoriti oci samo da bi se sjetio koga to volis. Muziku? Ritam?

If you love someone, tell them. Cuz hearts are often broken by words left unespoken.

Ili su to ipak sve samo isprazne rijeci.

Image Hosted by ImageShack.us

50. post.

21.05.2008.

Po 50. puta gubim vrijeme na ovo.

Svasta se dogadja.
Od krizme do skole. Od smijeha do suza.
Dani su mi trenutno ispunjeni kisom..

Sto napisati?
Zalosna sam. Mozda je takav dan..
Ili sam jednostavno samo umorna..
Umorna, izgubljena.. u dilemi.

Kako se veseliti za drugoga ako ti nije volja?
Nije mi nikakav problem glumiti, ali to nisam onda ja..

U posljednje vrijeme krsim pravila.
Namjerno. Nenamjerno.
Kako- kada.

Nemam sto drugo napisati..

Image Hosted by ImageShack.us

XOXO

12.05.2008.

Sada je sve ok.
Nemoj misliti da mi se neda kvariti raspolozenje i prisjecati se stvari koje me muce iz dana u dan..

Proslo me. Puno me stvari vise ne smeta. Radim po svome (da, i dalje). Pokusavam sve okrenuti u svoju korist. Iz svega izvuci najvise sto mogu. Borim se za ono sto je moje. Uglavnom, nastavila sam biti bahato deriste (: Ma uvijek sam ponosna na to.. Takva sam, kakva sam. Al znam da cu platit. Jednom. A do tada- uzivam!

Vratila sam se rocku, ostavila Elemental malo sa strane i doticnu pjesmu koja me ovih dva mjeseca drzala na zivotu.. Nastavila sam po snaznim tonovima koji me uvijek sve vise i vise.. Ah..

Razmisljam sve vise i vise o tome, da se vratim bivsim aktivnostima. Zelim se toliko zaposliti da vise ni nebi stigla razmisljati o proslosti i greskama koje radim!

Al ne bez muzike. To nikada necu pustiti, ma koliko me god melodija, rijeci, ritam podsjecala na razocarane dane..

Image Hosted by ImageShack.us

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se