novogradiščanin

16.04.2010., petak


Ja još ratujem
Image and video hosting by TinyPic

Kao poslije bolesti, vraćam se u kuću iz koje sam naizgled otišao. Sve me isto dočekalo, ali kao da bi trebalo pospremiti, oprati i započeti nešto iznova. Nosim bolest i radost sa sobom. Stara sjeta me prati kao sjena. Pitam se da li je ljubav nekada postojala ili je sve to bio san kojeg smo godinama živjeli budni? Duša me boli a to se teško liječi. Neću umrijeti sam nego osamljen. Sve mi je više sve svejedno , ali to se samo tako kaže, a živi se drugačije. Noću se budim i brinem. Što će biti? Živim bez novaca, kao po kazni, a drugi ih troše nemilice. Donosio sam krive odluke u ključnim trenutcima, no sad je kasno. Ja sam hranitelji i nisam branitelj. Teže je biti živ nego mrtav. Onako bi bio častan, ovako sam bijedan. Kao da poput Indijaca baš zbog toga još bolje shvaćam sve. Ne vrijedi bisere pred svinje bacati, niti besplatno davati znanje drugima i još zbog toga biti popljuvan. Rulja voli osrednjost, učmalo neznanje i bezvrijednost. Ništa ne voljeti, o ničemu ne sanjati, ne davati nikome nadu i osmjeh, nego sve smatrati besmislenim i samo kritizirati. Treba i taj Grad živjeti baš tako, prosječno bezlično, samozadovoljno posljednjim pozicijama u svemu. I svatko pametan i zdravo uplašen, otići će nekamo što prije i što brže. Ostaviti čarobnjacima intriga neka provode stare trikove na svoj predvidljiv način. Oni su lažni spasitelji i oni znaju sve okrenuti sebi u korist. Nemoj se smijati jer zaplakat ćeš na kraju. Laka si lovina hijenama koje ti se smiju u lice i gledaju kako ti se smrt bliži. Caruje laž i vještina manipulacije. Ponižavam se povjeravajući se onima kojima nije stalo do nikoga. Oni pokušavaju pogaziti vlastitu prošlost i maskirani sami sebe uvjeriti da nisu to oni nego netko treći, nov, drugačiji, privlačniji. Ja sam si zamislio da sam golub i ovih dana vozeći automobil pridružilo mi se jato grlica leteći uz mene. Vidim ptice iz nikada viđene perspektive. To još nisam vidio niti doživio. To je znak, i to osjećam. Predosjećam da ću uskoro odletjeti s njima. Jučer sam bio u Vinkovcima u svojstvu zamjenskog gosta. Kao da je Netko ipak htio da baš ja budem ondje. Vojarna, vojska, vojnici i sjećanja. Ono što smo sanjali ostvareno je. Vidio sam i sada mogu biti miran. O tome smo maštali kada smo u birtijama slavili dan po dan života. Letač me srdačno pozdravio. I on zna da sam sretan, mada sam bijedan. Ne trebaju mi platiti za ono što sam dao, tako sam mislio, tako se ponašao, a na kraju tako i prošao. Jasno mi je sve. Drugi su na vrijeme mislili na sebe. Kada se brzo živi nema puno vremena za razmišljanje. Ja sam ga naizgled imao previše. Već sam se navikao na naizgled slučajan slijed. Svi imamo putove prema gore i dolje, a ja baš odlučio letjeti, pa naizgled mogu časkom i gore i dolje. Nisam zapravo nigdje. Tamburaši su zapjevali pjesmu koja me dirnula. Budi čovjek, pa uz vino i suzu pusti, ali da nitko ne vidi. I sjetim se onih koji su negdje iznad svih nas, sve vide i vrijeme im više ne znači ništa. Sigurno smo im zabavni sa svojim igrokazima o tome koliko tko vrijedi i koliko se kome treba beskrajno diviti. Gomila različitih bezveznjaka u društvu onih kojima je život smrt, onih koji znaju kao preživjeti i kako ubiti. Uostalom to im je posao. Idu u mirovne misije diljem svijeta. Ratuju za mir, za druge, za dobre plaće, za svoje obitelji.
Slavonija u srcu, kao komad zemlje naslijeđene od didova. Kao teret, uteg i magnet. Kao mi nešto stalno branimo od nekoga tko nam to želi uzeti? Onda se predomislimo, pa sve raskućimo sami gore od ratne pošasti. Sami sebe napadnemo i porazimo. Dođu veletrgovački centri, poklonimo svoje banke strancima, pa svi kažu, zemlja se ne cijeni, dukati su prodani, sve to skupa ne vrijedi ništa. Oni odozgora opet nam se vjerojatno smiju pa si misle, ovim baš ne znaju i ne zavrjeđuju, nema tu sreće. Na vrijeme smo otišli.
Danas samo bio marljiv od ranog jutra. Tražio pomoć okolo. Nešto našao, nešto dobio, nešto ušparao, nešto osigurao drugima i sutra svoju borbu nastavljam u 5 ujutro. Završavam jedan veliki posao, a kao i poslije položenog teškog ispita, osjećam prazninu i ravnodušnost umjesto sreće i zadovoljstva. Pomislih na čovjeka kojeg su u džungli našli dugo godina nakon rata, Rekli su mu da je rat gotov. On nije vjerovao.

- 08:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se