- NOVLJANKA -
utorak, 13.03.2012.
Kratka priča: TEŠKA RANA U SRCU UREZANA
 Uskoro će punih 20 godina, a mene isto tišti, peče i boli, do nepodnošljivog bola, jedna teška rana u srcu urezana. Bilo je to u Bosanskom Novom. Jednog majskog dana - godine 1992. U susjedstvu se, preko Une (Hrvatska), vodio pravi pravcati rat. Već punih godinu dana. Roditelji su bivali sve zabrinutiji. Pričali su tiho, bolje kazano šaptali, kako ne bismo, brat i ja, čuli njihove riječi. Nisu nam davali da poslije školske nastave izlazimo iz stana. Činilo mi se da postajem rob suženog prostora. Jednog dana odlučih, na svoj rizik, prošetati Unskim kejom. Drvored stoljetnih lipa. Pupuljici lipova cvata nabubrili. Samo što se ne otvore. Plavetnilo se razlilo na proljetnom nebu. Rumenkasta razgalina s istoka probijala se kroz guste krošnje. Podigla sam pogled. I, ugledala njega. Smiješak mu nije silazio s lica. Za svojih 13 godina bio je visok. Crna kosa, bijela koža, crne oči. To lijepo lice, s bijelim snažnim i sjajnim zubima, bilo je, tako mi se činilo, veoma brižno. U njegovom pogledu odsutnost. Bez onog sjaja što je imao za vrijeme školskih odmora. Pohađali smo istu školu “Ešref Hrnčić”. On VI. a ja V. razred. Živio je u Vidoriji, a ja u Centru grada. Pozdravio me. I onda naglo stao. Nevina zbunjenost – oboje. Pomalo nespretno približio mi se na korak-dva. Moja nenačeta radoznalost, upitah ga: - Kuda ćeš u ovo vrijeme? Prelazeći pogledom po meni, prozbori: - Odveli su mi oca. S još dvojicom. Znaš ko. Idem pred mamu. Otišla je u policiju. Da vidim šta je s njom. Grizući usne i prelazeći jezikom preko njih, krenu naglo, zatim zastade, reče: - Ja tebe volim – i onda potrča u pravcu sanskog mosta. Vratila sam se kući. Tog dana i noći nisam mogla pratiti i nadzirati svoje misli. Zaspala sam u samo svitanje. Hiljade puta sam ponovila: … volim… volim… volim… volim… Kada sam ustala bilo mi je neprijatno. Nisam mogla gledati materi u oči. Kao da sam nešto veliko zgriješila. A onda sam čula strašne riječi: - Ubili su Mešu. Ranjen mu je i sin. Izgubljena i ukočena stajala sam pred majkom. Suze su kiptale. Nisam vjerovala u ono što sam čula. Sklonila sam se neprimjetno u drugu sobu. Kako bih voljela da je to samo san. Sve do našeg izlaska iz Bosanskog Novog u meni je trajao neki tihi jauk. U inozemstvu sam saznala da su Amarildu u Italiji amputirali nogu. I ništa više. Do danas. Ljubopitljivost i nepovjerenje ostali u meni. A u duši pustoš. Tekst: Sandra Korajac-Bunić |
- 13:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (1) Rujan 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (1) Rujan 2009 (2) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Prosinac 2008 (3) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (8) Rujan 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Svibanj 2008 (9) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
BEZ SMISLA I SADRŽAJA
 ................................  Priča o obično-neobičnoj djevojci. O djetinjstvu provedenom u gradu gdje se ljube Una i Sana. Vremenu prošlom, sadašnjem i predviđanjima za budućnost... .................................. GDJE SE LJUBE UNA I SANA  GDJE SE LJUBE UNA I SANA Još se ljube Una i Sana Kao dva pupoljka Tu se liječi od raka rana Duša crna od ugarka Gdje ću Bože iz ove kože? Noćas pijem polako Da mi Sana na prstima dođe Da mi Una skoči u oko Gdje ću Bože iz ove kože? Noćas pijem polako Da me lađe u snovima nose Da me nose kući dalekoj Još se ljube Una i Sana A ja trbuhom za kruhom Lutam svijetom k’o crna vrana A srce boli pod pazuhom Gdje ću Bože iz ove kože? Noćas pijem polako Da mi Sana na prstima dodje Da mi Una skoči u oko Gdje ću Bože iz ove kože? Noćas pijem polako Da me lađe u snovima nose Da me nose kući dalekoj Gdje se ljube Una i Sana Ovdje je duša, tamo je rana
VRIJEME
Ne gledaj na sat, ovdje ti vrijeme nije ograničeno. Samo vremenom vrijeme se pobjeđuje ----------------------- |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||