tiha buka

petak, 28.03.2008.

Namet na pamet

Sinoć je na otoku Visu palo 44 litra kiše po četvornom metru. Lani mi je od suše poginulo dvadesetak mladih maslina, na tom istom otoku. Ni jedna nije bila besplatna, kakve su se dijelile u predizbornim prilikama i neprilikama. Računi za kišu, odrezani lani podijeljenim rješenjima, uredno stižu, dok se bujice uredno slijevaju silom zemljine teže, kao što su i besplatno otjecale u minulim vremenima.

Porez na zrak plaćaju vlasnici vremešnih automobila, avangarda budućih pješaka,kojima taj isti porez još nije razrezan. Hoće li se ugradnjom spirometara njegove posljedice moći ublažiti, kao svojevremeno limitatorima snage za struju, hoće li svi ljudi smjeti jednako disati, ili samo do limita zakupljenih kapaciteta?

Cijena zaštite od neprijatelja svih boja, vezana za nekakve članarine reketom se ne zove, iako je riječ o gotovo istovrsnom "kišobranu", samo drugih dimenzija. Prema tome XXXL kišobranu okreće se prijetnja referendumom, savjetodavnom ili obvezujućem, odlučit će se tijekom ili nakon provođenja referenduma.

Porez na glupost nama nikakve šanse da bude uveden, barem ne pod tim imenom, zbog banalnog razloda - nedostajuće definicije gluposti. Ona je svuda oko nas, da ne kažem u nama, prožeta kroz široki dijapazon djelatnosti. Gotovo kao da je gospodarica svemira, ruga nam se nedohvatna, u stanju je nama zavladati, a mi nikako ne možemo niti da je definiramo. Uspijemo definirati glupost, učinit ćemo veličanstveni korak naprijed prema uvođenju poreza na glupost. Stvoriti državu blagostanja, koja će nesebično nahraniti brojna gladna usta. Kruha i igara!

28.03.2008. u 21:56 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.03.2008.

Izgubljena pa pronađena tekica

Mogle su se početi slagati oklade hoće li se ovaj dripac oglasiti s nečim suvislim, zapravo doživljenim, dovoljno intrigantnim, prestati cmizdriti nad samim sobom, povratiti živost, prestati obmanjivati i sebe i druge. Danas se nešto nesvakidašnje doista dogodilo.

Sudionicima ludotvorne kolaborativne endless&sensless knjige Write Something, do koje se lako dolazi linkom sa Iskonove naslovnice, poznata je moja gotovo dvogodišnja prepiska sa jednom gimnazijalkom iz Istre. Prošle su od tada dvije olimpijade, kad smo počeli sa SMS dopisivanjem, za njezin 17. rođendan. Ona je bila trećašica u gimnaziji. Pitala me u koju školu idem, ja joj rekoh, ali ne rekoh da sam bio razrednik maturantima. Kroz stotinjak razmijenjenih pisama mislila je da se dopisuje sa vršnjakom.

Nekoliko, skoro desetak, napisao sam uz pomoć đaka, dogovorio čak susret koji se trebao dogoditi 29. veljače ove godine na Baš-Čaršiji u Sarajevu...Neki su đaci ovaj odnos osuđivali, neki podgrijavali.Ne znam je li čip pregorio i zašto je komunikacija pukla, čestitka za 19.rođendan do nje nije stigla.

Jutros sam pronašao tekicu s njezinim nekadašnjim, nevažećim brojem, ali i podacima dostatnim za pronalaženje aktualnog, živog broja i nastavio s SMS-anjem.Prijatno se iznenadila. Kad mi je poslala emajliranu adresu, uslijedile su moje duboke isprike. Bila je začuđena i iznenađena. Žao mi je što nisam imao priliku pogledati joj u oči. Negodovala je, ali oprostila mi je. Počeo sam razmišljati postoje li granice moje trapavosti, ponašam se kao slon u staklarnici, a dragi ljudi mi praštaju.

Pomišljam da negdje u uravnoteživanju univerzuma netko prav, ni kriv ni dužan, za moje nestašluke ispašta. To me počinje zabrinjavati. Događa mi se da bez ikakvih zlih namjera i ružnih primisli povrjeđujem ljude, a oni mi dobrim vraćaju, postajem dužnik, što nikad nisam želio. Znam da neću proći "lišo", bude se strahovi da kad na odmazdu dođe red neću imati dovoljno snage.

27.03.2008. u 20:04 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 26.03.2008.

Nisam svoj, čiji ću biti?

Deset dana šutnje, iznevjerenih nadanja da brojač ne bilježi razočarane posjetioce, koji tek saznaše za povećanje razine gliba, još nedostigla do kritičnoga: Ne talasaj! U Velikom finalu odricanja nisam se baš proslavio. Odredio sam si da ću se odreći tuge, bola, odricanja, plača, svega osim izvjesnog osmjeha, doticaja, daha; da neću psovati bez krajnje nužde, ne opijati se ničim do ljubavlju.


Koliko god djelovala privlačno, obećanja su tek djelimično ispunjena. Zahvaljujući okruženju divnih ljudi okupljenih iz virtualnoga svijeta, život je kadgod ličio na bajku. I takav bajkovit podsjećao je na surovo okruženje. U odnosima prema majci nisam briljirao. Držeći se načela nemiješanja u unutrašnju politiku (čitaj: život) i miroljubivu koegzistenciju, grubo sam držao distancu, zastrašen od prečvrstoga zagrljaja.

Pola godine samoće ostavilo je hrapave tragove u domišljanju objekta oplakivanja. Tugujem li ja to za njom, ili oplakujem sebe samoga u svoj onoj komociji koju mi je ona pružala? Posežući za njom zatekoh se u stanju uzimanja, umjesto davanja, osjetih sebičnost nezapamćenu za njezinoga života. Kamate za zakašnjelu spoznaju stižu na naplatu.

Upustio sam se u sudjelovanje na svojevrsnom flesh-marketu, u nastojanju virtualnoga preskakanja praznine. Može li se glatko proći kroz sve te surovosti i zamke slatkorječivih obećanja, ima li smisla puhati u prste prije nego što se opečeš, ili jednostavno računati na opekotine kao kolateralnu štetu,reći će vrijeme. Teoretski - na kraju sam jedne etape, praktično - duboko priznajem da sam zbunjen.

26.03.2008. u 21:35 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.03.2008.

Zakasnina za kasno paljenje

Kakav je to osjećaj kad ste u prilici da vam se nešto nesebično pruža. primili biste rado, a nemate čime uzvratiti? Kako prigušiti želju na rubu izgaranja, pronaći izliku, upustiti se u izmišljenu manu,izvući se izrekom:"Kiselo je grožđe", samo zato jer je nedohvativo.Koliko je bolna spoznaja da sve ima svoju cijenu, da najsuptilnija čuvstva balansiraju po zakonima trgovine, potražuju se nekakvi kusuri, uzvraćanje ljubavi, uzvraćanje pažnje...

Našao sam se u stanju krivo shvaćenig signala upuštajući se u otimačinu nečega što sam smatrao ponuđenim. Miris lavande sa blagim prizvukom na badem podsjetnik su na silovane emocije, pljuska je ostala neisporučena, iako u potpunosti zaslužena.Volio bih da je stigla, u iščekivanju neke ravnoteže. Ne uzimaj ako nisi u stanju uzvratiti!

I kasno paljenje je paljenje, kažu, samo što se plaća veća zakasnina. Kad kamate nadilaze glavnicu, upuštamo li se u dužničko ropstvo? Sa bankama je lako, povećavanjem limita drže vas u nekakvom održivom polustanju, spremne za nova reprogramiranja. Kako vratiti nepovrativo, osloboditi se emocionalnoga duga, čije poravnjanje nitko ne očekuje, što opet, dodatno slama.

Istina se ne nalazi, ona se stvara. Zato imamo različite istine, često disonantne, prečesto u škripećoj terci. Kako ih usuglasiti? Bolje je pitanje trebali ih usuglasiti, suočiti Homera i Vergilija u tumačenju jednoga te istoga rata, relativiziranjem ljepote prelijepe Helene, bez čije otmice rata ne bi ni bilo?

Jesu li jedne lijepe oči uzrokom novoga loma, reći će vrijeme, ako ti signali budu artikulirani. Možda je tek učinjen "škerac" koji bi sastavnice poslagao onako kako treba. Mjerenjem razine gliba rano je za uzvikivanje paničnog: Ne talasaj! Ostalo je gotovo nepromijenjeno, zapravo isto...

16.03.2008. u 17:48 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.03.2008.

Proziranje šutnje

Obradovalo me pismo iz daleka, javio se jaran, rekavši da se osjeća božanstveno. Sipao je kao iz rukava hrpu savjeta kako da se izvučem iz govana, odlijepim od treperavog ekrana, nudeći primamljiva rješenja, neutralizatore magneta što me učini ovisnikom. U bujici pitanja zateče me s banalnim pitanjem: koju knjigu čitam.Može li se nazvati čitanjem držanje knjige na noćnom ormariću sa obilježenom stranicom, koju sam zadnji put otvorio prošloga četvrtka.Riječ je o "Cvrčcima i bubnjevima", proznoj poemi Ranka Marinkovića napisanoj 1939. godine, dvije godine poslije "Albatrosa",u izdanju Matice Hrvatske iz 1948. godine.

Na taj sam se tekst počesto vraćao, pokušavajući izvući paralelu između poznavanja pisca i djela. Bio je profesor na Kazališnoj akademiji i zajedno s nas troje studenata bio je "organiziran" , odnosno član Saveza komunista. Statut je dozvoljavao osnivanje Osnovne organizacije s najmanje pet članova, a nas je bilo jedva dovoljno za odigrati partiju "briškule" ili "trešete". Pridružili su nas komunistima s Likovne akademije, njih je bilo gotovo trideset.Oslovljavalismo se drugovima, iako smo najčešće šutjeli.

U šutnji smo bili dobri, kao da smo se natjecali tko više može izdržati. Imao sam mnoštvo prigoda obaviti s njime nijemi intervju. Pitanja su bila britka, provokativna, ponosio sam se svojom inventivnošću, nitko mi u obraćanju partijskom drugu nije bio ravan. Na trećoj godini faksa utuvili su mi, na paralelnom studiju, osnove novinarstva, u redakciji pokupio nekakve rutine. Preda mnom je bila blistava karijera.

Maestralno je odšutio na nepostavljena pitanja, samo me blago gledao, sa distance, ali bez podsmijeha. Šutnja je bila rječita i dostojanstvena, bez trunke cinizma. Imao je on utakmica u nogama, koliko god ja oko njega optrčavao, nisam ga mogao izbaciti iz takta.

S Višanima je bio u latentnoj zavadi, a ja postadoh viški zet. Nakon mnogih godina, krajem osamdesetih godina imali smo susret u "Lambiku", restoranu na Kutu, sto metara zračne linije od njegove rodne kuće. Oko njega se skupila grupa važnih ljudi, osjetilo se kako ga guše. Dotakli su nam se pogledi, blago je kimnuo glavom. Tada sam ga zadnji put vidio. Na sprovodu nisam bio. Kada u Komiži vidite karanfil na njegovu grobu, znajte da na otoku ima druga.

Pretjerao bih kad bih rekao da smo bili jarani, iako je značenje obje riječi slično. "Quod licet Iovi, non libet bovi" - spreman sam ponavljati u nedogled, svjestan vlastite nemoći u artikulitanju misli, koje prečesto zapnu. Predugo sam se izvlačio na šutnju. Postaje prozirno. Prozirnost naginje preziru.Jesam li pročitan? Valja čitati, što se čitati da.

13.03.2008. u 16:44 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.03.2008.

Ništa novo

S isprikom ili bez nje, rezultat isti. Htio, ne htio, motiviran ili revoltiran, zaleđen tišinom, sliježem ramenima. Do kada? Do grla nije stiglo.Svejedno, ne talasam. Uvježbavam mirovanje.

10.03.2008. u 23:37 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.03.2008.

Promašaj rezimea ili rezime promašaja

Ima li dana koje treba prešutjeti, zaboraviti, one čije biste posljedice najradije resetirali, kao što možete na kompjutoru sa dva klicka izreći: "puj, pike ne važi!", ne ostavljajući vidljiva traga o djelovanju koje se zbilo mimo kontrole, spontano i razuzdano, što nas inače veseli.
Htijući jedno, učinio sam drugo i toga se sramim.Splet okolnosti bio bi opravdanje kad bih se kome imao pravdati. Dosta je reći da sam izazvao suze koje nisu trebale poteči i to u trenutku očekivanog ushita, veselja i pravog radovanja kod osobe navikloj na mrgođenje kao osnovnu sastavnicu života, osobi koja mi je vjerovala.
Koliko je takvih ispraznih dana koje bi trebalo izbrisati iz kalendara, čije sistematiziranje prijeti kaosom,s tabelama učinkovitosti i oskudnim indeksima što čine staze do ruba očajanja.
Kapitulacija upravljanja ljudskim resursima u kolektivu s jednim jedinim, odnedavno suvišnim pojedincem.
Neki bi rekli: prolupao.

09.03.2008. u 23:22 • 0 KomentaraPrint#

subota, 08.03.2008.

Sa ususivačem "in flagranti"

Čemu služe grinje? Evolucijski gledano kudikamo su starije od nas.Tu su , u svim zakutcima našega staništa, osim... U tome osim je caka, osim ako niste iskeširali hrpu love za turbo-mokre usisivače koji će vas osloboditi od tih napasnika. Druga je "caka" kad vam na prezentacijama "zdravoga spavanja" nude artikle koji se prema grinjama ponšaju non-friendly, prijeteći jadnim grinjicama da će se moći nastaniti samo do sirotinje koja si taj luksuz (oprostite:nasušnu potrebu) nije mogla priuštiti. Ulaganje u zdravi san, ulažete u svoju budućnost, vaša umorna kralježnica bit će vam zahvalna.

Tko tu prodaje floskule, tko tu palamudi? Ni riječi o spašavanju kralježnice izvan sna, u onom aktivnom dijelu dana koji nam priskrbljuje egzistenciju, kada kičma najviše pati. Iluzija da bi nam zdravi san jamčio tu imaginarnu sretnu budućnost, oslonjenu na najnoviju svemirsku tehnologiju, odguruje u zapećak staru spoznaju o zdravom snu čiste savjesti. Kako oprati savjest i mirno zaspati na postelji simplex ili čak u Prokrustovoj postelji?

Povod za razmišljanje o počecima vikenda i o ulozi muškarca sa usisivačem u ruci, bilo naprijed pomenutoga mokroga ili onoga glasnoga sa vrećicama, bio je minuli praznik, zamalo prešućeni osmi ožujka, čije posljednje sate odbrojavamo. Koliko ta naprava u muškim rukama zvuči groteskno, s vodom ili bez vode,uvidjet ćete kad vas prijatelj zateče "in flagranti" u radnom zanosu, čiju ćete šutnju u nedoglad plaćati u obližnjem kafiću.

Jasno, osim u slučaju da naiđe pravi znalac koji će vas uputiti u detaljnije tajne rukovanja "čudnom spravom" i učas obaviti ono što vi "pemplavite" nespretno više od pola sata.

08.03.2008. u 21:23 • 2 KomentaraPrint#

petak, 07.03.2008.

Dokad starcima dopuštati da slave rođendane?

Puhanje u rođendanske svjećice činilo mi se djetinjastim - zapravo i ne mogu se sjetiti jesam li tu smiješnu navadu i upražnjavao. Puhao-ne puhao,vrijeme nas je otpuhivalo, slavljeničke kapice i konfeti postale su tek dio dekora pravih pravcatih dječjih rođendana. Gdje je granica djetinjastoga od onoga, što se smatra ozbiljnim i kad je vrijeme da se opet upuštamo u djetinjarije? Razdoblje između dviju neozbiljnosti različito proživljavamo. pogođeni spoznajom da je nešto krenulo nizbrdo. Započne ljutnjom na zrcalo, zaglađivanje nesporazuma kozmetikom, retušom, krivotvorinama, do sagledavanja ljepote sazrijevanja i starenja, trenutaka kad postajemo ponosni na tragove dostojanstvena življenja.

Malo je nedostajalo da preskočim zapis o proteklom danu,sve dok mi virtualna poznanica nije pozvonila na vrata, donijela darove i iskrene čestitke, dosadašnjem totalnom neznancu. Prvi smo se put vidjeli u životu, iako smo se poznavali po sintaksi, sklopovima rečenica, načinu reagiranja u različitim situacijama. U dva mjeseca stvorili smo sliku jedno o drugome kao da smo pravi znanci, koji su se lutajući bespućima interneta zatekli na istoj stranici uzimajući udio u pisanju besmislene i beskrajne knjige iz petnih žila, iz sve snage.

Obilježavanje jednog osamljeničkog rođendana dobilo je novu dimenziju,darovane su mi pjesme s posvetom, virtualni banket koji je prethodio stvarnom,taktilnom susretu, zamalo rasipnički, dao je neke nove dimenzije zajedništvu u koje smo počinjali sumnjati, pobudio je nove nade. Prešućivanjem novoprobuđenig optimizma učinio bih veliku nepravdu.

07.03.2008. u 22:54 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.03.2008.

Kad okulist gleda u zube

Na vratima je pisalo: zvoni, lupanje ne radi. Ironija se sa sudbinom poigrala. Nije bilo struje. Zvono je ostalo nijemo. Da su barem vrata bila odškrinuta, ušuljao bih se, stišao jecaj, obrisao suze.Nisam znao, nije ni ona. Susret izjalovljen u neznanju. Htjela je, kasnije reče, izjuriti, dojuriti. Spriječila je prva marčana bura. Umiješala se u nešto na granici razuma. Je li pomogla ili odmogla, saznat ćemo kad se stiša, ako se stiša u svojim odjecima što titraju podugo i za vrijeme najtiše bonace.
Šta si pio- upitat će me oni koji me znaju, a znaju da ne pijem. Ne pijem bez povoda. Povod bi se možda i našao, ali ostadoh nesklon piću, presahla mi žeđ.
Zašto ne volim supermarkete, pogotovo u ogromnim prodajnim centrima koji te mame da se u njima izgubiš? Upravo zbog toga gubljenja i nalaženja. S mobitelom u džepu, svatko bi krenuo na svoju stranu. Bauljajući kroz beskrajne koridore, nakon osjeta slatkoga umora, pozvonio bih, upitao je gdje je,našli bismo se, pokazali jedno drugome šta smo pronašli...Ponekad smo kupovali više od plana, nekad se sav promet obavljen u obližnjoj pizzeriji uz piće naše mladosti ili ponovnu kavu.
Otkad je nema, kupujem samo najnužnije stvari u malim dućanima.Ponekad zaboravim spisak potrebnih sitnica, pa kuckajući u čelo radim u dućanu rekonstrukciju spiska. Sreća - ima ih dosta i blizu su. Megamarkete u širokom krugu zaobilazim, znajući da u njima nemam koga izgubiti. Mogu tek naletiti na izgubljene lutalice što kao i ja rasipaju vrijeme u traganju za izgubljenim vremenom. U tim bespućima što vas sigurno vode do blagajne nemam više koga tražiti. Pozovem li je, na jedan od rijetkih brojeva koje još pamtim - zazvonit će muklo u škafetinu, bateriju još uredno dopunjavam.
Jučer sam opet odšutio. Ne napisah ni crte. Brojčanik je pokazao broj prevarenih ljudi koji su mislili da im imam nešto reći. Boli me nemoć, tišina mori. Sramim se, nijemo se ispričavam. Sutra je novi dan, počinje se odbrojavati nova godina. Danas se zaokružuje jedna cjelina. Zaokružena, a krnja. Krnja i počinje. Krnjavi razlozi za veselje, Škripe zubi. Davno sam propustio otići kod stomatologa. Okulist mi je gledajući godinu rođenja, ublizu pogodio dioptriju. Djeluje zub vremena.

06.03.2008. u 22:26 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 04.03.2008.

Bez teksta

Bez naslova. Ovdje je nešto naopako, okrenuto naglavačke. Kako se osjeća naslov bez teksta, kako tekst bez naslova? Kome je gore? Meni je sve ravno. Ubi me ravnodušnost, mir i spokoj. Ne talasaj kad govna dođu do grla. Uskoro.

04.03.2008. u 21:14 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.03.2008.

Utekla pamet

Prazne misli iz prazne glave cure. Ima li tome kraja? Iznevjerena su stanovita očekivanja. Biseri nastaju bolnim žuljanjem. Prihvatiti to zdravo za gotovo, ubaciti kamenčić u cipelu i uputiti se u ležarnu šetnju?
Prelazak pješakov iz sedmog u osmi red na šahovskom polju proglasiše njegovim uspjehom. Nagrada za uspjeh - nečuveno "avanciranje" u posrnulu, ranije izgubljenu figuru i uklanjanje pješaka s poprišta događaja. Napredak u deveti, nepostojeći red, u deveti krug... Dokaz više da se pješaka može žrtvovati i u vlastitim redovima.Više bi valjao u sedmome redu, nego tako izbačen, u devetom, položen.
Ležerna šetnja s kamenčićem u cipeli stvorit će poeziju bola i ponosa. Vrijedi li prokrvariti za mjericu varljiva aplauza? Pozavidjeti onima koji nemaju cipela, što pješače bosi? Kakvi će biti proljetni modni trendovi? Opusti se, previše upitnika nagoni na razmišljanje. Mozak na pašu!

03.03.2008. u 23:48 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.03.2008.

Obavijesti za nikoga

Zarobljene misli ulovljene u zamci kibernetskog post resranta ugurane u pretrpani pretinac ponadaše se slobodi zakonskom odredbom da se kao pokušaj uredne dostave može smatrati pribijanje na oglasnu ploču nadležnog upravnog organa i da tamo vise najmanje petnaest dana, čekajući pravomoćnost.
Revnosni poštar u zadnjem ih trenu spasi pribijanja na stup srama, čime je pomrsio račune onima koji se njegovoj revnosti nisu nadali.
Zaboga, čovječe - šta to pišeš?. Ne meći te bedastoće ovdje!
-Zašto? Ako ti se ne sviđa, ti ne čitaj!
- Ja sam došao tu čitat i čitat ću!
- A ti ...čitaj.

02.03.2008. u 23:25 • 0 KomentaraPrint#

subota, 01.03.2008.

Okrnjeni ostatak

Zašto sam napustio okrnjenu, nedovršenu prevrtljivu veljaču, prešutio postojanje dana koji je cijelu godinu učinio prijestupnom,nakon sinkronizacije s nebeskim kalendarom? Šezdesetog dana u godini izgurani svi datumi korak dalje, učiinivši da na Silvestrovo bude tristo šezdeset šesti dan. Zašto je u mojem dnevniku prešućen dan koji je imao nekakve sadržaje, planirane susrete?
Učinio sam to sjećajući se na prethodnu veljaču, koja takav dan nije imala, onda nas je bilo dvoje. Polagali smo velike nade u Gemzare i Cisplatine, čiji je koktel konačno bio odobren i za liniju prve obrane protiv te okrutne bolesti. U njezinom slučaju prva linija je poklekla, sumjnalo se u nadolazeće metastaze. Pola smo te veljače odležali svako na svojem odjelu, ona na Plućnom, ja na Kardiologiji.Da me nije srušio infarkt, bili bismo doma skupa, liječila bi se ambulantno. Veljačom je označen početak našeg razdvajanja, poslani snažni signali za brojanje posljednjih godišnjih doba. Još smo se "kućili", nije se smjelo klonuti duhom. Veselile su je kupovine trajnih dobara, unosili smo nove poboljšice, počela me učiti kuhanju nakon duge zabrane mojih upetljavanja u kuhinjske vještine.Pripremala me za život poslije nje.
Imperativ je proći kroz određene faze žalovanja. Nisam u stanju prepoznati tugujem li po konceptu i attachmentu Bowlbyja ili sam bliži Wordenu, Parkesu ili Weissu. Ni jedna metoda ne nudi kratice do zadnje - smirujuće faze, zimski san tu ne pomaže.Bojim se upravo toga smirenja, pomirenja iz straha da time gubim sebe, dovodeći sumnju u kusur od čovjeka koji se na kraju, kao rješenje nudi. Hoću li pred kraj ležerno iz svega toga izići ili pozdraviti onoga što zvecka ključevima i kavalirski reći:zadržite ostatak.

01.03.2008. u 19:21 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (10)
Svibanj 2008 (10)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (14)
Veljača 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Razina gliba i stresa, bulliten & adresa

Sklonost peglanja kartica zatomljena. U vinu iskao istinu. Ima i kvasine, vrhunske... Ostao bez pepela za posipanje.
Što se pila pilom naopako? Zub vremena metereologija ne priznaje. Puhati u prste zbog vrućine ili hladnoće? Hladne riječi mogu opržiti. . Ledenjaci se otapaju, ima vode. Desalinizacijom do soli za soljenje pameti. Koliko neslana može biti šala? Kako ugasiti mrak? Stigla je nova peć. Drva ima. Indijanci prodaju CD-ove, poglavica mudro šuti. Bit će i pepela... manjige opet zriju; beru se masline neobrane. Jugo djeluje i na lunatike.


solomoon@net.hr

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Zdrava pamet ne stanuje ovdje,
je li možda adresa za to kriva?
Možda i nije, cinički se smije!?!?
Dobar dan, kažeš? Šta ako nije?
Ima li druga adresa? - Ima. Nekoliko. Inboksi vrište prazni, prepunjeni prazninom.

izbrojani

brojač se umorio od brojanja,laže... . Navikli na zbrajanje, iskušajte suprotnu operaciju.Čupanje iz korijena ne bih preporučio. Pukne li nit, moglo bi se nasaditi na guzicu. Pa ti onda sjedi na modro...U pola godine pet tisuća klikova. Koliko ih li je praćeno nelagodom? Sitnica - moglo je i svršit gore...Možda i nije...Nabrajanje i brojanje nisu istoznačnice.


Free Site Counter
Free Site Counter

nema sata,ukidoh ga dekretom

Može li se ukamaćivanjem vremena osloboditi zarobljeni rok? Rasipništvom nadmudriti inflaciju? I glupi potez je potez. Neodlučni odlučuju - povijesna je istina. Misli lokalno, propadaj globalno! Ja bih malo topline! Zar je važno koliko je sati? Jebeš zeta koji nema sata!

Varijabilni dio oslobođen komentara. Vrijeme je za reklame. Trošite struju, bolje nego da ona troši vas! Tko reče da bolje misli hladna glava? Zabluda se zabludom izbija? Ta je teorija na veoma klimavim nogama. Kolutanje očima ne pomaže. Vikanje ćemo razumjeti tek kad i ako se stiša ton. Dokaz je i snaga šaputanja.. Prodorna do ruba razdora.

Buđenja ni nalik snima. Razlika boli. Odgođeno. Nije baš neko rješenje. Ona zna. Može li proljeće pružiti utjehu ili će produbiti jaz? Razglabanje oglodanih tema jača facijalnu muskulaturu. možda se generira novi smiješak?

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se