tiha buka

četvrtak, 28.02.2008.

U očekivanju petka

Predzadnji dan u prevrtljivoj veljači najavljuje dugo željeni petak, osmišljavan i planiran od samog početka tjedna. Po čemu je petak privlačniji od ponedjeljka nisam mogao otkriti u dugom nizu godina, kad se na prste jedne ruke moglo izbrojati vikende u godini bez dragoga škoja i druženja sa otočanima. Osjetio sam kad sam ostao bez posla, postao suvišan čovjek,
izdržavani član obitelji, vječito zauzet nekakvim poslićima, doradama, nikad besposlen. Kad su svi dani nalik jedan na drugoga, sa dvojbenim vrednovanjem njegovih rezultata, koje ne mogoh svrstati koliko ga je korisnog, koliko štetnog, koliko jalova rada.
Usporena koraka, s otklonom od užurbanih vikendaša počinjah se čuditi toj beskrajnoj volji da dani tjednog odmora budu učinkoviti, rezultati rada biti očigledni, ne prepoznajući sebe u nedavnoj prošlosti kad sam istim ritmom
gotovo donkihotovski jurišao na naporne poljoprivredne i ine radove i oran se i čio vraćao na posao.
Radeći pet dana ono što moraš, preostala dva ono što voliš dovodi do takvog prožimanja, simbioze, stvaranja općeg zadovoljstva. U nekakvim hipotetičkim stanjima čovjek si postavi pitanje gdje bi mu kraj bio, kad bi ostatak života mogao raditi ono što doista želi, što hoće. Ne bih takvo stanje poželio nikom, jer nažalost vodi u ono slično kad se na ledinu pusti isluženoga konja, da se "partenca" bliži... Mnogi su i nestali usred zahuktalosti, što mi se čini manje dramatično od jalovog čekanja iskoraka od uobičajenog ritma.

srijeda, 27.02.2008.

Žeđ za novinama

Kako priznati nemoć u izricanju nemušte, neprobavljive misli, zastale na rubu usana,kada glasnice odbijaju da zatrepere, ruke ostaju oduzete? Ima se šta reći, ali neće da krene. Reći, pa poreći; napisati pa izbrisati, otaljati zadatak, ispuniti dužnost, odaslati misli? Novinarska je to svakodnevica.
Nerazumijevanje grize, rađa nove nesporazume. Busamo li se u prsa ističući kako govorimo istinu, čistu i cjelovitu ni sami ne znajući da nam je servirana lakoprobavljiva light-verzija?
Nekad su je prenosile Pitije, preteče novinarstva. Zaklete na čednost, živeći povučenim životom prenosile su puku poruke božanstava, dok moćni Apolon ne stavi sumnju na Kasandrina proročanstva, jer mu se nije dala.
Nemojmo kriviti Apolona za žutilo našeg novinarstva, tajne se ne mogoše skriti glumeći čistoću, koja je izbačena iz sistematizacije radnoga mjesta profesionalnih sudionika u lancu informiranja. Šaputanja na jastucima postadoše važni informativni kanali, legendarna špijunka Mata Hari ostade tek kao simbolični primjer žrtvovanja za jednu sličnu profesiju u službi domovine i općeg napretka čovječanstva.
Čime nas hrane, gdje su granice probavljivosti te duhovne hrane? Kad će na impressumu deklarirati količinu dodataka da im se prouzvod ne pokvari, bude dovoljno hranjiv, sa zajamčenim ograničenjem količine štetnih tvari? Kojim instrumentima izmjeriti štetne emisije, kako zabraniti uporabu, ako se prekardaši, hoće li se jednakim aršinom svi nestašluci kažnjavati?
Pojavi li se problem, valja osnovati povjerenstvo, ako su jalovi rezultati, treba osnovati novo.
Traži se formula za oporezivanje usmenog predanja. Novina koja se ne lista, novina koja nije novina.Naglasci su različiti. Drukčije se čita.

utorak, 26.02.2008.

Kako izreći šutnju?

Početak šutnje,
mjesec šutnje,
dva mjeseca šutnje,
tri mjeseca šutnje,
četiri mjeseca šutnje,
pet mjeseci šutnje,
šesti mjesec šutnje, započeo...
Nastala je tiha buka u gromoglasnoj tišini
Sve se događalo dvadesetšestog u mjesecu, kao i
njezin rođendan, propušten prije mjesec dana. Danas nisam plakao.
Zamalo pa to prešutio.Plakat ću, možda sutra, zalijepiti preko nedavno umrljanoga zida. Suze kažu, ne pomažu...Neki se s time ne slažu...Griješim li previše?

ponedjeljak, 25.02.2008.

Grincajg u pola cijene

Dijelim duboku zabrinutost zbog zlosretne sudbine nogoloptača Dudua, kojemu je Taylor, igrač Birminghama, u trećoj minuti uklizivanjem slomio nogu. Žao mi čovjeka, koji je u gladijatorskom srazu pretrpio bol i onemogućen u radu za najmanje šest mjeseci, večeras čak govore o devet mjeseci, koliko je dovoljno da se stvori i rodi novo ljudsko biće.
Nevoljko sam kupio novine u pola cijene, hrvatske novine broj jedan, ne bih li saznao odgovor na onih ključnih novinarskih 5W koje vijest čine.
Morao sam se osloniti na usmenu predaju i propitkivanja kada se i gdje se utakmica odigrala, tko je igrao protiv koga, tko je čiji i zašto su uopće igrali. Bi li bilo bolje da nisu igrali, tko ih je na to tjerao. To u novinama nije pisalo. Mislio sam da se životne suputnice nogometaša zovu sponzoruše, već sam počeo brinuti hoće li jadna sponzoruša imati novaca za kupiti grincajg po punoj cijeni, ili će s valom umirovljenika dostojanstveno čekati na uvele pušleke za manje novaca. U kakvoj sam bio zabludi uvidjeh kad o sponzorušama nije bilo ni pomena, imenovana supruga da je u šoku, roditeljima prepustila brigu o maloj Loreni, kako bi ona mazila Eduarda.
Saznao sam, što u novinama nije pisalo, da Eduardo igra za našu reprezentaciju, te da će propustiti neke važne utakmice. Bit će na bolovanju - treba samo otići sa formularima do povjerenstva, timbrat će mu od prve pola godine u komadu. Ja sam za infarkt dobio mjesec dana, toliko je određeno u tablicama po šifrarniku dijagnoza. Posrećilo mi se da me strefilo neposredno u toku zadnjeg radnog dana radeći kao zamjena na određeno vrijeme, čime sam iz budžeta glatko istisnuo cijelu hiljadarku. Da me uhvatilo poslije bolnog vikenda ostao bih i bez te hiljadarke. I u nesreći fortuna se zna nasmiješiti. Toliko o genezi moje zabrinutosti i samoedukaciji o športu za koji mi se živo fućka. Prapočeci su bili u gladijatorskim borbama u kojima su sudionici poštivali volju naroda. Ovi danas nešto zajune, i igraju po svoju, kvareći dogovorene križaljke, dovlače neizvjesnost na terene.

nedjelja, 24.02.2008.

Osvrtanje na prašinu

Nisam silazio na rivu gledati lipicanske ljepotane, čija se ergela u Lipiku
priprema na prijelaz na državne jasle, koje će puniti poduzetnici. Prazni ih kako tko stigne. Povike na sivu ekonomiju na crno slute. U halabuci što se stvara naslućuju se kontraprosvjedi s transparentima NE DAMO NAŠE JASLE! Jasle treba puniti. Sve je više gladnih ustiju. Kad nema kruha, punite ih zoblju i sijenom, tko voli nek' izvoli. Kolači su davno podijeljeni, poslušani su Antoanetini savjeti. U retorici se izbjegava sintagma i "hrastovu koru ako treba", zbog povike ekologa za očuvanje naših šuma.
Pustimo li konje da odjezde stazama uhatih rođaka, smatrat će se namagarčenima, očekivat će se guljenje magareće kože za izradu bubljeva. čije talambasanje odiše patriotizmom, zove na koheziju, zbijanje redova. Je li im suđeno biti sirovina za skupocijene salame, za razliku od onih apsurdno jeftinih pučkih kobasica koje se u svojoj nejestivosti takmiče sa životinjskom hranom. Slušajte apele zaštitara životinja, nemojte trovati svoje ljubimce hranom namijenjenom ljudima.
Budimo humani, cijenimo naše životinje. Ne dozvolimo ponosu da ostane u sjeni bjelosvjetskih gibanja. Čuvajmo našu baštinu. Kad već moramo nestati, učinimo to s mjerom i stilom. Za dobrim se konjem prašina diže. Zašto se, onda, za čovjekom osvrtati???

Oprost od iracionalnoga

Nesanica me protjerala iz postelje buđenjem sjećanja na kolegu s kojim sam proveo nekoliko besmislenih noći u smiraju jedne i nastanku druge države. Dežurali smo danonoćno čuvajući našu odgojno-obrazovnu ustanovu od neprijatelja svih boja, koji nikad ne spava. Te besane noći kratili smo još besmislenijim partijama briškule, trešetu nismo igrali.
"Satirao" me je neštedimice, nebuloznim rezultatima sa po dvadesetak partija u njegovu korist. Prošle su od tada mnoge godine, ostarilo se. Poželio sam da se oprostimo kao ljudi. Mogla bi se dogoditi nečija partenca - ružno je kad ostanu računi nerazjašnjeni. Moradoh ga pronaći, da se raziđemo kao prijatelji. Volio sam njegovu bivšu ženu strasno i iracionalno. Svojim prodornim pogledom pratio je sve, svašta je znao. Pućkajući rijetke dimove iz mirišljive lule nijemo bi me gledao, ponekad bi kimnuo glavom, ostavljajući dojam da pozorno sluša.Znao je za tu ljubav, nije ju odobravao, ali se nije ni protivio.
Kako ga pitati za oprost, kako mu prići, kako se osloboditi tereta? Partenca se bliži, tko će prije- ne zna se je li bliža moja ili njegova... Progutah pljuvačku, priđoh i rekoh.Sliježući ramenima, oprostio mi je. Izravnali smo račune.
Ona to nije znala. Nije mogla ni naslutiti sa koliko je žara plamtjela moja nikad iskazana ljubav. Bila je jednostrana, tajna.

subota, 23.02.2008.

Reqijem jajetu dvjesto dvadeset drugom

Nastali smo množenjem. Zbrajanje nas veseli, oduzimanje boli. Dijeljenje ponekad, vrlo rijetko daje olakšanje. Čupanje korijena je stresno. Tuga starog busena jenjava kad se vidi da je presađivanje uspjelo, da biljka raste i cvate.
Cvijet je odbačen preko dvjesto puta, bez ploda.Ne okrivljuj pčele i bumbare što skupljajući nektar nove začetke života nose, to se ne radi tako. Koliko će meda skupiti, hoće li dostati za zasladiti čašu žuči što se skuplja gubitkom tih silnih jaja? Jaje sa rednim brojem dvjesto dvadeset drugim moglo je za protekloga Valentinova dobiti priliku da dobije ime, za vladavine vodenjaka razveseliti neke ribe, lavicu učiniti majkom, okupiti uskoro bake s kolačima...
Kad se sutra, prekosutra uz bolove i sukrvicu otkotrlja, ostavljajući mjesto dvjesto dvadeset trećem, možda začuju neka nova obećanja zanemarivši kondicionale, kredite i druge zapreke, utješi ga pričom o vilinskim konjićima, čiji se leteći vijek, duboka starost, svodi na maksimalnih sto dvadeset minuta, ako ih hitra žaba ne proguta ili se u prvom letu zapletu u paukovu mrežu.
Toliko o računu i računanju. Oduzeše nam zadnju subotu u veljači.

petak, 22.02.2008.

Samo za njezine oči

Ima li smisla blog posvetiti očima boje čokoladne kave, ne bih li tako iskamčio saznanje kakvo joj je ime.? Sinoć su bile bez volje i želje. Rekla je da nije ljubiteljica blogova, ali je ljubazno dodala da će jedan pridružiti u favorite. Kako to ocijeniti, birajući između dvije ocjene: ili puno, ili malo ?
Ima, puno!

četvrtak, 21.02.2008.

Zašto sam se obraćao mrtvima

To da se povremeno posvađam sa samim sobom, nije nikakva novost.U tome dakako nisam jedini. Iskreno sagledavajući više nas je ovakvih nego onakvih, ali teško je to priznati. Ne krijem ni da sam se dopisivao sa pokojnicima. Ne ponosim se time, ali bio sam izazvan i ne mogoh odoljeti. Bez zlih primisli, duboko pogođen sadržajima pisama mojoj pokojnoj ženi, napisao sam pismo pokojnom predsjedniku njihove stranke, koja joj se opetovano mrtvoj obraćala. Nudili su joj u predizbornoj borbi ljepšu, dostojanstvenu budućnost, još su je i gospodinom zvali - zbog dvoznačnosti, neodređenosti imena, koje su muški u većini nosili. Poslije izbora, pred Novu godinu, ponovo su joj pisali (obraćajuči se njemu), želeći mu uspješnu Novu godinu i da mu donese obilje sreće i radosti.
Već nakon prvog pisma pokojnici, uzvratio sam pismom pokojniku, apelirajući na njega da prizove pameti ekipu iz stožera i ukloni njezino ime i adresu iz baze podataka. Odijeka je bilo, stigle su neke isprike i obećanja da se neće ponoviti... pa se ponovilo.Ne sumnjam u njihove dobre namjere, dijelimo mnoge zabrinutosti, zamalo da slično dišemo, ja bih još malo lijevo, ali trendovi guraju prema dolje, dolje je nebitno šta je lijevo, a šta desno.Obećanja onih drugih, što obmanjuju žive slične su snage, postajem sklon primjeni oprosta, ali ostadoh u dilemi kome za neispunjiva obećanja oprostiti prvom. Ili provesti opću lustraciju, jednaku i istovremenu, umjesto običnog odmahivanja, s racionalnim apelom: prvo se čovječe pomiri sa samim sobom!

srijeda, 20.02.2008.

Naslov je, suprotno običajima, na kraju

Predali su me bez ikakvih formalnosti - nije mi bilo jasno je li došao zbog mene ili zbog besplatnog ručka. Pipnuo me s prijeda, pipnuo me straga, ne zagledajući previše - darovanom se konju u zube ne gleda. Obgrlio me je desnom rukom iskoračivši u mrak. Putanja je bila očaravajuće romantična, od Zente, kroz Ovčice, Bačvice, uzduž cijele Rive, uzbrdo u Varoš... Šutjeli smo cijelim putem. Nije me pipkao, mrmljao je sebi u bradu nekakve brojke. Nešto, valjda, znače. Otključao je vrata i bacio me na postelju, poveliku, bračnu. Sobom je gospodario miris dunja. Nestao je, prigušivši svjetlo. Ostavio me je u polumraku zbunjenog i iznenađenog. Pogledah se u zrcalu. Lijep sam. Vidio sam i njezine fotografije - dugo smo se začuđeno promatrali. Kakva je ovdje moja uloga?Jesam li ja to uvučen u neki bračni ili izvanbračni trokut, šta to on očekuje od mene? Učiniti me svjedokom ili sudionikom nečega još nedoživljenoga? Slutim da sam ovdje suvišan. Pripadam mu - u to nema sumnje, ali me duboko kopka pomisao da on pripada njoj. Kako sačuvati njegovu naklonost, privući ga svojom podatnom mekoćom, da me kao suvišnog ne odgurne? Spreman sam pretrpjeti i grubosti, samo da me ne zanemari.Moji su se tvorci dobrano potrudili učiniti me poželjnim, a moje sestre i braću još poželjnijima, dajući im važnost dragulja u spavaonicama, imati ih pa makar se prekomjerno zadužili. Mene je dobio kao nagradu za malo strpljenja i djelić poljuiljanoga, možda i pogaženoga ponosa. Udovac je i to svjež, očito je. Vratio se, ravnodušno me pogledao, bacio pogled na ormar.. Klica klaustrofobije ubrza mi bilo - molećivo sam zaželio da me ne zatvori. Radije bih se borio s prašinom ispod kreveta ili navrh ormara, gore je barem kakav-takav pogled. Nije me ni pipnuo. Ostadoh nasred postelje netaknut. Mazit ćemo se,možda, poslije.Budem li svjedokom ispraznosti još jednog življenja.zapitat ću se o uzaludnosti svoje misije, otkriju li se prebrzo skore novoraspaljene strasti bit ću svjedokom velike obmane iskazane lažnim prenemaganjem, nalik suzama plaćenih narikača. Ušutkaju li me, priča će svejedno biti dovršena. Na kraju rečenice dođe točka, najčešće. Na kraju ove priče koči se naslov: Šaputanje jednog jastuka (darovanog na promociji zdravog spavanja).

Dugme je otrgnuto i prišiveno

Mladene, zaljubila sam se - rekla mije jednog jutra, puna zanosa i tajanstvenosti. Začudila me ta njezina neposrednost, dotad mi se nije tako obraćala. Znam li ga? - upitah zamišljajući (ne)sretnika u njezinu zagrljaju, pomalo zabrinut za ishod tek uhodanog prijateljstva i za svoje mjesto u novonastalom stanju, spreman poželjeti im sreću, makar to vodilo i udaljavanju. - Znaš ga , itekako, ti si taj, buzdo! - Tko ti je kriv - uzvratih, ne baš sarkastično, pomalo oholo, ali vrlo, vrlo zločesto. Nisam imao smjelosti uzvratit joj pogledom u oči, mnogo sam time propustio. Nabrekao je ponos, zažarile se uši, nastupila je tišina. Krivo je ono dugme u Tuhelju - sjetih se zgode iz studenoga prethodne godine, kad sam s njezinog modrog pulovera otrgnuo jedno dugme i darovao joj ga jer je govorila dajoj to dugme treba...
Nije mene bilo lako "smotati". Otimao sam se, osjećajući se kao lovina. Otpor nije baš bio grčevit, ali nisam ni jedva dočekao ponuđeni zagrljaj. Bilo je tu teških muka zaiščupati me iz tuđe postelje, odnosno dotičnu izgurati iz moje. Zaljubili smo se i zavoljeli, postali jedno... Živjeli na dvije fronte i ostali jedno. I razdvojeni bili smo jedno.
Otrgnuto dugme opet je prišiveno, istrgnuto djevojaštvo prevedeno je u zrelost, ugašena elegična poezija prevedena je u radost, radost življenja. Nesebično se davala prigušujući čangrizanja sebičnih roditelja, nevolje na poslu, moju svojeglavost, stvarajući harmoniju u kakofoniji.
Nema je. Na novome vjenčanom listu, u napomeni, piše: brak prestao smrću. Toliko od države. Može li tako i ljubav prestati? Kako to prepoznati? Umiranje nisam znao prepoznati, smrt - jedva... Je li se s njom ugasila i njezina ljubav, hoće li se sa mnom ugasiti moja, gdje će ostati naša ljubav. Hoće li netko tko bude čitao ove zapise, moći odgonetnuti tko je lud a tko zbunjen, šta su radili lud i zbunjen?
Pobolijevao sam počesto i ona se brižno rastrčavala oko mene, trošeći silnu energiju. Čak i pred sam kraj, kad se meni dogodilo srce, zaglavili smo oboje u bolnici - ona na plućnom, ja na kardiologiji, bila je jača od mene. Otkud joj tolika snaga, ta silna energija pitali su se mnogi ne sluteći odgovor u brzini sagorijevanja. Prebrzo je nestala. Kratak fitilj, ili stijenj, po hrvatski...

Na šta će mi ličiti posljednja volja?

Pročulo se (Id fama per urbes) da fukara piše testament. Zna se da ja, već izvjesno vrijeme, pišem testament. Šuška se da sam ja ta fukara. Kako se obraniti? Potvrdim li, neće biti kraja zadirkivanju i poruzi, opovrgnem li -otvara se mjesto manje-više utemeljenim sumnjama. Mora postojati rješenje i domislim se lansiranjem protupitanja odgurnuh sumnju sa obojice,upitavši, kao brijač klijentanu brijačnici: Obični ili interaktivni? Ne bi li stvar bila pitkija, nakitih priču o interaktivnom, sretan što u blizini nije bilo informatičara, ubacujući priču o varijabilnim parametrima kojima se može djelovati na krajnji rezultat,analogno mogućnostima gledanja filma s drugačijim raspletima i završecima Ta me izmišljotina zamalo gurnula prema neslućenim krajnostima, započeh vjerovati u ogromne mogućnosti novotarije koju već promovirah u izum, zašto ne i patent. Interaktivni testament, kako to unosni zvuči. Okupiti tim programera, razraditi taktiku, ubaciti tajne kodove i uskoro zavladati sudbinom čovječanstva. Ako krene po zlu - stradat će fukara.
Iz samozavaravanja me otrgla pomisao na ljudskost i poštenje, sram od kvarnih misli što su me obuzele.Misleći i na sebe i na fukaru, presložih misli i nastavih pisati. Pisati, a ne misliti na čitatelja sizifovski je posao, pogotovo kad je riječ ooporuci,gdje valja ispuniti stanovita očekivanja i iščekivanja, poštivati poredak, ne sagriješiti prilikom nabrajanja ljudi i dobara. Naći se u nečijoj oporuci može biti i kletva i blagoslov, čak i oboje istovremeno. Primanje je neodvojivo od davanja. Tada je najčistije, najsuptilnije. Ako nema reda - ne valja, ruši se ravnoteža, sustav vrijednosti. Vrijednosti su varljive do neslućenih razmjera. Kako na primjer,procijeniti vrijednost brda knjiga ili samih spoznaja iz njih izlučenih, usporediti to s knjižarsim ili antikvarskim cijenama, bagatelizirati ih do cijena otpadnog papira, Koje vrijednosti unijjeti u testament, a da ne budu predmet poruge, kloje ljude uvesti u testament, a da te ne osramote, tebe ili sebe, nevažno je.
Može li nešto tako nježno , paučinasto, opstati u svijetu pečata i paragrafa, fiškala i notara? Od rušenja spas tražiti u trivijalnosti, provlačenju kroz iglene uši, mimikriji. Onako, ispod žita. Kakav-takav poslužit će ako izvršitelj bude znao čitati između redaka, spoznati suštinu. Trebalo bi ga imenovati ili ostaviti mogućnost da se sam prepozna.Možda si to upravo ti koji čitaš ove rečenice, tražeći u njima smisao? Darujem ti pravo autentičnog tumačenja pitijskih izričaja, ako ih prepoznaš. Postavi zarez ili točku na pravo mjesto.Udari šakom po stolu i presudi, ukloni dvojbe, makar griješeći. Preklinjem te, ne dozvoli da greška bude namjerna.To boli. Nemoj se čuditi ako ne budeš jedini, Možda sam, dok je još bilo vremena posijao sjeme razdora, klicu sumnje u čestitost tumača mojih misli.Stvore li se dva tabora, moglo bi biti živahno, pogotovo ako se u odmjeravanju snage argumenata dogodi pat-pozicija. Upregni pravu polutku mozga. Ne navijam ni za lijevu ni za desnu,svaka nosi svoje vrline i nedostatke. Nemoj se načuditi ako naiđeš li na mnoštvo varijacija, sa ozričitim tvrdnjama koje se međusobno suprotstavljaju. Posvađen sa sobom, u neslozi s vlastitim mišljenjem, možda sam uživao kako ti nikada nećeš. Gušti se plaćaju - to je jasno, ja sam svoje platio! Znaj da što tvrdnja bude nemuštija, tumačenje će joj biti važnije.Lako je tumačiti izrečeno, zapisano, makar bilo i opovrgavano. Protumači pustoš, tišinu,neizgovorene,nenapisane, čak ni nenaslućene, prazne misli. One zacijelo postoje.Da šum može biti nečujan, potvrdit će svaki komunikolog, kao i tišina gromoglasna, ograničenost beskrajna.Tumačiti bjelinu nenapisanoga, tišinu neizrečenoga zadaća je izabranih. Hoće li to biti blagoslov ili kletva uvidjet ćeš kad se uhvatiš ukoštac sa novim izazovom. Bude liriječ o deložiranom testamentu,oslobođenom od ljudi i stvari, apsurd će zavladati ne ostavljajući trunku nade da bi pravda bila zadovoljena, htijenja ispunjena, volja umirućeg ostvarena. Postavlja se pitanje šta će vrijedno ostati s čime će izvršitelji raspolagati obavljajući časnu zadaću posredovanja između testatora i baštinka, ako je prvi umro, a potonji razbaštinjeni.

utorak, 19.02.2008.

Bez pokretanja postupka

Duboko se sjećam razgovora s obiteljskim prijateljem, rano obudovjelim umirovljenikom, još uvijek u dobroj snazi. Znalo se da sam često pobolijevao, vukao repove iz mladosti Uz tek zaliječeni ulcus duodeni, pojavili su se recidivi kamenja u bubregu, skočio je tlak.Uglavnom prije manje od tri godine uljudno i prijateljski me upitao,da li bih se ljutio kad bi on, poslije moje smrti udvarao mojoj udovici.Onako u polušali, oćutio sam da je istinu zborio. "Ivo, to je vaša stvar",rekoh - nisam mu mogao ništa prigovoriti. Bili smo i ostali bliski prijatelji. Tek ponekad, u mimohodu,uz gorki smješak zaključimo: preduhitrila me je, ostavila nas je obojicu.
U rukama još prevrćem pismo. Njoj naslovljeno.U njemu je konačno rješenje kojim se državna blagajna neće teretiti za troškove očajničke borbe sa njezinim metastazama.Otapanje obiteljskog srebra za nabavku lijeka, skupoga generika u tabletama, vrijednog sedamsto kuna dnevno, započeto je lani u lipnju, u srpnju je darovana nova nova mjesečna doza. Treća kutija nije kupljena - odbijen je zahtjev za plaćanje lijeka čiju je primjenu trebalo odobriti nekakvo liječničko povjerenstvo.Nije poštivana procedura.
Otišla je pokrivena vlastitom,novoizraslom frizurom. Bila je lijepa. Nije joj trebala perika,čije je sufinanciranje odobrilo neko drugo povjerenstvo, ono isto koje je odobrilo uporabu pelena za odrasle, kao ortopedskog pomagala.Preostale pelene tražili su nazad. Oprostili su mi, što sam ih u tuzi darovao drugom -nisam ih morao platiti niti vratiti po predviđenom protokolu.
Periku nisu tražili nazad. Ostao mi je za utjehu i sjećanje na njezino postojanje - tek svilenkasti surogat kose.
Rješenje je konačno. Žaliteljica se upućuje na pokretanje upravnog postupka u roku od trideset dana. Žaliteljica se ne žali i neće pokretati postupak.

ponedjeljak, 18.02.2008.

naša prva svađa

Jučer su nas silovale prilike, nasilnički razdvojile dva hebena zeca koji su samotničke odšućene monologe prebirali kroz hladnu noć, tražeći razlog za ljutnju, koja će jutrom kulminirati nerazgovijetnim prsnućem. Praskom koji još uvijek odjekuje i zbunjuje u napola izušćenoj rečenici, zaglavljenoj u otužnoj poštarevoj torbi, mahnito iščekivanoj na obje adrese. Vrišteća prijetnja da će molitva za magareći rod biti neuslišena, nagnala je onoga koji sporo piše i puno griješi da barem tu pričicu privede kraju. Pokrao je pjesnikove misli, prepisao niz rečenica bez citata, uživio se u njegove verse, zazvučao dubokoumno. Hoće li, za pokoru, noseći na pjesnikov grob svijeću i cvijeće, umanjiti sramotu. Izabravši turbo surogat-šteriku što garantirano na grobu, bez obzira na vremenske prilike ili neprilike treperi žućkasto-crvenkastim impulsima najmanje sto osamdeset do dvjesto dana.
Kamo sada? Šutnula me k'o štracu što pale radi dima, da bi se od pljačke pčelinjaka i slasnoga meda vrijedne insekte istjerali iz kuće, da bi ih u istu takvu, ali praznu, humanitarno zbrinuli. Šta učiniti sa nagorjelim štracama? I njih treba zbrinuti, kao i ispražnjene baterije, uzalud čuvane lijekove, polivinilske šuškavce. Zbrinuti, ekološki zbrinuti, jer sve resurse koje koristimo posuđujemo od budućnosti. Mene bi ti posuđivala od budućnosti, trošila? Osvrni se i vidjet ćeš jato rugalica i ponekog strvinara, Bježim li ja iz tvoga naručja ili samo proganjam sebe, iščući odgođene spoznaje? Ružne istine izrekoh. Ne znam, oklijevam, bojim se da u dimu ne izgorim.Nisam dobio odobrenje.

ljubav i ponos

Kad vam netko počne govoriti o genezi virtuelne, cyber- ljubavi, simptomatično je da je ona na zalazu, gašenju ili prerastanju u nešto drugo. Ne mogu se odrediti o čemu je riječ, još sam zbunjen, dezorijentiran.Raskopavajući tragove tražim genezu zamršenog, gotovo nerazrješivog stanja.Poželjeh ženu bližnjega svoga. Nisam je htio, ni u zadnjoj primisli. Zaboljele su me njezine suze, privukle predivne misli što na monitoru zablještaše.Osvojila me u prvom mahu. Progutao sam njezinu bol, uživio se u njezinu priču, pokušao onako izdaleka obrisati gotovo nepresušne suze.
Povrijedila ga je, htjela je nestati iz njegova života. Time ga je gotovo do srži protresla, zamalo uništila. Nije joj mogao, nije joj htio oprostiti. Vratila mu se. Povjerenje je ostalo poljuljano. Idiličnom, skladnom življenju ni traga. Presahla joj poezija. Čupajući tekstove iz arhiva zažalih na hlapljenju bogatih potencijala. Prišapnula mi je isprekidanu priču, trebalo je uhvatiti konce, sastaviti šavove, sačuvati cjelinu.
Prije pet godina bio sam dvostruko stariji od nje. Doživio sam je kao vlastito dijete, bez primisli da bih je poželio za ljubavnicu. Na svemrežju, mreži svih mreža, sreli smo se prije nepuna dva mjeseca. Postali smo bliski koliko mogu pružiti dva blistava treperava ekrana. Rasterećena dijela gorčine živnula je, ponovo počela pisati, prihvaćajući moje savjete. Pod svaku cijenu želio sam mu je približiti, doslovno ju gurajući u njegov zagrljaj. Poželjeh ga dublje upoznati, nije mi jasno zašto se toliko duri. Kad već nosi kraljevsko ime, mogao bi se kraljevski i ponašati. Boli me njegova bol, boli me njegov načeti ponos. Želim mu prići, pod svaku cijenu, viknuti prodorno:"Zagrli čovječe, zagrli svoju ženu, ona te treba!"
Upoznavši nju, on je postao moja opsesija. Protresem li misli kaotične i nesređene, oslobođene od primisli, opet nailazim na njega. Rado bih odgovorio na njegov poziv.

nedjelja, 17.02.2008.

O tri tekućine s naglaskom na znoj

Pozdrav, ljudi.
Rekoše mi da sam pismen, kako je grjehota razbacivati slova kojekuda, gurkali, upirali, bez primisli da da me iz one ludotvorne svaštare izbace. Dobro, mene su ugurali, ali recite mi šta vi radite ovdje? Došli ste iz znatiželje ili možda iz sažaljenja? Pogledajte onoga jadnika kako se koprca u raljama života, potražite pješaka što po bespućima luta, mjesečari bez ispruženih ruku, besmislice kao mudrost prodaje, još jedan što s drvenim mačem srlja na vjetrenjače. Takvih je na tisuće, svuda su oko nas. Pješak je jedan.
Počinjem šutnjom, to mi se najmudrijim čini, skrivajući tako prozirnost laži, zamućenost brzopleto viđenog , a nepromišljenog, varljivost dvosmislica.
Shvatite li šutnju kao odobravanje, na krivom smo putu, na samom smo početku nadomak prvom nesporazumu. Bez odobravanja u šutnji vidim protest, u gromoglasnoj šutnji vapaj. Odijeci tišine povlače suze. Sapunica na vidiku? Ona ne stanuje ovdje. Sve, samo ne sapunica!
Nudili su krv, znoj i suze, govoreći da je to cijena napretka, Cijene rastu, inflacija hvata zamah, peticijama pokušavaju poskupiti krv prolivenu pod kotačima ubojica, šireći apele na suce da drukčijim aršinom napadnu bahatost u skupim autima neukroćenih konja. Isplakani su hektolitri suza za pregaženom mladošću, pridružuju se čak i anonimni potpisi. Zašto anonimni? Iz straha ako se ne okupi kritična masa - malo za promjene, a previše za žigosanje, mobbing, sumnje u podobnost.
Između tih triju tekućina znoj počinje zauzimati posebno mjesto. Iz tvornica je protjeran u fitness centre. Uistinu - ne naplaćuje se volumenski, već prema satnici provedenoj u dragovoljnom mučilištu. Nositelji gratis iskaznica oslobođeni su i PDV-a.
Ne samo da je znoj izjuren iz tvornca, već su i tvornice istjerane iz grada.
Tipičan primjer je u Splitu: na mjestu nekadašnjeg kombinata izgrađeno je hvaljeno stanbeno naselje, kao i trgovački centar, na čijem se jednom ulazu koči kip Orsona Walessa koji broji prolaznike (ulaznike i izlaznike) iz blještavog potrošačkog raja . Da biste mogli pogledati prastare filmove iz povijesti filma, morat ćete pokraj njega proći. Mogli biste pogledati Polivenog poljevača, Kako je bila zelena noja dolina, Veliku pljačku vlaka ili na primjer Izlazak radnika iz tvornice. Prije dvadesetak godina, dvjestotinjak metara od mjesta tog kipa bila je porta i mogla se pratiti gotovo nepregledna rijeka radnika koji su ulazili i izlazili iz tvornice. Sad to možemo gledati na filmovima, ako imate kino. Šibenik ga nema. Nemam ga ni ja. Ima ga Kerum. Istina je da u svakom domu možete instalirati kućno kino, ali ono je neuporedivo s kolektivnim doživljajem, da ne govorim o sjeti na davno minula vremena.Jeste li ove godine išli u kino? Sramim se priznati da nisam.

	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (18)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (10)
Svibanj 2008 (10)
Travanj 2008 (12)
Ožujak 2008 (14)
Veljača 2008 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv