Lady of the Lake Scrolls

Na NOSF forumu se prije nekog vremena razvila rasprava o hipotetskoj situaciji na praktičan način. Pitanje je, naime, bilo "Kad bih se odjednom našao u 1000.g. n.e., što bih radio? Kako bih preživio? Čim bih se bavio?" i sl.
Pa su ljudi svašta pisali; neki bi se pokušali uvaliti u neku crkvu/samostan, neki smatraju da vjerojatno ne bi preživjeli dulje od par dana, a neki su bome zabrijali na izradu lukova i strijela ili drugih tehničkih pomagala (u čemu smo ih, doduše, nekako ipak opovrgnuli).
A imali smo, nas par, i live raspravu o tim stvarima, i ideje i zaključci su stvarno bili svakakvi. Npr. moja prva misao je bila da bih zbog tetovaža brzo stradala čak i u predinkvizicijskom dobu, ali onda je na forumu netko iskopao link na članak o starim bosanskim tradicijama i običajima, među kojima je i - tetoviranje.

Enivej...

Moram priznati da, do ove rasprave, nikad nisam razmišljala o putovanju kroz vrijeme (a o takvim temama po defaultu razmišljam zbog ljubavi prema svemu čudnom, paranormalnom i iole esefičnom) na pravi, praktični način. Uvijek je to bilo u stilu "Jenkija na dvoru kralja Arthura" ili (posebno kad sam bila mala) zamišljanje da se iznenada nađem u svijetu iz Zagorkinih "Plamenih inkvizitora", kako bi to bilo kul, kako bi bilo fora, biti djeva okružena vitezovima, bla bla bla...

Ali sada... pa, malo drugačije razmišljam. Budimo realni - što ja točno znam raditi, a da bi mi bilo korisno u srednjem vijeku? Hm, od psihologije ništa puno koristi. Znam, doduše, pisati, pa bi se ta vještina možda mogla iskoristiti, ali žensko sam pa vjerojatno ni ta kombinacija ne bi bila uspješna. Trebala bih se, dakle, pretvarati da sam muško. Ok, nježno lice bez zadovoljavajuće brade ili brkova bi prošlo kao neko dječačko, a svoje ionako ne bujne grudi lako mogu stisnuti takod a fakat izgledam kao muško. Ok, dakle mladi pisarev naučnik ili tako nešto (ako je tada takvo zanimanje uopće postojalo).

Naravno, sve to pod pretpostavkom da uopće preživim dovoljno dugo. Ljudi srednjeg vijeka su umirali s trideset do četrdeset godina, jer nije bilo antibiotika i drugih lijekova, nije bilo cjepiva, a bolesti su harale. Ili su, dakle, umirali, ili su razvijali fakat jaki imunitet koji ih je držao tih njihovih četrdeset godina. Šanse da pokupim neku banalnu infekciju i krepucnem zato jer nema ni andola ni ikakvih antibiotika, ili pak navučem neku upalu pluća ili takvo što, su ogromne. Čak i da me bolesti poštede prvih nekoliko dana, od čega živjeti? Pretpostavimo da me vremenski vortex baci nekamo blizu nekog sela, možda bih se mogla nekome uvaliti, glumiti hodočasnika ili takvo što i moliti da me nahrane. Ali to je samo privremeno, trenutno rješenje, jer kad-tad ću se morati pobrinuti sama za sebe. Da ne spominjem opciju da me vortex baci negdje u neku nenastanjenu zabit. Idealistička, nerealistična duša kakva sam i sama bila bi sad počela sanjariti o otvorenom zvjezdanom nebu i friško uhvaćenom i oderanom zecu koji se crvči na vatrici... ali ajmo realno - tko od nas današnjih, posebno gradskih ljudi kakva sam ja zna i može uhvatiti zeca? Oderati ga? A kako zapaliti vatru? Ok, pušač sam, pa bi mi upaljač trajao neko kratko vrijeme, ali što onda? Not to mention zmije kojih se grozim iz dubine duše svoje, a tada ih ne bih mogla izbjeći ovako kako mogu u gradu.

Pa onda su tu razbojnici koji bi me nesumnjivo kad-tad napali, bilo kao žensku koju mogu usput i silovati, bilo kao (lažnog) momka kojeg će samo namlatiti i opljačkati. Milijun je stvari o kojima u svojim djetinjim maštanjima nikad nisam vodila računa. A kad krenem u sitnice... nema analgetika (jao, glavobolje...), ni uložaka (...), ni čokolade, ni krumpira, ni cigareta, ni kave, ničega na što smo navikli i što zapravo uzimamo zdravo za gotovo. Pa osobna higijena... brrr, don`t even let me get started there. Rijetko su se prali, tadašnji ljudi, i zasigurno vrlo bajno mirisali. Ne bih se, bome, baš dobro provela u 1000.g.n.e....

Puno bi se bolje, čini mi se, proveli muškarci koji, po mogućnosti, imaju završen kakav zanat. Stolara, tokara, zidara je uvijek trebalo i uvijek će trebati - a vjerujem da bi se mogli snaći i bez svojih strojeva za rad. Umjetnici mogu koliko toliko ok proći, posebno ako su slikari ili glumci ili glazbeno vudreni, pa mogu biti lutajući umjetnici i prodavati svoja djela na sajmovima, kao i svi koji znaju npr. žonglirati. Bilo kakvo konkretno, tehničko znanje koje je upotrebljivo u tadašnjim uvjetima nosi sa sobom i lakše snalaženje. Mi svi sa visokom spremom teško da bismo svoja stručna znanja uspjeli ikamo upregnuti.

Naravno, sve ovo pod pretpostavkom da prolazak kroz vrijeme bude iznenadan; otvoriš vrata i izađeš kroz njih, a ono oko tebe Zagreb u 1000.g.n.e. (u mom slučaju, of kors, jer ja živim u Zagrebu), ili da se odjednom nađeš negdje, u to doba, a nemaš pojma gdje si. Da imamo vremena za pripremu, tj. da nam netko kaže "Ok, za točno mjesec dana, u toliko-i-toliko sati ćeš proći kroz vrijeme i naći se u 1000.g.n.e." (i mi ga NE strpamo u ludnicu... već mu ekšli povjerujemo), možda bi bilo bolje. Imali bismo vremena proučiti povijest (jer, iskreno, ja jedva da imam pojma kako je svijet zaista izgledao tada i što se tada događalo), pripremiti se, naučiti neke stvari, odlučiti što ćemo ponijeti (a da ne bude, naravno, previše uočljivo), opskrbiti se antibioticima (heeeeeej, s torbom punom antibiotika bih mogla biti čudotvorni izlječitelj - neko vrijeme), analgeticima, ulošcima, cigaretama... ups, ovo zadnje su isključivo moje želje. Pardon.

U svakom slučaju, da završim ovaj traktat, čini mi se da bi odlazak u takod avnu prošlost zapravo bio vrlo, vrlo teška stvar....

(naravno, cijelo vrijeme ignoriram činjenicu da je povratak kroz vrijeme tog tipa praktično nemoguć - ipak sam ja esefičar, što očekujete?...)