nezaposlena d.o.o.

srijeda, 31.10.2012.

SVJETSKI DAN ŠTEDNJE

Istisnut bezbrižnim Helloweenom koji se polako, ali sigurno ukorijenjuje u našoj kulturi, nekako šutke prolazi Svjetski dan štednje. I taman kad sam pomislila da će me tek u Dnevniku ponovno zbuniti informacijom kako štednja hrvatskih građana u ne toliko hrvatskom bankama raste, evo na t-portalu jedan prigodan tekst: Djeci u vrtićima manje prostora nego kokama u EU kokošinjcu.

Štedi se, dakle, u vrtićima. Štedi se i na zaposlenjima. Onima kojima još nisu lupili mjere štednje, pa im poslodavac i dalje čuva radne knjižice, štedi se na božićnicama, regresima, bonusima... I na godišnjima. U bivšoj firmi ovoga ljeta nitko nije mogao iskoristiti godišnji više od 10 dana. Štedi se na plaćama, penzijama, lijekovima za bolesne pa i otkupu mlijeka. Mi volimo štednju. U suprotnom bi se, valjda, pobunili poput demonstranata na ulicama Atene ili Madrida.

Umjesto dangubljenja po ulicama mi radije iskoristimo vrijeme pa štedimo kod kuće. Na struji, plinu, telefonu. Toliko smo štedljivi da su HEP i Plinara, zbog balansa, morali posegnuti za poskupljenjem cijena struje i plina. Telefonske kompanije to pak rješavaju na zapadnjački način nudeći nam povoljnije tarife, mobitele, čak i životno osiguranje.

Unutar same obitelji također štedimo. U najjeftinijim trgovinama kupujemo sve manje. Kuhamo juhu od zelenja i jednog krumpira. To ipak daje snagu za obilazak kvarta u potrazi za vrijednošću koju je, radi odvoza glomaznog otpada, netko nesmotreno izbacio. No, ne štedimo na internetu (valjda zbog besplatnog životnog osiguranja) i još donedavno najdraže su nam stranice bile one što prate akcije, sniženja i povoljne kupnje. Sad je i to u padu. Radije smo se zavrtili po onima koje nude nešto besplatno – od tečajeva, radionica do 100 virtualnih novaca ako ispunimo kratku anketu. O da, volimo i nagradne igre. Naročito one u kojima ništa ne trebamo kupiti već pokazati okretnost, vještinu i, nešto manje, znanje.

Štedan neki narod. Samo da ne počne štedjeti na osmjesima, empatiji, prijateljstvu i dobroj volji jer tu je negdje ta tanka nit koja dijeli štedljivost od škrtosti. Sretan vam Dan štednje!

- 10:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2012.

(NE)ZAPOSLENA MAMA ŽIVI U LAŽI

Idem poslije u firmu, kažem mužu na izlasku. Malo prije osam je i razvozim djecu. Jednog u školu, drugoga u vrtić. Od srpnja moja firma je Hrvatski zavod za zapošljavanje. Na posao dolazim jednom mjesečno i obično sam zaposlena toliko da mi se, tamo u Zvonimirovoj, više isplati ostaviti upaljena četiri žmigavca na autu nego kupiti parkirnu karticu. Na šalteru izvadim osobnu, evidencijski kartončić i radnu knjižicu, čekam da umorna teta lupi žig i – gotovo.

Posao iz snova, kažu mnogi koje posao (ili nedostatak istog) ne tjera da se zaustavljaju pred Zvonimirovom. Staž, doduše, miruje, ali imaš kakvu-takvu naknadu, zdravstveno, besplatnu kartu za gradski prijevoz i, ako se odlučiš, mogućnost iskorištavanja poticaja za samozapošljavanje. Jupi-je-je! A zašto onda uvijek ulazim kroz vrata HZZ-a s grčem u želucu? Zašto mi nije svejedno hoću li susresti nekog poznatog? I zašto sinu školarcu još nisam priznala da više nemam posao?

Na prva dva pitanja lako pronalazim odgovor. Bolničke čekaonice i predvorja policijskih postaja optimističnija su mjesta od burze. Tu su zvukovi i mirisi depresivni. Čak se i u zidove uvukla neka siva magla. Spram burze, bolnica je bojište sa strastvenim borcima, a policija kazališna predstava režisera zainteresiranog za sociološke teme. Moj ha-ha-hi-hi-ho-ho stav tu ne prolazi i zato bih poznata lica ipak utkala u neke bezbrižnije scenografije. A što je sa sinom?

Iskreno, otkako sam izgubila posao nama je tulum. Kazališne predstave, Viteški sajam, Bučijada, vožnja vlakom, ZOO vrt ili piknik u parku tek su dio onoga što smo vidjeli/bili/napravili samo ovaj mjesec. Sve to za ništa ili vrlo malo novca. Odmorna sam i imam vremena tražiti low-budget zanimljivosti. Uz malo mašte i truda, klinci ne osjećaju recesiju. I što sad, da iskoristim tu priču poentirajući: Vidiš kako je život super kad mama ne radi? Ponosan je na moj (bivši) posao, a u školi baš razgovaraju o tome što rade njihovi roditelji. Živim u laži. Još nije vrijeme da ga ošamarim životom jer...

http://www.youtube.com/watch?v=xXfc6n7jbIs&feature=fvsr

- 14:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.10.2012.

I TAKO JE POČELO...

Početkom lipnja dotadašnji su direktori, oni koji su me zaposlili, prekinuli suradnju s vlasnikom i ja sam morala otići. U paketu. Kolateralna žrtva. Kao da sam na nekoj političkoj funkciji i kao da posao nisam obavila uspješno. No, imala sam ugovor na određeno, koji je krajem mjeseca taman isticao.
Sa svojih 40 godina još nikad nisam potpisala ugovor na neodređeno, ali početkom ljeta potpisala sam onaj s trenutno najaktivnijom državnom ustanovom - burzom.

Prvi put stala sam u red, pa onda još jednom (nevjerojatno je kako nikad iz prve ne uspijevam pogoditi baš sve dokumente) i postala broj u evidenciji nezaposlenih. Nitko mi nije oteo zdravstveno, ponudili su mi besplatnu kartu za ZET i odobrili mi još 6 mjeseci nekakve isplate. Da me pes baš odmah ne popiša.

Spakirala sam kofere i pobjegla na more. Lizati rane.

Organizam četrdesetogodišnjakinje još relativno dobro funkcionira i do povratka u Zagreb rane su se pretvorile u ružne, debele, ali ipak kraste. Počela sam se javljati na razne oglase, osmišljavati 1001 ideju i... ništa nije upalilo. Još.

Nisam nesretna. Trenutno pronalazim zadovoljstvo u kući koja je nešto čišća. Opranom vešu. Redovitijem ručku. Odnosima koje sam zbog posla ponešto zapostavila. I ideji da ću možda baš ovim blogom čitavu tu priču moći sagledati iz drukčijeg, duhovitijeg ugla.