... Ples nevjernih godina ...

( Kocka je bačena )





Iako kocka je bačena i sve su potonule lađe, život je «igra» koju živimo. Čitajući sekin post dobila sam nenadano nadahnuće i zamislila se. Pa evo da i s vama podijelim misli koje su me zaokupile a iskreno, nisu me iznenadile. Gadno je kad shvatimo neke stvari, gadno je kad se moramo pomiriti s nekim stvarima ili kad skužimo da nije sve onako kako bismo htjeli da bude. I kad netko kaže da su i zadnje karte bačene na stol, dođe ti da se zapitaš, jel uopće imalo smisla da se ponižavaš ili moliš nemoguće? Jel imalo smisla voditi ponekad čak i voditi dvostruki život, glumiti da smo nešto što nismo? Nije mi jasno odakle mi sad ovakve fiksne ideje i misli, no dio su mene i moram ih izbacit na svjetlo dana. Lako je prokockati sreću, lako je izgubiti one koji nas vole. No glupo je biti s nekim a ne ga voljeti, ili biti s nekim i o drugima sanjati. Odvratno je glumiti jedno a zapravo biti drugo. Ljudi su danas previše lukavi i ne jebe ih ni pol posto tko koga jebe u zdrav mozak. No i dalje nitko od nas ne podnosi laž koja nas svakodnevno prati. U životu sam upoznala previše licemjernih ljudi, ljudi koji se predstavljaju kao jedno a u biti su puno gori. Isto tako i moja se ekipa čini se raspala.. Više se ne osjećam kao dio te ekipe.. kako god to zvučalo. Svi smo se udaljili, svako juri na svoju stranu i svako se ponaša kak njemu odgovara. Nitko za nikoga ne mari ni pet posto. Pa čemu da se onda brinem kad je svima nekako svejedno. Isprva me priznajem boljelo što se sve tako raspada iznenada, no brzo sam se pomirila s time. Jer sam svjesna nekih činjenica, svjesna sam pokvarenosti svijeta i Božje nepredvidivosti. Svjesna sam da nikad ništa neće biti onako kako poželim, i da sve što je lijepo kratko traje. No unatoč tome što ja sve to znam, opet ponekad boli i voljela bih da nije tako.. voljela bih da ja opet sve kao nekad.. a znam da se to nikad neće ostvariti. I moram priznat još jednu stvar, za sve, ma baš za sve, jebe mi se živo.. živim život kakav želim, takva sam kakva jesam, moj je mali uz mene i to je sve što trebam. Uz ljubav koju mi on pruža sve je moguće i nitko, nikad i nigdje neće me zaustaviti. A kamoli nešto ovakvo.. Sve mogu shvatit, sve mogu razumijeti, no jednu stvar ne. Nije mi jasno čemu u životu gluma? Zašto ljudi djelima ne potvrđuju riječi koje su ispričali. Zašto se ljudi ne dokazuju djelima??? Nikad se ne zna što je u nečijoj glavi, a još manje tko što misli i koji su razlozi nečeg takvog. Ma sve mi se zgadi i pri samoj pomisli na neke gadosti. Ne mogu vjerovati kako ljudi cinični mogu biti. Ne mogu vjerovati kako se ljudi brzo mijenjaju. Iako sam sve to prošla već bezbroj puta, još me žalosti nešto takvo jer ne mogu pomoći, a znam da je život takav. Malo je ljudi koji će uz tebe biti i u dobru i u zlu, još je manje iskrenih ljudi na svijetu, a još je manje onih koji ne glume da su nešto što nisu. Al čemu prikrivati neke stvari? Čemu skrivat istinu od nečijeg srca, čemu nekome srat o nekome kad to nema smisla???? Kad netko nekoga voli, onda ne sluša riječi drugih već stvara vlastito mišljenje. Ma šta želim reć. Samo to da mrzim razočaranja. Razočaranja koja su sve češća u našim životima, u mom životu. No imam kraj sebe nekoga kraj koga mi se sve ovo čini glupo i blesavo. Sve je moguće, no kad jednom shvatimo kakvi su ljudi zapravo, teško je vratiti se na staro i da sve bude kao prije. Ma ne da je teško, nemoguće je. Nije mala stvar vraćat nečije povjerenje, a još je teže nekome ponovno počet vjerovat. A šta ćemo.. ako smo se kockali.. i prokockali smo.. no nikad, ali nikad više, ništa neće biti kako je bilo.. mijenja se sve.. ljudi i njihovi komplicirani odnosi.. Pošto ja imam njega, ne trebam ništa više. Imam par najvažnijih ljudi kraj sebe i nemam se vremena više zamarati s ostalim dvorskim ludama. Predat ću se uživanciji i nikog neću jebat ni pol posto.. pa da ljudi vide kako je to...