|
Kao i proteklih dana.. ni danas nemam inspiracije.. nemam pojma što se to događa sa mnom.. al nemam inspiracije i nemam, stvarno ne kužim što je to.. no da ne bi ispalo da ne objavljujem ništa.. evo opet priče pisane prije dosta vremena.. pa tko voli nek izvoli.. za početak priča po imenu "Bježala jedna mala", a nakon nje, priča "Nikad se ne probuditi" te priča "Okreće se svijet, okreće". I prije nego počnete čitati, moram napomenuti još jednom da priče ne prikazuju ono što ja sad osjećam, nego su već prije pisane.. jer danas sam ja sretna a ne kao primjerice u priči "Nikad se ne probuditi" u kojoj pričam da nema smisla živjeti..
… BJEŽALA JEDNA MALA …
Jedino što mi je tih teških dana bilo u mislima, bio je bijeg. Samo sam htjela pobjeći i sakriti se negdje. Daleko od sviju i svega. Da me svi ostave na miru, da me nitko ne dira i da se sama nosim sa svojom sudbinom i boli. Htjela sam biti potpuno sama, družiti se sa svojim mislima i konačno shvatiti neke stvari. Bježala sam, ili sam to bar željela, sve dok napokon nisam shvatila da ja ništa nisam bila kriva.. Tada sam znala i da se mogu nositi s teretom koji mi leži na duši. Istina, da nije lako, ali ako ja to hoću i imam volje nastaviti živjeti, onda to i mogu. Gledala sam se neko vrijeme u ogledalu i nepomično stajala. Promatrala sam kojom mi brzinom naviru suze na oči. Tako se gledajući, počela sam bijesniti. Prisjećala sam se onog ružnog osjećaja. Osjetila sam dodire koje sam htjela zaboraviti. Došlo mi je da se strgam, onako nemoćna. Pitala sam se – zašto mi nitko nije priskočio u pomoć? Cura do mene vjerojatno se bojala baš kao i ja, mada se njeno ne može mjeriti s mojim. No zato sam ja slušala policiju i vodila kojekakve razgovore s njima. Da nakon mnogo vremena nisam skužila koliko sam bila hrabra, vjerojatno bih i danas bježala. No bježati pred sudbinom nema smisla. Jer ona će me ionako prije ili kasnije negdje stići i vratiti mi dvostruko. Danas sam ponosna i sretna što sam ostala i suočila se s tolikom boli. Još uvijek me to muči, užasno me boli, ali ni približno kao onda. Taj strašan događaj danas je izvor moje snage, jačine.. i razlog tolikog veselja. Rađe se smijem i kad nemam razloga za smijanje, nego da plačem zbog prošlosti. Sigurno nekima smeta moja vrckavost, no mene zaboli “đokica”. A tko želi slobodno se smije sa mnom, takve ljude uvijek zovem k sebi. Slobodna sam, kažu mi i "umjetnička duša", vesela i nemirna, nasmijana i ponosna, jaka i velika, uvijek spremna pomoći i biti nečija podrška. A pitanje je zašto? Pa upravo zato jer sam pronašla svoju unutarnju moć i više nikuda ne bježim. Ostajem tu i ne bježim.. danas je lijep sunčan dan..
... NIKAD SE NE PROBUDITI ...
Bože moj je život totalna koma. Pišem ovo jer se moram izjadati i jer se tako loše osjećam. Boli me srce i mrzim što živim. Ako će mi sudbina biti ovakva do samog kraja života – ne želim živjeti. I kad napokon počnem vjerovati da se moja sudbina počela mjenjati – ti si me Bože upozorio da nije tako. Još si mi jedanput pokazao da se ne smijem nadati i da će mi život biti težak kolko je bio i do sad. Mrzim što moram živjeti kako živim. Mrzim što se ne smijem nadati. I mrzim što sam rođena kao nesretnik jer ću nesretna čini se i umrijeti. I ako je tako, stvarno mi nema smisla živjeti, mučiti se i patiti. Kakvog smisla ima da se živciram i tugujem godinama, kad znam da se moj trud neće isplatiti ni biti nagrađen. Nema smisla da se mučim i borim sa svijetom koji je neprestano protiv mene. Jednostavno mislim da nema smisla i da mi više ništa ne može pomoći. A kolko sam se samo trudila biti optimistična i vratiti volju do života. I kad sam donekle uspjela, opet mi se ruši svijet. I ne bi mi bilo žao da sam zaista i zaslužila neke stvari. Patim od kad sam doživjela ono što me i pri samoj pomisli na to preliva znojem i ogromnim bijesom. Od onda život mi se nije mijenjao. A sad kad sam konačno izborila neke od stvari koje sam trebala, ti mi Bože opet želiš uzeti sve. Samo me jedno zanima, zašto? Zašto kad nisam nikome ništa skrivila i uvijek sam se trudila biti pravedna i pomoći svima? Zašto me opet stiže zla sudbina kad sam već prošla toliko toga? Zašto sam rođena pod nesretnom zvijezdom? Hoće li jednog dana netko promijeniti to??? No sad znam jedno, nitko me više ne može uvjeriti u jedno – a to je da će jednog dana i meni krenuti i da će pravda pobijediti kad – tad. Znam da toga neće biti. Znam da mi je suđeno plakati ili se boriti do smrti. A za to više nemam snage. Previše sam se borila protiv ljudi koji su mi željeli zlo i protiv svih koji su mi stvarali probleme. Iscrpila me borba za svaku i najmanju sitnicu i borba protiv onih monstruma koji su bili svojevrsna najava uništenja mog života. Ne prođe ni dan da ih se ne sjetim. Njih smatram krivima za početak moje nesreće. Tko zna kako bih ja sve ovo podnosila i kakve bih poglede na svijet imala da mi se ništa od svega toga nije dogodilo. No danas je kasno za sve. Danas je dan kad si me Bože samo još jednom htio osvjestiti. Samo si mi htio pokazati da sam nesretnik i da se moram pomiriti s tim. A nije lijepo biti nesretnik jednom zauvijek. Zašto mi bar jednom u životu ne smije sve poć od ruku? Zašto konačno i mene netko ne nagradi? Svi samo bezglavo jure ulicama i brinu za svoje guzice. A ja? Tako sam nevidljiva i katkad nemoćna. Bar tako osjećam u trenucima žalosti. I oči još jedva držim otvorenima. Nije da mi se spava, nego jednostavno više nemam snage. Nemam motivacije, nemam želje, nemam motiva ni nikakvog poticaja da nastavim dalje. Predala bih se i htjela da sve završi. Htjela bih sklopit oči i zaspati. No ono najvažnije – htjela bih nikad se ne probuditi!!
... OKRECE SE SVIJET, OKRECE ...
Okreće se. Ahaaa.. Svijet se okreće. Tako brzo. I ja sam dio njega – sitan, nevidljiv i nazamjetan. Djelić kao i ostali. A opet drugačiji od sviju. Svi moji pogledi na ovaj svijet mijenjaju se i postaju zanimljiviji. Nešto u njima zbilja me čudi a ponekad zadivljuje. Al najnevjerojatnija je upravo brzina kojom se okreće. I još važnije, jest to da jednakom brzinom jurimo svi. Kako svijet tako i mi. Do danas sam već prošla kroz tolike faze, tolike nesreće i uživancije. Toliko sam toga vidjela, doživjela i iskusila na vlastitoj koži. Toliko me toga činilo sretnom i toliko mi je toga zadavalo glavobolje. No uvijek se s vremenom glavobolje zaborave a sreća ostaje i dalje prisutna u mom srcu. Do nedavno sam bila srednjoškolka a danas sam već student. Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Sjećam se djetinjstva, osnovne škole.. I sve je tako brzo prošlo. Toliko toga u samo tako kratko vrijeme od nekolicine godina. I što me tek još sve čeka?? Današnji je svijet pun iznenađenja. Čas nas udara po leđima a čas nam se slatko smješka. Čas nas gura naprijed a čas nas vuče u ponor. Čas je sve uz nas – čas nas sputava i sve sile svijeta okreće protiv nas. Čas nam poklanja zvijezde, a čas nas hotimice ubija. Šalje nam ljubav ili ju oduzima. I kad će se već jednom odlučiti?? Nepredvidljiv je i neobičan, a istovremeno tajanstven i prekrasan. A i nas čini drugačijima i posebnijima. Željnima avantura, putovanja i uživanja. Sve što nam daje, prihvaćamo onakvo kakvo nam je dano, htjeli to ili ne. Često nam pošalje nešto što bismo najradije 'ubili' ili voljeli da se nije dogodilo, no za sve postoji neki razlog. Iako sam se do nedavno nadala da se svijet mijenja i da dolaze bolja vremena, moram opet prestati vjerovati u to. Jer kad je sve bilo savršeno svijet se počeo rušiti. Mislim nije ništa strašno ali pobija sva naša uvjerenja. Život je dragocjen i svijet ga vodi putem kojim želi. Sretni smo što živimo život koji je – samo naš – mi ga stvaramo, širimo, činimo boljim, zanimljivijim i vrijednijim – mi mu pridajemo čar po kojem će se pamtiti i kad nas više ne bude. Vrijednost će mu rasti iz dana u dan i mi ćemo biti samo uspomena i grijati nečije srce. Pamtit će se i nikad zaboraviti. Jer ono što je veliko nikad ne pada u zaborav – ono vječno živi.
Ljubav je jedino što se traži i spasiti može... ljubav... samo ljubav...
|
