Nonsens poezija zaživjela 80ih godina prošloga stoljetja u glavama mladih novovalnih provincijalaca i dovodila ih do histeričnoga oslobađajućeg smijeha. I danas također.
Nastala je iz slučajno ispaljenog, zaumnog stiha temeljca (te spontanog manifesta) vrlog začinjavca aka Zvizdiča "Štukam, štukam giricu da ne vidi plota". Taj biser (što ne znači da ga kasniji i ne prevazilaze po lucidnosti i lakom /poput pahuljice/ te vještom baratanju riječima) NKR poezije nastao je vrenjem petnaestogodišnjih umova u naponu svog organskog razvoja (ako ne već iskustvenog da ne kažemo empirijskoga), pod utjecajem nesputanosti new wavea/postpunka i legendarnog lokalnog mislioca profesora Brte. To prštanje zbrkanih, a svježih misli mogao je izlučiti samo tek sazrio, i tim zrijenjem zbunjen, mozak. Mak Zvizdič i Frenkie Naglesch, ali i Žblekano i Šgo od tog trenutka smislili su stotine nonsens-haikua. Naravno ne treba zaboraviti vrloga Peru, koji je iz "nađenog šlagera" na turskom radiju pokrenuo Ua Habhtir pokret.
Cilj cijeloga pokreta je bio što zvučnije riječi s(N)k(r)lopiti u što besmislenije rečenice ufajući se u rimu, no ne pod čizmom dogme. Jednostavna (?), ali uzvišena zadaća to biješe.<
Zhivoth tece dalje...
a teku i rijeke
(kao i mnogi drugi vodeni tokovi:
potoci, kanali, itd.).
Sve nesto tece oko nas,
a mi ispijamo kavu sa slagom
i jedemo plodove mora
od
raznobojne zelatine
ukrasene mlijekom u prahu.