orion4ever

srijeda, 17.10.2007.

... kraj...

... berem cvijet čežnje i sadim ga u utrobu nemirnog postojanja...
... razdirem unutrašnjost zalutalog bića i uništavam posljednje snove sanjača odavno poludjelog od nesanice...
... u mraku sačekujem nepoznatog čovjeka i zubima trgam njegovu kožu sa zgrčenog vrata, ostavljajući krvave tragove svuda oko tebe...
... gledam te direktno u oči podivljale od straha i uživam u tome kao da nikada nisam okusila bijes oluja., ne znajući kamo će me to odvesti...
... hvatam poslijednjeg pauka da isplete mrežu preko moga lica i izbriše sve obistinjene slutnje...
... govorim da je sve u redu, uzimam noževe, okrećem ti leđa i zabijam ih duboko u jedno veliko ništa., dokazujući kako i ja mogu pronaći drugi put...
... zaliječem se punom brzinom stajanja daleko u maglu moga lica., maglu koju jedino ja razumijem., koju jedino ja toliko volim...
... nestajem u dijeliću sekunde užarene mojim postojanjem, prebrzo i nejednako u stanju izobličene sumnje potvrđene tvojim dolaskom...