orion4ever

petak, 07.09.2007.

... njemu koji je jednom bio sve...

... ne znam da li će ikada moći pročitati moje isprazne riječi prenesene u ovaj virtualni svijet namjenjen onima koji nemaju ime.
.. ne znam hoće li me prepoznati preko ovih redaka urezanih u ništa., preko misli iznesenih pred javnost, bez straha od odbacivanja.
.. ne znam da li će htjeti pričati o tome ili će i to sakrivati duboko u sebi, ne želeći mi reći šta je osjetio kada je ovo čitao.
.. hoće li mi ispričati da negdje postoji mjesto na kojem može biti sam, a ipak okružen svima., svima koji ga ne poznaju?..
.. ja ga poznajem., tj. bolje rečeno, ja sam mislila da ga poznajem i da ga razumijem..
.. u jednom je trenu srušio tu moju iluziju koju sam gradila na temeljima nadanja.
.. u jednom je skoku preskočio mene i moje poglede prikovane za njegove usne..
.. u jednoj je sekundi zapalio papire moje duše., prazne i ostavljene pred previsokim zidom sagrađenim u mojim grudima..
... taj zid...
.. ne mogu ga preskočiti., ne mogu se popesti preko njega i potrčati daleko za svojom sudbinom..
.. ne znam hoću li ikada to više moći napraviti., da li ću ikada više moći vjerovati kada mi budu govorili da me neće povrijediti..
.. ne znam da li ću ikada više zaista, iskreno htjeti voljeti...