orion4ever

četvrtak, 28.06.2007.

RAZMIŠLJANJA

... sinoć sam razmišljala dugo se vozeći besciljno po pustom gradu..
Neki puta čovjeku treba dulje vrijeme da shvati., da prihvati stvarnost i da se trgne iz snova i blažene idile.
.. da, maleni., shvatila sam i ja.. shvatila sam da sam te izgubila, iako te nikada nisam ni imala..
Izgubila sam tebe., prijatelja., ljubavnika., neumornog sugovornika koji je samnom mogao provoditi noći samo šuteći u tami..
Izgubila sam jedini solidni oslonac u životu punom podmuklih provalija..
.. dosta sam vremena provela obuzeta osjećajem tih trenutaka besmislenih razgovora isprepletenih osmjesima i "onim" pogledima.
Dugo sam sanjarila uranjajući u krugove mjeseca ne želeći prihvatiti sadašnjost koja je već postala prošlost.
.. ne znam da li bi htjela znati kako bi se osjećao da ti kažem sve ovo., da sjednem pa da ti ispričam kako sam se ja osjećala u tim trenucima provedenim s tobom., pored tebe..
.. ne znam hoću li ikada saznati da li bi zaplakao, da li bi se nasmijao ili bi ostao ravnodušan na ove moje isprazne riječi koje su razumljive samo meni..
., da li bi reagirao na pozitivan način ili bi mi oduzeo i ono malo tebe u meni..
.. neću saznati..

četvrtak, 14.06.2007.

magla...

... koračam nikad utabanim putevima i razmišljam kako da se promijenim., kako da pronađem svoje mjesto pod suncem koje sve jače i jače peče moja ramena..
.. brojim prazne misli što se roje u glavi ovog patuljka koji tisučljećima luta drumovima obavijenim maglom., onom istom maglom koja me prati svuda, gdje god da odlučim krenuti..
.. pitam se kako da iz misli izbacim taj glas koji u meni budi onu nježnu stranu, duboko zakopanu pod zidinama nezadovoljstva..?
.. ne znam kamo da pogledam kada zaranja u moje oči.., ne želim da vidi, ne želim da osjeti, da pročita.. ali, zar nije očito da u meni izaziva sreću malog djeteta zaokupljenog leptirima raspršenim po magli moga života..
.. ne znam zašto ponovo pišem o njemu.., o njemu koji je tako naglo, poput tramontane, uletio u moj život ne znajući šta će napraviti..
.. ne znam kako da ga opišem jer on je sve šta sam ikada htjela., on je jedino šta sam ikada poželjela..
.. ali,.. pale su sve zijezde i ne ostaje niti jedna da mogu poželjeti posljednji puta da mjesec još barem jednom u moj život unese njegove usne., njegove ruke., njegov prodoran, blagi pogled..
.. da još barem jednom donese njega pa da ostavi poljubac na mojim godinama punim čežnje, punim njega.., godinama punim one iste magle...