navia

subota, 26.11.2005.

klimatološka jadikovka

Ma ne, nije klimakterijska, fala ti Bože - do toga još nismo došli...Evo je počela nekakva zima - konačno, još samo da se uozbilji, pa da padne taj snjeg više. Iskreno, baš sam ga se zaželila. Malo čudna izjava za jednu fetivu Dalmatinku možda, ali ima kvaka - kad pada snjeg, ne puše. Ja mislila da sam se bar vjetra riješila, kad ono - jesam juga, maestral mi i fali, ali bure ne mogu bez obzira kuda se maknem! U Zagrebu sam je oduševljeno konstatirala kao "sjeverac", a tu je zovu "košava". Isti klinac otprilike, jer kad zapuše, onda ne staje nekoliko dana, čini ti se da je za još 5-6 stupnjeva hladnije, a u ovoj verziji brije po obrazima kao da žileti lete i koliko god se trudio, ako ti puše u lice nema da mrdneš. Preživila bi lakše i smog i maglu i vlagu i sva čuda kontinentalne klime, ali ovo me definitivno izluđuje. I šta onda, da se upakujem i krenem konačno vani ili da se šuškam u toplom stanu, pa nek zavija koliko hoće?!...Jednom će sigurno stati, a ja sam već spremna za zimske radosti. Dotad bar imam vremena da postam, jer mi je moj najdraži konačno dijagnosticirao kompjuteru izlazak sa intezivne njege.

26.11.2005. u 17:31 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 08.11.2005.

Preživjeti u prometu

Hodati se mora (jer kruh i mlijeko ne dostavljaju po kućama, koliko ni novine), a ako je stvarno dalje od 500 metara mora se i voziti...Ma ja imam tu vozačku, ali mi se nešto baš ne da, pa me uglavnom još uvijek vozaju (u svakom smislu, zapravo). Dakle, nije da nema cesta, iako su totalno razrovane, krcate rupa i zakrpa, a i stalno izmišljaju neke jednosmjerne. Nije ni da nema semafora - ima, čak na više raskršća. Postoje i ovdje neka univerzalna pravila vožnje i ne vozi se lijevom stranom ceste - uglavnom...A svejedno, ne sjeda mi se nešto za taj volan, jer je toliko blesavih u prometu da ih se čak mođe grupirati:
1. mladi, ludi i napaljeni, tata kupio bijesni auto i plaća popravke
2. oni koji su položili za "100 eura" ili "prase", a voze licem zalijepljeni za staklo
3. seljaci iz prigradskih naselja, sa konjskim zapregama, prikolicama i traktorima, koji ne mogu brže ni da hoće
4. penzioneri, za koje ne znaš da li su u boljem stanju oni ili auto, a uglavnom svima ne radi žmigavac
5. "gradski osloboditelji" koji voze ko manijaci, eto zato, jer im se baš hoće.
6. ja i moja dobra vectra karavan, koju je koma i poželit sparkirat, prozori škripe, a troši nemilo. Let's faace it, nisam ni ja neki vozač - priznajem, ali se trudim ne biti baš "opasnost na cesti", pa zato češće šetam. Ili me vozaju kao što sam već spomenula (jedan tip posebno)...I tako ja sa ostalim pješacima idem ulicom i to dužim putem za razliku od ostalih, jer ja tražim pješački. Čekam ko blesa to zeleno svjetlo, ako ga ima, da bi pokupila par laktova i guranja onih kojima se strašno žuri. Na pješačkom bez semafora, vrtim glavom kao da je finale Wimbeldona, jer ti vozači baš i nemaju običaj da stanu. Fala Bogu, da nemaju tramvaj, jer to bi mi bilo sasvim previše. A ovako, ako sam sretna, dođem doma živa i više-manje zdrava, ukoliko uspijem izbjeći i snijeg koji klizne sa krovova zgrada redovno meni za petama...
U svakom slučaju ima tu optimizma. Ili ću nabildati noge ili ću morati dobro zarađivati da bi isfinancirala popravke na autu koji su izvjesni. Do daljnjega ću i dalje puštat onog mog da me voza. Baš me briga, dokle god sam uredno vezana bar me panduri lipo gledaju...

08.11.2005. u 16:42 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.11.2005.

Jezična barijera

Da se razumijemo na početku, ja pripadam generaciji koja je u Osnovnoj školi učila tzv. hrvatsko-srpski i ćirilično pismo. Valjda sam to sve malo pozaboravljala, ali svejedno nisam očekivala da ću od svih pojmova i izraza na svijetu imati "problem" sa onim najbanalnijim. Slijedi nekoliko primjera...
Kao i svaki drugi ovisnik, počesto - a posebno ako se sunce udostoji pojavit - prošetam ja po svoju dnevnu dozu. Pokupim neke novine, nađem dobar stol s udobnim naslonjačem i parkiram se na neodređeno. Stiže konobar ilitiga kelner. "Dobar dan, izvolte?" - "Veliku kavu s mlijekom i čašu vode, molim." - "Pardon?" - "Kavu s mlijekom." -"Veliku?" - "Da" - "Sa mlekom?!" - "Da!" - "Običnu vodu?" - "A imate i neobičnu?!!"- "Imamo kiselu." - "Jel zdrava?" - "Pa šta ja znam..." - "Ne bih mineralnu, hvala. Samo običnu." I ode on, a ja u nedoumici jesmo li se dobro razumijeli. Kava je na kraju bila dobra, a danas me već i konobari poznaju. Problem se opet pojavi, kad se prema raspoloženju izlanem u dalmatinskom dijalektu - "kafa s mlikom" zna bit opasno kompllicirana stvar...
Dnevna kupovina namirnica je također zanimljiva situacija. Kruh je hleb, feta je šnita, sir je kačkavalj, dvista je trista...I dobro da ne nabrajam dalje, priznajem da me van Dalmacije ni lijepi broj Hrvata ne bi u svako doba radnog dana razumio...Al ipak, ništa ne može zamijenit zbunjeni izraz na licu prodavačice dok mi reže parizer...
I stalno tako. Na šalterima prilikom plaćanja računa, u bilo kakvim telefonskim razgovorima - posebno poslovnim, svakodnevnom obraćanju nepoznatim i poznatim ljudima. Zaobilaženje jezične barijere mi oduzima energiju, a da ne spominjem koliko me nervira...I opet se pitam, bi li koristio kakav riječnik ili je to definitivno čista nebuloza?

03.11.2005. u 10:56 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 01.11.2005.

Well...well done?!

"Ljubav preko interneta" neki je najnoviji film o nuspojavama i posljedicama korištenja modernih tehnologija...Vidila sam to na malim ekranima - jer dobro plaćene reklame ne možeš promašit, ma koliko se trudio. I mislim se ja, what's else new?
Kao da je bilo davno kad sam se dočepala interneta i chatova, i gledala kako se uskoro (nekim čudom) pretvaraju u abnormalno visoke telefonske račune, jer sam naime naišla na nekog zanimljivog, s kime se konačno možeš normalno popričat, a da te ne iznervira u roku 5 minuta i ko će bar odglumit da te razumije, sad protiv sebe sama.
Sadašnje vrijeme: sunce, more, obala - - - ravnica, oblaci, košava; Dalmatinka usred Srbije...Love is a bitch.

01.11.2005. u 19:11 • 1 Komentara • Print • #