Fantasy... ili... kako ostati normalan... donekle
28.09.2006., četvrtak
Lutkar #2
|
Vrisnula je ugledavši njegov bijesni pogled, činilo joj se kao da gleda divlju životinju, a ne svog vlastitog brata. Znala je da nije trebala napraviti to što je napravila, ali znatiželja ju je gurala da zaviri u tu njegovu sobicu... Kao i uvijek, morala je popustiti znatiželji. Iako nije htjela. Htjela je ne ljutiti brata više. Tresao se od gnjeva, nije ga uopće mogla prepoznati. Još nikad nije bio ovako ljut. Činilo joj se da je sposoban ubiti ju u tom trenutku, ali znala je da je to njen brat i da on nikad na nju nije digao ruku. Nasmješila se. „Baš su ti ... smiješne... ove tu lutke...“ rekla je, očekujući da će njezin brat prihvatiti šalu. Ali nije prihvatio. ... U tijelu majke koja je sebe smatrala još sasvim mladom probudio se osjećaj smrti. Ali ne njezine. Bilo je jutro, a u sobi njene kćeri nije bilo nikoga. Spustila se u sinovu sobu, misleći da je opet otišla gnjaviti brata. No i dolje je krevet bio prazan. No, primjetila je rupu na sred poda, za koju nije ni znala da postoji. Kad se približila, primjetila je ljestve. Polako se spustila, dozivajući njihova imena, iako se nitko nije odazivao. Kad je stala na čvrsto tlo, osvrnula se i u svjetlu svijeća vidjela u jednom uglu desetak lutki prirodne veličine. Sve su ličile na nekoga, savršeno izrezbarene od drveta, obojane i obučene u odjeću, tako ta izgledaju stvarno. Najviše joj se svidjela lutka njene kćeri. Imala je slatke pletenice kakve više nije htjela nositi, otkako je navršila 9 godina zaključila je da je prestara za njih. Imala je obučenu prelijepu haljinicu sa puf-rukavima i bila je djetinjasto našminkana. Majka se osmjehnula i približila da bolje vidi ostale likove. Odmah pored kćeri bio je njezin muž i ona, svi sretni i nasmijani. Tek kad se približila, primjetila je mrlju na mjestu gdje je ruka lutke njene kćeri dodirivala haljinu lutke koja je predstavljala njenog muža. Na svjetlu svijeće se činilo kao tinta. Podigla je lutkinu ruku, osjetivši mekoću pravog mesa. Vrisnula je, prestravljeno ju ispustivši. Odmaknula je ostale lutke od nje i u suzama pokušavala dozvati svoju kćer, pomičući haljinu da vidi ono što nije htjela vidjeti. Više nije znala da li vrišti ili plače, nije ni mogla vidjeti više od suza. Njena kćer bila je pretvorena u lutku. Svi zglobovi bili su joj presječeni i zatim povezani žicom, a dijelovi tijela probušeni i povezani koncima koji su ju držali u uspravnom položaju. Lutke njenog sina nije bilo. Zbog suza u polumraku nije mogla vidjeti na zidu natpis, ispisan krvlju: Zašto nije mogla biti kao njena lutka? |
Tell me what you think24.09.2006., nedjelja
Lutkar
|
Polako se spustio niz stepenice, i ugledao svoju sestru dolje, među svojim stvarima, među svojom svetinjom. Srce mu je počelo kucati kao ludo, nije to podnosio, mrzio je to što nikad nije imao privatnosti, mrzio je što ga najdraža sestra lišava iste. Osjetio je kako mu se ruke tresu, uhvatio se za rukohvat stepeništa kako bi se smirio, ali nije pomagalo. Prsa su mu se sve brže nadimala od sve divljijeg disanja, u glavi je slagao sve goru priču. Otkad je znao za sebe netko mu je oduzimao privatnost. Sjetio se kako je, dok je bio djete, u svojoj sobi u podrumu skrivao nekoliko magičnih leptirića u staklenci. Sjajili bi svaku noć i njihovo tiho zujanje mu je bilo poput uspavanke. Nije ih htio nikome pokazati, jer se bojao da će mu ih oduzeti. Sve dok jednoga dana, a po danu oni izgledaju poput običnih buba, nije došla njegova mlađa sestra i otvorila staklenku da 'ubije gamad'. Nekoliko dana je samo plakao, ali nikada nije pomislio na to da ju udari. Ipak je to bila njegova sestrica. Kasnije, dok je imao 15 godina, a njegova sestra 13, zaljubio se u jednu djevojku. I poput svih mladića u to doba, ukrao je jednu vlas njene kose dok je prolazio pored nje, stavio ju u kutiju koju je kupio od neke vračare na sajmu i preko noći se u kutiji stvorila mala lutkica, potpuno ista kao i predmet njegovog obožavanja. Nije ju vadio iz kutijice, bojao se da joj se nešto ne dogodi, jer ako se nešto dogodi lutkici, vrlo lako će se nešto dogoditi i njegovoj simpatiji. Njegova mlađa sestra ju je pronašla i ošišala, presvukla, i zaključila da je predebela, pa joj izrezala višak na struku i bedrima. Slijedeći dan njegova ljubav se nije pojavila, niti ikad više, a kasnije je čuo da je ozbiljno oboljela i ubrzo je umrla. Opet je samo plakao, prihvaćajući činjenicu da njegova sestra nije znala što radi. Od tada je počeo izrađivati lutke. Činile su se tako jednostavne. Likovi bez osobnosti, bez vlastite volje, bez namjera koje treba pročitati s njihovih lica. Uživao je u njihovom društvu. Mogao im je sve reći, i znao je da će to ostati među njima, mogao ih je ostaviti da leže u njegovoj sobi, znajući da mu neće kopati po ladicama i uništavati stvari. Napravio je lutke koje su bile identične ljudima koji su ga okruživali, i s njima bi provodio više vremena nego s pravim ljudima. Postao je sve sretniji, jer njegova obitelj i prijatelji sada su radili ono što je on htio, i nisu ga više ismijavali zbog čudnih navika. Iskopao je rupu u podu i ugradio tajna vrata, tako da nitko ne nađe njegovu malu obitelj. Sada je stajao na ulazu u vlastitu sobu i nije mogao vjerovati. Njegov zadnji pokušaj da stvori svijet u kojem može živjeti je uništen. Tresao se kao da je upravo ušao sa snježne oluje, u glavi mu je srce glasno otkucavalo. ...zašto nije mogla biti kao njezina lutka...? Lutka njegove sestre obećala mu je da nikad više neće zabadati nos u njegove stvari. I opet su bili sretni kao nekad prije, igrali su se i smijali zajedno. Zašto je morala baš sve upropastiti? Zašto baš ona? Osjećao je kao da više nije on sam, kao da se i sam pretvara u lutku kojom netko manipulira. I ništa više nije bilo važno, samo njegov bijes... ... |
22.09.2006., petak
so nice...
|
Evo, nedavno sam pokušala pogledat blog, i naišla sam na neke tehničke probleme, i nije mi mogao otvoriti stranicu... a hvala bogovima, mene nije teško obeshrabrit, baš sam bezveze. I sad dođem, i vidim sve ove komentare... ajme ljudi, sve bih vas izgrlila, hvala vam :D idem sad malo prolistat po vašim blogovima, pa da se opet ufuram u sve to... baš ste me razveselili :) a eto, upisala sam TTF (tekstilno tehnološki fakultet) ...nije moj prvi izbor, zapravo, ali je logičan izbor nakon završene primjenjene... zapela sam za tu modu i nikamo... i to sam još upisala bez plaćanja (dobro samo zbog podizanja ega) but nevermind that :) Idem surfat po blogovima, priče ću pokeljit za koji dan :) |
Lijepo je vidjeti...
Sing, my angel...