Fantasy... ili... kako ostati normalan... donekle
28.09.2006., četvrtak
Lutkar #2
|
Vrisnula je ugledavši njegov bijesni pogled, činilo joj se kao da gleda divlju životinju, a ne svog vlastitog brata. Znala je da nije trebala napraviti to što je napravila, ali znatiželja ju je gurala da zaviri u tu njegovu sobicu... Kao i uvijek, morala je popustiti znatiželji. Iako nije htjela. Htjela je ne ljutiti brata više. Tresao se od gnjeva, nije ga uopće mogla prepoznati. Još nikad nije bio ovako ljut. Činilo joj se da je sposoban ubiti ju u tom trenutku, ali znala je da je to njen brat i da on nikad na nju nije digao ruku. Nasmješila se. „Baš su ti ... smiješne... ove tu lutke...“ rekla je, očekujući da će njezin brat prihvatiti šalu. Ali nije prihvatio. ... U tijelu majke koja je sebe smatrala još sasvim mladom probudio se osjećaj smrti. Ali ne njezine. Bilo je jutro, a u sobi njene kćeri nije bilo nikoga. Spustila se u sinovu sobu, misleći da je opet otišla gnjaviti brata. No i dolje je krevet bio prazan. No, primjetila je rupu na sred poda, za koju nije ni znala da postoji. Kad se približila, primjetila je ljestve. Polako se spustila, dozivajući njihova imena, iako se nitko nije odazivao. Kad je stala na čvrsto tlo, osvrnula se i u svjetlu svijeća vidjela u jednom uglu desetak lutki prirodne veličine. Sve su ličile na nekoga, savršeno izrezbarene od drveta, obojane i obučene u odjeću, tako ta izgledaju stvarno. Najviše joj se svidjela lutka njene kćeri. Imala je slatke pletenice kakve više nije htjela nositi, otkako je navršila 9 godina zaključila je da je prestara za njih. Imala je obučenu prelijepu haljinicu sa puf-rukavima i bila je djetinjasto našminkana. Majka se osmjehnula i približila da bolje vidi ostale likove. Odmah pored kćeri bio je njezin muž i ona, svi sretni i nasmijani. Tek kad se približila, primjetila je mrlju na mjestu gdje je ruka lutke njene kćeri dodirivala haljinu lutke koja je predstavljala njenog muža. Na svjetlu svijeće se činilo kao tinta. Podigla je lutkinu ruku, osjetivši mekoću pravog mesa. Vrisnula je, prestravljeno ju ispustivši. Odmaknula je ostale lutke od nje i u suzama pokušavala dozvati svoju kćer, pomičući haljinu da vidi ono što nije htjela vidjeti. Više nije znala da li vrišti ili plače, nije ni mogla vidjeti više od suza. Njena kćer bila je pretvorena u lutku. Svi zglobovi bili su joj presječeni i zatim povezani žicom, a dijelovi tijela probušeni i povezani koncima koji su ju držali u uspravnom položaju. Lutke njenog sina nije bilo. Zbog suza u polumraku nije mogla vidjeti na zidu natpis, ispisan krvlju: Zašto nije mogla biti kao njena lutka? |
Tell me what you think
Lijepo je vidjeti...
Sing, my angel...