Verdammt ich lieb dich

Ljubav...Eto teme u kojoj se svi nalazimo. Naprostooo svi raspravljaju o ljubavi.
Nesretna ljubav... Gdje me nadje... Ako ljudi sta vise vole od same ljubavi, onda je to upravo ova nesretna ljubav. Svi mi imamo po jednu nesretnu ljubav i ne postoji osoba pod nebeskim svodom koja moze to poreci...
Nesretne ljubavi kakve ih mi znamo su shablonizirane, razvrstane u dvije grupe: a) jednostrana ljubav
b) prevara (izdaja)
No iako sasvim ucestale ovo nisu jedine nesretne ljubavi. Ja poznam jednu ljubav, nesretnu kao siroche u sred zime na ulici, koja ne moze da se ogleda ni u kojoj drugoj.
Poznam dvoje ljudi koji se vole, uprkos svima i svemu. Dvoje ljudi koji stalno misle jedno na drugo, pate, a i srećni su zbog istog. Dvoje ljudi koji uprkos svim ispunjenim preduvjetima za uspješnu vezu, nisu zajedno.
Zar nije surovo znati da ti je ljubav uzvracena, ali i pored toga neostvariva? Gotovo je nemoguce podnijeti, zaspivati nocima i buditi se jutrima sa samo jednim imenom na usnama, iz mraka telefonirati u nadi da ćeš bar na trenutak čuti glas osobe koju voliš i znati da je to najviše što ćeš dobiti. Ni zagrljaja, ni poljubca za utjehu, samo saznanje da tamo negdje daleko, neko gleda u zvijezde i uzdiše za tobom. Kakva korist od zvijezda kad ih ne možeš dodirnuti, kako voljeti nebo kad je tako daleko...
Ljubav nije jendostavna, nije ni blagonaklona, ali stvarno nema potreba da bude tako sirova, tako škrta sa nekim ljudima. U današnje vrijeme voljeti jednostavno nije dovoljno...

Za moje prijatelje, čija me sudbina boli kao da je moja...

Igrom slucaja danas sam se dokopala knjige Gimnazijalka, spisatelja Antona Ignolića cija se fabula vrti oko šestanestogošnje trudne djevojke...
Samo dva poglavlja te knjige su u meni pokrenula pravo naplavu pitanja.
Šta bih uradila da sam JA trudna? Šta da je neka od mojih prijateljica trudna?
Da li trudnoća u našim godinama stvarno može da uništi život, potkopa mladost i ubije sne... Vjerovatno može, svi smo toga svjesni, ali opet... Šta ako se desi, neželjeno, slučajno (koliko to slučajno može biti), ali se svakako desi. Šta bismo uradili? Da li bi ga pobacili čim saznamo (ne)sretnu vijest ili bi ipak donijeli dijete na svijet po cijenu nas samih... Kako bi se osjećali, kako bi se to dijete osjećalo? Da li bi ga krivili za napuštenu mladosti i da li bi ga drugi osuđivali zbog majke 'kurve' koja je zatrudnila jedva napunivši osamnaestu.
Imamo li pravo uopće tako riskirati naš život i život jednog malog nedužnog, tek rođenog bića... Najbolje poznam sebe i mogu sa sigurnoću tvrditi da bi sa saznanjem o 'svojoj trudnoći' sasvim izgubila glavu. Danima bi šizila, ne bi spavala, jela, nikako ne bi mogla funkcionirati, živjela bi u agoniji. rekla bi starcima vjerovatno tek onda kad ne bi mogla više skrivati. Stari bi me sa sigurnošću odrekao, mati bi mi dušu isplakala, ali bi bila uz mene. Nikad dijete ne bi pobacila, voljela bih ga i nijemo, skrivećki ponekad žalila za lijepim. neodgovornim danima.
Strašno je o tome čak i misliti, da nešto živo, jedno malo biće, ritalica, grudvica raste u tebi, baš u tebi i mijenja ti život sa svakim udisajem, strašno, a opet nekako lijepo.
Prokleta sreća, tačnije da se izrazim, dakako govorim samo o mojim i sličnim godinama.
Planirano dijete koje ima oba roditelja, dom u kojem se izleći i budućnost koja će ga dočekati je nešto sasvim drugo.
A onda, nisi ti tu sama. Tu je i otac djetata, možda tvoj dugogodišnji dečko, možda tek neko sa kim si jednom bila, a možda ga i ne znaš... Bilo kako bilo 80% njih, neće preuzeti odgovornost, pomisao na nešto što će ih vezati, sputati, ne dati im da pijanče svaku noć i imaju desetke cura im je naprosto nepodnošljiva.
I tako od tinjedžerke, postaješ majka tinjedžerka, od majke tinjedžerke postaješ samohrana majka tinjedžerka... I gdje si u svemu tome ti, ti koja si sebi trebala biti najvažnija. Za šta si mijenjala svoje sve, za jednu noć, koje se na kraju nećeš ni sjećati...

Možda se iz ovog posta dalo protumačiti da zakleto mrzim djecu, ali ne, samo sam se prestrašila kako sekund nepromišljenosti može da nekome promijeni život iz temelja.
Neka sad neko kaže da je apstinencija, čista ludost...

I za kraj, evo kako je gimnazijalka Jelka reagirala kad je saznala da je trudna (dio njenog razgovora sa prijateljicom Franšon):
"Ja neću da rodim!"- vrisnula je Jelka kroz plač koji je sve više potresao njeno tijelo- "Neću da imam dijete!"
"A šta ćeš jadnice?"
"Popeću se na Ajfelov toranj i baciću se!"
"Mala znaš li ti šta govoriš?"
"I to još sutra, da još sutra!"
Plač je ugušio Jelkine riječi.
"Mala to nećeš učiniti..."- govorila je Franšon dok je Jelku prigrlila sebi- "... ni sutra, ni prekosutra, nikada. Mala rodićeš, imaćeš dijete i živjećeš dalje, a sada plači, isplači svu muku koja je u tebi. Život je toliko kratak, suviše kratak, a da ga čovjek još sam prekraćuje. Mala plači, plači i isplači sve zlo što su ti nanijeli, onaj koji te je ostavio, a i svi drugi. Na svijetu ima mnogo zla, više zla nego dobra, ali mi žene imamo plač imamo suze, plačem izjaučemo bol, operemo svu gadost..."

En el silenico de mi habitacion,
aun siento el murmullo de tu voz.
Lastimandome, como un dulce adios,
dejandome vacia en corazon.
Casi no duermo y he vuelto a fumar,
cada recuerdo es una lagrima.
No se como hacer para estar de pie,
simepre me digo que es la ultima vez.
Y vuelvo a caer, cuando pienso en ti
NO SOY NADA SIN TI!!!

Yo no puedo olvidarte si te veo en todas partes
sin en ultimo beso me robaste el aliento
Y no puedo olvidarte si te llevo en la sangre
sin en ultimo abrazo, aun me pierdo en despacio.
Yo no puedo olvidarte (4x)

No encuentro aun algun motivo yo
para entender que todo termino.
Intento a salir de la soledad,
darle el destino una oportunidad.
Y vuelvo a caer, uando pienso en ti
NO SOY NADA SIN TI!!!

Yo no puedo olvidarte si te veo en todas partes
sin en ultimo beso me robaste el aliento
Y no puedo olvidarte si te llevo n la sangre
sin en ultimo abrazo, aun me pierdo en despacio.
Yo no puedo olvidarte (4x)


Ne mogu da te zaboravim

U tišini svoje sobe još uvijek čujem šapat nalik na tvoj glas,
povrijeđuje me, baš kao 'slatko zbogom',
ostavlja prazninu u mom srcu.
Nikako ne spavam i iznova sam počeo pušiti,
svaka uspomena mi nosi po jednu suzu.
Ne znam kako iz svega ovog izaći čitav,
uvijek si kažem "Ovo je posljednji put..."
I ponovno padnem, kad god mislim o tebi,
ja sam niko i ništa bez tebe.

Ne mogu da te zaboravim,
ako te vidim posvuda,
bez posljednjeg poljupca oduzeo si mi dah.
Ne mogu da te zaboravim,
ako te nosim u krvi,
bez posljednjeg zagrljaja još uvijek se gubim.
Ne mogu da te zaboravim (4x)

Još uvijek ne nalazim razlog,
koji bi mi pomogao da razumijem kako se sve završilo,
Namjeravam izaći iz ove samoće,
pokloniti sudbini još jednu priliku.
I ponovno padnem, kad god mislim o tebi,
ja sam niko i ništa bez tebe.

Ne mogu da te zaboravim,
ako te vidim posvuda,
bez posljednjeg poljupca oduzeo si mi dah.
Ne mogu da te zaboravim,
ako te nosim u krvi,
bez posljednjeg zagrljaja još uvijek se gubim.
Ne mogu da te zaboravim (4x)

Ja sam jedna od onih cura koje posjeduju jednu krajnje iritantnu i odvratnu naviku koja ih svaki dan posjedne pred televizor na par sati. Ta navika je: gledanje serije... Iako razumijem da su to ziljave, savim napuhane i netacne ljubavne price, ne mogu se sprijeciti da ih gledam ili uzivam u njima. Dakle u svojih 18 godina pogledala sam poprilican broj sapunica i jedna od njih se toliko istakla, toliko mi prirasla srcu da sam joj morala posvetiti jedan post.

'Floricienta' je argentinska serija koju je rezirala poznata reziserka Chris Morena. Ova sapunica i nije bash tako 'sapunjasta' kao i ostale, moze bit gora ili bolja, zavisi od ukusa, ali se sa ostalima ne moze staviti u isti rang.
Floricienta je zapravo bajka, moderna pepeljuga ( sam naziv serije Floricienta je igra rijeci- Florencia, ime glavnog lika, i Cenicienta, spanski naziv za Pepeljugu,) i u sebi spaja ljubavni roman i cistu komediju. U glavnim ulogama glume Florencia Bertotti kao Florencia i Juan Manuel Gil Navarro kao Federico. U drugoj sezoni dolazi glumac Fadio di Tomaso koji će glumiti grofa Maxima.


Florencia je dvadesetogosinja djevojka, koja zivi u jednoj siromasnoj cetvrti i radi razlicite poslove kako bi prezivjela. Djevojka je 'sama na svijetu', majka joj je umrla, a otac plovi morima i ona ga nikad ne vidja, jedino sto ima u svom zivotu jest bend koji je osnovala sa par prijatelja pod nazivom Floricienta y su banda.
Sa druge strane tu je porodica Fritzenwaldenovih koja je nedavno izgubila roditelje u nesreci te kojom sad rukovodi najstariji brat Federico. Ostali clanovi porodice su Nico i Franco (dvojajacani blizanci od kojih Franco stalno ide na turneje sa tenisom, a Nico neprestano kuka kako je ruzan), Maja (koja je klasicni primjer buntovne tinjedzerke), Martin (koji je nakon smrti roditelja previse vremena provodio kod psihologa te i sam stalno prica poput pravog malog psihoanalitiara) i Tomas (osmogoisnji djecak koji svugdje izaziva nevolje).
Od smrti njihovih roditelja ta porodica je sasvim disfunkcionalna, ali kad Florencia igrom slucaja dodje raditi kod njih kao dadilja oni se naprosto tope u njenim rukama. Ona u tu porodicu takodjer dovodi i jednog novog clana, malu napustenu djevojcicu Robertu koju je nasla kako spava kraj kontenjera. Ova djevojcica uskoro postaje neizostavan dio porodice Fritzenwalden.
O Florenciji morate znati da je to mila osoba, slatka i njezna, a opet tvrdoglava i ponosna. Naivna je te s' toga puno vjeruje ljudima, a isto tako vjeruje u princeve i bajke, te vile koje joj pomazu kad god se nadje u neprilici.
Suprotno njoj stoji Federico, realan i pomalo grub, osoba ciji je mladenacki duh unistio teret odgovornosti te je tako postao ogorcen i naoko bezosjecajan.
Kako mozete i pretpostaviti njih dvoje se zaljubljuju jedno u drugo sa cime Florencia dobiva svog princa na bijelom konju, a Federico onaj 'otkaceni' dio sebe koji se zagubio tokom godina.
Sve bi to dakako bilo dobro da Federico vec nema zarucnicu Delfinu, sa kojom hoda godinama. Delfina je prava vjestica, mrzi Florenciu, Federicovu bracu cak i njega, a jedino sto je zanima su Federicove pare. Kad shvaca da su Florencia i Federico zaljubljeni cini sve moguce da ih rastavi, a pomaze joj njena majka Malala (mala = zla). Ispocetka glumi da je trudna i tako ih rastavlja, ali kad Federico odluci da ce se brinuti od djetetu bez vjenacanja, ona ga navodno gubi te opet veze Federica uz sebe igrajuci na njegovu krivnju, a kad on opet pokusa otici ona fingira pokusaj samoubistva te tako baca Florenciu i Federica u sve veci ocaj. Kada ponestane razloga da Federico ostane sa Delfinom i kada konacno on i Florencia imaju relanu sansu za srecu, otkriva se kako je Florencia vanbracna kcerka Delfininog oca i tu se sve mijenja. Florencia odlucuje 'predati' Federica, Delfini iako on to odbija te opravdava svoje ponasanje izjavom: "Ja ne mogu izdati svoju krv ma kakva ona bila!"
Uskoro dodje i dan vjencanja Federica i Delfine i iako Federico to ne zeli prisiljen je ozeniti se njom. Medjutim na vjencanju on saznaje sve o Delfininoj laznoj trudnoci, pobacaju, samoubistvu, a isto tako da ga je Delfina varala cijelo vrijeme sa shoferom kuce. On je konacno napusta i trci da se nadje sa Florenciom presretan jer ce provesti ostatak svog zivota sa zenom koju voli vise od bilo cega, medjutim na putu kuci ga udara auto i on umire...
Nakon par dana vrsi se pokop, a Florencia ostaje sama u kuci gdje nije dobrodosla, ali ostaje kako bi zastitila Federicovu bracu od zlih vjestica i kako bi bila blizu uspomenama na svoju ljubav...

No to je kraj prve sezone Floriciente... Nju ceka jos dalek put do kraja.

Komicnu crtu ovoj seriji daje Florencia i njen nacin pricanja, uvijek tako luckast i neodoljiv, stalno nesto provaljuje, smislja sama svoje u nedostatku rijeci nazovi psovke mada su to vise prozivanja, uvaljuje se u probleme i bespotrebno laze te Federico cija ljubomora prelazi sve granice razuma, Malala koja vrhunski spaja zlobu i komediju i mnogi drugi.