more nade

Od jedne školjke nećak je dobio košaricu sa školjkama. Prekrasnu malenu, no raznoliku. Nakon par dana igranja sa školjakma jučer na odlasku govori kroz prozor suprugu: SVE ŠKOLJKE SU MI NAJBOLJE OD IKAD! Kad ih je dobio govori meni potiho na uho: TETA, KAKO IH PUNO IMA! Čokolada je taj dan pala u drugi plan makar je i nju dobio, a čokolade obožava! Onda znate kakvo je to iznenađenje bilo: ŠKOLJKE!

Divljenje traje danima: o ljepoti, o raznolikosti, preslaguje i slaže nebodere i mozaike razne.
Dječje duše su divne u primanju i davanju. U oba slučaju toliko su široke i otvorene da mi duši bude toplo.

Odlazim kući, a on trči za mnom TETA, TETA, JEL NISI NEŠTO ZABORAVILA?
Zamislih se… ozbiljno se zamislih. Učinilo mi se da sve imam.
Trebalo se sageti i primiti jedan slatki maleni dječji poljubac.
Treba li reći koliko teti srce raste?

Na mojoj novoj adresi je kuća s balkonom. To je mjesto (balkon) gdje nećak kad dođe boravi. Sjajno mu je biti bliže pticama. Tu je i drveće koje se privija uz balkon tako da on provodi vrijeme na balkonu proučavajući visine, ptice, drveće. Ja si mislila kako će mu biti kod nas jer je namještaja malo i skoro nikako, pa ni crtića i koječega nemamo. Međutim, nećak je sam otkrio balkon. I opet me nasmijava, znam da nema tako što kod kuće, ali se moram čuditi gdje sve djeca pronađu važno i lijepo mjesto.

Službeno putujem. Neće me duže biti.
Pitam sinoć nećaka: Što bi želio da ti donesem iz Austrije?
On: hmmm… (misli i misli, a ja se već osjećam čekić po glavi: da zašto sam ga upitala?)
On: Znam! Školjku. Jednu školjku.
Ja: aha! Školjku… Dobro, donijet ću!
ON: Ali ne TI, nego TVOJ MUŽ! Reci njemu da mi kupi.
Ja: Dobro.

Na odlasku ljubi i grli, oduševljen da teta opet putuje viče: SRETAN PUT! Smijem se i danas kako želi školjku... ali od mog muža. Prenijela sam želju. Vjerujem bit će ispunjena.

Nisam mogla odljeti da vam ne prepričam.