www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws

www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws www.Bigoo.ws

Sretan & zaljubljen

07.06.2008., subota

WW3?

Izrael će napasti Iran

Izraelski napad na iranske nuklearne lokacije čini se 'neizbježan' s obzirom da sankcije kojima svijet želi Iranu uskratiti tehnologiju za proizvodnju atomskog oružja očito ne donose rezultata.

"Nastavi li Iran sa svojim programom za razvoj nuklearnoga oružja, mi ćemo ga napasti. Sankcije su nedjelotvorne", rekao je ministar prometa Shaul Mofaz, jedan od zamjenika izraelskoga premijera Ehuda Olmerta, za tiražni dnevnik Yedioth Ahronoth.

"Napad na Iran, radi sprečavanja njegovih atomskih planova, bit će neizbježan", rekao je taj nekadašnji vojni zapovjednik koji je bio i ministar obrane.

To je dosad najeksplicitnija prijetnja Iranu koju je izrekao jedan član Olmertove vlade koja je poput Busheve administracije upotrebu sile uglavnom dala naslutiti kao posljednju mogućnost pokaže li se da su UN-ove sankcije slijepa ulica.

Iran se protivi zapadnom pritisku da odustane od programa obogaćivanja urana jer tvrdi da mu on služi samo za mirnodopske svrhe, a ne za proizvodnju atomskog oružja.

Vlasti u Teheranu već su zaprijetile da će uzvratiti Izraelu, a vjeruje se da je Izrael jedina bliskoistočna atomska sila.

Također, u slučaju napada na Iran, zaprijetio je Teheran, bit će napadnute i američke mete u Perzijskom zaljevu.


(net.hr)

Iako sam mislio da ce mi slijedeci post biti ispunjen pozitivnim stvarima koje mi se desavaju, danasnja vijest koju sam procitao mi zaista ledi krv u venama!

Pa jesu li ovi vise normalni?

Igraju se macke i misa. I to ko? Dvije zemlje od kojih jedna ima na stotine nuklearnih bombi i druga ciji ludi predsjednik privlaci paznju svjetskih politicara svojom pricom o nuklearnom programu... Koja je od ove dvije zemlje ludja? Ja nisam siguran. Ali se bojim da ce nas u dogledno vrijeme sve doci glave! Na ovaj ili onaj nacin.

Da li male zemlje svijeta imaju pravo da nesto kazu? Ili svjetsku politiku, kao i njenu sigurnost, diktiraju samo oni najveci. Pri tome da ne zaboravimo - jedna od tih najveci je tako pokvareno daleko od svih desavanja da vrlo lako moze da se igra sudbinom drugih bez da sebe direktno ugrozi.
Dvolicno!

24.05.2008., subota

Kad se Sarajevo razbudi

Ovo moje Sarajevo krasi jedna osobina – faze uspavanosti i mrtvila i faze potpune zivosti i ispunjenosti. Trenutno je (bila) jedna takva faza kada imas osjecaj da ne znas gdje ces prije.
Ali da krenem redom.

Laka & Eurosong

Prije dvije sedmice, dva dana prije svog konacnog polaska u Beograd, Laka je zajedno sa svedskom predstavnicom Charlotte Perrelli napravio oprostojnu zabavu u sarajevskom Coloseumu. Odmah je bilo jasno da je provod zagarantovan.

Charlotte Perrelli. Ljudi, to je jedno takoooo malo stvorenje! Nema vise od 1,65! Sa vrtoglavo visokim potpeticama! Minijatura ziva! Dzepna Venera! Nisam mogao svojim ocima da vjerujem kad je prolazila pored mene, doslovno sam morao da spustim pogled da bi je «uganjao». Druga stvar koja mi se nije dopala je cinjenica da ima definitivno vise misica od svakog prosjecnog muskarca! Zenstvenost?! Skoro pa ravna nuli. Ali zato je bilo dovoljno da se dohvati mikrofona i otpjeva dvije svoje pjesme (Take Me To Your Heaven, sa kojom je pobijedila na Eurosongu 1999.god i Hero, pjesma sa kojom i ove godine planira osvojiti muzicki vrh Europe. Da li ce uspjeti? Vidjet cemo, pjesma je dobra, ali ja ipak tipujem na jednu drugu – jeste li primijetili Rumuniju?!) te da me kupi iznova! Raja je bila na nogama, ne samo oni silni uposlenici svedske ambasade nego i lokalni poklonici Eurosonga koji dobro znaju ko je doticna... minijatura. U svakom slucaju sretno joj u Beogradu!

Laka & neizostavna Mirela. Ekipa koja prosto prsti od lucidnosti, lezernosti, ludosti i jedinstvenosti. Laka je prvo davao izjave za prisutne medije koji su prosto kao muhe navrle dok je on u svojoj otkacenosti onako mrtav hladan zavukao ruku pod nogavicu i ceskao nogu. Da se nisam uvjerio u par prilika u suprotno rekao bi da je na granici retardiranosti. Ali Laka predobro zna sta radi. U svakom slucaju uslijedila je dvosatna svirka koja je iznova raju palila i zarila. Nevjerovatno je koliko taj covjek u svojim naivno na prvi pogled benignim tekstovima ima i istine i na neki nacin ljudske mudrosti. Treba ga sjesti i poslusati da bi covjek neke stvari shvatio. Horsko pjevanje nekih od njegovih najludjih stihova, koje ovdje ne zelim ni da pisem, nije nedostajalo. Mirela? Cigra na struju koja ne staje. Jedino sto se nigdje ne vidi napojni kabal. Mora da su ultralong baterije :) Nadam se da ce dijelom svoje energije uspjeti zaraziti i ostale fanove Eurosonga. SRETNO IM VECERAS! thumbup

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Lord Of The Dance

Mislim da vecina ljudi zna o cemu se radi.

Grupa plesaca koja vrtoglavom brzinom, spretnoscu i neshvatljivoscu balansira sa svojim nogama i stepuje proizvodeci dobropoznati svuk stepa koji svakim novim ozvanjanjem sve vise pokrece zelju covjeka da i sam ustane i odigra neki od koraka. Srecom pa se vecina vezala za svoja mjesta i jednostavno uzivala u istinskom skoro dvosatnom spektaklu. Koja energija! Ok, bilo je tu i gresaka, ocigledno da se radi o nekoj vrsti smjene generacije, ali to nije umanjilo njihovu spretnost, uvjezbanost, grandioznost. I ono sto je bilo vise nego primjetno – sarm! A dobili su i nagradu za sve to – punu Zetru koja je na kraju viseminutnim standupom i aplauzom pokazala da je uzivala! Dlanovi su mi bridili dok smo napustali dvoranu. I bio ponosan. Zasto ponos? Zbog cinjenice da u ovom gradu zivi i 10.000 ljudi koji su spremni platiti skupe karte za ovakav spektakl, koncert koji ne ukljucuje turbofolk prese.... Ok, ok, ne zelim si kvariti feeling koji u sebi nosim vec nekoliko dana. Jednostavno – Lord Of The Dance, obavezno nepropustiti!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Damir Imamovic Trio

Nakon sto smo noc prije imali priliku da uzivamo u tjelesnim vratolomijama iraca, uslijedila je vratolomija za usi i dusu u izvedbi Damira Imamovica i njegovog tria. Oh, kako je to bilo dobro. Dvorana BKC-a je bila u pravom smislu rijeci premala za tu kolicinu specificne mjesavine sevdaha i jezz tonova. Simpaticno je bilo vidjeti i stare i mlade kako sjede na istom koncertu i kao zacarani se prepustaju muzici. Sufizam? Da, imala je ova svirka neceg i sufiskog u sebi. Damir (gitara), Vanja (violina) i Edvin (kontrabas) su svojim opaskama izmedju pjesama samo pridonijeli jos vecoj prisnosti sa prisutnima. Izvjesna kulminacija veceri je uspijedila kada je, kako je i bilo najavljeno, na binu izasao Nedzad Imamovic, Damirov otac, i u svojoj prepoznatljivoj interpretaciji izveo jednu od njegovih sevdalinki u novom aranzmanu u pratnji svog sina i njegovog tria. Kolicina elektriciteta koja se stvorila medju prisutnima se mogla doslovno osjetiti u zraku i nakon prelijepog zajednickog, emotivnog nastupa oca&sina se ispraznila u gromoglasnom aplauzu. Uslijedio je jos jedan blok pjesama i nakon dva sata koncert se priveo kraju. Ostao sam poprilicno dojmljen i nekako duhovno opijen. Savrsen kraj jedne radne sedmice.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us
(slika: www.damirimamovic.com)

Subota je. A ja i dalje u pidzami bez zelje da se uopste ubrzam. Danas je dan kada konacno odmaram i pokusavam da sakupim svoje tijelo na jednom mjestu. A veceras? Mala grupica ce da odmara i uziva dok navija za najbolje, za Laku & Mirelu yes

Sretno Laka, sretno Bosno i Hercegovino!


---

Najava koncerta 15. juna u Sarajevu.
Bankrotirat cu/cemo!



07.05.2008., srijeda

Koliko dugo drzi covjeka ovakvo stanje?

Vec neko vrijeme se pokusavam natjerati da napisem novi post, ali iako svaki put pri povratku sa posla pomislim kako ce upravo to vece biti ono kad cu to i uciniti – uvijek iznova prodje ponoc i ja samo pozelim da sto prije se dokopam kreveta bez i da zapocnem neko pisanje. A ima toliko toga novog.

Najvaznije? Pa recimo da sam trenutno u stanju sa svojim dragim da komuniciram putem bluetootha na mobitelu. Jedan zid definitivno nije dovoljna prepreka. Da, da, postali smo prve komsije. Realizovali smo ono sto mi se cinilo tako nestvarno i nemoguce u momentu kad se ideja javila – da zivimo stan do stana. Doslovno nas dijeli jedan zid.

Kako je doslo do toga? Nakon sto sam odlucio da je vrijeme da napravim slijedeci korak u svom zivotu – osamostaljanje i kad je stan u pitanju – dragi je jedno vece u razgovoru spomenuo mogucnost da je stan pored njegovog prazan vec neko vrijeme i da misli da bi se mozda mogao iznajmiti. Iako mi se to cinilo preidealno da bi se i realizovalo do kraja, pustio sam da on pokusa saznati vise detalja. 24 sata kasnije ja sam vec imao kod sebe broj telefona vlasnika i zakazanu posjetu stanu. Dodatna 24 sata i stvar je bila jasna – postajemo prve komsije. Priznajem da me pomalo hvatao neki strah, osjecaj da ce upravo u trenutku kad budemo toliko blizu neke stvari krenuti pogresnim putem. Ali nisu. I nadam se da ce tako i ostati. Predobar je osjecaj tolike blizine, a opet imati svako svoj «slobodan prostor», iako nisam bas ni siguran da li ga zelim imati. Ipak, shvatam i da mora postojati neka granica u kolicini vremena koje provodimo zajedno jer je sada tako da svaki nas razgovor i medjusobna komunikacija se neminovno svedu na jedno – zagrljaj i satima dugo uzivanje u blizini onog drugog. Pocesto zakljucimo da ljudi uistinu nisu previse poodmakli od stadija majmuna.

Predobar je osjecaj kad navecer nemas potrebu da pises SMS pred spavanje jer – sve sto si imao da kazes si vec ucinio i mozes samo da se prepustis potrebnom snu.

Predobar je osjecaj da se ostvaruje moja zelja i potreba da dan sumiram i prepricam dnevna desavanja sa osobom do koje mi je tako stalo.

Predobar je osjecaj kad mozes sa istom tom osobom otici vani i vracati se kuci bez razmisljanja da ce te se rastati i krenuti svako na svoju stranu. Samo je jedan zid koji je izmedju nas, ali ga i ne primijetim.

Predobar je osjecaj kad se na kraju cjelodnevnog izleta i truckanja u vozu vratis kuci, istusiras i onda odes na veceru «u komsiluk» koju su za vas dvojicu pripremile njegova tetka&mama i nakon toga uslijedi dugi zajednicki razgovor uz osmijeh i dobro raspolozenje.

Predobar je osjecaj kad ti prijatelj kaze da djelujes sretno.

Tako se i osjecam!

Laku noc svima!

21.04.2008., ponedjeljak

Zasto ubijas, Saide?

Johannes B. Kerner (voditelj): Srdacno pozdravljam Dr Jürgen Todenhöfera, hvala Vam sto ste dosli. Jedan ste od najvaznijih njemackih medijskih menadzera, ali time se necemo dalje baviti jer se ovdje ne radi o Vasem poslu nego o Vasem angazmanu. Naslov knjige glasi «Zasto ubijas, Saide?», naslov formulisan kao pitanje. Sta ste dobili kao odgovor?

Dr Jürgen Todenhöfera (pisac): Prvo, treba ispricati pricu o Saidu. Said je 22godisnji student koji sa ovim ratom nista nije zelio imati. Said je prezivio 12 godina najtezih sankcija sto znaci da nije bilo nista kako treba za jelo, jedva da postoje vise medikamenti u Iraku i ne moze vjerovati da u zemlji koja je toliko unistena moze biti vodjen rat. Ipak, u nekom periodu pocinju da padaju bombe po njegovom gradu Ramalahu i Said odlucuje da se sa svojom dvojicom brace ipak nece prikljuciti pokretu otpora. Zeli studirati. Uspijeva da to sprovede i tri godine kasnije u ljeto 2006.godine njegov najmladji brat biva s ledja ubijen od strane americkih snajperista u po bijela dana. Said sad ima jos samo jednog brata koji se zove Karim i njih dvojica se odlucuju da i dalje nece ucestvovati u ratu za razliku od svojih mladih prijatelja koji su se prikljucili otporu protiv Amerikanaca. U zimu 2006.godine eksplodira bomba u blizini Saidove kuce, porodica u panici bjezi ka kuci rodjaka koja je udaljena nekoliko stotina metara i kad tamo stignu shvate da su zaboraviti iskljuciti peci za grijanje. Ove peci su bile na kerozin koji je u medjuvremenu postao jako skup u Iraku, a kako su i same peci stare to su i jako opasne. Mladji brat odlucuje da ce otrcati nazad do kuce da iskljuci peci. On izlazi napolje, otvara vrata, Said mu govori da se pazi i u tom trenutku, na 30 metara udaljenosti od kuce, Karim biva pogodjen od americkih snajperista. Said, mladic o kojem pisem, pokusava da istrci napolje da unese brata u kucu, ali ga svi zaustavljaju jer se boje da ce i on stradati. Citavu noc se puca. Cijelu noc porodica stoji na jednom prozoru i gledaju kako njihov 19godisnji sin i brat krvari do smrti. Tek pri jutarnjem svitanju familija uspijeva da izvuce Karima i da ga popodne i sahrane. U tom trenutku, prilikom sahrane njegovog posljednjeg brata, Said se prikljucuje pokretu otpora, otporu protiv americke okupacije.

Voditelj: Zato sto to vise ne moze da izdrzi, zato sto kaze da sad vise ne moze, jednostavno se mora prikljuciti?!

Pisac: Zato sto smatra da mora pridonijeti da se vise ne ubijaju mladi Iracani.

Voditelj: Mozete li ga razumjeti?!

Pisac: Mislim da Said i ja nismo postali veliki prijatelji jer sam ja vise pristalica Martina Lutera Kinga ili Gandija, ali je ipak jako, jako tesko ne razumjeti ga.

Voditelj: Kada mislite na putovanje u Irak, koje su prve slike koje vam padaju na pamet, koje slike su se tako urezale u Vase sjecanje da ih nikad necete zaboraviti?

Pisac: Sjecam se slika unistenih kuca, sjecam se ogromnih zidova koji su izgradjeni na granicama, sjecam se stalnih policijskih kontrola – stalno smo bili zaustavljani od policijskih patrola koje su svoje puske drzali uperene u nase auto. Sjecam se jako nesretnih porodica, zemlje koja pati. Ponajvise se sjecam jedne majke Saidovog prijatelja koja se pita ko misli na Zapadu na majke koje gube svoje sinove u Iraku? U medjuvremenu se procjenjuje da je ubijeno 1,2 miliona irackih civila u ovom ratu.

Voditelj: Nakon sto su Amerikanci usli u zemlju?

Pisac: Nakon sto su Amerikanci usli u zemlju.

Voditelj: Da li je cinicno to porediti sa zrtvama koje su stradale tokom rezima Sadama Huseina?

Pisac: Za mene je Sadam Husein jedan okrutni diktator, razbojnik..

Voditelj: Znaci, otprilike tadasnjih 290.000 zrtava kad se uporedi sa sadasnjih 1,2 miliona ... Da li je cinicno to porediti?

Pisac: Ja to ne bi poredio. Ali, ja sam se uvijek protivio prilikom svojih posjeta prije rata da se sastanem sa Sadamom Huseinom ili nekim drugim clanom vlade. Ipak, cinicna mi je diskusija na Zapadu koju mi imamo. Stalno pricamo o nasilnosti islamskog svijeta. Upravo smo sad ovdje imali grupu No Angels, i tu je takodjer jedna mlada Muslimanka. I mi se ponasamo kao da je to problem nase sadasnjosti – nasilnost islamskog svijeta. Zelim vam navesti dva broja, iako znam da se sudbine ne mogu sa brojevima opisati:
Teroristicka banda Alkaida je ubila 5.000 zapadnih civila u zadnjih 20 godina.

Voditelj: Vecinu jednim «udarcem» 11.septembra?

Pisac: Skoro 3 hiljade 11. septembra i ja sam razgovarao sa clanovima obitelji zrtava WTC-a i bio jako potresen jer se iza svake od ovih 5 hiljada zrtava Alkaide nalazi jedna porodica, krug prijatelja, jedna velika tragedija. Zbog toga za mene clanovi Alkaide nisu borci otpora, borci za slobodu, nikakvi muhadzedini, nego ubice. Ali americki predsjednik u Iraku nije ubio 5 hiljada civila, ubio je nekoliko stotina hiljada civila. I potrebna je velika kolicina oholosti da bi se smatralo da je problem danasnjice nasilnost islamskog svijeta. Problem danasnjice je nasilnost pojedinih zapadnih zemalja.

Voditelj: Da li primjecujete, moram biti pazljiv sa terminom, da kod nas postoji skoro pa neka vrsta rasizma prema islamu?

Pisac: Postoje misljenja Zapada, ne samo kod njemackih nego i u holandskih, americkih politicara koji po mom misljenju imaju elemente rasizma. Mi smo se prema islamskom svijetu, kao i prema drugim svjetovima, ponasali kao prema ljudima nize vrste. Kako je to poznati francuski filozof Sartr rekao – kao prema polumajmunima. I kad cujete da u Iraku slucajno strada 20, 30, 40 Iracana prilikom bombardovanja od strane Amerikanaca, shvatite da vecini zivot jednog Iracanina nije puno vrijedan. Imao sam jedan prelijep razgovor sa jednom velikom jevrejskom spisateljicom kratko prije njene smrti, Susan Sontag koja je Amerikanka. I tada sam joj rekao da imam osjecaj da je jedan Amerikanac vrijedan kao najmanje 10 Iracana. Tada mi je rekla – «Kakva glupost! Jedan Amerikanac je vrijedan koliko 1000 Iracana.» I ona je pri tome bila isto toliko zalosna kao i ja.

Voditelj: Odakle dolazi onda to pomjereno poimanje stvarnosti? Jesmo li to podlegli masineriji ratnog marketinga? Jer svi znamo da je svaki zivot isto vrijedan. Zbog cega to kod nas drugacije djeluje?

Pisac: Mislim da smo se uvjerili u jednu zivotnu laz koja glasi : Mi smo dobri, mi smo plemeniti, mi smo oni koji pomazu, ali je stvarnost drugacija. I jako je tesko takve stvari reci u ovakvoj jednoj «dobroraspolozenoj» emisiji...

Voditelj: ...ali je sve to dio zivota tako da pristaje.

Pisac: Mislim da mi sa Zapada nismo osvojili svijet velicinom i jedinstvenoscu svojih ideja, vrijednosti, religije nego tako sto smo primijenili puno vise nemilosrdne sile nego drugi. I ako smijem biti jos ozbiljniji – nisu muslimani tokom Krstaskih ratova izmasakrirali 4 miliona ljudi, nisu bili Muslimani ti koji su tokom kolonijalizma ubili 50 miliona ljudi, i nisu to bili Muslimani koji su pocinjanjem Prvog i Drugog svjetskog rata kostali zivota 70 miliona ljudi. I nisu to bili Muslimani koji su ubili 6 miliona Jevreja. Bila je to nasilnost zapadnog svijeta. I to je bitno napomenuti. Vjerujem da se covjek sa jedne strane mora suociti sa prosloscu, ali isto tako i sa sadasnjoscu. I kada govorimo o zrtvama Alkaide, ciji su pripadnici za mene, ponavljam, obicne ubice, onda moramo govoriti i o zrtvama zapadne politike u Iraku i Afganistanu.

Voditelj: Ne zelim Vas prekidati niti pojednostaviti receno, ali Vam moram postaviti jednostavno pitanje – bojimo li se jer nam je sve to tako strano i da li bi bilo bolje kada bi se vise upoznavali, razmjenjivali, saznavali vise jedni o drugima?

Pisac: Mislim da je glavni problem da ljudi koji govore o ovim zemljama, o Iraku, o Afganistanu, jos nikad nisu ni bili u tim zemljama. Centralni problem politike danasnjice je da nijedan americki politicar nije proveo sedmicu ili 5 dana, kako sam si ja to dozvolio, u jednoj irackoj porodici. Nijedan francuski politicar nije bio 5 dana u nekoj irackoj ili afganistanskoj porodici. Kao nijedan njemcki politicar.

Voditelj: Oni tamo dodju, sve bude malo magicno sredjeno, odrzi se presskonferencija i onda opet odlete kuci?!

Pisac: Dozivio sam to u Ramalahu. Postojao je strogo cuvani vojni kompleks gdje su avionom stigli americki senatori na dva sata. I onda su rekli kako je snabdijevanje strujom odlicno, kako je ljudima dobro, kako su borbe prestale. A ja sam onda nocu vidio helikoptere koji su granatirali dok je snadbijevanje strujom bilo takvo da sam ja, kao i vecina Iracana, noc morao provesti vani. Spavali smo na poljima jer nije bilo struje.

Voditelj: Zasto sto se u kucama nije moglo izdrzati zbog vrucine?

Pisac: Da, jer je unutra temperatura dostizala 50°C.

Voditelj: Kada dobijete informacije odatle, ponajprije od novinara kao i svi mi, da li im vjerujete?

Pisac: Postoje medju Vasim gledaocim veceras oni koji nikad nisu vidjeli pravi rat u Iraku. I ponovo se moram pripomoci brojevima. U Iraku postoji oko 100.000 istinskih boraca otpora koji ne ubijaju civile nego se bore protiv okupacije Amerikanaca. I postoji 1000, znaci stoti dio od toga, boraca Alkaide. I oni su, kako sam vec rekao za mene ubice, pri cemu njih 80 do 90% nisu Iracani nego stranci sto potvrdjuje i sama americka vojna komanda. I postoje, sad cu vas uvesti u detalje ovog rata, svakog dana u prosjeku 100 akcija Americke vojske – to su racije, pucnjave, bombardovanja kojih sam i sam bio svjedok, i postoji oko 100 akcija otpora koje su usmjerene uvijek ka Amerikancima i nikad prema civilima. Clanovi otpora i sami mrze Alkaidu i ne zeli snjima imati nista zajednicko. I sad ja Vas pitam – sta Vi vidite na TV-u? Ne vidite 100 akcija otpora, ne vidite 100 akcija americkih trupa. Vidite jedan ili dva ili tri odvratna samoubilacka napada stranih terorista. Zasto to vidite na TV-u? Vidite ih jer americka vlada ove samoubilacke napade 1000 Alkaidinih terorista treba da bi mogla u Americi pravdati ovaj rat. To znaci da ne vidite istinu.

Voditelj: Na kraju naseg razgovora zelim se jos jednom vratiti na Saida, rekli ste da niste postali najbolji prijatelji, ali ipak predpostavljam da znate o cemu sanja, sta bi rado zelio? Mozete li mi reci o cemu sanja i vjerujete li, kao drugi dio pitanja, da ce se ti snovi ispuniti?

Pisac: Said sanja o tome da u njegovoj zemlji nastupi mir. Said sanja o tome da dobije pravi, dobar posao. Posto igra fudbal, sanja i da ce jednom prisustvovati velikoj utakmici negdje na Zapadu. On ima potpuno skromne snove. I uvijek kad sam mu rekao... i da, sanja o velikoj porodici... On je Sunit i ozenio bi Šiitku ili krscanku. I kad sam ga, naprimjer, pitao da li bi ozenio jednu Šiitku ili krscanku, rekao mi je «I vi Zapadnjaci imate pitanja...» Ovaj momak sa svojih 22 godine, koji nikad nije zelio ovaj rat, ima potpuno iste snove kao i Vi. On zeli, kao i Vi, da prisustvuje nekoj uzbudljivoj fudbalskoj utakmici i da ima veliku porodicu sa dragom zenom.

Voditelj: Gospodine Todenhöfer, zahvaljujem Vam se jos jednom sto ste dosli u moju emisiju i mislim da je jako impresivno to kako se angazujete kao i ono sto napisali. Knjiga se zove «Zasto ubijas, Said» (Warum tötest du, Zaid). Dr. Jürgen Todenhöfer. Hvala Vam.

--

Stao sam nakon svega sto sam cuo i jednostavno sam sutao. Zasto smo uvijek iznova nijemi posmatraci svega sto se desava? Cak i nakon sto iste te stvari dozivimo u svom zivotu?
Da li smo zaista toliko zaokupljeni sopstvenim zivotima da nismo svjesni da se nekad trebamo okrenuti oko sebe? Ne znam zaista. Obuzima me takav osjecaj bespomocnosti.

Morao sam cijeli intervju da prevedem i zapisem, treba mi da ostane trag. Divim se ljudima koji imau toliko psihicke snage da se bave tudjim tragedijama, a da pri tome ostanu normalni, da ih ne izjede osjecaj bespomocnisti. Ili oni ipak pronadju nacin kako da uticu na stvari? Barem pisci. Oni napisu i ostave historiji da prosudi sama. A mi? Mi samo posmatramo. I sutra nas vec ponovo zaokupira sopstvena svakodnevnica. Ili nas upravo drugi zaokupe da bi manje primijetili sta se desava i prepustili njima da vode...

Odoh na spavanje. Valjda cu nekad biti pametniji kad su ovalve stvari u pitanju. Ujutro sigurno ne. Za to treba ipak vise vremena.


13.04.2008., nedjelja

Dobro jutro svima, suncan je dan!

Osjetio sam topli zagrljaj oko sebe i prst kojim me mazio po prsima ponavljanjem kratkog, jednolicnog i uspavljujuceg pokreta dok sam tonuo u san. Umoran, ali sretan.

Jucer mi se konacno ispunila dugoocekivana zelja. Vec duze vrijeme zelim da pripremim veceru za meni drage ljude, ljude koje do sada nisam mogao da pozovem kod sebe, ali nikako da se posloze sve kockice potrebne za to. Sve do jucer.

Radni dio ekipe trebao je da produzi odmah poslije posla na zasluzenu veceru nakon napornog dana. Ja sam se vec prijepodne dao u nabavku i spremanje. Trebalo je sve da bude onako kako sam zelio. I bilo je. Sve je islo po redu kako sam to i zamislio, podrzano dobrim raspolozenjem prisutnih. A ja sam uzivao. Gledao zadovoljna lica i bio sretan.

Zivjela masina za sudje! Dok smo mi sjedili i pricali, ona je odradila onaj crnacki dio mog cjelodnevnog spremanja (bio sam uredan - cijeli dan dok sam spremao sam uredno redao prljavo sudje odmah u masinu).

I dok je dragi u ranim jutarnjim satima otisao jos da odbaci prijatelja kuci, ja sam imao malo vremena da rezimiram cijelo vece. Uzeo da potrebim ostatak, i tu se on vec vratio. Malo smo jos pricali, «prihvatio» pohvale za svih strana i krenuli na zasluzeno odmaranje. Oci su mi se zatvarale same. Cak ni njegov slatki osmijeh i komentarisanje mog umora nije me moglo odrzati budnim. Pogasio sam svjetla i legao pored njega spreman da se istog casa prepustim snovima.

Osjetio sam topli zagrljaj oko sebe i prst kojim me mazio po prsima ponavljanjem kratkog, jednolicnog i uspavljujuceg pokreta dok sam tonuo u san. Umoran, ali sretan.

p.s. Stiglo mi je najdraze doba godine u Sarajevu, period kada ti vjetar sa svakim novim zamahom tjera neki novi miris behara u nosnice i potice u meni samo sretni nagon da idem dalje.

A kako to izgleda kad "veliki" na visokom nivou pripremaju veceru?

Image Hosted by ImageShack.us


Drzavni banket britanske kraljice Elizabeth II s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem u dvorcu Windsor 26-03-08.


Dodatak postu:

Prebacujem slike sa mobitela pa primijetih nesto.
Prije par dana sam shvatio da smo postali «markirano» drustvo! Gdjegod da se covjek okrene vidi neki logo koji treba da te upozna sa superiornoscu njenog vlasnika. Dokle vise?
Dragi i ja na kafi (konacno suncani dani ponovo tu!) i jednostavno sam morao da slikam prizor pred nama. Brand do brand-a!
Jastuci za stolice – Pepsi.
Secer – DonCafe
Pepeljara – Lasko pivo
Casa – Vivia
Solja – Nescafe

Cekam dan kad ce nam poceti udarati reklamne pecate po celu! Barem cu to da naplatim!

04.04.2008., petak

Moze li se voljeti previse?

Konacno u krevetu i uzeh da napisem par redaka jer poznavajuci sebe – ako ne preradim ono sto se izdesavalo necu zaspati. A desilo se dosta toga. Lijepog.

Veceras sam imao zvanicno upoznavanje sa Gospodjom Mamom. Uh. Ali da krenem redom.

Dragi je bio na sluzbenom putu i kako se nismo vidjeli dva dana stepen «pozeljenosti» je dosegao vise nego kriticne vrijednosti. Ipak, kisovito vrijeme i umor, koji nam je obojici prosto zabetoniran u tijelima, nisu nam bili najbolji saveznici veceras. Mislio sam da se necemo ni vidjeti. Ali. Da, ono ALI. Dosao je drugi prijedlog. Da poslije vecere i kad se odmorimo dodjem do njega. Ok, nista neobicno da nije tu bila samo jedna mala sitnica – Gospodja Mama je kod kuce.

Znaci, slijedi upoznavanje. Prihvatio sam iako nisam bio siguran kako treba da se postavim. Pripremio sam se, ako je to uopste moguce, na svaki moguci scenario, ponajvise na onaj da cu biti predstavljen kao prijatelj koji je navratio, iako sam znao od ranije da se Mama, kad sam ja u pitanju, ocitovala kao «jako simpatican momak». Nisam ipak Mister Nepoznati. Sa laptopom na ledjima uputio sam se njemu sa ciljem da mu sredimo slike sa puta. Usput skrenuo do cvjecare i naoruzao se cvijecem. Ono sto je uslijedilo je nesto sto cu zasigurno neko vrijeme uvijek iznova vrtiti u glavi.

Ne samo da sam bio predstavljen Gospodji Mami nego sam imao priliku da se sasvim prirodno ponasamo pred njom, bez imalo ustezanja, ali ipak sa dozom postovanja. Osjecaj je bio prelijep sjediti naslonjen na fotelju dok je on sjedio iza mojih ledja, nogu obmotanih oko mene i zajednicki udubljeni u sredjivanje slika. Dodir. Toplina. On. Njegov glas koji mi prica svaku pojedinost na svakoj pojedinacnoj slici. I cinjenica da nema ustrucavanja. Da ne moram da razmisljam da li ce nas neko vidjeti. Naprotiv. Gospodja Mama je kasnije prihvatila nas poziv da pregleda ponovo slike i bila pri tome i vise nego ljubazna. Zahvalila se na cvijecu, kako vecerasnjem tako i onom koje je dobila nekolio mjeseci ranije. I stalno prijateljski osmijeh. Posmatrao sam je sa strane i shvatio koja zivotna energija i grandioznost jedne istinske pozorisne primadone prosto zraci iz nje. Kao i ljubav prema njenom sinu. Ta energija je bila neponovljiva.

Proveli smo jos neko vrijeme zajedno, izivljavali se nad «tehnickim» mogucnostima digitalnog aparata – laptopa – bluetootha – mobitela.

Posmatram sliku koju sam veceras napravio. Nasa lica i oci. Ostat ce kao podsjetnik na ovo vece, pocetak neceg novog i posebnijeg...

Vec se sad radujem sutrasnjem danu. I cinjenici da cemo subotnje jutro docekati zajedno.
Bojim se da sam prezaljubljen. Da li je to moguce? Mislio sam da se desava samo jednom. Srecom, ovaj put je obostrano.

Laku noc svima!

17.03.2008., ponedjeljak

O svemu pomalo nakon duze vremena

Dugo je proslo vremena od zadnjeg pisanja. Necu reci da se nije imalo sta pisati, imalo je, ali sam, da skratim pricu, bio pomalo lijen. Uhvatio me neki period kad trcim od jedne do druge obaveze i onda mi se desavalo da dodjem kuci i vec se u 9-10 jednostavno strovalim u krevet bez i najmanje zelje da cak pogledam i mail.

Na pisanje su me ponovo natjerali meni dragi ljudi. Sve je pocelo jucer. Prvo sam ujutro pri izlasku iz kuce pogledao postu u sanducetu koja je stigla dan ranije i docekalo me pismo. Pismo od prijatelja kojeg sam upoznao online prije nekoliko mjeseci. Dok mi se pojavljivao osmijeh na licu otvarao sam kovertu i derao onaj debeli sloj pucketave folije i ugledao DVD. O Islandu. Osmijeh mi se razvukao preko cijelog lica. Neki ljudi nas zaista znaju da uvesele.

Upoznali smo se inace prije nekoliko mjeseci i odmah je bila prisutna neka privrzenost, neko povjerenje i razumijevanje. Podudaranje. Dopisivali smo se, razmjenjivali neka nasa razmisljanja, pricali o nasim vezama. Onda smo se neko vrijeme malo izgubili iz vida da bi se kontakt obnovio i pokazalo se – ono sto je bilo ranije nije se izgubilo. Sad smo definitivno «dva brata blizanca». Zato i ne cudi da je bio tu kad sam imao svoju prvu nejasnocu sa svojim dragim. Rezultat je bio upravo ovo slanje DVD. I, iako se sve u medjuvremenu sa mojim dragim razrijesilo, ja sam dobio dupli DVD o Islandu, zemlji koju je posjetio nekoliko puta i podijelio ranije sa mnom svoje utiske o njoj. Sve u svemu, predstoji mi gledanje dvosatnog filma o ovoj dalekoj zemlji, nadam se da ce me jednog dana put odnijeti do nje... sa meni dragim ljudima. Zajednicki planovi vec postoje.

Par sati nakon «postanskog» iznenadjenja uslijedilo je drugo. SMS-om mi se javlja momak mog najboljeg gay prijatelja, i nakon razmijenjenih nekoliko poruka stize i ona u kojoj me pita kad cu dolaziti do njegovog grada, «... da bi volio da popijemo kafu i da popricamo, ako ces iskreno, ponekad je jako tesko naci osobu da te razumije. Ili zavist ili skepticnost, pa uvijek naidjes na los komentar... Znam da sam bar kod tebe uvijek naisao na razumijevanje...» Ostao sam zatecen. Da li su zvijezde odlucile da mi taj dan ucine emotivno zaista jedinstvenim? Nastavio sam dopisivanje prebacivsi sve na salu, ali je u meni ostao trag procitanog. Ni vecernji razgovor sa dragim nije puno promijenio.

Zasto sve ovo? Pitam se da li je zaista u ovom paralelnom elektronskom svijetu sve tako nestvarno i dvolicno kako to vecina zeli da predstavi? Da li su ljudi zaista samo tu da bi prevarili, prikrili ono sto jesu? Da li smo mozda svi pomalo krivi, da li smo pridonijeli svemu tome? Ok, znam da nije lako biti uvijek potpuno iskren u ovom gay svijetu i prihvatiti drugu stranu iskreno, ali... Sta gubimo? Sta dobijamo? Koliko od nas moze zaista reci da je nakon sati i sati, dana i dana provedenih ispred monitora po kojekakvim sobama i chatovima zaista i ostvario neki kontakt koji je donio vise od nekoliko razmijenjenih poruka, cesto ispunjenih takvim suvislim sadrzajem da se covjek zapita na sta se cijeli ovaj svijet sveo?! Upravo se sad sjetih jedne poruke koju smo dragi, njegov prijatelj i ja dobili jedno vece dok smo sjedili zajedno, a u gradu se odrzavao neki gay party koji smo mi ipak odlucili preskociti. Poznanik nam je kratkim svojim komentarom opisao profil prisutnih – «nemoguce je sastaviti jednu cijelu obrvu». Svaki drugi komentar je suvisan.

Sve je postalo tako povrsno, izgubilo se ono ljudsko. Zato se valjda covjeka uvijek iznova zacudi kad shvati da poznaje ljude koji su eto, kao, drugaciji. Umjesto da koristimo prednosti koje nam nase danasnje doba donosi sa sobom (poznavanje stranih jezika i Internet) te upoznajemo nove ljude, mi se vrtimo sami oko sebe. Bez cilja i napredka. Ja se vec sada radujem cinjenici da mi je moj novosteceni prijatelj najavio – mjesto kuma na svadbi (sretnik, zivi u zemlji u kojoj je i to moguce) mi je vec rezervisano.

A moj ljubavni zivot? Slusa. Neobicno i skoro pa nevjerovatno zvuci, kao da vrijeme istinski leti – proslavili smo nasih prvih 6 mjeseci. Kucam i ne mogu pomalo da vjerujem da je vec proslo toliko vremena. Pogotovo kad znam koliko su intenzivni ti mjeseci bili, mogu samo da pozelim da tako i potraje. Jer je i vise nego dobro onako kako jeste.

p.s. Sarajlijama, prijedlog – obavezno pogledati predstavu «Katarina Kosaca», dragi i ja smo istinski uzivali. Gledao sam je po drugi put (nazalost, pojni Zpran Becic vise nije u postavi) i ono sto sam odmah primjetio je da se Selma Alispahic, koja igra glavnu ulogu, promijenila, uznapredovala nakon udaje i rodjenja djeteta. Konacno uspijeva da svojoj savrsenoj tehnickoj izvedbi pridoda i tako prijekopotrebnu emotivnost. Sve u svemu – predstava koja se ne propusta.

p.s.2. KONACNO sam ponovo, nakon nekoliko godina, pronasao svoj stari dobri parfem. Prvo sam se prije nekoliko sedmica na aeroderomu pocastio jedno vrijeme nestalim Paco (paco rabanne) da bi danas zvrnjajuci sa kolegicom po gradu i uzivajuci u suncanom danu uspio da nadjem i narucim dobri stari Gucci Envy. Vec se radujem kraju radne sedmice kada bi ga trebao i dobiti. Ujedno, stize proljece, neko novo vrijeme, slusam vase prijedloge za neki novi, laki parfem koji ce proljetne dane uciniti jos svjezijim i ugodnijim.

Odoh na spavanje.
Laku noc svima mah

17.02.2008., nedjelja

Pakleni krug


Iskreno se nadam da ce 17. februar 2008. godine ostati zapisan kao datum kada je konacno zatvoren jedan krvavi krug otvoren na istom tom mjestu prije skoro 20 godina.

Nadam se da nikad necemo zaboraviti slike koje su nas pratile svih ovih godina i da ce nam biti podsjetnik da ne dozvolimo da nas glave zadojene nacionalizmom i vodjene licnim ciljevima vise ikada skrenu u neke nove krugove.

Nadam se da je svega bilo dosta SVIMA! Iskreno se tome nadam.






Mir svima onima koji su ostali negdje na putu za nama u ovih previse ratnih godina...


26.01.2008., subota

Hvala ti Crni!

Image Hosted by ImageShack.us


«...U svakom slucaju nesto sto je iza mene, nedostaje iz svega toga samo jedna stvar, ali o njoj ne zelim da pricam. Cak i nakon toliko mjeseci osjetim sjetu kad se prisjetim jedine vrijedne stvari koja mi nedostaje iz te veze...»

Bila je to recenica koju sam napisao prije nekog vremena kada sam pravio rezime prosle godine. Danas sam je ponovo procitao jer je ovo mozda upravo trenutak da jos jednu posljednju stvar iz svoje proslosti, iz mene samog pustim da ide svojim putem. Da dodjem u stanje kad mogu reci da i je i ta zadnja rana prestala da boli. Ili da barem manje boli, da ako nista u meni budi samo lijepo sjecanje i pomalo osjecaj sjete, bez da mi je svaki put neki grc praznine u grudima. Mozda jednostavno stvari trebaju biti izgovorene, sagledane i pustene.

Prije nesto manje od 4 godine u moj zivot uslo je malo stvorenje, slatko i umiljato. Jedan mladi labrador. Crni. Odmah se nekako uvukao u srce i ostao tu dugo vremena. Svaki nas susret je bio jedinstven za sebe. Prvi nasi dani provedeni zajedno – njegova podijeljenost izmedju osjecaja ljubomore da se neko pojavljuje u njegovom okruzenju, «zauzima» njegovu teritoriju i osjecaja privrzenosti, uzajamne simpatije. Ali se brzo opustio i osjetio koliko mi je drag. Nisam bio prijetnja u njegovom zivotu.

Svaki nas novi susret je bio simpaticniji od predhodnog, svojim nekim gestama mi je iznova pokazivao da se sjeca stvari od ranije, da dobro zna koju je igracku u masi drugih dobio od mene, uvlacio bi me uvijek iznova u svoj svijet razigranosti i zivotinjske djetinjastosti. Pokazao mi koliko lijepi mogu biti sati provedeni snjim u beskrajnim setnjama. I imao je snage do beskraja!

Dobro je znao kako da me iznervira, kako da ide po liniji izmedju mog odobravanja i ljutnje. I skoro uvijek je nekako uspijevao da ostane na «dobroj» strani te linije. Dovoljno je bilo nekad da ga zovnem, da se okrene i pogleda me takvim pogledom da mu covjek jednostavno odmah oprosti svu njegovu vragolastost. Vremenom sam i ja naucio kako da ga obuzdam, da ne bude sve po njegovom. Ok, pomalo naucio. Ipak je on cijelo vrijeme vodio glavnu rijec, ali je uvijek dobro znao gdje je granica. Eh, kad bi barem i ljudi znali neke stvari nauciti kao sto to rade zivotinje, ugledati se barem na trenutak.

Zasto sve ovo? Zasto tolika vezanost za... psa? Slicno pitanje si postavljala i osoba koja me trenutno cini sretnim, vjerovatno se pitao da li ima tu necega i vise od pukog vezanja za psa, kucnog ljubimca bivseg. Ali zbog svega sto je osjecao prema meni nije nista pitao, niti sam ja bio u stanju nesto vise objasniti. Tek nakon jednog razgovora shvatio je. I razumio. Tek nakon sto mu se slozila slika mog zajednickog zivota sa tim dragim stvorenjem, kad sam mu ispricao okolnosti pod kojima sam zivio nekoliko mjeseci, period u kojem mi je jedino taj crni labrador bio oslonac i neka vrsta utjehe, jedino stvorenje sa kojim sam mogao da se ne osjecam sam. Znali smo satima setati, ja bi se potpuno iskljucio i na trenutak bi zaboravljao cijeli pakao u kojem se nalazim, cijelu emotivnu shrvanost i izgubljenost u meni, prepustao bi se samo njemu, pustao Crnom da me vodi. Trcao bi ispred mene, nestajao na trenutak i poonovo se pojavljivao, uvijek bi se potrudio da on vodi i bude glavni. Ali je dobro znao i kome treba doci kad se nije mogao osloniti na sapu. Nije trebalo dugo da shvatim da mu se trn zabio u sapicu. Izvukao sam ga, a on je opet sjurio u polja i nestao u daljini. Bili su to rijetki trenuci za tih nekoliko mjeseci u kojima se sjecam da sam znao imati osmijeh na licu.

Zadnji nasi zajednicki dani su mi ostali posebno u sjecanju. Slucajnost ili sudbina, sta li vec, je htjela da se 5-6 dana prije naseg rastanka Crni nesto povrijedi. Uhvatila gospodina neka vrsta psecijeg isijasa pa nije smio da se pomjeri ni makac. Zavrsio kod veterinara, a ja sam glumio medicinskog brata zaduzenog da Crni dobije svaki dan svoju terapiju koja sudeci po njegovom namrstenom izrazu njuske nije uopste imala neki primamljivi ukus. Ali sto se moralo – moralo se. I ponovo je Crni bio u svom elementu. Trcanje uz i niz stepenice vise nije predstavljalo bolno iskustvo. Zadnja dva dana me nije pustao iz vida, ja u kuhinju – on u kuhinji, ja u spavacu – on u spavacu. Gdje ja – tu i on.

Iznio sam kofere do kola i vratio se jos zadnji put po moju tasnu. Crni je samo sjedio i posmatrao me. Uobicajene razigranosti nije bilo, nije se vrtio oko mene dajuci do znanja da bi da ide vani. Samo je sjedio. Otisao sam do sobe i uzeo svoje zadnje stvari. On je ostao da sjedi. Okrenuo sam se jos jednom da vidim jesam li sve pokupio i pogled mi je pao na njega. Gledao je u mene i samo je legao, glavu stavio medju sape. Ali nije pustao moj pogled. Sjecam se da su mi oci zasuzile. Prisao sam mu i pomazio ga jos jednom po glavi. Nije se pomjerio, a ja sam samo izasao i zatvorio vrata za sobom. Ruka mi je mirisala na njega dok sam osjetio u tom trenutku da se u meni nesto lomi.

Proslo je od tada skoro pola godine, Crnog nisam vise vidio niti cuo nesto o njemu. Nadam se da je dobro. Jedina zelja koju sam imao je ocigledno kao i sve ostalo bivsem samo bilo jedno od mnogih ispraznih obecanja datih samo onako. Valjda je to takva licnost.

Cesto se okrenem kad vidim labradora, kad sam u prilici pridjem mu i barem malo pomazim. Pozelim mu nesto lijepo i produzim dalje.

Najbolji prijatelj mi je, onako naivno kako samo on zna, poznavajuci me isuvise dobro obecao da ce mi od prve plate kad budem u svom stanu kupiti labradora. Samo sam se nasmijao. Neke stvari se ne mogu zamijeniti.

Danas je Crnom rodjendan. Cetvrti.
Zelim mu da jos dugo godina trci poljima i uziva u svom zivotu!
Mislim da cu uvijek osjetiti neku vrstu zahvalnosti za sve ono sto je nesvjesno ucinio za mene kad mi je bilo najteze.


24.01.2008., četvrtak

Šta je to savršen dan?

Kad se probudis ujutro, ugledas sunce koje se stidljivo pojavljuje iza Trebevica, a ti osjetis da ce dan biti lijep.
Kad dodjes na posao, doceka te raspolozena atmosfera i nasmijani ljudi.
Kad provedes 8-9 sati radeci i osjecajuci da napredujes, da radis nesto sto te cini zadovoljnim.
Kad nakon radnog vremena ugledas drago lice, lice voljene osobe koja te ceka pred uredom i zaboravis sav dotadasnji umor.
Kad provedes par sati sa dragim hodajuci gore-dole po gradu, obavaljajuci sve one sitnice koje su tako dosadne kad ih cinis sam, a tako lijepe kad si u drustvu.
Kad se smijete nakon sto shvatite da ste obojica u masi drugih sarenih izabrali bas isti set "savrseno-odgovarajucih" sarenih carapa (zivio Springfield!).
Kad se tako umorni vozite kuci, uz koji ukradeni poljubac i dodir ruku osjetis da si sretan.
Kad se okupas i uzmes da ostavis trag svojoj sreci i zadovoljstvu prije nego se predas snovima nadajuci se i sutra istom takvom danu.
E to je za mene savrsen dan.
Laku noc svima!


* * *
Tvoj jedan savrsen dan?


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se