Moj pinklec

četvrtak, 12.07.2018.

iz Tvoja knjiga, potaknuto 13.7.2016.


Picture 004
( Flickr, Puzzaa - J.)





Bilo nam je teško. Užasno teško.
I da smo tada mogli vrištati zbog muke svojim bi vriskom prepolovili nebo.
Ti si imao snage samo za tišinu, a ja samo za suze koje ti nisi mogao gledati. Tu si kao i tvoj tata koji je rekao da tako velike suze nije nikad vidio i da su moje suze velike kao kruške.
A, suze koje je tvoj tata vidio kod mene bile su obične i bezazlene suze.

Suze su mi skrenule tijek misli. Ili jednostavno sada nisam spremna za onaj dio kada mi govore da ti je život u pitanju.
Ne, ne mogu danas pisati pisati o bolnici.
Danas mogu samo o našim šetnjama uz potok onda kada si izašao iz bolnice, o gledanju patki i isčekivanju čaplje, o guglanju o antiupalnoj prehrani, o čitanju kako prevariti nemoguće i pretvoriti ga u moguće.

Drugi put ću pisati o tome kako su nas lomili, lomili nas slomljene i razmrvljene.
Pa, opet, neka im Bog bude milostiv onoga dana kada će polagati račune za sve one riječi i postupke kojima su nam nanosili bol.

Sada želim misliti na onu brezu. Na čistu ljepotu, na tvoje riječi da trebam uzeti kapu kad idem u Maksimir.
- 18:44 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.