Moj pinklec

Trajanje jedne minute

(izvađeno iz arhive potaknuta Brazdinom fotkom i probuđenim sjećanjem na trajanje kada si prisutan, a ne postojiš )



Znaš li ti koliko traje jedna minuta u vremenu koje stoji,
u vakuumu čekanja, kada ne postoji ništa osim ovdje i sada
i boli koja se propinje u tebi ,
i straha i bespomoćnosti koji te progutaju
još prije toga ovdje i sada,
i kad te više nema, kad jednostavno ne postojiš,
kad postoji samo to ovdje i sada,
samo to vrijeme koje stoji, zatvorena vrata i čekanje,
a ti tijelom pred vratima,
a dušom, čitavom dušom unutra ?

Znaš li ti koliko suza stane u jednu minutu
i da još nisu izmišljene mjere za suze,
kao ni za tugu, strah i bespomoćnost,
dok čekaš odgovor pred zatvorenim vratima ?

Znaš li ti ti koliko se čokolade sa lješnjacima
može natrpati u usta u samo jednu minutu,
koja traje punih sat vremena, ili godinu ?

Ne znaš. I bolje ti je da ne znaš.
I zato mi nemoj nikada pričati da znaš
koliko traje jedna minuta ispred zatvorenih vrata,
kako za sve postoji mjera i definicija,
kako treba biti realan i čvrst,
a ti čvrstoću jedne minute nisi osjetio,
jer po tebi, ona i ne postoji.

A postoji, znaš,
postoji minuta u vremenu koje stoji
u vakuumu čekanja,
kad ne postoji ništa osim ovdje i sada,
a to ovdje i sada stoji u sjećanju
i umjesto da blijedi, samo postaje teže, duže, suznatije.

I kada šutim, šuti, molim te, i ti,
jer ja onda i nisam tu,
ja sam tamo gdje ti vjeruješ da si bio,
tamo gdje sam bila sama ispred tih zatvorenih vrata,
ispod te zamrznute minute,
čije ovdje i sada još uvijek traje.