Moj pinklec

petak, 17.03.2017.

Sjećaš se ?

T18



Sjećaš li se kako je započelo ?
Onda, davno, kada je postojao samo san, samo želja, samo nejasno isčekivanje nejasnih naznaka budućnosti ?
Postojali smo Ti i Ja, dva oblutka i između nas ocean vremena, prostora, mogućnosti, izbora, želja, snova, nadanja, smijeha, suza, rađanja, umiranja, ljubavi, rastanaka, poslovnih uspjeha i neuspjeha, dječjeg smijeha......
Stajali smo svatko na svojoj obali, željeli odgovore od oceana i kušati samo ono što nam se čini lijepim i primamljivim.
A , onda nam je ocean istovremeno dotaknuo bosa stopala i mi smo istovremeno širokim zamahom ruke bacili svoje oblutke u njega. Od mjesta gdje su dotaknuli površinu oceana , pa potonuli, širili su se koncentrični krugovi, sve do trenutka dok se Tvoji i Moji krugovi nisu sreli, dotaknuli. Prvo su se nježno dodirnuli, kao da ispituju jesu li dio istog oceana i nose li istu pjesmu valova.
A, onda su jednostavno popustili rubovi naših krugova, dopustili da dijelom Tvoj krug uđe u Moj i Moj krug u Tvoj , stvorena je zajednička elipsa.U toj elipsi rođeni smo Mi.
Dalje smo nošeni tim istim oceanom , sada kao Ti i Ja i kao Mi.
Prolazili smo kroz sve njegove plime i oseke, dubine i pličake, kušali sve ono što nam se nekad činilo lijepo i ono što nam se nije činilo lijepim, ali je bilo nužno.
I bili smo ocean.Bili smo Mi, jači od bura i oluja, od kiša i gromova, od suza i gubitaka.
Bili smo.
Sjećaš se ?
Sada smo tu, kao elipsasto Mi, kao dva drva koja rastu jedno pored drugoga, odvojeno, a čiji su korijeni isprepleteni u Mi.
Starimo tako Ti i Ja i jedino nas naše Mi još drži snažnima.
Znam, sjećaš se svega, ali tako volim pričati našu priču.
Tisuću puta smo pričali o našem početku, trajanju i o trenutku kada ćemo dopustiti da se naše isprepleteno korijenje rasplete, kada ćemo dopustiti oceanu da postanemo pjena.
Znam da se sjećaš svega i da pamtiš naš dogovor.
Jednog dana ćemo sve to ponovo.
Postojati ćemo Ti i Ja, dva oblutka, između nas ocean vremena i prostora i već jednom rođeni Mi, sada sa jasnim snom.
Dogovorili smo se , sjećaš se ?
- 15:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.