Moj pinklec

subota, 01.10.2016.

Čuđenja

Picture 021
(by Puzzaa / Flickr )


Ti se čudiš
što smo postali daleki.
Čudim se i ja
kako sam mogla danima čekati te
dok sam razlomljene duše stajala na kolodvoru,
dok noći nije ispunjavao san, već suze,
dok sam izmolila više molitvi nego sve časne u samostanu.
Čudim se kako nisi osjetio ni moju bol, ni razlomljenost,
ni potrebu da čujem : sve će biti dobro,
jer željala sam riječi osjetiti na ramenu.
Čudim se
svojoj nevjeri i ludoj nadi da ćeš me pronaći
po komadićima duše koje sam ostavljala kao putokaze do sebe,
po suzama što blješte u noći,
po nemoći u svakoj riječi, po čekanju na kolodvorima.
Čudim se
kako onda , dok sam čekala, nisam znala da nećeš doći,
da se bojiš mojih strahova i razlomljenosti,
a da je u meni snaga puno veča od tvojih riječi,
puno veča od mojih boli i od mene same.
Još me se možeš naći na kolodvoru,
ali ne kako čekam , već sakupljam komadiće sebe
koje sam tamo tamo ostavljala dok sam čekala.
Neka su čekanja potrebna da spoznamo njihovu nepotrebnost,
da ne ostavljamo komadiće sebe kao putokaze,
jer , ako srce nije dovoljan putokaz,
onda je sve ostalo uzalud.
Čudim se,
sebi od nekog vremena prije.
- 08:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.