Ruristicki pozdrav civilizaciji...

Razmišljam ovih dana učestalo što to ne valja s mojim Božićem, ili Božićem općenito, i što me to navelo da vam napišem jedan tako patetičan post, da razmišljam ponovno o svojim starima, djedovima, bakama – kojih sam nekada imala čak šestero (što je za neku drugu priču) - a koji su, kao i svaka veza ovog društva sa tradicijom, običajima, iskonskom toplinom duhovnog i emotivnog prožimanja tijekom blagdana, prebrzo iščezli i ostavili me nedorečenu.

Nemam jelku u svome stanu, ni adventski vijenac na vratima ili kuglice i lampice na prozorima. Još uopće ne osjećam da je blagdansko raspoloženje, osim što sam primila par čestitki putem interneta. Možda je to stoga što sam već godinama daleko od kuće. Nemam djece koja bi trčkarala oko jelke i radovala se poklonima. Nemam kome prirediti blagdansku večeru, osim eventualno mačku istresti u zdjelicu poveću količinu njemu omiljene hrane, a uopće nemam volje sama sebi stvarati blagdansku atmosferu. Zato ću se nakon posla, kako i priliči za Božić, zaputiti kući u roditeljsko gnijezdo. Uvijek je s njima lakše.

Svi moji blagdani su vezani za roditelje do kojih već dugo prvo trebam stići, za bake i djedove kojih već odavno nema među živima, za djedove božićne pjesme puštane sa starih izgrebanih ploča zbog čega su stvarale posebno svečan ugođaj, za fish i pohanog šarana kojim nas je baka dočekivala za Badnjak, prskalice koje smo palili i s njima trčali po kući uzbuđeni što ćemo nakon paljenja prskalica otvoriti poklone, za bakin pogled suzan od emocija koje su je preplavljivale u te dane i za dugo razvlačenje u roditeljskoj postelji naredno blagdansko jutro.

Svega toga sada nema. Umjesto prskalica, bakama i djedovima palim svijeće redovno ih moleći da mi oproste što im nisam za života pružila onoliko nježnosti i pažnje koliko su oni meni tijekom djetinjstva. Ostali smo nas četvero mušketira; mama, tata, sestra i ja. Pogledima prepričavamo jedni drugima priče iz vlastitih davnina i uglavnom kroz prebiranje po političko-gospodarskoj situaciji u zemlji pokušavamo saznati kako je tko. Nema suvišnih riječi, nema čestih izljeva emocija jer za sve što osjećamo jedni prema drugima ne postoje adekvatne riječi niti u jednom poznatom jeziku. Tu i tamo se zalomi koja priča prisjećanja naših starih.

Ima jedna dobra blagdanska o maminom ocu na koju se ja redovno rasplačem.

Tijekom '91., kada smo već svi osim oca bili „evakuirani“ iz Vinkovaca, nekako smo se za Badnjak baka, dida, mama, sestra i ja uspjeli naći skupa u Zagrebu. Tek tada se nije previše govorilo. Gledali smo se u tišini pokušavajući zauvijek zapamtiti svaki trenutak jer nikada čovjek ne zna kada će mu baš taj dragocjeni trenutak zatrebati za utjehu ili prisjećanje na bolje dane. Nismo tada puno gajili optimizam, osobito stoga što nam je hranitelj ostao na fronti. Bez obzira na tugu koju smo vukli sa sobom po svijetu, djed je htio pod svaku cijenu organizirati svečanu božićnu večeru i uputio se par dana prije Badnjaka u ribarnicu u potrazi za šaranom.

Našao je ribarnicu. Našao je i jednog povećeg šarana koji je plivao u akvariju. Pokazao je prstom baš na njega i u tren oka je trgovac izvadio šarana, stavio ga na pult i prije nego je dida uspio išta izustiti, ubio ga jednim udarcem, drškom od satare, u glavu.
Dida umalo nije dobio infarkt. Šaran je trebao ostati živ. Trebao je plivati nekoliko dana u kadi jer to je bio obred prije svakog Božića. Kako će sada baki pred oči s mrtvom ribom. Vratio se utučen i takav ostao sve do kraja rata kada su se on i baka napokon vratili kući u Vinkovce. Ali, nikada više šarani nisu plivali u njegovoj kadi. Možda i zato što su mu unuke već odrasle, a uslijed ratnih lutanja se i prerano uozbiljile, pa više nitko nije vrištao u kupaonici od uzbuđenja što je šaran pokušao iskočiti iz kade.

Ne znam da li uživam ili se plašim blagdanskih trenutaka u kojima mi se redovno odmotaju i srce i duša. S druge strane, ako ikada, sada je trenutak da skinemo ljušture prividne sigurnosti i stvarnosti, da odagnamo strahove i ostanemo razgolićeni pred veličanstvenim činom rođenja. Pogledajmo jedni druge, a ponajviše sami sebe, na svjetlu. Vrijeme je darivanja blagoslova i zato porazmislite dobro čemu oko sebe dajete blagoslov. Bog će blagosloviti sve što je u vašim mislima, sve vaše želje. Pazite što želite jedni drugima.
Radost, mir i spokoj vam u duši.

Kod nas u Slavoniji, a moguće i da je to samo u užoj zoni Vinkovaca, izraz „na prst u dupe“ je sasvim normalna metafora za dočaravanje koliko smo u dobrim odnosima jedni s drugima. Oni su „na prst u dupe“ je isto kao da kažete „Oni su se slizali“ ili „Oni su jako dobri prijatelji“.

Budući da folklor i razmjena kulturnih bogatstava očito ne poznaju granice, čemu, kako se čini, teže i sveprisutni pobornici globalizacije ističući bitnost njegovanja kulturnih raznolikosti podvedenih, dakako, pod globalne pojmove world culture, world music i dr., čitam u novinama da se naša slavonska kultura, eto, proširila i izvan Slavonije, sve do Gospića gdje županijski sudac Branko Milanović oslobađa gospićkog tajkuna Josu Mraovića krivnje za silovanje američke košarkašice Ilishe Jarett (k tome i crnkinje) tvrdeći da je „guranje prsta u nečiji anus istovjetno rukovanju.“

Milanović se, naime, u svojoj presudi vodio vlastitim mišljenjem (jer zakon drugačije propisuje i definitivno se drugačije tumači) da u „silovanju mora sudjelovati spolni organ, koji mora prodrijeti u neki od dijelova tijela druge osobe“, slično kao kod sexa, a da prst, koji je tajkun gurnuo u anus košarkašice nije spolni organ, isto kao što to nije niti njezin anus. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca se ne želi očitovati. Iako Milinoviću ovo nikako nije prva nečuvena presuda, još uvijek je na položaju na kojem takve nebuloze uopće može izricati, a da budu relevantne.

Iz svega navedenog, čini se, proizlazi samo mali nesporazum i ukazano gostoprimstvo naše zemlje stranoj tamnoputoj košarkašici, koje je naime narušeno samo razlikom u kulturama. Da joj je netko ranije objasnio kako smo mi u ovoj zemlji „na prst u dupe“ i da je to kod nas normalno te neki samoinicijativno prodiru u razne anuse, a drugi pak dopuštaju da im se u anuse prodre, djevojka vjerojatno ne bi ni pomislila da se radi o silovitom činu (korijen riječi = sila) niti ikoga tužila za silovanje, što u ovom slučaju nije relevantno jer sudac uopće nije uzeo u obzir da se djevojka tužila što joj je prst u anus uguran silom i pod prisilom. Dakle, nema tu riječi o silovanju, samo nesporazum.

Kada to shvati, mlada će se košarkašica pri idućem gostovanju na prijateljskoj utakmici vjerojatno već cariniku na granici natrćiti ne bi li ju što bolje ugostili u Hrvatskoj, a potom vjerojatno i sucu, protivnicama iz hrvatskog košarkaškog tima, jer to je jednostavno dio hrvatskog folklora i ukazivanja dobrodošlice, kao što je u Americi rukovanje.

A, kada uđemo u Europsku uniju, kada još malo više izmiješamo običaje i kulture pod zajedničkim nazivnikom world culture, pa kada nam nahrle stranci iz svih krajeva svijeta, neće biti kraja gostoljubivosti prema pripadnicima raznih kultura. U razmaku od samo par minuta klanjat ćemo se Kinezima, gurati prst - ma šta prst, cijelu ruku - u anus Amerikancima i potom se rukovati jedni s drugima kao punopravni članovi jedne kulturne i civilizirane Unije.