nedjelja, 11.02.2007.

Prošla je cijela godina...

Već sam i zaboravila na ovaj blog. Evo, punih godinu dana je prošlo. I, nemam sada na brzinu ništa pametnoga za reći, al' imam jedan genijalan link koji će vas sigurno razgaliti.

I ove je godine nedavno bilo nekoliko rođendana, a ja sam dobila najljepši rođendanski poklon...:)

AlienTweety: Tango from Deep Space

- 12:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2006.

@AlienTweety – Happy Bird-day Mica Maco


- 12:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Promicanje ljudskih prava kroz sapunice

Pošast sapunica – španjolskih, portugalskih i dr., te takozvanih dokumentarnih sapunica iliti reality showova, odavno je poharala sve moguće televizijske kuće. U zadnje vrijeme i nacionalna televizija podiže gledanost uz pomoć sapunica. Na samo četiri hrvatska programa, dvije do tri televizijske kuće, imamo Ljubav u zaleđu, Zabranjenu ljubav, Ljubav bez kraja i početka, Ljubav ispod popluna, Život milijunaša, Sjaj i bijeda, Napuštena ljepotica i td. i td. Naravno, nigdje se ne spominju Život siromaha, Otišla i odvela djecu, Deset godina džonom po nosu i slični naslovi. Takvi se naslovi "emitiraju" također u serijama, ali uglavnom u Kronici dnevnih novina.

Pošast sapunica je u zadnje vrijeme zahvatila i domaću produkciju pa je i domaćih sapunica sve više. Nisam si mogla pomoći da se ne zapitam što sve silni klinci i klinceze nauče i vide u sapunicama. - A gledaju ih. Prepričavaju u tramvaju. - Koliko im vlastiti život postaje nerealan u usporedbi s aferama koje gledaju u sapunicama? Požele li mlade dame, a sigurno požele, biti poput oslikanih manekenki, naganjati nogometaše, situirati se uz što manje muke i olakšati si život za jednu brigu, zarađivanje za vlastiti život? Kuda to vodi mlade potencijalno kreativne umove? Poprilično zatupljujuće i nezdravo za razvoj istančanog socijalnog morala i etičkih principa dostojanstvenog života.

I sjela ja tako neki dan pogledati na koji to način naši redatelji, producenti, naturščici, pa i glumci, mlate pare, blate glumačku profesiju i zatupljuju široke narodne mase (ustvari sam htjela vidjeti frenda koji je nedavno odigrao epizodnu ulogu u jednoj od domaćih sapunica), kad ono iznenađenje! U sapunici se dogodio trenutak iz kojeg je pučanstvo na vrlo direktan način moglo nešto vrlo korisno naučiti vezano za vlastita prava. S obzirom da je gledanje televizije ipak najrasprostranjeniji sport, bilo mi je drago da sam vidjela što sam vidjela.

Mlada novinarka dolazi uredniku neke tiskovine u potrazi za poslom i tip ju pita pitanja koja svaka mlada žena obvezatno čuje na razgovorima za posao: “Jeste li udati? Imate li djece i planirate li uskoro imati djecu?“
Na to se mlada novinarka, iako očajna zbog vlastite financijske situacije, okomi na njega sa: “Kako me to možete pitati. To je moja privatna stvar. Vi to mene nemate pravo pitati i znate što, nabite si tu svoju ponudu za posao znate već gdje. I, budite sretni ako vas ne tužim za diskriminaciju.“ Veliko braaaaaaaaaavo scenaristu!

Većina djevojaka uopće ne zna da ih potencijalni poslodavac po Zakonu o radu nema pravo pitati takva pitanja, da je to uistinu čista diskriminacija jer muškarce nitko ne pita imaju li djece i planiraju li ih u skoroj budućnosti. Istina da muškarci rjeđe koriste porodiljni dopust na koji također imaju pravo, no bez obzira. Nitko nema pravo zadirati u vašu privatnost samo zato što vam planira ponuditi mizernu crkavicu za preživljavanje i to za krvavo odrađen posao. I raduje me što je veliki broj mladih djevojaka to ipak saznao, pa makar i putem sapunice.

- 10:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 31.01.2006.

Medikamentima protiv nuklearnog oružja...

Jutros me dobro nasmijala jedna opširna vijest u Vjesniku pa kradem par minuta od rane jutarnje kave da evaluiram tekst u kojem vrište glasovi između redaka.

Amerikanci otkrili lijek protiv terorističkih napada nuklearnim oružjem, stanoviti Neumune, lijek za tretiranje nuklearne radijacije.
Naime, Visoko povjerenstvo za istraživanje 9/11 događaja i za preporuke kako spriječiti terorističke napade upozorava da su Amerikanci počeli zaboravljati na prijetnju number 1. u Americi, što su dakako teroristički napadi. Osama bin Laden ne spava i, prema pouzdanim informacijama diseminiranim direktno iz Ureda predsjednika, već nabavlja atomsko oružje. Da se ne bi previše opustili, TV postaja CBS je Amerima prikazala kratku melodramu pod nazivom „Najgori mogući scenarij“, no kao da ju je režirao Spielberg, i ova američka sapunica ima happy end.

Ne bi Pentagon bio Pentagon da, nakon desetljeća medicinskih istraživanja, nije uspio „nabaviti“ lijek protiv smrtonosne radijacije. Lijek se, dakako, uzima preventivno, i to sustavno godinama unaprijed. Poput beta-karotena, mjesecima prije izlaganja suncu. Ministarstvo obrane je odmah znanstvenicima dalo do znanja da lijek ne žele samo za vojne svrhe već i za civilne, i to odmah! Milijuni doza Neumunea su već na popisu narudžbe koja bi se „mogla ostvariti“, a u Washingtonu tvrde kako je zaštita ljudskih života na prvom mjestu.

Baš sam nešto razmišljala kako za Hrvatsku prvo i najvažnije pitanje državne sigurnosti nije terorizam i nuklearno oružje pa nama Neumunea neće puno pomoći, iako ne sumnjam da bi se mogao probiti i na naše tržište. No, naši bi znanstvenici možda mogli poraditi na razvoju lijeka protiv stečajeva. Dobiješ otkaz kao tehnološki višak, recimo, i ako si uzimao lijek „Employuman“, odmah ti ponude drugi posao u struci.
Ili, recimo, treba nam lijek protiv nagaznih mina. Možda bi to bilo moguće izvesti iz esencije gušterova repa – „Lizardin“. Nagazi dijete na minu i odmah mu druga noga izraste.
A tek lijek protiv privrednog kriminala, pa protiv lažnih političkih obećanja, i protiv međunarodnih hohštaplera, inozemnih kredita… Svašta bi se tu dalo izliječiti. Uvjet je samo da ga pučanstvo sustavno koristi duže vrijeme bez obzira na cijenu od 100 € za 50-tak pilulica. To je najmanja cijena koju čovjek može platiti za vlastito zdravlje i zdravlje čovječanstva.

Gutajte šarene pilule, šarene pilule za lilule...

- 10:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2006.

Čestitamo Generaciji...

Nešto ovih dana nemam vremena za nešto smisleno, pa ni ne pišem. Ali sam primila jedan zanimljiv mail koji želim podijeliti s vama. A, i paše mi na blogu...:))) Prepoznajete li se?


Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima ne bismo trebali biti živi.

Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova. Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i ormarićima. Dok smo se vozili biciklom, nismo imali kacige. Da ne spominjemo rizik dok smo auto-stopirali...

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka. Vožnja u stražnjem dijelu kamiona po toplom danu uvijek je bila nešto posebno. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas!
Jeli smo kolače, kruh, margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli jer smo trčkarali i igrali se po vani. Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja, iz jedne boce. Provodili smo sate gradeći automobile od otpadaka i njima se spuštali nizbrdo, da bi tek naknadno otkrili kako smo zaboravili kočnice. Nakon što bi se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti problem.
Otišli bismo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan. Vraćali bi se kući tek kada se upale ulična svjetla. Nismo razgovarali putem mobitela po cijeli dan. Nismo imali mobitele.

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore, Internet i chat.

Imali smo prijatelje!
Izašli bi van iz kuće i našli ih. Odvezli bi se biciklom ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali s njim bez najave.
Igrali smo graničara. Ponekad je lopta zbilja zaboljela. Padali bismo s drveća, porezali se, slomili kost ili zub. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama. Iako nam je bilo rečeno da će se dogoditi, nikome nismo iskopali oko. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo, ali zbog nesretnih slučajeva nije bilo sudskih tužbi.

Mala liga je imala natjecanja i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti kako se nositi s razočaranjem.

Neki učenici nisu bili pametni kao ostali. Padali su razred ili dva i morali ponavljati, ali testovi se nisu prilagođavali ni za koga.
Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane. Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u školi ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to! Užas!

Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rješavatelja problema i izumitelja, IKADA !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se s time nositi.
I vi ste ta generacija? Čestitamo.
Imali smo sreću odrasti prije no što su pravnici, vlade, organizacije za ljudska prava i slobode i ... počeli regulirati nas život za naše vlastito dobro!!??

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!

- 21:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2006.

SRETNA NOVA GODINA SVIMA, POZNATIMA I NEPOZNATIMA, VELIKIMA I MALIMA..., TKO GOD NAĐE ZA SHODNO NAIĆI!!!

New Year Graphics from Yangliuqing

Each new year, people in China decorate their homes with many New Year Graphics; the best of which are from the small town called Yangliuqing.
Yanliuqing paintings were first produced between 1573 and 1620.


Ako niste znali. Samo, mislim da je to za kinesku Novu Godinu. :)))

- 16:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 28.12.2005.

„Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“.

Razmišljam ovih dana učestalo što to ne valja s mojim Božićem, ili Božićem općenito, i što me to navelo da vam napišem jedan tako patetičan post, da razmišljam ponovno o svojim starima, djedovima, bakama – kojih sam nekada imala čak šestero (što je za neku drugu priču) - a koji su, kao i svaka veza ovog društva sa tradicijom, običajima, iskonskom toplinom duhovnog i emotivnog prožimanja tijekom blagdana, prebrzo iščezli i ostavili me nedorečenu.

Nostalgija je uvijek nedorečena, zato i je nostalgija.

Ne valja štošta što čovjek instinktivno osjeti bivajući sve nezadovoljniji, ne uspijevajući pronaći svoj mir. Iscrpljuje ga brzina, potrošnja, potreba za akumulacijom para/kapitala, nužnost preživljavanja, strahovi za egzistenciju svoju-tuđu, ali nikako i zajedničku. Od primarno socijalnih bića, pretvaramo se u individualiste ograničene na isključivu borbu za vlastiti život, a sami sebi nedovoljni. Uz sve to ne nalazimo vremena zastati, pogledati se u ogledalo, porazmisliti gdje smo, kuda idemo i što je to što nas čini sretnima. Poput zombija lutamo od zadatka do zadatka, znajući ili osjećajući da moramo kako ne bi postali dio ugrožene skupine. Istovremeno postajemo dio velike ugrožene gomile oduzimajući i sebi i drugima dostojanstvo neminovno potrebno za preživljavanje. Ono duhovno. Najbitnije.

Gdje je nestao zdravi duh zdravoga tijela? Društveno tijelo se razboljelo.

Kako pišu novine, prema posljednjoj anketi čak se 80% Hrvata izjasnilo da živi na rubu egzistencije, a istovremeno, tijekom božićnih blagdana, samo u Zagrebu je bačeno više od 50 tona kruha i još 50 tona purica, salate, kolača i druge hrane. Kakva gozba za beskućnike i olakšanje za djelatnike pučkih kuhinja koji su mogli mirne duše uzeti slobodne dane za blagdane. Sve se to događa u isto vrijeme kada, ne zaboravimo, svake 3 sekunde netko umre od gladi.

Budući da je Hrvatska, isto prema jednoj od posljednjih anketa, strašno religiozna zemlja čiji građani redovno posjećuju crkvu, a crkva je ujedno i medijski najeksponiranija „korporacija“, zanimljivo je osmotriti i kakvu nam poruku crkva šalje u ove blagdanske dane kada bi „božji poslanici“, a „narodni pastiri“ trebali propagirati ljubav i toleranciju prema bližnjemu, prema samome sebi, prema Duhu svetome.

Crkva se uoči noći svetoga rođenja sina Božjeg ne dotiče ni oprosta, ni grijeha, ni blagoslivljanja. Dotiče se kritike neoliberalizma uzimajući tako kruh svagdašnji političarima. Kritizira profit i potrošačko društvo, a istovremeno skuplja lemonziju od umirovljenika dok djecu privlači na misu zornicu pršutom, MP3 playerima i mobitelima, kao što svjedoči primjer župe na području Zadra. Crkva k'o crkva, bila i ostala.

Rakije, rakije amo, jer utjehe nema više ni u svetoj vodi!
Donosi li nam godina nova išta novoga?

Nisam ja toliko tužna niti išta usamljenija od bilo kojeg žitelja 21. st. Samo se teže mirim s nekim stvarima, za razliku od onih 80% produhovljenih Hrvata, i vjerojatno još 80% pripadnika tzv. zemalja Prvog svijeta, koji blaženi slijede Božju riječ: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom po kontejneru“.

- 11:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 23.12.2005.

Sretan Božić...

Nemam jelku u svome stanu, ni adventski vijenac na vratima ili kuglice i lampice na prozorima. Još uopće ne osjećam da je blagdansko raspoloženje, osim što sam primila par čestitki putem interneta. Možda je to stoga što sam već godinama daleko od kuće. Nemam djece koja bi trčkarala oko jelke i radovala se poklonima. Nemam kome prirediti blagdansku večeru, osim eventualno mačku istresti u zdjelicu poveću količinu njemu omiljene hrane, a uopće nemam volje sama sebi stvarati blagdansku atmosferu. Zato ću se nakon posla, kako i priliči za Božić, zaputiti kući u roditeljsko gnijezdo. Uvijek je s njima lakše.

Svi moji blagdani su vezani za roditelje do kojih već dugo prvo trebam stići, za bake i djedove kojih već odavno nema među živima, za djedove božićne pjesme puštane sa starih izgrebanih ploča zbog čega su stvarale posebno svečan ugođaj, za fish i pohanog šarana kojim nas je baka dočekivala za Badnjak, prskalice koje smo palili i s njima trčali po kući uzbuđeni što ćemo nakon paljenja prskalica otvoriti poklone, za bakin pogled suzan od emocija koje su je preplavljivale u te dane i za dugo razvlačenje u roditeljskoj postelji naredno blagdansko jutro.

Svega toga sada nema. Umjesto prskalica, bakama i djedovima palim svijeće redovno ih moleći da mi oproste što im nisam za života pružila onoliko nježnosti i pažnje koliko su oni meni tijekom djetinjstva. Ostali smo nas četvero mušketira; mama, tata, sestra i ja. Pogledima prepričavamo jedni drugima priče iz vlastitih davnina i uglavnom kroz prebiranje po političko-gospodarskoj situaciji u zemlji pokušavamo saznati kako je tko. Nema suvišnih riječi, nema čestih izljeva emocija jer za sve što osjećamo jedni prema drugima ne postoje adekvatne riječi niti u jednom poznatom jeziku. Tu i tamo se zalomi koja priča prisjećanja naših starih.

Ima jedna dobra blagdanska o maminom ocu na koju se ja redovno rasplačem.

Tijekom '91., kada smo već svi osim oca bili „evakuirani“ iz Vinkovaca, nekako smo se za Badnjak baka, dida, mama, sestra i ja uspjeli naći skupa u Zagrebu. Tek tada se nije previše govorilo. Gledali smo se u tišini pokušavajući zauvijek zapamtiti svaki trenutak jer nikada čovjek ne zna kada će mu baš taj dragocjeni trenutak zatrebati za utjehu ili prisjećanje na bolje dane. Nismo tada puno gajili optimizam, osobito stoga što nam je hranitelj ostao na fronti. Bez obzira na tugu koju smo vukli sa sobom po svijetu, djed je htio pod svaku cijenu organizirati svečanu božićnu večeru i uputio se par dana prije Badnjaka u ribarnicu u potrazi za šaranom.

Našao je ribarnicu. Našao je i jednog povećeg šarana koji je plivao u akvariju. Pokazao je prstom baš na njega i u tren oka je trgovac izvadio šarana, stavio ga na pult i prije nego je dida uspio išta izustiti, ubio ga jednim udarcem, drškom od satare, u glavu.
Dida umalo nije dobio infarkt. Šaran je trebao ostati živ. Trebao je plivati nekoliko dana u kadi jer to je bio obred prije svakog Božića. Kako će sada baki pred oči s mrtvom ribom. Vratio se utučen i takav ostao sve do kraja rata kada su se on i baka napokon vratili kući u Vinkovce. Ali, nikada više šarani nisu plivali u njegovoj kadi. Možda i zato što su mu unuke već odrasle, a uslijed ratnih lutanja se i prerano uozbiljile, pa više nitko nije vrištao u kupaonici od uzbuđenja što je šaran pokušao iskočiti iz kade.

Ne znam da li uživam ili se plašim blagdanskih trenutaka u kojima mi se redovno odmotaju i srce i duša. S druge strane, ako ikada, sada je trenutak da skinemo ljušture prividne sigurnosti i stvarnosti, da odagnamo strahove i ostanemo razgolićeni pred veličanstvenim činom rođenja. Pogledajmo jedni druge, a ponajviše sami sebe, na svjetlu. Vrijeme je darivanja blagoslova i zato porazmislite dobro čemu oko sebe dajete blagoslov. Bog će blagosloviti sve što je u vašim mislima, sve vaše želje. Pazite što želite jedni drugima.
Radost, mir i spokoj vam u duši.

- 11:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.12.2005.

Na prst u dupe...

Kod nas u Slavoniji, a moguće i da je to samo u užoj zoni Vinkovaca, izraz „na prst u dupe“ je sasvim normalna metafora za dočaravanje koliko smo u dobrim odnosima jedni s drugima. Oni su „na prst u dupe“ je isto kao da kažete „Oni su se slizali“ ili „Oni su jako dobri prijatelji“.

Budući da folklor i razmjena kulturnih bogatstava očito ne poznaju granice, čemu, kako se čini, teže i sveprisutni pobornici globalizacije ističući bitnost njegovanja kulturnih raznolikosti podvedenih, dakako, pod globalne pojmove world culture, world music i dr., čitam u novinama da se naša slavonska kultura, eto, proširila i izvan Slavonije, sve do Gospića gdje županijski sudac Branko Milanović oslobađa gospićkog tajkuna Josu Mraovića krivnje za silovanje američke košarkašice Ilishe Jarett (k tome i crnkinje) tvrdeći da je „guranje prsta u nečiji anus istovjetno rukovanju.“

Milanović se, naime, u svojoj presudi vodio vlastitim mišljenjem (jer zakon drugačije propisuje i definitivno se drugačije tumači) da u „silovanju mora sudjelovati spolni organ, koji mora prodrijeti u neki od dijelova tijela druge osobe“, slično kao kod sexa, a da prst, koji je tajkun gurnuo u anus košarkašice nije spolni organ, isto kao što to nije niti njezin anus. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca se ne želi očitovati. Iako Milinoviću ovo nikako nije prva nečuvena presuda, još uvijek je na položaju na kojem takve nebuloze uopće može izricati, a da budu relevantne.

Iz svega navedenog, čini se, proizlazi samo mali nesporazum i ukazano gostoprimstvo naše zemlje stranoj tamnoputoj košarkašici, koje je naime narušeno samo razlikom u kulturama. Da joj je netko ranije objasnio kako smo mi u ovoj zemlji „na prst u dupe“ i da je to kod nas normalno te neki samoinicijativno prodiru u razne anuse, a drugi pak dopuštaju da im se u anuse prodre, djevojka vjerojatno ne bi ni pomislila da se radi o silovitom činu (korijen riječi = sila) niti ikoga tužila za silovanje, što u ovom slučaju nije relevantno jer sudac uopće nije uzeo u obzir da se djevojka tužila što joj je prst u anus uguran silom i pod prisilom. Dakle, nema tu riječi o silovanju, samo nesporazum.

Kada to shvati, mlada će se košarkašica pri idućem gostovanju na prijateljskoj utakmici vjerojatno već cariniku na granici natrćiti ne bi li ju što bolje ugostili u Hrvatskoj, a potom vjerojatno i sucu, protivnicama iz hrvatskog košarkaškog tima, jer to je jednostavno dio hrvatskog folklora i ukazivanja dobrodošlice, kao što je u Americi rukovanje.

A, kada uđemo u Europsku uniju, kada još malo više izmiješamo običaje i kulture pod zajedničkim nazivnikom world culture, pa kada nam nahrle stranci iz svih krajeva svijeta, neće biti kraja gostoljubivosti prema pripadnicima raznih kultura. U razmaku od samo par minuta klanjat ćemo se Kinezima, gurati prst - ma šta prst, cijelu ruku - u anus Amerikancima i potom se rukovati jedni s drugima kao punopravni članovi jedne kulturne i civilizirane Unije.

- 14:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2005.

Poslano, 28. studenog 2005. - T-com, službi za prigovore, odjelu prodaje - na ruke šefu prodaje

Poštovani,

Dana 28. studenog 2005. godine, Akojanije d.o.o. je od T-coma primila opomenu za dugovanje u iznosu od 50 kuna. U opomeni piše da ste pregledom poslovnih knjiga na dan 23.11.2005. utvrdili da Akojanije d.o.o. nije podmirila račune TK usluga prema računu br. 5009060564-002-1, u iznosu od 266,86 kuna.

Ovom prilikom Vas želimo informirati da je Akojanije d.o.o., uplatom iznosa od 216,85 kuna po računu br. 5009060564-002-1 za 9mj, podmirila apsolutno sva dugovanja za usluge koje je od TK centra primila taj mjesec. Spornih 50 kuna koje T-com smatra dugovanjem odnose se na cijenu ADSL modema koji Akojanije d.o.o. nikada nije primila niti preuzela, budući da se radilo o seljenju ureda, a samim tim i seljenju ADSL opreme među kojom je bio i stari ADSL modem plaćen puno ranije. Vaš djelatnik koji je došao osposobiti ADSL vezu sa sobom je odnio i novi ADSL modem te stoga smatramo da cijenu za modem nismo dužni platiti.

Podsjećamo Vas da je Akojanije d.o.o., zbog neodgovornosti T-coma, nemogućnosti ili nedostatka volje da nam Internet vezu i ADSL preselite u periodu od dva mjeseca te naknadnih problema oko promjene adrese ureda zbog koje nam nekoliko mjeseci nisu uopće stizali računi za telefon i internet, ionako imala višemjesečne probleme u radu i gubitak financijskih sredstava zbog nemogućnosti normalne komunikacije sa svojim klijentima. To možete vrlo lako provjeriti kroz povijest naših višemjesečnih pritužbi, molbi i žalbi, ukoliko ste ih arhivirali.

Želimo naglasiti da uopće ne smatramo kako T-comu dugujemo spornih 50 kuna i ako našu terminalnu opremu privremeno isključite iz telekomunikacijske mreže, kako ste zaprijetili, smatrajte da ju više nikada nećete morati uključiti jer ćemo se mi obratiti drugom operateru i drugom Internet provideru, a Vama svakako poslati tužbu koju smatramo da višestruko zaslužujete. Budite sigurni da ćemo cijelu priču objaviti u medijima.

Budući da je Akojanije d.o.o. jedna od vaših višegodišnjih klijenata koji su do sada skupo i na vrijeme plaćali vaše aljkave usluge, što namjeravamo i ubuduće ukoliko problem konačno riješimo na obostrano zadovoljstvo, sami procijenite kako ga možemo riješiti. Molimo da nas na vrijeme obavijestite o vašoj odluci.

Srdačno
direktorica
Akojanije d.o.o.
Ulica toga i toga B.B.
00 000 Širom Ledine

- 19:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se