I’m a beliver, and that’s why...
Reflektori auta izviru iz tame, odmah iza male živice koja zaklanja izravan pogled na strmu cestu. Sa visoko uzdignutog balkona negdje iznad Zagreba pružam svoj pogled i tražim obzor koji bi mi mogao odvući pažnju od mojih misli. Predivna svjetlucanja gradskih ulica i njihove rasvjete, znak života u san potonulog grada i njegovih žitelja. Čini se kako je život negdje daleko iza vidika, negdje gdje pogled ne doseže, gdje uho ne čuje... Koliko svjetla je potrebno da bi mi ostavilo dojam kako grad ipak ne spava? Tko zna što se događa u ovom trenutku upravo kod Cibone ili kod Zagrepčanke? Možda u ovom trenu netko otamo promatra podsljemensku zonu... Možda je taj netko uperio pogled upravo između ova dva brdašca te gleda ravno u mom smjeru... Možda ga čak muče i iste misli kao mene.
Usamljen sam... Nije me strah priznati. Nije me nikadni bilo strah priznati to. Zvuči perverzno, ali nekad mi se čini kao da je upravo tako i najbolje. Volim tu samoću. Volim kada znam da iako nitko ne stoji blizu mene, nisam sam. Ona je tu. Samoća... Vjerna je ta pratnja čovjekova. Bar je meni vjerna. Evo i sada je tu. Voli me, rekao bih.
Reflektori su sve jasniji, svjetlo dopire sve jače do mog oka. Doduše krajička ali se jasno vidi da se približava, a i čujem gluhi zvuk u isto tako gluhoj noći. Kako je čovjek u stanju svašta zapaziti kada je sam... Zvijezde su osobito lijepe ove noći, mjesec je pun, reklo bi se nikad puniji, a toliko se približio Zemlji da mi se čini kako bih ga mogao uhvatiti u šaku kada bih ju pružio prema njemu. Pada mi to napamet, ali sam lijen narušiti svoje pogrbljeno naslanjanje na balkonsku ogradu. Vrat mi se skoro ukočio dok gledam to prekrasno plavetnilo koje graniči s tamom posutom tim sićušnim zrnima svjetlucavog sjaja. Još malo samo... Neću još dugo , moram izdržati. I evo spuštam pogled, zakrećem glavu, ne samo radi boli u vratu nego i kako bih vidio tko je to još budan u ovo gluho doba noći. Auto se pojavilo iza živice ali i dalje se ne raspoznaje ništa drugo osim svjetla i maglovitih obrisa kontura auta.
Zašto ipak nije došao? Što ga je moglo spriječiti? Možda sam se ipak opet zaletio? Ili možda ipak nisam dovoljno jasno izrazio želju da mi treba? Zar je bitan razlog? Pa nije ni prvi ni zadnji... Kao da te iznenađuje. Već se počinjem obraćati u drugom licu samom sebi. To ne sluti dobro... Možda ima opravdan razlog... Možda, možda, možda... Ali to možda ne umanjuje činjenicu da me to boli. Ne tješi me nimalo, ne umanjuje usamljenost u meni ovog trena, čak nije dovoljno ni da mi odvuće pažnju sa svjetla. Ovih svjetala koja sam vidio i sa Sljemena one večeri. Ne ohrabruje me ni da se nadam nečemu čega neće biti. Neću opet biti žrtva naivnosti. One iste koju sam do jučer još zvao romantikom, vjerom u tu istu pa možda čak i ljubavlju. Imaju pravo kada kažu kako sam preemotivan, prenaivan, predobar i što već ne... Jednostavno nisam za ovaj svijet. I lomim se i ovog trena kada se pogledam kroz oči ostalih, kada vidim to jadno derište koje još uvijek vjeruje u bajke, koje vjeruje da sve ima svoje dobro, koje vjeruje da je svakome suđeno da bude voljen i istu osobu voli. Derište koje nikad nie dozvolilo da posumnja u svoju vjeru, a toliko je razloga imalo. Naivan... Možda imaju pravo. Možda jednostavno ima ljudi kojima to nije suđeno? A možda i jednostavno nema ni sudbine, možda je i ta ljubav eto neka izmišljotina ljudi koja služi kako bi im pružila nadu i dala snagu da nastave dalje sa životom? A možda jednostavno i nisam dobro razumio sve to s ljubavlju, možda su me Hollywoodski filmovi zavarali, možda su bajke odavno preminulih pisaca jednostavno u meni našle pogrešno tumačenje, možda je čak i svaki moj san bio samo pogrešno shvaćena iluzija. Ah, tko će ga znat'? No osjetim da je u meni još uvijek to dijete, da još uvijek vjerujem u sve svoje iluzije. Što ću kada sam takav? Beznadni romantičar dušom i tijelom... Naivčina koja vjeruje u bajkovite pojave ljubavi. Odavno sam se pomirio takvim opisom sebe i svog života. Upravo u pozadini čujem Monkeyse koji mi šapuću: I'm a beliver...!!! A jesam, što reći? Vjerujem u to, vjerujem u sebe. Vjerujem kako će ipak doći ono što čekam cijeli život. Nešto slićno osjetio sam i one noći na Sljemenu dok smo gledali svjetla grada kako se prostiru ispod nas. Cigareta je odavno bila ugašena, daleko od mojih ušiju bio je njegov i Monin smjeh iako su stajali nekoliko centimetara ipred mene. Silovita provalija koja se pružala ispred nas, ona koja nas je dijelila od svjetlucanja prostrtog tepiha, sva čarolija tog trenutka koji me povukao u neki nepoznati prostor svijesti, negluhi šapat njihovog smjeha, sve to me potsjetilo da ipak možda smijem ostati vjeran sebi i svojim vjerovanjima, svojoj romantici, zaljubljivošću ili naivnosti... Nazovimo to kako želimo, ali osjetio sam...
Auto je stao tamo gdje uvijek staje. Odmah ispred garaže. Svjetla su se ugasila, noć se opet predala mraku i tišini. Ni monkeysi se ne čuju. Vrata su se zalupila, podižem glavu a zatim se upsravljam... Izoštravam pogled, naprežem zjenice ne bih li što prije vidio tko je došao. Mrak je i teško se raspoznaje...
Tišinu oko mene je protjeralo snažno lupetanje u mojim prsima, a tamu rastjerali obrisi njegovog glatkog hoda. Kretao se polako stubama, okrećući glavu u mom smjeru kao i svaki put kada bi dolazio... Tišina je nestala, tamu je progutalo sjaj, a moju samoću... Nju je protjerao on...
