subota, 23.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us


Sreća

"Sreća - to je trava koja raste
i ondje kuda prođe tvoja noga!"


(Oktaj Rifat)


"Ljudi žive sve dulje, ali ne i sretnije. Najprije rade da žive, a onda rade i zaboravljaju živjeti. Još uvijek misle da je čovjekova sreća u ovome: puno imati, dobro jesti, dugo živjeti. Usprotivi se tome! Ti si više od svoje funkcije, više od posla, zvanja, rada. Ti si prvenstveno čovjek da živiš, da se smiješ, da ljubiš, da budeš "dobar čovjek". A to je zapravo jedino važno na ovome svijetu".

(Phil Bosmans)

Citat:

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni.
Definicija sreće je jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene
definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra,
unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u
kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi
inače dovele do nesreće (tuge).

Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog
osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima.
Sreća traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, te se često promatra
kao neprocjenjiva. Ona može doći kao posljedica pomno planirane situacije,
može biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjećaju kao
pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je
uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg
oblika življenja je jedno od glavnih tema etike.

Zadovoljstvo je osjećaj koji čovjek proživljava (doživljava) kad ispuni
neku svoju težnju, želju.

Sreća je stanje intenzivnog zadovoljstva, čovjek osjeća sreću kad ispuni
nešto što je dugo želio, a uloženo vrijeme i trud u ispunjenje dotične
želje pojačavaju osjećaj.

"wikipedia"

Završen citat


"Sretni ljudi imaju jednu manu koje se nikad ne mogu
osloboditi: misle da su nesretni uvijek sami krivi za svoju
nesrecu!"


(Edmond-Pierre Beauchene)


Sreća je relativan pojam. Svatko sreću doživljava i prihvaća na
drugi način. Svatko je i osjeća drugačije. Koliko je ljudi na svijetu,
gotovo da je toliko i različitih poimanja sreće.

Ne dozvoljavam nikome da mi nameće svoj stav i mišljenje
o sreći, jer jedino ja, moje srce, duša, razum i cijelo moje
biće zna i osjeća kad sam istinski sretna.


Nekima je sreća imati dosta novaca, nekima opet uživati u životu ne
razmišljajući što može biti sutra i hoće li nekoga drugog povrijediti.
Neki sreću vide u slobodi i samoći, neki opet u krugu obitelji. Činjenica
je da je sve ono što nas ne čini tužnima i nesretnima - sreća. Pa to
može biti i mala sitnica, ali ako smo zadovoljni zbog toga, ako su nam emocije
proradile u pozitivnom smislu, onda je to sreća. Sreća ponekad zna biti
osmijeh, pogled, tek jedna izgovorena riječ. Zna biti i olakšanje nakon
nekog isčekivanja. Po meni, danas je najveća sreća
biti zdrav i pri zdravoj pameti, jer je to, u današnjem življenju, najvažnije...
Ostati hladne glave i zdravog tijela i duha. Kad imate to, imate sve predispozicije
da živite koliko toliko normalnim životom i budete sretni, gradeći tu sreću
sami sebi.

Sreća je kad dajemo od sebe, od srca, a ne tražimo da nam se učini protuusluga,
da nam se dano nužno i vrati. Sreća je kad drugima vratimo osmijeh na lice, kad
nastojimo da im na bilo koji način ublažimo tugu i bol. Sreća je kad druge nastojimo
učiniti sretnima, a ne gledamo koliko ćemo pri tome sami pružiti i izgubiti.

Sreća je kad se ujutro probudim i pozdravim jos jedan dan, kao i kad uveče
legnem i zaspem sa mislima na drage osobe.

"Čudno je kako j emalo potrebno da budemo
sretni, a još čudnije kako često nam baš
to malo nedostaje!"


(Ivo Andrić - "Ex Ponto")


"Kad bismo htjeli biti samo sretni, to bismo lako postigli. Ali
mi želimo biti sretniji od drugih, a to je uvijek tesko, jer
smatramo druge sretnijima nego što oni to jesu."


(Montesquieu)

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

20:20 | Komentari (12) | |

utorak, 19.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us



Prijatelji - Prijateljstvo

"Prijateljstvo je cvijet jednog trenutka
i plod vremena!"


(August v. Kotzebue)


Imati prijatelja predstavlja najveće bogatstvo na svijetu. Ali pravog i
iskrenog prijatelja. "Amnicum an nomen habeas, aperit calamitis.
(Nevolja otkriva imaš li prijatelja ili samo njegovo ime.)"
Na žalost, ovo je točno. Tek u nevolji, kad nam je potrebna pomoć,
saznamo tko su nam pravi prijatelji. No i tada nije svako zlo za zlo,
na taj način, iako iskusimo nevolju i bol, uvjerimo se
u iskrenost ili neiskrenost onih koji nas okružuju.

Ljude dijelim na dobre i loše. Nikako ne po boji kože, vjeri, naciji,
jeziku kojim govore. Dobre dijelim na poznanike i prijatelje. Lose niti nemam
potrebu dijeliti, nastojim da sam sto manje u njihovoj blizini i uglavnom su
to samo površni susreti koji s vremenom blijede ili me "nauče pameti" da
pri slijedećem kontaktu dobro provjerim s kim se upuštam u razgovor
i druženje. Sigurno imam i neprijatelja, ali ih ne poznajem, jer su ili
tako dobro zamaskirani ili su van mog vidokruga. Ponekad me zna dodirnuti
njihova riječ ili djelo, ali se uvijek držim one stare "Za dobrim se konjem prašina diže".
Uvijek im opraštam njihova nedjela, smagtrajući da su napravljena u trenucima
slabosti i kriza i nisam zlopamtilo.

Preponosna sam osoba, prilično sigurna u sebe i uvijek argumentima branim svoj stav.
Nekima se to ne dopada, neki misle da pametujem, neki opet da sam previše patetična.
Znam da je teško vjerovati da danas postoje osobe iskrene, poštene, plemenite, koje
misle na druge pa tek onda na sebe. I otuda i ta sumnjičavost i taj osjećaj nevjerice
koji prerasta u oprez i udaljavanje. Na žalost, ljudi su se toliko puta "opekli", da
jednostavno ne mogu vjerovati da im se iskrenost i istina servira gotovo
na dlanu i uvijek traže gdje je tu zamka. A zamke nekad i ne postoje.

Prijateljstvo se rađa među osobama koje su slične, koje razmišljaju na
prilično identičan način, koje nisu zavidne i koje su plemenite i voljne da
priznaju kako je netko i bolji i vrijedniji od njih. Mislim da osoba koja ima iskrene
prijatelje mora biti skromna, mora uvažavati tuđe mišljenje i ne isticati previse sebe,
te obvezno znati čuvati tajne i ono što joj je povjereno. Time stiče povjerenje drugih ljudi,
a povjerenje, baš kao i u ljubavi, temelj je prijateljstva.

Prijateljstvo se njeguje, ono se čuva, ono se hrani druženjem, razgovorima,
međusobnim razmjenama mišljenja i savjeta, međusobnom pomoći u trenutku kad
je ne tražimo, ali nam je netko bez obzira na situaciju ponudi. Pravi prijatelji
su velikodušni i nikad ne traže ništa zauzvrat, kad učine uslugu, kad pomognu.
Oni prijateljstvo daju nesebično i u tome je ljepota prijateljstva. Od prijatelja,
pravih i iskrenih, sigurno nas nikad neće zaboliti glava...

"S plemenitim i mudrim prijateljstvo veži!
Od hulja i luda tisuć milja bježi!
Dade li ti pametan otrova, popij ga!
Za nektarom iz ruke prostaka ne teži!"


(Goethe)

Na žalost, danas se prijateljstvo i poznanstvo poistovjećuje, mada je razlika
među njima ogromna. Većina ljudi traži prijateljstvo s nekim, da bi ostvarila
nekakav cilj i onda, nakon pomoći, odbacuju tu osobu, jednostavno je izbacuju
iz svog života. Ponekad se pitam kuda ide tolika ljudska zloća, da se pretvaraju, da
se prikazuju prijateljima i onda jednostavnu zabiju "nož u leđa" i nestanu....
Zna biti bolno, ali, možda i dobro, da se što prije riješimo takvih lažnih prijatelja.

"Otkad je nestalo heroizma na svijetu, a umjesto njega
zavladao egoizam, pravo prijateljstvo, koje je kadro da se
jedan prijatelj žrtvuje za drugoga, vrlo je teško ostvarljivo
s osobama koje imaju nekih želja i interesa!"


(Leopardi)

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

14:54 | Komentari (6) | |

utorak, 12.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us




Obitelj

"Obitelj je domovina srca!"

(Guseppe Mazzini)



Obitelj u užem smislu je zajednica roditelja i djece, a u širem smislu, rodbinski odnos među uglavnom krvnim srodnicima (mada ne mora značiti, ako se radi o usvojenoj djeci).Obitelj bi trebala biti ljudsko gnijezdo, ona zajednica koja funkcionira kao jedna cjelina, u kojoj svi imaju pravo da daju svoje mišljenje, a jedan da to mišljenje proslijeđuje van zajednice.

Brak, kao institucija, ne mora uvijek biti "oznaka" obitelji. I vanbračna zajednica, danas izjednačena pred Zakonom, također je obitelj. I obitelj u kojoj nedostaje jedan od roditelja, je obitelj, , ali tada govorimo o necjelovitoj obitelji. Samohrani roditelji sa svojom djecom čine obiteljsku zajednicu koja može biti uspješna, ako ne i uspješnija od cjelovite obiteljske zajednice, samo što onda jedan od roditelja ima veliku odgovornost jer preuizima na sebe ulogu i oca i majke.

Iz obitelji, u kojoj smo živjeli i odrastali, kasnije u zivot i vezu unosimo navike, običaje, način života i zato obitelj i jeste temelj, učitelj svakog čovjeka.

Svi smo rođeni i izrasli u obitelji. Cjelovitoj ili necjelovitoj, Pravoj ili onoj koju nam je pravna država nametnula svojim Zakonom. Obitelj? Za jedne je ona najveća svetinja na zemlji. Na njoj počiva cijeli humanizam i sreća pojedinaca. Za druge obitelj je nešto što je čovjek već nadišao. Kako bilo, obitelj je stup, temelj društva.

Citat:
"Obitelj je stvarnost kroz koju čovjek izrasta u čovjeka. I to traje cijeli život. Čovjek trajno raste i trajno treba obitelj. Unutar toga čovjek se nalazi i prepoznaje kao čovjek. Sve su druge zajednice samo slika obitelji. Obitelj nije samo biološka potreba, nego duševno ostvarenje i duševni sadržaj. Obitelj je duh zajedništva. Taj duh je nešto što je skoro neizrecivo, nešto što svatko upije u sebe i nosi kroz cijeli život. Obitelj ima svoju unutarnju vrijednost i svoju duhovnost.Obitelj je mjesto ljubavi i zajedništva. U njoj se događa prvo iskustvo ljubavi i nadanja. Sretna obitelj otvara čovjeku optimističan pogled na budućnost."
Završen citat


"Kad u kojoj obitelji pođu kola nizbrdo, onda krive ili ono dijete,
koje se istom rodilo, ili mladu, koja je dovedena u kuću!

Tko nema žene, ne zna što je uživanje,
Tko nema djece, ne zna što je slast,
A tko nema ni žene ni djece, ne zna što su brige!"


(Alija Nametak)



Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

13:36 | Komentari (7) | |

četvrtak, 07.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us


Duša


"Nakazno tijelo ne unakazuje duh, ali ljepota duše krasi tijelo!"
(Seneka)



Taj pojam podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je stalan i koji preživljava smrt njegovog fizičkog tijela. Prema mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, to je nematerijalan dio čovjekovog tijela, zapravo unutarnji princip i pokretač tijela. Ipak duša i tijelo, čine jednu jedinstvenu cjelinu i po religijskom uvjerenju, smrću, duša ne nestaje, dok tijelo, materijalna stvar, pretvara se u prah. Po filozofskom uvjerenju, duša je ono što je nedjeljivo od čovjeka, za njegova života ili smrti, ali daje i odaje karakter pojedinca.


Citat:
"Nekako, za ilustraciju, najbolje je dušu uporediti i prikazati je
starom gnostičkom Parabolom o Kočiji, u kojoj se čovjekovo
biće poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija
ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo; konji predstavljaju njegove emocije,
osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban
da rezonira (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen
gospodar (Duša). U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem bi trebao biti u
jednom besprijekorno skladnom odnosu i perfektno da funkcionira – kočijaš drži
uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu i na način koji
mu gospodar nalaže. Međutim, u praksi je stvar prilično drugačija, jer putnik u kočiji
spava, a kočijaš koji se nalazi u nekoj vrsti transa, smatra da je on gospodar kočije.
Tako on putnika u svojoj kočiji nije ni svjestan, ili je zaboravio na njega.

U tom smislu, u nekim gnostičkim učenjima smatra se da bi kočijaš trebao
da se "probudi" tj. poveže sa svojim višim centrima te tako stekne uvjete za povezivanje
sa svojim – "istinskim Ja", gospodarom (putnikom u kočiji - DUŠOM), koji bi se tek tada
razbudio i preuzeo upravljanje kočijom tj. čovjekovim bićem. Tako, s gnostičkog aspekta,
na kočiju, odnosno, kočijaša, gleda se kao na nešto što ima potencijal za razvoj ili napredak, a ukoliko se taj potencijal ne iskoristi, kočija veoma lako može završiti u provaliji. Čini se da
je čovjeku potrebno da prethodno ostvari određeni stupanj razvoja svog bića prije nego
što se njegova duša usidri u njemu kao jedan svjestan gospodar misli, osjećanja i fizikalnosti."
Završen citat:

Gledajuci dušu sa pjesničkog aspekta , to je ono nešto duboko u nama, tajanstveno, skriveno, neodvojivo od nas samih i svojstveno samo nama. Svatko ima svoju dušu i ničija duša nije jednaka.
Duša je svjedok srca, utočište osjećaja, ona iz sebe njedri riječi, koje se, poput vulkana slijevaju i kroz emocije izlaze na površinu. Duša je mjesto gdje ljubav caruje, na njenom dnu je skriveno svo ljudsko, čovječje blago i samo ljubav to blago može izbaciti na površinu, kroz riječi, djela, preko osjećaja....Duša je spremište emocija, bilo kojeg naboja; duša je ono što stvara karakter čovjeka.
Svi posjedujemo dušu, samo, kod nekih je ona bogata, kod nekih siromašna. Kod nekih toliko bogata, da je daju, pružaju na dlanu, kod nekih tako sićušna, da je se gotovo niti ne osjeti.


"Sa dušom je isto kao sa stomakom: ona ima ili nema apetit da pjeva, da živi i da se raduje"

(Vladimir Čerina - "Zapisi na ledu")



Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

13:46 | Komentari (9) | |

utorak, 05.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us


Pamet i razum

" Pametna i razumna glava- stotinu ruku !!! "


"Duhovnu superiornost čovjeka ne određuje to koliko su mu
znanja utuvili u glavu, već da li umije bistro razmišljati...
Zato na svijetu ima doista mnogo "učenih magaraca" i doista
mnogo neukih, čijoj se izvrsnoj pameti i razumu moramo diviti."

(Istvan Szechenyi)


Onog trenutka kad dođemo na svijet, kad zaplačemo prvi put, počinjemo učiti.
Kroz razne faze i godine života, najprije vidimo, čujemo, a onda počinjemo
govoriti i hodati, usvajajući polako navike okoline koja nas okružuje, ali i
učeći "mudrost" življenja.

Ma koliko škola završili, fakulteta i predmeta izučili, onaj prvi, iskonski i najvrijedniji,
životni fakultet, životnu školu, svi moramo završiti, samo što svi ne "diplomiramo"
na isti način. Taj prirodni fakultet ili prirodna škola, razvojem, kroz obitelj i društvo
u kojem se krećemo, naučila nas je nešto, što ne piše ni u jednoj knjizi, što ni jedan
profesor nije mogao ni reći, a niti pružiti nam, kroz svoja predavanja. Naučila nas je
životna škola da spoznamo tko smo, gdje nam je mjesto, kakve sposobnosti imamo
i koliko smo snalažljivi. Škola daje znanje, a život spoznaju. A znanje bez spoznaje,
bas je kao i "mrtvi kapital".

Često puta sami sebi znamo reći: "Da mi je sadašnja pamet, a ondašnje godine,
drugačije bih ja to....." Na zalost, svako vrijeme nosi svoje, lako je danas, u ovim
nekim godinama, biti pametan i dijeliti savjete mlađima. Jer, kad i oni dođu u naše
godine, ponašat će se potpuno isto. (I ja, osobno, prepoznajem sve više, kako
godine idu, svoje roditelje i njihovo ponašanje i priču, u samoj sebi i mogu si
predočiti što moj sin misli i mrmlja u sebi dok ja pricam i držim predavanje
i kako razmišlja, jer sam i sama to prošla.)

Život nas uči, daje nam mudrost, daje nam znanje, ali sve to kroz iskustvo i proživljene
godine. Sa godinama sazrijevamo, dostižemo intelektualni vrhunac, a onda,
starošću, ponovo kao da se vraćamo u dane djetinjstva. Veoma je zagonetan ovaj ljudski vijek....zagonetan i nedovoljno istražen.

Kad se promućurnost, snalažljivost i znanje udruže, onda se stvara sposobnost. Ali,
teško da jedan čovjek zna sve. Svi ljudi sve znaju, jedan tek nešto. Nije dovoljno imati bistar um, treba ga znati i primijeniti u životu. Biti razuman, a uz sve to ostati i skroman i pošten, odlika je pravog čovjeka. Ali, malo je takvih ljudi na svijetu. Čim osjete da vladaju situacijom, da ih mudrost izdiže iznad drugih, tada žele nametati svoju volju, vladati nad drugima i biti iznad samog Boga i Zakona. Žele posjedovati moć i to je ona krajnost, koju nazivamo bolešću i ludilom.

Kad nam se u život uvuče ljubav, kad nas prođu oni trnci, leptirići u stomaku, kad osjetimo
drhtanje ruku, treperenje tijela...tada razum prestaje da vlada i prepušta tron srcu, kao jedinom gospodaru...(ali o tome u jednom od budućih postova)

Ljudski je um otkrio mnoge zakonitosti u Prirodi, u sebi, u svijetu koji nas okružuje, uopće, i na žalost, sam sebi i svojim potomcima "kopa grob", jer tim znanjem želi savladati i nadvladati Prirodu i preuzeti nad njom potpunu vlast. A Priroda je stvorena u harmoniji, koja, kad se razbije, ne liči na ništa. Tek zajedno, u cikličkom kretanju, u prirodnim odabirima i lancima, naša je budućnost.
Istrgnemo li samo jednu kariku iz tog lanca, narušili smo harmoniju i počeli uništavati prirodu, a time i sami sebe. U trci za profitom, oni koji sebe nazivaju pametnima, pa i uspiješnima, misle samo na sebe i ovaj trenutak...Vrijeme poslije njih, budućnost pokoljenja iza njih ne tiče ih se...nije im važna. Ali, razumnom i prosvijećenom čovjeku, upravo ta harmonija Prirode, ta povezanost je ono sto je važno.

"Zapovijedima razuma treba se jače pokoravati nego zapovijedima gospodara;
jer tko ne sluša svog gospodara, postaje nesretan, a tko ne sluša svoj razum,
postaje budala !"


(Pascal)

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

14:12 | Komentari (6) | |

ponedjeljak, 04.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us



Uspijeh

Prije uspijeha bogovi odrediše da se čovjek dobro oznoji !!!!" (Hesiod)


"Dvije stvari čovjek mora imati da bi uspio u životu. Prvo je sreća: to je ono kad
se čovjeku pruži povoljna prilika. Drugo je pamet: ona čovjeku omogućuje da iskoristi povoljnu priliku !" (Afganistanska narodna izreka)



Što je zapravo uspijeh? Što znači biti uspješan ili neuspješan u životu?
Uspijeh, kao i ljubav, nemaju određenu i točnu definiciju u životu.
Uspijeh je relativan pojam i različit je, od čovjeka do čovjeka.

Najbliže označiti uspijeh možemo tako što ćemo postaviti sami sebi neki cilj
i ako ga ostvarimo, onda je to uspijeh, a ako ne, onda je neuspijeh. Prosto i
laički rečeno. Ali, opet, ne smijemo biti grandomani. Ciljevi koje zacrtamo,
da bi bili uspiješni, moraju biti i sasvim realni i ne preveliki. Baš kao i apetiti
koje imamo prema nečemu ili nekome.

Kad je čovjek skroman, onda ide polako, ostvaruje cilj po cilj, njegove želje se
povećavaju, ali u granicama realnosti, odnosno mogućnosti. Ne smijemo zacrtavati
i davati sebi u zadatak nešto nemoguće i teško ostvarljivo. Mada, upornosću i
velikom željom u nama, kažu, i najveći ciljevi su dostupni i ostvarljivi. Samo, vrijedi li
srljati u sve to? Moje mišljenje je da ne vrijedi. Treba ići postepeno, korak po korak
i svaka pobjeda (koja je ujedno i uspijeh) daje nam novu snagu i motivaciju da idemo
dalje, opet korak po korak. Sve u životu može se ostvariti, ali ono što je vrijedno i što
se cijeni, ostvaruje se odricanjima, teškim radom i dugim vremenom. Uglavnom, ne preko
noći i na lagan način. Jer, ono što se ostvari preko noći, uglavnom, preko noći se i izgubi.
Kako kažu naši stari: "Kako dođe, tako i ode!"

Za uspijeh treba biti hrabar, odlučan, treba znati svoje mogućnosti, te prema njima i
postaviti ciljeve. Znači, treba poznavati dobro samog sebe. Treba vjerovati u samog sebe
i treba znati s čime se sve možemo suočiti na tom putu do ostvarenja cilja. Je li uspijeh
postići nešto, gazeći preko drugih, biti na vrhu, dok svjesno druge guramo "pod vodu"?
U toj želji da se postigne uspijeh i cilj, treba najprije biti, a i ostati čovjek.
Ne smijemo izgubiti svoju savjest, ne smijemo glumiti, ne smijemo biti bezosjećajni i grabiti
"pošto-poto" naprijed, nanoseći drugima bol. Do cilja trebamo stići zasluženo, na pošten način, ne prevarom. I svaki dosegnuti cilj, svaki uspijeh, to je pobjeda upornosti u nama, to je pobjeda
želje i volje, pobjeda htijenja i njen odijek je veći, ukoliko smo je na pošten način dobili i
samo svojim snagama i zaslugama.

Moj osobni uspijeh je moj sin i svi uspijesi koje on postiže, a ja ga pratim i podržavam u tome.
Bez ikakvih mojih ambicija, ali sa njegovom upornošću i željom za znanjem i sticanjem vještina.

"U životu postižu uspijeh oni koji stanu na svoje noge i traže prilike koje im odgovaraju., a
ako ih ne nađu, sami ih stvaraju !!!!


(B. Shaw)


Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

08:24 | Komentari (12) | |

subota, 02.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us



Samopouzdanje

Ne ustukni pred neuspjesima, nego smjelije
naprijed kroči !!!




Citat:
Mnogi ljudi osjećaju da im nedostaje samopouzdanja. Ovo je jedno od
najmučnijih i najporaznijih osjećanja koje čovjeku izmiče tlo pod nogama.
Manjak vjere ljudi bezuspješno pokušavaju nadoknaditi na različite načine.

Neki se zaklanjaju iza bučne nadmenosti. Neki pokušavaju da iznude tuđe
divljenje kako bi nečim izvana poduprli poljuljano samopouzdanje. Mnogi
očekuju da će im uspijeh, karijera, slava ili novac obnoviti vjeru u sebe. Neki
se tome nadaju od ljubavi. Ima i onih koji od sebe potpuno dižu ruke,
proglasivši se izgubljenim slučajevima.

Sve je to uzaludno i jalovo rasipanje energije. Pokušaji da se nečim izvana
podigne samopoudanje ne uspijevaju, jer ne mogu uspjeti. Sama nam to riječ
uostalom kaže – uzdati se moramo u sebe same.

Zato je samopouzdanje neraskidivo povezano sa samospoznajom. Da bi se
čovjek uzdao u sebe, mora najprije sebe poznavati. Mora znati svoje mogućnosti
i ograničenja, svoje vrline i svoje mane, svoje prednosti i svoje nedostatke.

Nedostatak samopouzdanja je izraz nepoznavanja vlastite ličnosti. Čovjek koji
sebe ne poznaje, s razlogom ima osjećaj kako se na sebe ne može osloniti.

Često se brkaju samopouzdanje i potreba za svemoći. Tako se sampouzdanom
smatra ona osoba koja je sebe uvjerila da sve može. Ovo je zabluda koja
uništava, umjesto da gradi samopouzdanje.

Svemoć je ljudskom biću nedostupna. Svi smo mi ograničeni na ovaj ili onaj
način. Ukoliko ne uspjevamo da se pomirimo sa svojim ograničenjima, još više
ćemo srozati sebe i još dublje zatrti vjeru u vlastite mogućnosti. Jednostavno – dokle
god se poredimo sa nekim zamišljenim, svemogućim bićem, sami ćemo sebi izgledati
ništavno i jadno. To je najsigurniji način da sami sebe "umanjimo" i "ubijemo u pojam".

Uzdati se u sebe, znači sebe poznavati i sebe prihvatiti onakve kakvi jesmo
." (Preuzeto sa stranice "Iza ogledala")
Završen citat!

Nezadovoljni životom, često sami sebi namećemo osjećaj manje
vrijednosti, povlačimo se u sebe, izbjegavamo druženja i pronalazimo
smisao zivota u "asketizmu" odnosno samoći. Pogrešno, jer čovjek je
društvano biće i jedino kao takav i može opstati u svijetu u kojem postoji.

Ako smo nezadovoljni nekim dijelom svog tijela, ili uopće svojim tijelom,
skloni smo povlačenju u sebe i često ne prežemo ni od dijeta, koje su ponekad
vrlo opasne. I zašto sve to, jer nam je uzor jedna, gotovo anoreksična manekenka,
(koja bi možda bila zadovoljnija da je deblja, ali sretnija), o kakvoj sanjaju muškarci
oko nas. Da li baš sanjaju, ili čisto govore da bi podišli drugima oko sebe? Ja opet
poznam mnoge muškarce koji radije vole da se naslone na nešto meko i opipljivo,
nego da ih nažulja neka kost pomenute manekenke. Da li u njima vlada samo želja
da osvoje osobu zbog njene popularnosti, a ne zbog njenih stvarnih vrijednosti?
Moramo znati, da svi ljudi nemaju isti ideal, nemaju isto viđenje ljepote i da za
svakoga od nas postoji netko tko će nas razoružati svojom pojavom, nastupom i
vrijednostima, a možda za druge i nije toliko interesantan. Jeste li ikada vidjeli
debelu osobu kako zagrljena i sretna hoda uz nekog naočitog muskarca, koji je
"do ušiju" zaljubljen u nju? Zašto?...Zato jer ona nema kompleks svog izgleda i
svjesna je svih drugih vrijednosti koje posjeduje i koje su dovoljne da zadovolje
"apetite" njenog partnera.

Sve što potiče naš društveni život, pa i uključivanje u različite aktivnosti, pomoći
će nam da se osjećamo dobro. Potrebno je ponašati se što prirodnije. Ljudi vole
biti okruženi ljudima koji su iskreni, otvoreni i zainteresirani za njih. Što više vremena
trebamo provoditi uz ljude uz koje se osjećamo dobro. Ako smo nekoga upoznali,
onda svoju komunikaciju s njim trebamo usmjeriti ka tome da teče što pozitivnije.
I ako osjetimo da nas neko prijateljstvo i druženje "guši", da nas čini nervoznima i
napetima, onda se trebamo zapitati da li je pravo prijateljstvo u pitanju i nije li to
posesivnost i iskorištavanje, kao želja da nas netko potpuno posjeduje...Trebamo to
izbjegavati i uopće nije loše ako u takvoj "vezi" napravimo rez....

Jedan od načina da izgubimo samopouzdanje je ono kad odaberemo pogrešnog partnera.
Mnogi ljudi, nesigurni dovoljno u sebe i u strahu od samoće, često će ostati u vezi
sa tom pogrešnom osobom. Mnogi inteligentni i atraktivni muškarci i žene, upravo zbog
straha od samoće i gubitka samopouzdanja, radije se odlučuju za ostanak u lošoj vezi...
Nikako nije dobro, zbog straha od nečijeg odlaska, snižavati svoje kriterije, da bi nešto
pozitivno vidjeli u vezi u kojoj smo. To nam jos više ruši i poljuljava samopouzdanje...
Ako upoznate nekoga tko posjeduje pozitivan stav o životu, tko je kreativan, dinamičan, tko posjeduje sve ono za što mislite da vama nedostaje, slobodno se upustite u vezu s njim, makar i prijateljsku, jer, poprimit ćete sigurno nešto, od njegove "pozitivnosti" i daleko se bolje
osjećati, mada ćete, kad se vratite u sivilo vaše veze i svakodnevnice, osjetiti grižnju
savjesti. Vrijedi li to? Mislim da ne vrijedi. Čim osjetimo grižnju savjeti, na putu smo
da shvatimo kako živimo u zabludi, kako smo nekoga prihvatili da ne budemo sami i
kako postoji i ono bolje, koje ćemo pronaći, a to je prvi korak ka samopouzdanju.

Neki psiholozi tvrde da postoje četiri komponente samopouzdanja:
ljubav prema sebi (ne narcisoidna); upoznavanje i poznavanje sebe; osjećaj smjera
i postojanje cilja; te optimizam i pozitivno razmišljanje i pozitivna energija.

Dok god smo pod stresom, dok netko nad nama ima kontrolu, dok nekome
dozvoljavamo da nas proziva i maltretira, da nam nameće svoju volju,dok financijski
ovisimo o nekome, znak je da nemamo samopouzdanja i da smo svaki dan u sve većem
sukobu sa sobom i okolinom, a to zna ponekad završiti loše.

Samopouzdanje ćemo steći i održati, ako pronađemo neki svoj smisao života,
u kojem ćemo makar i nekoliko sati provesti van sredine u kojoj smo stalno, ako
se borimo za svoje "mjesto pod suncem", ako smo u stanju tražiti neka svoja
prava i slobode, ako smo svjesni sebe i svojih vrijednsoti, bez obzira što nam ih
niječu...Pružajući ohrabrenje i podršku drugima, osjećat ćemo i sami zadovoljstvo,
a i to je jedan od puteva prema samopouzdanju...

"Nikad se ne pouzdajte u sreću, nego uvijek u samog sebe. Nijedna ptica ne uzlijeće odviše visoko, ako leti svojim krilima. Oprezna je, ali leti !"

(William Blake)



Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

05:01 | Komentari (20) | |

petak, 01.09.2006.

Image Hosted by ImageShack.us


U mržnji je strah !!!!!

Mrzimo zapravo iz straha. Kad se osjetimo napadnutima, ugroženima,
kad mislima kako nam netko želi zadati bol, u nama se javlja nešto
kao odgovor na taj osjećaj, a to je mržnja. Nema čovjeka koji taj
osjećaj nije imao u sebi, osjetio ga makar na trenutak. Oni koji kažu
da nisu nikad osjetili mržnju, lažu. Jer mržnja je nesvjesna reakcija koju
tijelo, odnosno naš duh i mozak, ispoljava u trenucima kad smo nemoćni
da izbjegnemo uvredu, napad, i onda reagiramo spontano, bijesom, vikom,
ružnim riječima i na kraju mržnjom.Ona truje, pustoši i uništava živote kako
nih koji mrze tako i onih na kojima se iskaljuje.

Nevjerovatno je kako se taj osjecaj rađa u čovjeku, nesvjesno, i zapravo
često niti ne poznajemo neku osobu dovoljno dobro, ali je možemo mrziti jer
je povrijedila nekoga od naših dragih, prijatelja, člana obitelji, nas same.

Citat:
"Naše su procjene veoma često nepouzdane i varljive. Veoma rijetko
procjenjujemo ljude na osnovu onog što stvarno jesu i stvarno čine,
daleko češće na osnovu naših preduvjerenja, očekivanja i zahtijeva. Lako
možemo povjerovati da su nam neprijatelji oni koji nam niti nanose, niti
smjeraju ikakvo zlo.Kada se osjetimo napadnutim, ugroženim, povrijeđenim,
veoma je važno da se zapitamo šta je zaista napadnuto, ugroženo,
povrijeđeno – mi sami ili nestvarna, preuveličana predstava koju gajimo o sebi,
svojoj vrijednosti i svom značaju. Najljuće mržnje po pravilu izazivaju povrede
ove druge vrste. To znači da se osjećamo ugroženim, napadnutim, teško
povrijeđenim, jer drugi odbijaju da podijele i priznaju našu umišljenu predstavu
o sebi samima. Na ugroženost zatim odgovaramo žestokom mržnjom.

Tako možemo proglasti neprijateljem i zamrziti nekoga ko je zapravo prema nama
potpuno ravnodušan ili nas čak i ne primjećuje, i to upravo zbog njegove
ravnodušnosti koja ruši naše uvjerenje o vlastitom značaju.

Ili možemo, što je veoma čest slučaj, zamrziti nekoga, zato što nam je u bilo kom
pogledu isprednjačio jer, u svojoj umišljenosti, ne možemo podnijeti da bilo ko u bilo
čemu bude bolji i ispred nas. " (Preuzeto iz knjige "Psiha čovjeka")
Završen citat

A često je granica između mržnje i ljubavi tako tanka, jer kad nam ljubav
nije uzvraćena, kad nekoga izgubimo, kad ostanemo sami i napušteni, kad
smatramo da nam je netko napravio nepravdu, onda se sva ljubav u nama
pretvara u mržnju. Malo će ljudi to priznati, jer mrziti je grijeh....ali ujedno
je to i stanje duha, mržnja postoji, ali se može "gradirati" od nelagode, nesimpatije,
neprihvaćanja, odbojnosti do onog najjaćeg osjećanja - mržnje iz dubine duše.

Osobno se trudim da tu mržnju, kad je osjetim, potisnem duboko, ili tražim
da razgovaram sa osobom prema kojoj je osjećam, da bih je, ili na neki
način potvrdila, ili da je pretvorim u neko drugo osjećanje. Jer ne želim mrziti,
shvaćajući kako je to ono što me i samu uništava...nije lijepo znati kako postoji
taj osjećaj u vama...Nastojim ga ublažiti i održati bilo kakav kontakt ili odnos sa
tom osobom, makar pristojnosti radi, ili jednostavno tu osobu zauvijek brišem iz
svog života i izbjegavam je u svakom trenutku. To je moj način mržnje, bez vrijeđanja.

"Nikad se mržnja je uklanja mržnjom.
Samo blagost briše svaku mržnju.
To je zakon vječan i nepromjenljiv !"


(Budha)

Image Hosted by ImageShack.us
Copyright © 2006. D.Đ. "mislimatepozdravljam"Priče na ovome blogu su autorsko djelo i zabranjeno je njihovo korištenje i daljnje objavljivanje bez pismenog pristanka autora!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se